Preko 60.000 nevažećih glasačkih listića pobudilo je sumnju u regularnost izbora. Stranka PDP-a traži istragu dok izborne komisije imaju opravdanje za sve

Prije dvije godine 5. oktobra izborna mafija poništila je volju osam hiljada Banjalučana, bacajući je u kantu za smeće, kako bi kandidatima SNSD-a na lokalnim izborima omogućila novi, neprikosnoveni četvorogodišnji mandat u skupštini grada. To se desilo, uprkos činjenici da je čak 11 posto glasačkih listića proglašeno nevažećim. Izborna komisija, kao ni drugi državni organi, nisu preduzeli ništa da se odgovorni za ovu bezočnu krađu kazne, što je za posljedicu imalo da se strašna prevara desi dvije godine kasnije, na netom održanim opšim izborima.

OBRAĐENI GLASAČI

Sve govori da je u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH Mladen Ivanić brutalno pokraden, ali po svemu sudeći neće se učiniti ništa da se ta prevara sankcioniše, a trenutno stanje stvari promijeni. Ovoga puta oko sedam hijada Banjalučana ispalo je nepismeno, a na nivou RS, čak 60.000 građana su isti takvi. Niko od njih nije znao da popuni najjednostavniji listić na kojem su se nalazila svega tri imena: sem narečenog Ivanića, kandidati su bili Nebojša Radmanović, iz SNSD-a i Rajko Papović iz Kalinićevog „Saveza za demokratsku Srpsku“. Zahvaljujući „nepismenima“, Radmanović nišani fotelju u Predsjedništvu, a osnovna poruka je da na izbore više ne vrijedi izlaziti, jer postoje snage koje taj čin u potpunosti obesmisle.

-Meni ovakav srpski član Predsjedništva BiH ne treba, za PDP srpski član Predsjedništva nije onaj koji je krađom došao na to mjesto. Ako ostane ovakav izborni proces, ja nikada više neću nekoga birati niti davati nekome mogućnost mene da bira, jer je besmisleno da ja glasam za nekoga, a onda strepim da li će taj glas biti poništen ili ne“-rekao je za „Žurnal“ potpredsjednik PDP-a Branislav Borenović.

Brojni su načini izborne prevare, a najčešći je sa listićem koji kruži: izvuče se jedan glasački listić prije izbora i popuni se na željeni način. Takav listić daje se „obrađenim“ glasačima, koji ga odnose na biračko mjesto, ubacuju u kutiju, a odatle se vraćaju sa nepopunjenim materijalom, koji predaju organizatorima posla. Nakon što to učine, dobijaju novčanu nadoknadu, uobičajenih 20 KM (kada „zagusti“ cijena ide i na 50 KM), a cijeli proces se nastavlja do kraja izbornog dana. Drugi način je isplata za „uslikan“ glas, mobilnim telefonom, a od ove godine uvedeni su i „nepismeni“ u mnogo većem broju nego na prethodnim izborima.

Kako je šetajući listić prespor sistem, oni koji su spremni prodati glas dobijaju pratioca do biračkog mjesta. Tu navedu da su nepismeni, te da im je pratilac potreban da bi im pomogao pri popunjavanju listića, na šta imaju zakonsko pravo. Nakon što pratilac utvrdi da je glasanje obavljeno po dogovoru, slijedi isplata, a on odlazi na sljedeće biračko mjesti, gdje ga čeka novi „nepismeni“ klijent. I tako od mjesta do mjesta, a prevaru i kupovinu glasova je nemoguće utvrditi, jer ne postoji način da se to učini, niti je moguća kontrola koliko pojedinac može nepismenih opismeniti.

DESETINE PRIGOVORA

-Izborna krađa je veoma organizovana aktivnost, koju mogu spriječiti jedino ljudi koji su u CIK-u kada analiziraju rezultate. PDP je reagovao na mnogo biračkih mjesta, ali je našim posmatračima bilo teško kontrolisati cijeli proces. Možete zamisliti jednog posmatrača koji treba da nadgleda deset članova biračkog odbora, koji su sinhronizovani, organizovani i koji razvrstavaju glasačke listiće. To je mašinerija, koju je jeko teško razotkriti, ali je potpuno jasno da se ovdje desilo nešto što svakom ozbiljnom čovjeku u CIK-u treba da bude potpuno jasno - da se na najednostavnijem glasačkom listiću pojavio najveći broj nepravilnosti. Kada imate deset posto nevažećih listića i 60 hiljada nevažećih glasova, to je znak da se odmah mora pokrenuti istraga i ustanoviti zašto je to tako“, naveo je Borenović.

Uobičajeni načini su zamjena popunjenih listića nepopunjenim, dopisivanje križića, križanje kompletnih listića specijalnim olovkama u prstenovima (srbijanski specijalitet), ubacivanje glasačkog materijala nakon završetka izbornog procesa... U ovim situacijama kupuju se članovi biračkih odbora (cijena do 500 KM), a prevara je već tradicionalna, jer se dešava na svim izborima od rata naovamo. Borenović tvrdi da su na nekoliko glasačkih mjesta, uglavnom u selima oko Banjaluke, u izbornoj krađi organizovano učestvovali, ne samo članovi biračkih odbora, nego pojedinci koje je za to zadužio SNSD, među kojima i neki od viđenijih privrednika.

-Za sve je postojala koordinacija za Gradskom izbornom komisijom. Veliki dio ljudi u biračkim odborima predložila je GIK, obrazlažući da se radi o iskusnim ljudima, koji su se pokazali aktivnim u prethodnim izbornim procesima. Ti ljudi su, međutim, toliko uvježbani i dobro organizovani da im je dovoljna stotinka sekunde da učine glas nevažećim ili ubace listić, što je lako utvrditi provjerom sa identifikacionog spiska glasača i CIPS-ove lične karte“, istakao je Borenović. On kaže da je bilo momenata kada je na biračka mjesta ulazilo po 20 ljudi, koji su ignorisali primjedbe PDP-ovih posmatrača da to nije dozvoljeno.

-Napisali smo na destine prigovora i čekamo da vidimo šta će biti. Očekivali smo da će velika izlaznost u gradu, anulirati izborni inžinjering na selima, ali se pojavila ogromna količina nevažećih listića, što CIK mora ispitati - istakao je Borenović.

KAO U DOBA ENVERA HODŽE

Predsjednik GIK Banjaluka Aleksandar Radeta za „Žurnal“ tvrdi da je razlog za veliki broj glasačkih listića za srpskog člana Predsjedništva BiH taj što postoje ljudi koji nisu bili ni za jednu od tri ponuđene opcije – ni za Radmanovića ni za Ivanića ni za Papovića, a željeli su da glasaju za ostale nivoe vlasti.

-Oni imaju pravo da ne glasaju za taj izborni nivo ili da ubace prazan, neoznačen glasački listić ili da glasaju za sva tri kandidata i da niko ne dobije glas - naveo je Radeta. On kaže da je u Banjaluci ukupno bilo 6.639 nevažećih listića od njih 94.081, navodeći da je GIK učinio sve da svim strankama obezbijedi iste uslove praćenja izbornog procesa. Radeta tvrdi (a to je odavno opštepozno) da su pojedine stranke kupovale mjesta u biračkim odborima od drugih stranaka, tvrdeći da je to radila i PDP.

Bilo je na ovim izborima i mrtvih koji glasaju, a slučaj u Krupi na Vrbasu, potvrđuje da su se vremena Envera Hodže vratila u Republiku Srpsku. U tom dijelu Banjaluke čak 98 posto upisanih birača je «glasalo», a njih čak 90 posto za kandidate SNSD-a Nebojšu Radmanovića i Milorada Dodika.

-Od onih koji su navodno izašli na izbore je 30 ljudi umrlo, a stotinu ljudi taj dan nije bilo u Krupi na Vrbasu. Mi sada to ispitujemo, čovjeka po čovjeka i podnijećemo krivičnu prijavu Okružnom tužilaštvu - naveo je Borenović. Prerevnosni esenedeovci pretjerali su na ovom mjestu i dali za pravo svima koji tvrde da su izbori, bar kada je u pitanju nivo predsjedništva BiH, pokradeni.

Borenović tvrdi da je na dan izbora van glasačkih mjesta bio u opticaju veliki broj glasačkih listića, koji su se prodavali glasačima.

Izborne krađe ne bi mogle biti u ovolikoj mjeri da ne postoji sprega stranaka i članova izborne komisije. U mnogim strankama skloni su optužiti Aleksandra Radetu da je esenesdeov igrač u izbornom procesu, što nikada nije ničim dokazano.

Činjenica je da su ekipe SNSD-a najjače u izbornoj krađi i da to čine već godinama. Međutim, ni u drugim strankama, posebno onim većim, nisu imuni na nelegalne radnje, a samo od (ne)sposobnosti «igrača» zavisi da li će dodatni broj glasova biti i odlučujući i odnijeti prevagu. Nema sumnje da su esenesdeove ekipe na proteklim izborima odnijele ubjedljivu pobjedu i na ovom polju.

(zurnal.info)

Saradnik Žurnala analizira predizbornu atmosferu u Republici Srspkoj, kao i moguće rezultate općih izbora u BiH

Prostituisanje Borisa Tadića, predsjednika Srbije u Doboju na mitingu Saveza nezavisnih socijaldemokrata, garnirano ničim izazvanim procjenama IPSOS-a, iznesenim neposredno prije izbora (koje su odreda u funkciji SNSD-a), te prljava, gebelsovska kampanja nacionalsocijaldemokrata usmjerena protiv Mladena Ivanića i Dragana Čavića, svjedoči da je totalitarni, mafijaški režim Milorada Dodika u ozbiljnom strahu da bi sa vlasti mogao otići i demokratskim putem.

BORIS FRULAŠ I CECA PEVALJKA

Boris Tadić je instituciju predsjednika već odavno bagatelisao razvlačeći je po laktaškim kafanama, u kojima je sa Dodikom dogovarao udare na BiH, procjenjujući da je to najefikasniji način da se prikrije bjesomučna pljačka u RS i sunovrat države Srbije u svim aspektima njene spoljne politike. Sada je u Doboju, ugledajući se na pevaljku Cecu Ražnatović, krenuo sa nastupima na otvorenom, uz neviđene mjere obezbjeđenja, koje su izazvale potpuni kontraefekat od priželjkivanog. Sljedeći korak mu je, bez sumnje, skakutanje po stolovima u bircuzima, do kada će njegov i Dodikov Orkestar za sahrane već uveliko obaviti svoj prljavi posao – kremaciju svih mislećih u Srba.

Uz Dodika su i dežurni davaoci tuđe krvi major Vasilije i poručnik Grigorije (pukovnik Amfilohije je na službenom putu), ali teško da će spriječiti poraz njegovog štićenika Nebojše Radmanovića. Mladen Ivanić je pred pobjedom u trci za srpskog člana Predsjedništva BiH i samo teška izborna krađa, (kojima je SNSD vičan), može onemogućiti taj događaj. Veliko paranje džempera kod Dodika izaziva strah, tjeskobu i paranoju, jer ga od statusa «gospodara BiH» svodi na poziciju preplašenog mišića, koji čeka kada će doći po njega omiljeni mu junaci sapunice «Ukinuti Tužilaštvo BiH». Slaba mu je utjeha, što je sasvim realna njegova pobjeda u trci za devastiranu, poniženu i zgaženu instituciju predsjednika RS, jer mu je jasno da je «čekanje zatvora» teže i od same robije. Bar on ima iskustva u tome. Ognjen Tadić, kandidat Koalicije «Zajedno za Srpsku» samo čudom može pobijediti, jer je dio esdesovaca učinio sve da mu skreše krila, kako bi sačuvali svoje jadne male pozicije genseka i njihovih evet efendija.

Čuda se dešavaju: sjetimo se izgradnje Piramida, Babilonske kule, pobjede Rajka Kuzmanovića u trci za predsjednika, objavljivanja sabranih nepismenih nedjela Milana Ljepojevića, Rajka Vasića u tangama..., pa zbog toga i Tadićev poraz nije baš sto posto siguran. Ali je sigurno da vladajuća oligarhija u sastavu SNSD - DNS (Demokratski narodni savez) - SP (Socijalistička partija) nakon trećeg oktobra neće imati natpolovičnu većinu u ovdašnjem parlamentu, niti kontrolni ucjenjivački paket u predstavničkom domu Skupštine BiH. Uprkos vašars0kim atrakcijama, oličenim u Borisu Frulašu i Ceci Pevaljki, masnim šatorima prepunim još masnijeg pečenja, toplog piva, oznojenih tjelesina i ustajalog urina, te plakatiranju kompletnog entiteta po principu «crveno je da ne može crnje», SNSD će osvojiti 31-32 mjesta u Narodnoj skupštini RS, što je pad za 9-10 mandata u odnosu na izbore održane 2006. godine. Socijalistička partija, na čijem čelu je presuđeni kriminalac Petar Đokić, prepoloviće se i implementirati jedan mandat, dok će DNS Marka Pavića jedini zabilježiti rast i osvojiti pet mjesta, umjesto dosadašnjih četiri. Pavić, poznat i kao Marko Polo (pola meni pola tebi), vrlo vješto je iskoristio udare opozicije po SNSD-u i zagrabio u neodlučno biračko tijelo, ne štedeći ni ića ni pića, a ni para.

U KORIST VLASTITE ŠTETE

Što se opozicije tiče, SDS je lidersku poziciju prepustio Mladenu Ivaniću i njegovom PDP-u. Mladen Bosić, (koji u kampanji ima katastrofalan nastup, neubjedljiv do mjere potpune dosade), nije iskoristio brojne propuste vlasti omeđene teškim kriminalom i bezočnom pljačkom i snažnije zatalasao biračko tijelo, tako da SDS neće polučiti značajno bolji rezultat negoli prije četiri ljeta. Ipak će nešto rasti, a bingo im je 18-20 poslanika. Bosićev poslovični bijeg od odgovornosti i sklonost poltronima doveli su ga u poziciju žrtve Dragana Ćuzulana, (generalnog sekretara SDS-a), i njegove tračerske/kvazisavjetničke grupe, koju krasi diletantizam, plitkoumnost i, nerijetko, imbecilizam, a direktna posledica takvog «rada» je neokupljanje opozicije pod jednim kišobranom. Bio je to i najžešći udarac Ognjenu Tadiću, koji teško da će preživjeti. Uz sve to, Ćuzulan & Baba Sere do te mjere su unakazili marketinški nastup SDS-a, da se stiče utisak da ova stranka i ne postoji (sva sreća da postoje Izborne hronike). Dalje, njihov predsjednički kandidat nema nikakvu kampanju, a čak ni njegov slogan, (Razuman izbor), nije utisnut u materijale stranke. Ognjen Tadić, što se tiče Ćuzulana & Baba Sera, kao da je pao sa Marsa. Kada se Ćuzulan & Baba Sere pomnože sa ratnim zločincem Nenadom Stevandićem, rezultat SDS-a u Banjaluci je nula, što Dodiku daje gotovo nedostižnu prednost. Sreća po ovu stranku je što su regionalni lideri (Bijeljina, Istočno Sarajevo...) odbili da implementiraju idiotluke iz centrale i što su, mimo vrha, napravili svoje nezavisne kampanje i pokrenuli stare mehanizme, te je SDS u poljednjih desetak dana značajno živnuo. Konačno je to uvidio i Bosić, zabranio Ćuzulanu da se petlja u kampanju u Hercegovini (gdje mu je baza), ali kasno se Mladen odluči za Razuman izbor.

12 ISPRAVNIH I ČETIRI POKVARENA KIŠOBRANA

Ćuzulanovo orgijanje sa Baba Serama najbolje je iskoristio Mladen Ivanić, čiji će PDP ostvariti najbolji rezultat do sada. Ivanićevi pikovi Branislav Borenović, Siniša Đorđević, Zoran Tešanović i Sretko Vučurević, vode nevjerovatno agresivnu kampanju koja je dala odlične efekte. Čak je i Ivanić napustio udobnu kožu političara koji «pazi na riječnik» i upustio se u otvoreni obračun bez milosti sa dodikovcima, što ga je i dovelo na prag pobjede. Takav nastup (nerijetko i rigidniji) Draganu Čaviću i njegovoj Demokratskoj pariji, izvan svake razumne sumnje, donose priželjkivani cenzus, što znači najmanje tri do četiri poslanika u NSRS, dok će Ivanić imati 10-11 mjesta. Radikali Milanka Mihajlice, (za kojeg je ostalo nepoznato da li se u promotivnim spotovima krsti ili soli), takođe će dobaciti do tri mandata, dok Narodna demokratska stranka Krste Jandrića uzima sigurno jedno poslaničko mjesto, a ukoliko uspiju da pređu cenzus i sva tri. Stranke, čije su centrale u Sarajevu, zauzeće osam pozicija, od čega će SDP BiH i SDA imati po tri mandata, a Stranka za BiH će pasti na dvije stolice.

Sem narečenih, u izbornoj trci učestvuje i Koalicija Naša stranka – Nova socijalistička partija Zdravko Krsmanović. Ta priča je toliko otužna, da se drhtavim prstima ukucava. Od silnog «intelektualnog» potencijala, Naša stranka je iskoristila fizičku snagu Bojana Bajića koji nosa kamenčine pred jednim snimateljem i jednim nosačem stativa i to naziva kampanjom. Miljevići i njemu slični miljevići izgledaju kao kulise, a sam Krsmanović, (koji je za samo šest mjeseci od nove nade političke scene dospio do dna političke deponije) nedodoljivo podsjeća na pajaca, kojeg treba još jednom naviti do kraja kampanje. Jadni koliko i oni su SNS-ovci Tome Nikolića; to malo stado bezveznjakovića, što je «Big» lideru iz Srbije priredilo nastupe pred 12 ispravnih i četiri pokvarena kišobrana (najlon kesa nije bilo u publikumu). U ovu grupu nebitnih spada i Savez za demokratsku srpsku Dragana Kalinića, koji je sebi dozvolio da na kraju političke karijere bude Dodikova krpa za brisanje cipela. Uprkos svemu izrečenom 3. oktobra izađite na izbore i tako ne dozvolite da vam drugi kreiraju budućnost.

Svjedočimo ekonomskom fenomenu: naši političari su se za samo četiri godine uspjeli pretvoriti u prave tajkune. Sve je moguće uz izdašnu zemlju i naivan narod. Provjerite sami

Kaži šta si imao, a šta za protekle četiri godine stekao i znat ću ko si. Mogao bi to u BiH biti brzi test za definiranje moralnog profila naših političara. Kuće, stanove, skupocjene automobile steći tek za trajanja samo jednog mandata ...?

Zavirite u imovinske kartone nekih od izbornih kandidata i procijenite sami.

 Aktuelni premijer Republike Srpske Milorad Dodik i u narednom bi mandatu htio biti u izvršnoj vlasti RS-a. Predsjednik SNSD-a kandidat je za predsjednika Republike Srpske. Prema podacima koje je dostavio Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) BiH, prošle je godine najmanje zaradio od premijerske plate, "samo" 59.220 KM . Više mu je novca donijelo bavljenje poljoprivredom, oko 80. 000 KM a od iznajmljivanja kuće u Beogradu, Dodik je prijavio zarađenih 100.000 maraka. Posjeduje dva stana u Beogradu i stan u Laktašima ukupne vrijednosti 1,1 milion KM, porodičnu kuću u Laktašima vrijednu 300.000 KM, te kuću u Srbiji čija se vrijednost procjenjuje na nevjerovatnih 1,7 miliona KM.

Prvi među najbogatijima

Dodikov privatni automobil košta 100.000 KM, a među "sitnije" prihode je u svom imovinskom kartonu upisao 505 KM vrijedne dionice u Banji Laktaši te 10.000 KM ušteđevine na računu Nove banke. Dddddoik je i kreditno zadužen pa će Pavlović banci, 1,7 miliona maraka vraćati narednih 20 godina. Prijavio je Dodik uredno i da je supruga Snježana na zajedničkom poljoprivrednom imanju prošle godine zaradila 45.000 KM, da ima poslovni prostor vrijedan 100.000 KM i da vozi u Pežo 407 od 30.000 maraka. I Snježana ima dionica u Banji Laktaši koliko i Dodik a njena ukupna kreditna zaduženja iznose 100.000 KM. Sin Igor Dodik suvlasnik je firme Fruit eco, dake 2, 65 miliona KM. Vozi automobil koji košta 50.000 KM. Kćerka Milorada Dodika, Gorica Dodik Trišić, u prošloj je godini zaradila 21.000 KM . Između ostalog je vlasnica firme Trinity media and Consulting a napisala je da firma vrijedi 92. 874 KM.

Predsjednik Saveza za bolju budućnost (SBB) Fahrudin Radončić kandidat je za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Radončić je u svoj imovinski karton upisao da je vlasnik Grupacije Avaz ali nije naveo ukupnu vrijednost kompanije. Prema okvirnim rocjenama riječ je o više stotina miliona maraka. Prema sudskom registru samo firma Avaz d.o.o. Sarajevo košta 13,9 miliona KM. Vlasnik je 22 posto kapitala Grafičko-izdavačke kuće OKO a najavljujući, zajedno sa kompanijom Robot iz Sarajeva gradnju poslovnog centra u Tuzli, Avaz-Robot centar , kazao je da će radovi koštati oko 50 miliona KM. Svojoj je sestri Raziji Fehratović prošle godine darovao 96 posto udjela u vlasništvu Dječije i omladinske štampe d.d. Sarajevo. U imovinskom kartonu koji je Radončić prijavio CIK-u piše da je tokom 2009. godine i u prvih sedam mjeseci 2010. zaradio 27.000 KM , što je u prosjeku 1.421 KM mjesečno. Ali je zato Radončić prošle godine samo od dividende zaradio pola miliona maraka. Vlasnik je kuće od 240 metara kvadratnih u okolini Sarajeva, vrijedne 350.000 KM. Radončićeva supruga Azra je u prošloj godini i tokom prvih sedam mjeseci 2010. godine zaradila plate u ukupnom iznosu od 25.000 KM. Vlasnica je i kuće čiju je vrijednost procijenila na 250.000 maraka. Azra Radončić, također je vlasnica 50.000 metara kvadratnih zemljišta, čija je cijena oko 200.000 maraka.

Predsjednik SDA Sulejman Tihić, kandidat za zakonodavnu vlastu BiH posjeduje kuću i poslovni prostor u Bosanskom Šamcu ukupne vrijednosti 300.000 KM. Vlasnik je i stana u Sarajevu a samo vrijednost ove nekretnine procjenjuje se na 106.000 maraka. Tihićeva supruga Jasminka navodno nema privatne imovine ali je zato njegov stariji sin Anvar 2004. godine postao vlasnik stana od 48 kvadrata u ulici Ejuba Ademovića. Stan je platio 76.000 KM. Dvije godine kasnije, kupio je još jedan stan od 106 kvadratnih metara u Alipašinoj ulici za 198.000 KM. U stanu trenutno žive Tihić i njegova supruga. Lider SDA također posjeduje 1.920 kvadratnih metara zemljišta u Bosanskom Šamcu. Njegova mjesečna primanja u Parlamentu BiH iznose 6.050 KM pa je dakle samo za plate i ostale naknade tokom prošle godine zaradio oko 72.000 maraka.

Lider Stranke za BiH, Haris Silajdžić, nakon aktuelnog mandata planira na mjestu bošnjačkog člana Predsjedništvu BiH provesti i naredne četiri godine. Ponovo je Silajdžićev imovinski karton "najskromniji" među kartonima ovogodišnjih izbornih kandidata. Od plate iz državnog Predsjedništva je prošle godine zaradio ukupno 70. 313 KM. Prema podacima Ministarstva finansija BiH, Silajdžićeva zarada od novebra 2006. do juna 2010. iznosi 200.380 KM. Mjesečno je, dakle zarađivao po 4.554 KM. Tokom čeverogodišnjeg perioda Silajdžićeva mjesečna primanja su se povećala sa 2.610 KM na sadašnjih 6.284 KM. Silajdžić tvrdi da nema dionica niti da je vlasnik luksunih roba a da pored plate u Predsjedništvu na raspolaganju ima samo službeni WV Passat. Silajdžić je vlasnik stana u Ulici Ferhadija a ove je godine u svoj imovinski karton upisao i stan od 181 metar kvadratnih, koji u ulici Rizaha Štetića koristi njegova sestra sa porodicom. Vrijednost stana procjenjuje se na oko 270.000 KM.

I Nebojša Radmanović iz SNSD-a bi da još četiri godine provede u Predsjedništvu BiH. U odnosu na podatke koje je Radmanović dostavio CIK-u uoći prošlih općih izbora 2006. godine, njegov se kućni budžet ulaskom u državno Predsjedništvo znatno uvećao. U prošloj je godini samo na ime plata Radmanoviću isplaćeno 78.764 KM. U imovinskom je kartonu prijavio strosoban stan u Banjoj Luci od 115 kvadrata, vrijedan 250.000 KM. Dvije garaže koje posjeduje koštaju ukupno 20.000 maraka a Radmanović je i vlasnik zemljišta sa vikendicom ukupne vrijednosti 50.000 maraka. Na bankovnom računu Radmanović ima 18.900 maraka. Njegova supruga Dijana vlasnica je stana od 100.000 KM u Crnoj Gori a na isti iznos je procijenila i vrijednost kuće koju posjeduje u BiH. Supružnici Radmanović su u karton CIK-a uredno naveli i koje umjetnine posjeduju ali nisu upisali njihovu vrijednost.

Zamjenik predjednika HDZ-a 1990 Martin Raguž, na ovogodišnjim se izborima odlučio na utrku za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Protekle četiri godine bio je zastupnik u Parlementu BiH. Ukupna primanja u protekle četiri godine, bar prema podacima koje je Raguž dostavio CIK-u, iznosila su 200.000 KM. U Parlamentu BiH je tokom 2009. godine mjesečno zarađivao 6.281 KM, dakle ukupno 75.376 maraka za cijelu godinu. Kandidat za hrvatskog člana državnog Predsjedništva je u imovinskom kartonu naveo i da posjeduje stan u Mostaru vrijedan 200.000 KM te automobil koji košta 35.000 maraka. Naveo je i kredit u Raifaisen i Unicreditbanci od 120.000 maraka koje mora vratiti do kraja ove godine. Supruga Martina Raguža, Marina izjavila je da posjeduje stan u Sarajevu vrijedan 80.000 KM, vikendicu u Hrvatskoj od 150.000 KM te 10.000 ušteđevine na bankovnom računu.

Aktuelni hrvatski član Predsjedništva BiH, SDP-ovac Željko Komšić, u svom je imovinskom kartonu prijavio prošlogodišnju zaradu od 62. 562 KM te još 4.740 KM kojih je primio kao naknadu za odlikovanje Zlatni ljiljan. Komšić posjeduje stan u Ulici Azize Šaćirbegović u Sarajevu vrijedan 70.000 maraka. Prema podacima Ministarstva finansija BiH, ukupna Komšićeva zarada u Predsjedništvu za protekle četiri godine iznosila je 193. 400 maraka. U svom imovinskom kartonu je naveo identične kreditne obaveze kao i prije četiri godine: u CBS banci kredit od 98. 571 KM koji treba otplatiti za deset godina, te u Volks banci zaduženje od 24.547 KM koje treba vratiti do 2016. godine. Komšić je imao još jedan kredit od 10. 623 marke u Turkish Ziraat Bank, ali je njegova otplata trebala biti okončana u augustu ove godine.

Kuće, stanovi i vikendice

Kandidat SDA za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović je protekle četiri godine proveo u zastupničkoj klupi Parlamenta BiH. U rubrici imovinskog kartona o godišnjim primanjima, Izetbegović je naveo da su ukupna njegova mjesečna primanja u Parlamentu BiH tokom prošle godine 81.273 KM. Sa suprugom Sebijom je suvlasnik porodične kuće vrijedne 150.000 KM te stana od 100.000 maraka. Automobil koji vozi procijenio je na 20.000 KM a u podacima koje je dostavio CIK-u napisao je da kreditno zadužen za skoro 70.000 KM. Bakirova supruga je, također navela da je vlasnica samo polovine stana i porodične kuće a u stavci o godišnjim primanjima dostavila je podatak o 69.369 KM koje je na ime plata i honorara zaradila u protekloj godini. Automobil gospođe Izetbegović za 5.000 maraka je skuplji od suprugovog a njena kreditna zaduženja u Raifaisen banci iznose nešto više od 22.000 KM.

Mladen Ivanić, predsjednik Partije demokratskog progresa (PDP) kandidirao se za člana Predsjedništva BiH. Aktuelni je delegat u Domu naroda Parlamenta BiH. Ivaniću je u prošloj godini na ime plata isplaćeno 83.000 maraka a još 5.000 maraka je prošle godine zaradio od honorara. Vlasnik je stana u Banjoj Luci od 95 kvadrata, koji je procijenio na 140.000 maraka. Posjeduje vikendicu u Crnoj Gori vrijednu 40.000 maraka te automobil Mercedes 320 CDI za 10 hiljada maraka skuplji od njegove vikendice. Ivanić je prijavio i 61.000 KM ušteđevine na bankovnim računima ali i dva kredita u NLB banci, u ukupnoj visini od 60.000 KM. Ivanićeva supruga Gordana u Beogradu posjeduje stan od 45 kvadrata čija se vrijednost procjenjuje na oko 110.000 KM, ali je i ona kreditno zadužena za 90.000 KM. Kćerka Mladena Ivanića vlasnica je stana vrijednog 100.000 maraka. Prema podacima Parlamenta BiH Ivanić je u protekloj godini ukupno zaradio 102. 100 KM što ga čini drugim najplaćenijim parlamentarcem u BiH.

Borjana Krišto iz HDZ-a BiH, aktuelna je predsjednica Federacije a na ovogodišnjim općim izborima je njena stranka odlučila istaknuti za kandidatkinju za članicu Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Krišto je u imovinskom kartonu dostavljenom CIK-u navela da je za plate i naknade na čelu Federacije tokom prošle godine zaradila ukupno 36.339 KM. Navela je u imovinskom kartonu vlasništvo nad porodičnom kućom i automobilom Toyota ali nije precizirala njihovu vrijednost. Zato je precizno navela da je kreditno zadužena u Unicredit banci za 60.000 KM. Borjanin suprug Branko Krišto je tokom prošle godine zaradio oko 52.000 maraka. Vlasnik je porodične kuće i Audija A 4 za koji, kao i supruga nije naveo koliko vrijede. Branko Krišto je također, u istoj banci kao i supruga, kreditno zadužen za 90.000 maraka.

 (Za tekst korišteni podaci Centra za istraživačko novinarstvo)

 

 

 

 

 

 

 

Privreda u Republici Srpskoj nalazi se u najvećoj krizi od postojanja entiteta. Najveći privredni kombinati grcaju u dugovima, a u teškoćama je čak i Slobodan Stanković kojem je Dodik obezbijedio 700 miliona budžetskog novca

Izborni slogan Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) sa lokalnih izbora održanih 2008. godine “Moja kuća Srpska” evoulirao je u ovogodišnji “Srpska zauvijek”. Milorad Dodik i njegovi stranački kamaradi u poslednje dvije godine svojski su se potrudili da iz “ kuće srpske” počiste stotine miliona maraka narodnih para i prebace ih u svoje srpske džepove. Posle velikog četvorogodišnjeg pospremanja, u kojem je vladajuća garniture raznosila i šapom i kapom, od naroda se traži da im povjeri novi četvorogodišnji mandat u kojem će Republiku Srpsku imati samo za sebe i dodatno je osiromašiti.

Penzioner po radničkoj glavi

U Republici Srpskoj trenutno je zaposleno 245 hiljada radnika, za koje se plaćaju dažbine državi, dok je broj penzionera narastao na 227 hiljada. Jednog penzionera po jednom radniku teško bi izdržala i Švajcarska, pa će situacija uskoro biti neizdrživa. Samo prije 16 mjeseci slika je bila značajno drugačija- u RS je bilo 302 hiljade zaposlenih, a 192 umirovljenika. Prosta računica govori da je u tom period bez posla ostalo 57 hiljada ljudi. Uz to, Vlada RS je velikom broju penzionera, koji su imali posebne dodatke zbog učesća u ratu, ukinula povlastice, umanjujući im značajan dio mjesečnih primanja. Trend povećanja broja penzionera i smanjenja zaposlenih nastaviće se, što je ravno katastrofi, posebno s ozbirom na činjenicu da je u RS trenutno oko 200 hiljada ljudi bez posla. Sve ukazuje na to da će penzije u postojećem iznosu moći da se isplaćuju do kraja godine, a da se na proljeće može očekivati socijalni bunt. Da slijedi kolaps, dalo se naslutiti u ovoj i prošloj godini, jer se sve to vrijeme Fond PIO RS zaduživao kod komercijalnih banaka i Vlade da bi redovno isplaćivao penzije. Vlada je, zarad očuvanja socijalnog mira, skinula desetine miliona maraka sa tzv. escro i prebacila ih Fondu PIO, koji je tonuo u dubiozu iz koje nema šanse da se izvuče.

Čak i Stanković grca u dugovima

I privredni trendovi govore da se katastrofa neumitno približava. Nekadašnji banjalučki privredni giganti, poput “Incela”, Jelšingrada” i “Čajeveca” odavno su ruinirani, a Pivara je očajnom stanju. Fabrika duvana je pred likvidacijom jer je dužna million i 300 hiljada maraka više nego što je vrijednost njene imovine, a otpuštanje radnika iz ovog preduzeća počeće ove sedmice. Banjalučka “Fruktona” valjda je jedina od firmi na svijetu koja je proizvodila “pepsi”, a zatvorena je, dok su njeni radnici završili na ulici. Svijetlog i optimističnog primjera nigdje, čak ni među firmama bliskim vlasti. Preduzeće glavnog Dodikovog neimara Slobodana Stankovića “Integral inžinjering”, koja je po raznim osnovama i za razne poslove dobila oko 700 miliona maraka budžetskih para, već sedam mjeseci ne isplaćuje plate svojim radnicima. Bez posla su ostali i radnici banjalučke Robne kuće “Boske” i NIŠP “Oslobođenje”, koji su za bagatelu prodati srbijanskom tajkunu Miroslavu Miškoviću. Na SNSD-ovom horizontu “kuće srpske” nema završenog autoput Banjaluka-Gradiška, iako se zbog njegovog svečanog predizbornog “otvaranja” u zeleno ofarbala zemlja pored puta, a od obećane dionice puta Banjaluka-Doboj nema ni traga.

Vladika Grigorije ostao bez posla

Na jugu, još tužnije. U trebinjskom “Novoteksu” bez posla je ostalo 800 radnika, sve zbog zakulisnih radnji SNSD-a, koji na tom slučaju gradi predizbornu kampanju i podmeće opoziciji u Trebinju. “Novoteks” je prezadužen, baš kao i tamošnja Industrija alata Trebinje (IAT) u kojoj od nekadašnjh dvije hiljade radnika, radi tek njih 800. IAT sada umjesto alata proizvodi kekse, a njegov većinski vlasnik, Dodikov prijatelj, Rodoljub Drašković, državi niti plaća doprinose niti izmiruje dugove za isporučenu struju, koji su narasli na tri miliona maraka. U gabuli je i firma “Popove polje”, čiji je vlasnik eparhija Zahumsko-hercegovačka, odnosno vladika Grigorije. Bez posla je i “Metalac” i njegovih 150 radnika, kao i 200 radnika trebinjskog “Autoprevoza”. I u ostalim hercegovačkim mjestima nije ništa bolje- u Gacku je propao projekat izgradnje termoelektrana sa ČEZ-om, bilećka “Kovnica” je pred stečajem, a prevoj Čemerno, za čiju revitalizaciju je firmi Slobodana Stankovića unaprijed isplaćeno 750 miliona maraka, čemeran je kao i prije početka radova.

Propast Istočnog Sarajeva

Nekadašnji fočanski gigant “Maglić” je na koljenima, a ništa bolje ne stoje firme na području Istočnog Sarajeva- “Energoinvest” u Lukavici, UNIS na Sokocu, “Famos” i Novorez na Palama. Na ulici su ostali i radnici Fabrike obuće u Knežini kod Sokoca, kao i radnici Fabrike za preradu krompira i kožare na Sokocu. Vlada RS je uložila šest miliona maraka u “Novu Romaniju” na Sokocu, što su bačene pare, jer preduzeće nije stalo na noge, isto kao rogatički TPR (Tvornica prečistača Rogatica), u koji je iz budžeta upumpano tri miliona KM. Javno preduzeće “Šume Srpske”, čija je direkcija na Sokocu, grca u gubicima teškim desetine miliona maraka, a sve dublje tone i zvornički “Birač”, iz koje su litvanski vlasnici izvukli milione maraka. Osim što su uništili “Birač”, Litvancima se prašta i to što ne uplaćuju dažbine državi i ne izmiruju dug za struju Elektro Bijeljini, koji je porastao na više miliona maraka.

Opljačkane Željeznice

Hvalospjevi vlastodržaca o Rafineriji u Brodu, kao pokretaču cjelokupnog privrednog razvitka RS, još su jedna od prevara aktuelnog režima. Činjenica je da su gubici Rafinerije mnogo veći nego u vrijeme kada je bila u državnom vlasništvu, a cijela priča o uspješnoj privatizaciji svela se na sledeće – Rafinerija je kupila sama sebe i uz to se zadužila kod ruskih vlasnika. Rafinerija bi do kraja sledeće godine trebalo da izmiri 130 miliona maraka obaveza prema budžetu RS, što je praktično nemoguće, pa će i taj novac biti izgubljen. Pred kolapsom su i Željeznice RS, opljačkane i devastirane prethodnih godina, bez ikakve šanse za oporavak. Nijedna od radionica ovog predzuceha već mjesecima ne radi, jer nemaju dijelova, a firma preživljava samo zahvaljujući velikim kreditima koje podiže. SNSD-ova vlast je u Željeznice, Elektroprivredu i Pošte Srpske pozapošljavala nove radnike, isključivo za članskom knjižicom te stranke, ali oni na posao mogu da računaju do izbora, jer im posle 3. oktobra slijede otkazi.

Puste ledine

Možda neki još vjeruju da su Srbi nebeski narod, ali se se u nebo neće vinuti sa trebinjskog, sokolačkog i bijeljinskog aerodroma, jer su na mjestima gdje su, po Dodikovom obećanju, trebali da niknu, ostale puste ledine. Zbog svega rečenog ovakva “kuća srpska” ne treba nikome, pogotovo ne zauvijek.

(zurnal.info)

Tek nakon što se ispostavilo da je kapital kompanije od 2002. do 2005. godine sumnjivim transakcijama smanjen sa 22, 1 na 15 miliona maraka, zainteresirala se Finansijska policija. Istraga je potvrdila dugogodišnje sumnje radnika da su pojedinci iz uprave za račun određenih lobija svjesno uništavali fabriku

Propao je i posljednji pokušaj da se novcem od prodaje državnog dijela kapitala u Fabrici duhana Mostar konačno ožive proizvodni pogoni ove kompanije. Agencija za privatizaciju (APF) FBiH zatvorila je 13. septembra javni poziv za prodaju 67 posto državnog kapitala FDM-a a da nije pristigla ni jedna jedina ponuda. Zbog dugovanja koja su već premašila vrijednost kapitala kompanije, jedini zainteresirani kupci pobjegli su glavom bez obzira a zbog nelikvidnosti FDM-a ni Agencija za privatizaciju više nema opcija za oglašavanje prodaje. U konačnici će Vlada Federacije BiH odlučiti da li je stečaj i u ovom slučaju neminovan.

Ko je „otjerao“ kupce

Pomoćnik direktora Agencije za privatizaciju FBiH, Hamdija Kulović, kazao je za Žurnal da teoretski postoji mogućnost da se izbjegne stečaj za FDM ali samo u „najoptimističnijoj verziji“ Vladine odluke. „Vlada može odlučiti da pomogne FDM ali bi prethodno trebalo uraditi iscrpnu analizu o krajnjim finansijskim efektima takvog poteza. Dakle, trebalo bi procijeniti koliko je u ovom trenutku uopće moguće pokrenuti proizvodnju u FDM-u, koliko je to isplativo, da li je u ovom tenutku moguće vratiti FDM u tržišnu utakmicu, ima li kompanija kadrove koji bi to uspjeli realizirati, dakle koliko bi eventualna Vladina finansijska pomoć u konačnici imala pozitivne rezultate. Nažalost, mislim da su šanse za takvu Vladinu odluku veoma male“. Nimalo ohrabrujući izvještaj o FDM-u, Agencija za privatizaciju će do kraja sedmice dostaviti federalnom ministru poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva. Malo ko vjeruje da će nakon sadržaja pisma iz APF-a, resorni ministar signalizirati Vladi da za FDM još ima spasa.

Prema posljednjem finansijskom izvještaju urađenom za 2008. godinu, dugovanja Fabrike duhana Mostar iznosila su 8 miliona KM. U tom se periodu gasi i ono malo proizvodnih mašina, uprava već otvoreno diže ruke od kompanije a pri pokušaju telefonskog poziva u FDM telekom operater vam već tada saopćava da ste birali nepostojeći broj. Privatizacijski pokušaj sa firmom Pazardžik BT iz Bugarske ubrzo je propao.

U APF-u procjenjuju da su trenutna dugovanja FDM-a već viša od 12 miliona maraka i da su već premašila vrijednost ukupnog kapitala kompanije. Zbog toga su se „povukli“ i ranije jedini zainteresirani kupci, turski May Group, German tobacco iz Njemačke i ukrajinski Luckyexim. Više ni onih preostalih 80 uposlenika FDM-a koji su godinama strpljivo čuvali svoju fabriku ne vjeruju da bi se bilo ko, ponajmanje Vlada Federacije, nakon svega upustila u finansijsku vratolomiju spašavanja mostarske fabrike.

Jedno od kratkoročnih rješenja koje bi ubrzo moglo uslijediti za FDM je prodaja dijelova fabrike kako bi se riješila dugovanja radnicima. Odluku o tome donosi isključivo Nadzorni odbor kompanije, ako uopće još postoji, a APF bi samo proveo postupak prodaje. U tom slučaju kupac ne bi bio uslovljavan vrstom djelatnosti koju bi obavljao u pogonima.

„Da li će se još razmatrati opcija da mostarsku fabriku pripoji Fabrika duhana Sarajevo, vidjet ćemo. Za vrijeme mandata bivše federalne Vlade, dok je Hadžipašić bio premijer, imali smo čvrstva obećanja da će taj proces početi, međutim, to se do danas nije dogodilo“, kaže Kulović. U ovim je trenucima, tvrdi Kulović, još manje vjerovatan takav poslovni aranžman za FDM. Fabrika je osiromašena, preopterećena dugovima a veliki broj radnika FDM-a još jedino vjeruje da će im biti namirena dugovanja za doprinose kako bi mogli ostvariti pravo na penziju.

Milioni završili na računima fiktivnih firmi

Sudeći po tome kako se gazdovalo Fabrikom duhana Mostar, njena je sudbina bila zapečaćena još prije deceniju. Još tada je bilo jasno da je FDM nekome „smetnja“ na tržištu. Nažalost, tek nakon što se ispostavilo da je kapital kompanije samo u periodu od 2002. do 2005. godine sumnjivim transakcijama drastično smanjen sa 22, 1 na 15 miliona maraka, poslovanjem kompanije se po nalogu Tužilaštva BiH počinje baviti Finansijska policija Federacije. Istraga je potvrdila dugogodišnje sumnje radnika da su pojedinci iz uprave za račun određenih lobija svjesno uništavali fabriku. Šta drugo može biti zaključak nakon nalaza finansijske policije da fakture za tone cigareta jednostavno nikada nisu naplaćivane. Istraga je finansijsku policiju odvela do adresa dužnika za koje se ispostavilo da su većinom nelikvidni a da neke adrese čak uopće nisu postojale. Ispostavilo se tada da FDM samo 910.650 KM FDM potražuje od izvjesne banke BANCOCOM iz Sarajeva za koju nikada nije utvrđeno da je registrirana. Za skoro 3 miliona maraka je FDM oštećena i prodajom cigareta „ispod cijene“ dvjema kompanijama sa Kipra, Dulwich Enteriperez i Funrick Trading. U ovim sumnjivim prodajama posredovale su i neke firme iz Srbije, Crne Gore i sa Kosova. Radnici su godinama nijemo posmatrali šta se radi a progovorili su tek kada je tadašnji direktor Nikola Prce registrirao odmaralište ovog preduzeća u Gradacu u Hrvatskoj ali pod imenom „Tvornica duhana“ iz Mostara a potom ga prodao izvjesnom Krešimiru Ćoriću iz Podaca. Počela je pobuna radnika ali je njen ishod bio jasan još u trenutku kada se uprava prestaje čak i truditi da kriminal u FDM-u bar prikrije.

U NASTAVKU: Gdje je „nestao“ bivši direktor FDM-a Nikola Prce; za čije je interese uništavana FDM...

(zurnal.info)

 

Iako je iz budžeta u BiH u posljednjih šest godina izdvojeno nešto više od 111 miliona KM za troškove političkih stranaka, one su sebi omogućile da besplatno ili uz minimalnu kiriju koriste najmanje 246 poslovnih prostora u vlasništvu općina

Opštine u Bosni i Hercegovini (BiH) godinama besplatno ili uz minimalnu kiriju daju poslovne prostore strankama na štetu lokalnih budžeta iz kojih se finansiraju projekti od interesa građana.

Prihvatajući poslovne prostore bez naknade, stranke krše Zakon o finansiranju političkih stranaka BiH koji im zabranjuje da, osim novca iz budžeta, primaju druge priloge od institucija vlasti, javnih preduzeća i ustanova.

Od 2004. do 2009. godine različiti nivoi vlasti su iz budžeta izdvojili nešto više od 111 miliona KM za plaćanje troškova stranaka, uključujući i kiriju. Međutim, Centralna izborna komisija (CIK) nema podatke da je bilo koji nivo vlasti u BiH umanjio budžetska davanja strankama za iznos neplaćene rente.

Iako su sankcije za uzimanje nedozvoljenih priloga propisane Zakonom, zvaničnici CIK-a kažu da još nemaju mehanizam za kažnjavanje stranaka koje te prostorije koriste bez naknade.

Stranke su uglavnom dobijale na korištenje poslovne prostore, a u pojedinim općinama su im dodjeljivane i zgrade predškolskih ustanova. Općinski odbor Stranke demokratske akcije (SDA) Novi Travnik dobio je na besplatno korištenje u 2008. godini prostor u obdaništu Rijad Dizdarević. Iste godine općina Modriča je lokalnom odboru Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) ustupila prostorije starog obdaništa.

Prikrivali obavezu plaćanja rente

Prema izvještajima CIK-a, općine i druge institucije vlasti su od 2004. do 2009. godine strankama ustupile na besplatno korištenje najmanje 246 poslovnih prostora. Revizori CIK-a su uspjeli izračunati da je nedozvoljeni prilog za 121 poslovni prostor iznosio 1.079.437 KM. Za preostalih 125 poslovnih prostora nisu dobili podatke o kvadraturi i cijeni zakupa, zbog čega nisu mogli izračunati nenaplaćeni iznos rente.

Predsjednica CIK-a, Irena Hadžiabdić objašnjava da 19 općina nije donijelo čak ni odluke o cijenama zakupa.

U tom periodu SDA je besplatno koristila 50 javnih prostorija, Stranka za BiH 34, Socijaldemokratska partija (SDP) 25, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) 24, Srpska demokratska stranka (SDS) 22, SNSD i Partija demokratskog progresa (PDP) po 19, a Socijalistička Partija RS (SPRS) 17. Ostala 53 ustupljena prostora koristile su druge stranke.

Revizori CIK-a su u izvještajima o reviziji za 2008. godinu uspjeli dokumentovati 237.933 KM zabranjenih prihoda stranaka od općina, a u manjem dijelu i Vlade FBiH. Stranke koje su sklopile ugovore o zakupu bile su dužne plaćati najamninu, no kako navode revizori, neke u svojim finansijskim izvještajima nisu prikazale troškove zakupa.

Koristeći besplatne prostore ili plaćajući najamninu ispod stvarne cijene u osam općina, SDA je u 2008. godini ostvarila prihod u ukupnom iznosu od 87.351 KM.

Još jedna od stranaka na vlasti, Stranka za BiH je na ime ustupljenih prostora u 2008. godini zaradila najmanje 36.430 KM. Korist na ovaj način ostvarile su i SDP i SNSD. SDP je iste godine besplatno koristila najmanje 20 prostora, a revizori su imali podatke o kvadraturi i cijeni za pet. Na osnovu toga su izračunali nedozvoljeni prihod od ukupno 23.236 KM. Iako je SNSD koristila 10 prostora, revizori su uspjeli izračunati zabranjen prihod samo za dva, u ukupnom iznosu od 1.150 KM.

I novac i prostor

Općina Novo Sarajevo je ove godine izdvojila 360.000 KM za rad političkih stranaka koje učestvuju u radu Općinskog vijeća. I pored toga, općina je SDP-u i SDA, Našoj stranci i Bosanskohercegovačkoj patriotskoj stranci (BPS) omogućila besplatno stanovanje.

"Tako je odlučilo Općinsko vijeće", izjavio je za CIN načelnik ove općine i član SDA Nedžad Koldžo. Kaže da samo radi ono što Vijeće od njega traži.

Predsjedavajući Općinskog vijeća Novo Sarajevo i član SDP-a, Nebojša Simić kaže da stranke same dogovaraju besplatno korištenje poslovnih prostorija.

"Jednostavno, to se tako radi kako bi se došlo do nekog balansiranja i mira i to ide tako godinama", kaže Simić.

Revizori CIK-a su utvrdili da SDA, na osnovu Ugovora o zakupu poslovnih prostorija, zaključenog u martu 2008. godine sa Općinom Centar Sarajevo, koristi poslovni prostor površine 105 metara kvadratnih po ugovorenoj cijeni od 1 KM po metru kvadratnom, iako najniža cijena zakupnine u toj zoni iznosi 15 KM po metru kvadratnom.

Centar za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN) je izračunao da je SDA, koristeći taj prostor u periodu od aprila 2008. do augusta 2010. godine, ostvarila dobit od 42.630 KM.

"Kod nas je to utvrdilo Općinsko vijeće i trenutno takve ugovore imaju SDA, SBiH, Naša stranka i BPS", kaže Fahrudin Kurtović, pomoćnik načelnika za privredu i financije Općine Centar Sarajevo.

Slične ugovore ima i SDS sa općinom Srbac (1KM po metru kvadratnom) i sa općinom Brod (2KM po metru kvadratnom), HDZ BiH sa općinom Tuzla (1KM po metru kvadratnom) i sa općinom Brod (2KM po metru kvadratnom) te SNSD, SDP BiH, PDP i SPRS sa općinom Brod (2KM po metru kvadratnom).

U ulici Maršala Tita br. 9 u Sarajevu svoje urede je smjestilo nekoliko političkih stranaka. Jedna od njih, Stranka za BiH, koja, prema riječima Harisa Ihtijarevića, direktora Službe za zajedničke poslove FBiH sa njima godinama odbija da potpiše ugovor o zakupu. Ihtijarević kaže da SBiH odbija ugovor sa obrazloženjem da je zgrada u kojoj je smješten njihov ured državna imovina i da ga zbog toga ne mogu potpisivati sa FBiH.

Iako su potpisale ugovor, rentu u ovoj zgradi ne plaćaju ni SDA, Liberalno demokratska stranka (LDS), Hrvatska demokratska zajednica 1990 (HDZ 1990), Hrvatska seljačka stranka-Nova hrvatska inicijativa (HSS-NHI), Socijaldemokratska unija (SDU) i Evropska ekološka stranka (E-5).

CIK od 2004. godine upozorava na problem besplatnog korištenja prostora u Titovoj. Ipak, Ihtijarević je tek u januaru ove godine podnio Pravobranitelju FBiH zahtjev za pokretanje postupka za iseljenje svih stranaka koje ne plaćaju kiriju.

Ilegalni podstanari

Svetozar Pudarić, predsjednik Glavnog odbora SDP-a, kaže da se besplatnim davanjem poslovnih prostorija želi dati jednaki uvjeti za rad svim političkim subjektima, te da su izvještaji CIK-a nerealni.

"CIK svašta nešta posmatra na svoj način i članovi CIK-a takvim tumačenjima pokušavaju da osiguraju svoj položaj što duže", kaže Pudarić.

CIK je prije četiri godine poslala cirkularno uputstvo svim općinskim vlastima u BiH od kojih je tražila da prekinu sa praksom besplatnog izdavanja javne imovine političkim subjektima. Unatoč upozorenjima, općine su nastavile po starom, a stranke i dalje nisu prijavljivale obavezu plaćanja rente.

Hadžiabdić kaže da nisu mogli kažnjavati stranke jer bi time diskriminirali one za koje su prikupili dokaze, u odnosu na stranke kojima nisu uspjeli izračunati nedozvoljen prihod zbog nepostojanja podataka o kvadraturi i visini rente.

Rješenje problema Hadžiabdić vidi u donošenju Zakona o političkom organizovanju. Ona kaže da CIK godinama pokušava animirati Parlament BiH da donese taj zakon, ali da stvari idu teško. Hadžiabdić stoga sumnja da će taj zakon biti donijet uskoro.

U europskim zemljama zakonima je propisano da političke stranke mogu računati na novac ili besplatne prostore. To znači da, ako stranke besplatno ili po nižoj cijeni koriste javnu imovinu, država će im razliku oduzeti od ukupnog novca koji imaju pravo da dobiju iz budžeta.

(zurnal.info)

Scenario pljačke u Fabrici duvana Banja Luka je općepoznat: formira se «treće lice» koje iz fabrike matice izvlači krv poput vampira, sve dok krava muzara ne skapa

Koliko puta smo čuli krilaticu «pljačkaška privatizacija», čije zazivanje nije dovelo ni do kakvih pomaka, već daljeg i dubljeg potvrđivanja notorne činjenice da su građani ove zemlje oderani kao zečevi. Međutim, tu problem ne prestaje, jer vaskoliko neznanje istih tih građana, potaknuto licemjernom politikom države što štiti pljačkaše, onemogućava da vidimo kako nas i dalje pljačkaju. Odnosno, onemogućava da spoznamo kako pljačkaška privatizacija jeste uveliko odmakla, ali da su oni, uprkos tome, još uvijek vlasnici najmanje desetak milijardi maraka vrijednog kapitala. Jednostavnije rečeno, država jeste prodala svoj udio u frmama, ali ostale su akcije koje su u vlasništvu radnika (građana), popularno nazvanih «mali akcionari». Ukupan zbir kapitala «malih akcionara» daje narečenu enormnu vrijednost, koju im pokušavaju oteti kupci državnog kapitala uz prećutnu saglasnost i podršku države, koja štiti mešetare i čini sve da svojim podanicima otme iz ruku akcije koje imaju. Primjera je užasno mnogo i u svakom od njih pljačka narodnih dobara je osovina koja pokreće novu pljačku-pljačku malih akcionara. Tek nedavno, ovi višestruko prevareni i oguljeni ljudi počeli su da se udružuju i manje više neuspješno potražuju svoje. Tragično je da upravo oni od države i njenih kriminalaca spasavaju ono što bi država trebalo da štiti. Eklatantan primjer je privatizacija Fabrike duvana Banjaluka, na kojem se vidi kako kupac državnog kapitala nemilosrdno uništava jednu, donedavno, respektabilnu firmu, po receptu veđ viđenom u Bosni i Hercegovini (posebno u Republici Srpskoj) najmanje hiljadu puta.

VELIKI PLJAČKAJU MALE

Državni kapital (55 posto) u Fabrici duvana Banjaluka (FDBL) kupila je firma «Antonić trade» d.o.o. Laktaši, 27.09.2006. godine. Sama po sebi ova prodaja je nelegalna jer je Vrhovni sud Republike Srpske presudom iz 2001. godine utvrdio da je kapital u FDBL smanjen na vještački način. To praktično znači da je udio malih akcionara veći od 45 posto, odnosno da državni kapital u FDBL nije prelazio natpolovičnu vrijednost, te samim tim u tom obimu nije ni mogao biti prodan. Ovu odluku Vrhovnog suda u potpunosti je ignorisala tadašnja Direkcija za privatizaciju RS (sada utopljena u Investiciono – razvojnu banku), kao i ostale entitetske institucije, pa je država prodala i ono što nije njeno. To je tek početak kriminalnog kola, jer se nezakonite radnje, koje sve odreda imaju status teškog krivičnog djela, nastavljaju da redaju u godinama koje dolaze. Kupac se ugovorom obavezao da će u roku od tri godine u FDBL investirati ukupno 4.770.000 konvertibilnih maraka, od čega, naravno, nije bilo ništa. Umjesto milionske investicije iz Zagrebačke fabrike duvana dovučene su stare mašine, koje nikada nisu instalisane u ovdašnjim pogonima, već skupljaju prašinu po kojekakvim skladištima u okolini Banje Luke. Nebojša Antonić, vlasnik «Antonić trade», tvrdi da te mašine vrijede desetak miliona maraka, što je smiješno, jer samo bi idiot dopustio da mu tako vrijedna oprema hrđa u memljivim skladištima. Suština je da se ovdje radi o fiktivnom ulaganju, čiji je cilj prevara države i izvlačenje ekstra profita iz FDBL, a zatim njeno potpuno uništenje kroz stečaj, da bi krešendo ove mafijaške priče bila prodaja atraktivnog zemljišta u centru Banjaluke, gdje se FDBL i nalazi.

DOBITAK PRIKAZAN KAO GUBITAK

Upravo ovaj scenario je na djelu, a hodogram je opštepoznat: formira se «treće lice» koje iz fabrike matice izvlači krv poput vampira, sve dok krava muzara ne skapa. A FDBL je trenutno u fazi skapavanja, jer je parazit «Antonić trade» iz nje izvukao desetine miliona, što se zna. Kada se tome doda i enormni šverc cigareta i alkohola koji se obavlja ispod svodova FDBL, štete po budžet su višestruko veće. Komparacija poslovanja FDBL i «Antonić trade», koji prodaje njene proizvode, najbolje potvrđuje izrečenu konstataciju: FDBL je trenutno zadužena za cijelih cca 1,3 miliona maraka preko vrijednosti ukupnog kapitala firme. Suštinski, FDBL ne vrijedi apsolutno ništa i uz to duguje milionsku svotu. Istovremeno, za ove tri godine koliko je vlasik većinskog paketa akcija (ali ne i cijele FDBL), firma «Antonić trade» bilježi nevjerovatnu ekspanziju, koja se ogleda u dobitku cijelih cca 12 miliona KM i to neto (dobit za 2007. je 8.628.681, za 2008. ona iznosi 2.236.776., dok je u 2009. godini neto zarada 1.886.699 KM).Uz sve ovo, FDBL je firmi «Antonić trade» do početka ove godine bila dužna cijelih 7,6 miliona KM, što znači da je sa današnjim danom ta cifra uveliko premašila deset miliona KM. Na ovaj način stvoren je ambijent u kojem «Antonić trade» može da pokrene stečajni postupak i zahtijeva naplatu svojih potraživanja. Takav potez je neminovnost i on će, bez sumnje, značiti i kraj FDBL, odnosno njenu likvidaciju. Mali akcionari će ostati bez ičega, Antonić će fabriku srušiti, a na zemljištu zaraditi novu desetinu miliona. I to sve uz nesebičnu pomoć izvršne vlasti na čelu sa Miloradom Dodikom.

 

SUKOB INTERESA

Nebojša Antonić je vlasnik 55 posto državnog kapitala u FDBL, a njegova supruga Vesna je predsjednik Nadzornog odbora FDBL, dok mu je otac Ilija predsjednik Upravnog odbora. Na posljednjoj Skupštini akcionara, Antonić je upitan da li se tu radi o sukobu interesa, na šta je on odrečno odgovorio.

 

ALFA

Antonić je jedan od najvećih finansijera zaštirarske agencije «Alfa», koja čini jedan od stubova pretorijanske garde Milorada Dodika. Suštinski, «Alfa» je paravojna jedinica, formirana da u slučaju potrebe zaštiti Dodika. Njen generalisimus je Miloš Čubrilović Čubri, Dodikova senka, dok je glavni operativac Čubrijev kum Velibor Šotra, sitni hohštapler i kriminalac, koji je prije dvije godine nudio svoje usluge SIPI, tražeći da bude oslobođen postupaka koji se vode protiv njega.

 

ŠVERCER

Nebojša Antonić enormno se obogatio švercujući cigarete u ratnom i posebno u poratnom periodu. Na ovim poslovima zaradio je milionske iznose, koje pokušava legalizovati učestvujući u privatizaciji. Zbog toga je i kupio FDBL, ali se nalazi pod strogom prismotrom Dodikovih ljudi, kako on tako i njegovo poslovanje. Glavni «revizor» Antonićevog poslovanja je Šotra, koji kontroliše sve nabavke i novčane transfere, a u FDBL se vodi kao šef obezbjeđenja.

 

PRODAJA CIGARETA ISPOD VRIJEDNOSTI

Vrlo je interesantna poslovna logika Nebojše Antonića: on je tokom prošle godine prodao u Srbiji čak 260 tona cigareta po upola manjoj cijeni. Kako se ne radi o robi kojoj je pri kraju rok trajanja, nema sumnje da je riječ o švercu u koji su umiješane strukture RS, ali i Srbije. Tako je Antonić kilogram cigareta u Srbiji prodavao po cijeni od 2,9-3 evra, iako je njegova cijena nešto veća od 6 evra (12 KM). Samo na ovom poslu iskazan je gubirtak FDBL od cca 900 hiljada KM, a za nevjerovati je da notorni švercer i kriminalac radi na svoju štetu. Uz sve to, on i njegove gorile prijete svakom onom ko se usudi da upita za njegove poslove.

Radnici Polihema traže svoje, policija ih hapsi dok “novi” vlasnici krčme imovinu koju im je država prepustila na milost i nemilost

E, kako bih volio biti Džafer Selimović. Imao bih stan u Neumu, plaću dvije milje i suprugu Zlatu sa uplaćenim doprinosima. I sve bih to imao zahvaljujući Peri Konjevodu. Samoimenovanom direktoru neumskog hotela Stela. Hotela otetog od tuzlanske Poliuretanske hemije i Federacije BiH.

STAN, AUTO, POZAJMICA...

Naime, u junu 2005. godine, direktor i kuhar potpisali su ugovor kojim su odredili da Džaferova plata bude 2.000 KM. I još su se dogovorili da se Džaferu obezbijedi privremena garsonjera, što je obaveza direktora, nakon čega će kuhar i direktor tražiti konačno rješenje. A prijedlog konačnog rješenja je naveden u članu 6. potpisanog ugovora: “Stan Džafer kupuje na kredit, a otplata rata vršit će Džafer s tim ako je to poslovno moguće da stan bude 50:50 Stellin ili Džaferov stan”

I to nije sve. U članu sedam, ugovorne strane su se usaglasile da će “Džaferova žena Zlata 3 mjeseca biti na bolovanju, a potom će Stella uplaćivati za gospođu Zlatu doprinose koji iznose cca 250-300 KM mjesečno”.

I ko sada ne bi poželio biti Džafer S.? Onaj ko ne zna kako živi Luka Konjevod, brat direktora Pere Konjevoda.

U oktobru 2001. godine, „Salus hotel Sella“ d.o.o. Neum, zastupan po direktoru Peri Konjevodu, sa firmom Alfa Vils, zastupanom po Luki Konjevodu, potpisao je ugovor o izvođenju građevinskih poslova u Hotelu. Braća Konjevod su se, naime, pismeno dogovorila da „nepoznati građevinski radovi“ koštaju 58.900,00 KM. Ugovor je sačinjen u dva istovjetna primjerka od kojih je jedan otišao Luki, a drugu Peri. Iskopirani treći primjerak, devet godina kasnije, proslijeđen je medijima.

Ali nije to bilo jedino bratsko poslovanje. Hotel Stela, zastupana po Peri, u avgustu 2000. godine, posudila je 10 hiljada njemačkih maraka Aluplastu, zastupanom po Luki. Pozajmljeni iznos brat Luka je bio dužan vratiti kad bude imao para. Odnosno, kada njemu jedna hrvatska firma koja poslije s Perom isplati poslove koje je Luka radio na Perinom objektu. Nije vam jasno? Nije ni nama!

ZAŠTO DRŽAVNO VIŠE NIJE DRŽAVNO?

A sad spektakl. Pero Konjevod je, zastupajući hotel Stela, 20. januara 2003. godine odobrio „interni kredit“ Tatjani Konjevod. Visina kredita koji je tata odobrio kćerki – nije poznata. No, u dokumentu piše da će Tatjana iskoristiti novac za nabavku osobnog automobila, koji će koristiti i u službene svrhe.

„Početak otplate je 1.6.2003. godine. Mjesečna rata je 100 KM“, piše u ugovoru.

Ipak, vrhunac je dostignut u narednoj tački ugovora: “Počevši od 1.6.2003. godine KORISNIKU kredita se za svaki mjesec proveden u radnom odnosu u hotelu, otpisuje 100 KM“, pišu i potpisuju tata Pero i kćerka mu Tatjana.

Tatjana je, naravno, još uposlenica Hotela Stella. Uredno nije vratila kredit. A i što bi vraćala kada bi tata Pero taj novac, opet, uzeo sebi? Naime, u izvodu iz blagajne Hotela, piše da je 15. oktobra 2008. godine, Pero Konjevod naplatio “drugi dio plaće za listopad” iste godine. Iznos je 6.000 KM. Ili slovima ŠEST TISUĆA KM.

Ali osim Pere, dobro zarađuje i Božo. Božo Šutalo. Član nepostojećeg Nadzornog odbora hotela Salus vila Stella Neum. Boži je, recimo, prije tačno dvije godine, iz blagajne Hotela isplaćeno 1.200 KM. Za članstvo u nepostojećem NO.

A zašto Nadzorni odbor ne postoji? E, to treba pitati premijera Mustafu Mujezinovića i ministra turizma Nevenka Hercega. Oni i njihovi prethodnici pojačani Rešadom Žutićem i Zlatanom Dedićem odrekli su se većinskog državnog kapitala u hotelu vrijednom 20 miliona maraka. Radnici tuzlanske Poliuretanske hemije svog se dijela nisu odrekli. Zato ih i privode ispred zgrade Vlade.

 

FOTO GALERIJA: Faksimili ugovora

{slimbox images/Galerije/neum/1.jpg,images/Galerije/neum/1.jpg;images/Galerije/neum/2.jpg,images/Galerije/neum/2.jpg;images/Galerije/neum/3.jpg,images/Galerije/neum/3.jpg;images/Galerije/neum/4.jpg,images/Galerije/neum/4.jpg;images/Galerije/neum/5.jpg,images/Galerije/neum/5.jpg;images/Galerije/neum/6.jpg,images/Galerije/neum/6.jpg;images/Galerije/neum/7.jpg,images/Galerije/neum/7.jpg}

(zurnal.info)

Uskotračna pruga koju su pompezno otvorili Dodik i Tadić bila je postavljena na asfalt, a šine su uklonjene čim su otišle televizijske ekipe

Nije prošlo ni mjesec dana otkako su premijer Republike Srpske Milorad Dodik i predsjednik Srbije Boris Tadić, pompezno, u stopu praćeni režimskom medijskom bolumentom, otvorili uskotračnu prugu od Mokre Gore do Višegrada i oživjeli “ćiru”, da bi pruga preko noći nestala.

Ispostavilo se da je vraćanje “ćire” i pruge uskih tračnica, koja je trebalo da poveže Mokru Goru u Srbiji sa Višegradom u RS i doprinese oživljavanju turizma i otvaranju novih radnih mjesta u tom kraju, bila velika prevara i predizborna medijska predstava. Građani Višegrada ostali su šokirani kada su radnici počeli da dižu prugu od stare željezničke stanice, u dužini od 200 metara, koja je postavljena netom prije ceremonije navodnog otvaranja pruge, upriličene 28. avgusta.

- Sa jednom od ovdašnjih firmi sklopljen je ugovor da se pruga završi do 31. decembra ove godine. Šest dana prije dolaska Dodika i Tadića u Višegrad stigla je direktiva da se pruga po svaku cijenu mora postaviti do 28. avgusta. Nije bilo druge, nego improvizovati- šine su postavljene po asfaltu, samo da bi televizijske kamere snimile kako ‘ćiro’ stiže u Višegrad, ispričao nam je jedan od stanovnika tog mjesta, upućen u cijeli slučaj.

Prema njegovim riječima, sada se diže cijela dionica pruge postavljena preko asfalta, u dužini od oko 200 metara.

- Sve je urađeno samo da se Dodik i Tadić uslikaju i proslave još jedan, navodni, zajednički projekat RS i Srbije. Činjenica je da oni na željezničku stanicu u Višegradu uopšte nisu stigli ‘ćirom’, već je stara kompozicija tu dovučena, krećući se tri kilometra na sat, samo da bi bila uslikana, kazao je sagovornik “Žurnala”.

Iako su režimski mediji objavili da su građani Višegrada ovacijama dočekali Tadića i Dodika, istina je da u cijeloj ceremoniji mnogo stvari nije štimalo.

- Bina je bila tako postavljena da su Dodik i Tadić gledali u ‘ćiru’, a sav narod, koji se tu okupio, bio je iza bine i iza Dodikovih i Tadićevih leđa. Možda je riječ o simbolici - da ćemo posle 3. oktobra Dodiku vidjeti leđa, kazao je naš sagovornik.

“Ćiro” u Višegrad neće stići u skorije vrijeme, bez obzira što su ga na dan tamo doveli Dodik i Tadić. Zato simbolike ima i u onome što je 28. avgusta u Višegradu rekao Dodik - političari se mjere po tome šta ostave iza sebe. U Višegradu nije ostavio ništa, osim velike blamaže i štete nanesene postavljanjem pruge za jedan dan. Sve ostalo je nebitno, od Dodikovih priča da je u obnovu uske pruge uloženo 12 miliona konvertibilnih maraka, do pustih obećanja da će za pet do 10 godina biti otvoren zajednički projekat sa Srbijom- autoput od Užica do Višegrada, koji će se kasnije razdvajati u dva kraka prema Romaniji i Trebinju.
S ozbirom na sve, groteskno zvuči i Tadićeva izjava da ima mnogo zajedničkih projekata sa njegovim "drugom Miletom Dodikom", koji povezuju ljude sa ove i one strane Drine.

(zurnal.info)

 

Žurnal objavljuje najinteresantnije dijelove transkripta razgovora bivšeg komandanta VRS Ratka Mladića sa vojno-političkim vrhom Srbije i Republike Srpske. Iako je većina ovih razgovora objavljena je u političkom magazinu “60 minuta”, smatramo da po svom značaju zaslužuju da budu objavljeni i u Žurnalu, uz detaljnu analizu novinara Damira Kaletovića, kao i dijelovi razgovora koji nisu objavljivani do sada

Sredinom maja 2003. Carla del Ponte, tadašnja glavna tužiteljica Haškog tribunala, zakoračila je u kabinet novoimenovanog srbijanskog premijera Zorana Živkovića (na toj funkciji Živković je naslijedio ubijenog Zorana Đinđića) i ponudila politički deal čija se šteta, kada govorimo o strateškim interesima BiH od tog perioda pa sve do danas – ne može ničim izmjeriti. Za ilustraciju ne treba ići dalje od gubitka tužbe koju je naša zemlja podnijela protiv Srbije i Crne Gore za počinjeni genocid. Pri tome, prije svega, treba uzeti u obzir brojne zaštićene dokumente Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) Jugoslavije koji zahvaljujući angažmanu Carle del Ponte i njenom dogovoru sa Beogradom nikada nisu ugledali svjetlo dana. Cijenimo kako je o pravnom guruu koji je zastupao bh. tužbu u Hagu, Sakibu Softiću, do sada napisano i rečeno previše.

“LOV” U MUTNOM

Dakle, tog majskog dana, prije sedam i pol godina, Del Ponte je postala saučesnik zvaničnog Beograda, u prikrivanju odgovornosti tamošnjeg režima u događajima na prostoru BiH u periodu od 1992. do 1995. godine. Ponuda je bila čvrsta, a garancije trajne - zaključak je koji se nameće nakon brojnih analiza i učinka haškog tužiteljstva bez obzira radilo se o mandatu Del Ponte, ili njenog nasljednika na toj poziciciji Serza Bramertza.

„Isporučite nam Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, činite sve da izgleda kao da tražite Ratka Mladića, a zauzvrat imate odriješene ruke u selekciji svih dokumenata Vrhovnog savjeta odbrane, posebno onih koji na bilo koji način mogu potvrditi direktnu umiješanost Miloševićevog režima u agresiji na BiH“. Ovo je najvjerovatniji mogući tok i scenarij sastanka na kojem je Carla del Ponte uživala u društvu Živkovića, i Gorana Svilanovića, tadašnjeg ministra vanjskih poslova državne zajednice Srbije i Crne Gore, odnosno predsjednika Nacionalnog vijeća za suradnju sa tribunalom. Jednom iznesena na stol, velikodušna ponuda glavne tužiteljice objeručke je prihvaćena. Postignuti usmeni dogovor po njenom povratku u Hag dobila je i svoju pismenu formu:

„ ..... spremna sam potvrditi svoje obećanje da će Ured tužitelja općenito podržati zahtjev SiCG za zaštitnim mjerama u vezi sa onim dokumentima ili dijelovima dokumenata zapisnika VSO iz vremena kada je predsjednik bio Zoran Lilić ( 1993. – 1997.), za koje Vlada smatra da su takve mjere potrebne“

Opravdanje, bolje reći izvrtanje činjenica koje je Del Ponte ponudila u svojoj knjizi „Lov“( 2008.), koja je izašla nakon što je ona otišla sa pozicije glavne tužiteljice tribunala, dodatno potvrđuje nečistu savjest Švicarkinje.

"Svilanović je odgovorio navodeći opet problem odbrane Srbije u tužbi pred Međunarodnim sudom pravde. Zatim me je opomenuo da ne podnosim ponovo zahtjev za obavezujući nalog za pristup arhivama, upozoravajući da Tužilaštvo nema mnogo izgleda za pobjedu i da podnošenje takvog zahtjeva ne bi 'pomoglo', želeći da kaže da bi Beograd mogao da sarađuje još manje” –pisala je Del Ponte.

MEMOARI JEDNOG ZLOČINCA

Sve što je kasnije stalo u „zaštićene dijelove dokumenata “ koje je Beograd u dogovoru sa Carlom Del Ponte držao daleko od Međunarodnog suda pravde (ICJ) u sebi krije i personificira, pokroviteljski, idiličan, odan i u svojoj srži potpuno koordiniran odnos Pala i Beograda zasnovan na konačnom uništenju BiH.

Ovdje dolazimo do suštine onoga što, prema dirigiranim izjavama iz Haga, dopire do nas u posljednjih nekoliko mjeseci, a slovi, navodno, kao „najvažniji dokazni materijal ikad pristigao u Tribunal“.

Riječ je o dnevnicima, ratnim bilješkama, meomoarima... Ratka Mladića. Odnosno, radi se o dijelu audio dokumentaciji čiji je autor i kolekcionar, opet, ovaj ratni zločinac. Kako bismo odmah razjasnili vezu između beogradskog dogovora Del Ponteove iz maja 2003. sa tamošnjim vlastima i Mladićevih audio-pisanih uradaka, treba naglasiti da je među „zaštićenim dijelovima dokumenata Vrhovnog savjeta odbrane“ i jedno rješenje iz juna 1994., preciznije, ukaz tadašnjeg predsjednika Jugoslavije, Zorana Lilića, kojim se potvrđuje da je Ratko Mladić u tom momentu na dužnosti komandanta Glavnog štaba 30. kadrovskog centra GŠ VJ. Pored toga, ovim Lilićevim ukazom Mladić je vanredno promoviran u čin general - pukovnika jugoslovenske vojske. Kao što ovaj konkretan dokaz (odmah treba reći da postoji još na stotine sličnih, vjerovatno i puno važnijih dokumenata od ovog) o umiješanosti vojno-političkog vrha tadašnje Jugoslavije sa događajima u BiH – prije nekoliko godina nije mogao biti korišten kao dio dokaznog materijala u sudskom sporu, tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid, tako ni Mladićevi dnevnici i audio zapisi koje Tužilastvo ocjenjuje „najvažnijim dokazima ikada pristiglim u tribuinal“ ne nude ništa više osim dobro osmišljene podvale Beograda servirane na stol glavnog tužitelja Serza Bramertza.

OSTAVŠTINA IZA ORMARA

Petnaest godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, petnaest godina i nešto više mjeseci od podizanja prve optužnice u Hagu protiv Ratka Mladića ( 25.07.1995) i isto toliko vremena uspješnog skrivanja Mladića - vlasti u Beogradu „uspjele“ su tokom jednog od svojih, rekli bismo stotinjak pretresa Mladićevog stana na Banovom Brdu u Beogradu, doći do „dragocjenog“ audio-pisanog arhiva. Štaviše, u „najdetaljnijem“ od svih pretresa, srbijanski istražitelji pronašli su sate razgovora i snimljnih sastanaka, nekoliko VHS kaseta, stotine ispisanih stranica ratnih bilješki... Ovaj put, i to treba posebno potcrtati, staračkim godinama pristisnuta Bosa Mladić, supruga glavnog junaka ove priče, nije imala dovoljno vremena, lucidnosti i brzine da „dragocjeni“ materijal na vrijeme sakrije od nepoželjnih gostiju. Prema nekom nepisanom pravilu, sve do posljednje akcije srbijanskog MUP-a, Bosi Mladić „skrivanje dokumentacije“ polazilo je za rukom! Mladićeva ratna i poratna ostavština pronađeno je iza ormara, istog onog u kojem je nekoliko mjeseci ranije pronađen arsenal naoružanja i municije dovoljan da opremi manju vojnu formaciju. Nismo daleko od istine ako na ovom mjestu pretpostavimo kako bi u jednom od narednih pretresa objekta na Banovom Brdu, Dačićeva policija (Ivica Dačić, ministar unutrašnjih poslova Srbije) u istom ormaru mogla pronaći i samog Mladića.

Naravno, do ovakvog scenarija neće doći. Vjerovatnoća za takvo nešto jednaka je onoj da iz 18 sati snimljenih razgovora i sastanaka ovog krvnika, koje smo preslušali, ne možete saznati ili čuti kako je planirano etničko čiščenje, zločin ili genocid u BiH.

Kao što u svojoj audio kolekciji, niti jednu jedinu sekundu nije posvetio padu zaštićene UN-ove enklave Srebrenice i genocidu koji je potom uslijedio, Mladić isto radi i u svojim pisanim dokumentima. Ni jedne jedine riječi, ni jednog jedinog slova o streljanjima, ubistvima i pljački u periodu od 10.-17 jula 1995. Isti je „rukopis“ zločinca prije i nakon pada Žepe. Ovakva saznanja koja se sama po sebi nameću nakon preslušanog i pročitanog materijala ipak nisu zasmetala Haškom tribunalu da izađe sa paušalnom ocjenom kako se u dostavljenoj zbirci, cjelokupno gledano, radi o iznimno važnim dokazima. Ako Mladić o genocidu nije pisao, niti govorio kada je trebalo, činio je to „biranim“ riječima kasnije, tokom svoji šetnji sa balkanskim kasapinom Slobodanom Miloševićem.

KUPOVANJE VREMENA

Deset mjeseci nakon srebreničkog genocida, u razgovoru sa Slobodanom Miloševićem, vođenim 11. maja 1996. u Dobanovicma iznio „svoju istinu“ o Srebrenici.

Kao što se iz tog razgovora (koji možete pročitati u dodatku) ne vidi i ne nazire „nikakva“ Mladićeva odgovornost u vezi sa počinjenim genocidom u Srebrenici, tako se ni u jednom do dostupnih razgovora ne naslućuje njegova ili nečija druga upletenost u bilo kakvu vezu sa zločinima i etničkim čiščenjem pojedinih opština u BiH. I ne samo to. Glavni akteri čiji su razgovori objedinjeni u ovoj kolekciji, a spisak je podugačak od: Jovice Stanišića, Slobodana Miloševića, Momčila Perišića, Zdravka Tolimira, Radovana Karadžića, mahom svi do jednog zločinci od formata, nakon preslušanih snimaka djeluju, najblaže rečeno, kao mirotvorci koji su zalutali u jedan krvlju i zločinom ispisan istorijski period (vidjeti dodatke). Kroz te razgovore koji su, dakako, frizirani i pažljivo selektirani provlače se švalerski uspjesi srpskih oficira, vojnička disciplina i hijerahija, vlastita veličina, dogovori sa hrvatskom stranom i političko-vojnim vrhom bh. Hrvata o zajedničkom ratovanju protiv ARBiH...(dodatak). Ove nepobitne činjenice nisu smetale haškom tužiteljstvu da bez ikakve ozbiljnije procjene i analize izađe sa preliminirnom ocjenom kako je dostavljeni materijal iz Beograda među najvažnijim dokazima ikada pristiglim u tribunal. Dokazima za šta, pitanje je na koje odgovor treba ponuditi Serge Bramertz. Nije teško shvatiti da u ovim razgovorima osim plejade likova čija je životna priča završena (Slobodan Milošević), ili onih koji sjede po ćelijama tribunala i čekaju višegodišnje zatvorske kazne (Stanišić, Tolimir, Simatović, Perišić...), te obilja nezanimljivih tema, Haški tribunal nije dobio ništa. Jedini dobitnik i ovaj put jeste zvanični Beograd. Opet, cijena za ovu, uvjetno kazano vrstu suradnje koju pokazuju srbijanske vlasti spram Haga biće širom otvorena vrata zavničnog Bruxelessa ili Washingtona. Zauzvrat, Mladić je dobio još koju godinu da neometano uživa u svojoj starosti.

 

---

  MILOŠEVIĆ-MLADIĆ, DOBANOVCI 11. 05. 1996.: Streljanja u Srebrenici

Mladić: Prvo da vam kažem... prvo da vam kažem. Ma ja imam snimke, i ja trebam ... doduše ja nemam pristupa medijima ni na Pale, ni Beograd ni u Podgoricu. I bolje da je tako.

Milošević: I bolje. Sad je bolje.Poslije neće biti problema.

Mladić: Da vam kažem. Ja sam, bre, one civile spašavo. O kakvoj Vi deci i ženama govorite. Svako je došo, i muško, a kamoli žensko i malo i veliko tamo gde je bilo dogovoreno. To je prebačeno u Kladanj.

Milošević: Ovo do čega smo mi došli bilo je velikog streljanja civila u Srebrenici. Ne u Srebrenici…

Mladić: Koga?

Milošević: Velikog streljanja civila u Srebrenici.

Mladić: Ne,ne!

Milošević: Ne u Srebrenici, na nekoj farmi tamo.

Mladić: Ne, ne, ne, ne nikakvi civili. Ako je bilo…

Milošević: Verujem da je to Ratko moro rešiti.

Mladić: Ne samo da Vam kažem. Jeste gledali šta govore ovi što su prebegli ovamo poslije 3 meseca, četiri. Poslije godinu prebegli Turci. Vi meni niste verovali da su se tukli između sebe - Turci. Jel verujete sad nakon što ono dete govori? Dvadeset mu godina, on kaže ubijao otac sina, sin oca. Između sebe se ubijali, to je pucao svak na svakog. To trag ima predsedniče od Srebrenice do prelaza do Tuzle, tačno se zna gde je ko pado. Imate gomile gde je dvesto pobijeno, gde je deset ubijeno izmedju sebe. Ko uletali u minska polja, on se probio tuda preko vojske. Ja sam potpiso ugovor sa njima gde da dođu. I ko je došao na check point bio je spašen.

 

---

MANOJLO MILOVANOVIĆ – RATKO MLADIĆ: Ponuda od Miloševića - Grčka ili Rusija

Milovanović: I razgovarali smo dugo o vama, vi još se niste izjasnili šta hoćete, ja znam vaše namere, ovaj za ostanak, ovde, ali u vašem interesu vam garantuje bezbednost u Jugoslaviji, gde hoćete, hoćete li svojoj kući, hoćete li da ostanete u bilo kojem mestu u Jugoslaviji.

I on sada ide nekim sistemom dok sam ja živ Mladić neće biti isporučen, neće mu se ništa desiti, obezbeđenje, čija će to policija biti, kad već ne verujem u tvoju vojnu policiju.

Uglavnom da se general Mladić javi. I da dok sam ja u Srbiji Mladić će biti siguran. Međutim o tome bi bilo najbolje da s vama porazgovaram. I o tome kako vi odlučite ne smemo telefonom, nego moram otići kod njega da mu prenesemo.

Perišić kaže imaju dva mesta u Rusiji i jedno mesto u Grčkoj. Rekoh čoveče i znaš da ja, da ne bih otišo da general Mladić sada živi negdje gdje... e to je što ja mogu.

Međutim Milošević je imao jasnu predstavu... to je negdje u Jugoslaviji. E onda ne dolazi u obzir tamo vamo. Međutim Milošević je imao sasvim drugu koncepciju.

E to je šefe tako. Imat ćete sve što hoćete ako ne možete da izdržite s tim budalama ako vas proteraju, onda smo se dogovorili da ja zato moram danas pisati Biljani ona je pobegla u BL, svi koji su penzionisani generali i pukovnici i staviti na raspolaganje da se... tako da se izmaknemo ispod kandži.

 

---

MILOŠEVIĆ – MLADIĆ: Izbori u RS

Milošević: Pozitivan rezultat je za mene kada kaže ovaj Frovik koji vodi KEBS, ovaj Amerikanac provedeni su fer i demokratski izbori, njemu je toliko stalo... Ja sam sa njim razgovarao 20 puta do sada.On je čovek dobar. To je mat u dva poteza. Treba da bude jedna predstava koja će da nam pokaže demokratičnost, zato ovo hvaljenje što sve kontraproduktivno što Karadžić meće svoje i tvoje slike zajedno, ja sam rekao Gveri.

Mladić: To je zloupotreba mene. Jeste, ja sam mu rekao...

Milošević: Idi bre u p.... materinu. I onda ovi kažu, jeste Karadžić i Mladić su kočnica Dejtona.

Mladić: Hoće li on ići na izbore?

Milošević: Neće , rekao mi je da neće, ali mu nemoj reći da sam ti reko. Zato sam ti reko. Nemoj molim te, ovo što je očigledno je u njegovu korist, ali nemoj mu reći da je u njegovu korist.

Mladić: A, ko će mu biti iz SDS?

Milošević: On predlaže dubl što bi se reklo - predsednika i potpredsednika. Plavšićku i Koljevića da budu kao tandem.

Mladić: Koga ćete vi? Hoćete li Krajišnika ili dubl?

Milošević: Ma koji bre Krajišnik, jesi ti lud.

Mladić: Koga ćete da ja znam ako nije tajna?

Milošević: Ja ne bih prihvatio dubl Plavšić - Koljević jer je Biljana glupača obična, jer će stalno da nam tura prst u nos, te Karadžić, ovo, ono... Drugo, ona

je SDS i dosta se je kompromitovala u tim teškim ratnim izjavama.

Mladić: Šta vi mislite o ovome Buhi?

Milošević: Mislim da je kreten. On je rigidan u p.... materinu.

Mladić: Što?

Milošević: Tako bre, on je isti ko i Krajišnik.

Mladić: Možda je više pod njegovim uticajem, nije on loš čovjek.

Milošević: Nije on loš, nego oni su svi ograničeni. Zaista su ograničeni.

Mladić: Ne bi bilo loše da vi nasamo sa njim popričate.

Milošević: On je otrovani nacionalista.

Mladić: Nije, nije, Aco je..

Milošević: Ne može to. Vidite da vam kažem, nema etnički čiste države na svetu.

Mladić: Nema, sad smo takvi kakvi jesmo. Karadžić je idiot, on je ceo život radio sa ludacima i on uopšte ne zna raditi sa normalnim ljudima. On laže kad na kašiku zine. Ja to nikada nisam otvoreno ovako pred vama reko.

Milošević: Znam da laže.

Mladić: Prema tome, to je jedan monstrum čovek. Mene je muka naterala pa sam rekao jednom javno u Skupštini: „Ja sam čitav život radio sa normalnim, pregledanim ljudima“. On je radio samo sa ludacima. On bi mene ispeko na ražnju prije nego Alija

Izetbegović.

Milošević: Naravno. Meni neki dan kaže Karadzić: “Znate g. predsedniče mi smo uvek govorili jedino ste vi političar, a mi smo ostali amateri”. Reko: “Niste vi amateri, vi ste obični džukci koji nikada ništa nisu verovali. To je suština stvari.”

 

---

MLADIĆ–PERIŠIĆ (03.12. 1996.): Pero Čolić - rušenje

Mladić: Pozdrav.

Perišić: E, zdravo. Kako si ljudino?

Mladić: Pa, dobro sam. Uhvatili onog Čolića sa Buturovićem i ostalim šoferima.

Perišić: Je li ga voza?

Mladić: Vodaju se, j... ga. E, moj...

Perišić: Zabluda ima mnogo moj prijatelju. Ovako, ako možeš uradi nešto, hrabri ako možeš.

Mladić: Ama on, /Čolić/ ide sa šoferima, sa šoferima treba ići u autopark, a ne u…

Perišić: Ma znam ali šta ćeš, siromah sad je upao u nezgodnu situaciju…

Mladić: U auto-transportno preduzeće treba da rade šoferi, a ne...

Perišić: Ti si ga gurnuo u to.

Mladić: Nisam.

Perišić: Ma k.... nisi.

Mladić: U auto-transportno preduzeće...

Perišić: Pa što si predao da on to radi?

Mladić: Pa ko će drugi, kontinuitet Baćo.

Perišić: E pa, je li ti mogao reći neću?

Mladić: Ja ne mogu na slabim da ostanem, već na najjačim.

Perišić: Jebi ga znaš da je tako, makar ga moralno podrži.

Mladić: Pa ja sam ga moralno podržo. I reko da uradi šta treba, on radi obrnuto. J... ga, neka radi onda, ako ne znaju uzbrdo onda neka idu nizbrdo!

Perišić: Ma znam prijatelju, ali onda mu trebaš uticati.

Mladić: Molim?

Perišić: Pa utiči onda, j... ga.

Mladić: Pa ja sam običan čovek šta ću ja sada, jebi ga.

Perišić: Ajde onda obični čovječe, halo... želim ti prijatno. Budi što je moguće bolje.

 

---

MLADIĆ – MANOJLO MILOVANOVIĆ, (novembar 1996.): Planske aktivnosti

Mladić: Zdravo.

Milovanović: Zdravo šefe, kako si?

Mladić: Pa, evo gura se... ide. Izdržava se, tako. Šta ima?

Milovanović: Pa evo ja radim planske aktivnosti, na dvije pozicije informisati se, okupiti sve, pojasniti sve i baviti se obukom.

Mladić: Tako, tako, obukom i profesijom. Reci mi ovaj, kako je bilo kod predsednice?

Milovanović: Pa, uglavnom ste načuli. Ja nisam zadovoljan ali ja sam samo još jednom potvrdio moje procene još i ranije i tako...

Mladić: Isti scenario?

Milovanović: Da.

Mladić: Ovo, ovaj informiši ljude, ne trebamo mi da se upuštamo u njihove tračeve i medijske budalaštine.

Milovanović: Odlično.

Mladić: Nek oni lupaju sta hoće, narod zna i vojska zna šta je ko uradio.

Milovanović: Jasno.

DRUGI RAZGOVOR

MLADIĆ - NEIDENTIFIKOVANI OFICIR VRS

Mladić: Ej, đe si junače sta ima?

NN: Nema ništa, evo radimo po planu.

Mladić: Radite samo po planu, je li sve u redu?

NN: Hoće li ovo da se razreši i to?

Mladić: Pa razrešiće se, ovaj bila je jedna grupa sa predsednicom, 4 generala. Ja očekujem da ona dođe, pa ako dođe, dođe - to je njen problem, predsednik može i da dođe i da ne dođe. Ovaj, trebalo bi da dođe među svoju vojsku. Ona je razumno biće, samo njome manipuliše onaj čupavac i ostali. Nije ona, onaj čupavi radi verovatno po nalogu svojih mentora.

 

TREĆI RAZGOVOR

MLADIĆ – NN OFICIR VRS

NN: Halo?

Mladić: Ej, Dragi

NN: Ej!

Mladić: Šta ima novo?

NN: Ma ništa ovi majmuni još nisu uspostavili ovaj sistem veza…

Mladić: Da, da, dobro. Ne treba praviti nikakve varijante. Sinoć smo razgovarali, ti prenesi Radovanu, sinoć smo razgovarali sa predsednicom kod mene i kod grupe starešina generala. Ona je naučila dobro pesmicu u svom bunkeru, glede bilo kakvih rešenja za status i vojske i naroda! Pa očekujem da dođe načelnik štaba, general Milovanović, koji je bio na kolegiju sa njom prethodni dan, pa ćemo videti kako da rešimo ovaj problem što je moguće mirnije i bolje. Drugo, prenesi Radovanu – sutra ovi naši iz MUP-a imaju krsnu slavu, neka oni slave mada su je pogazili i ne treba da ide Radovan i ostali, a vaše kolege neki mogu da idu da vide tamo jer su to ista naša deca. E tako.

 

---

RATKO MLADIĆ - RADMILA MILENTIJEVIĆ, ministrica za informisanje u Vladi Srbije: Koga će narod na rukama nositi

Mladić: I ovo isto što je ovaj došao Mitropolit, svi oni hoće sada da im ja dam ovlašćenja kao i onaj neki što mi se javio, izigrava nekog velikog advokata u Americi. Svi oni trebaju moj potpis. Kao on bi mene branio. Rekoh:” Jesi ti advokat?” Kaže: “Jesam”. Došao je sa onim predsednikom advokatske komore iz Beograda i kaže: “Generale znate mi hoćemo da vas zastupamo na Haškom tribunalu”. Rekoh: “Zastupajte”. Ama, kaže:” Treba nam potpis”. Rekoh: ”Vama treba moje ovlašćenje da bi skupljali pare po Americi i Vas ne nteresuje Ratko Mladić. Ni moja ni Karadžićeva sudbina. Ako si ti toliki advokat, što ste dozvolili da se pokrene Haški tribunal protiv nas. Vaša nauka i diplome možete spaliti. Jer ja taj sud niti ću priznati”.

I sad ovi majmuni ovde rade tako, dogovaraju se sa Miloševićem i on sa njima. Ovamo i jedni i drugi preda mnom glume da su onaj protiv onoga, ovaj protiv ovoga, faktički da izvinete, prde u istu tikvu, jer samo su bitni oni, a ne narod. Ja to znam i rekao sam otvoreno neka se razračunaju ili slože, jer kad bude trebalo pomest će ih metla neće se znati im trag. A neka on samo, on meni ne može ništa on može samo sebi nešto. Oni znaju, i on i Amerika, da im ne odgovara moja orijentacija na narodnu kartu. Ja sam mogao da se dogovorim u Americi više nego oni svi jer Amerika je meni nudila, Holbruk je meni nudio: ”Generale šta ti hoćeš to će biti realizovano!” Ali da se prihvatim političke uloge. Neću ja to da prihvatim taj tron, da čistim jer su oni to zaprljali ovim obrazom. Shvatate li?

Ja sam razgovarao sa generalom Klarkom prvi, i otvorio taj američki kanal i meni je Klark

došao kao specijalni izaslanik predsednika Klintona i rekao mi: ”Predsednik Klinton će uraditi generale šta vi želite. Ali samo pod uslovom da se vi prihvatite da budete srpski lider”. Ne, neću ja to, srpski narod bira svoga lidera neću da se namećem pod dikatatom Amerike. Jer neću da sebe podredim nikome. A ovi su to pružali na sebe i sada prvo ide pravilo da mene oblate, i sada će mene se rešiti i faktički će se rešiti svog obraza. Obojica i Karadžić…

Milentijević: Njegova numera je odsvirana.

Mladić: E tako je. Milošević je na to igro i ako uspe da sroza Karadžića i kroz to i Mladića

Milentijević: Ja vam kažem…

Mladić: Zato što su beda što su prodali taj narod ja sam rekao i Miloševiću: ”Dođi!” Ne smiju da dođu. Bili smo kod njega u uredu. Ja sam rekao: ”Idemo na Kalemegdan. Ti izaberi ulicu koju hoćeš uz pratnju. A ja ću bez pratnje drugom ulicom pa ćemo videti ko će da dođe bezbedno!” Kažem: ”Mene će narod na rukama doneti, a tebe će sabiti u prvu kanalizacionu cev i tako sve vas, vi ste marginalci. Samo što si se ti oslonio na 100.000. milicionera i pustio si ih da pljačkaju tamo i mislite da ćete preko pljačke zauzdati narod kao konja i upravljati njime. Ne!” Narod je došao sebi, i budite uvereni da narod, jer nije on osnovao vlast i državu da bi ga ona pljačkala maltretirala. U Americi je nesto drugo, Amerika pljačka svet...

 

---

EKSKLUZIVNO: Mladićeva dobrodošlica Jadranku Prliću i delegaciji HVO – a i političkog rukovodstva HR HB

Ja želim ovde da kažem nekoliko reči, čini mi se da mi moramo da znamo ko smo, moramo da znamo gdje smo i kako ćemo. Mislim da je dobro prvo ovako sastanak vidim i drago mi je što su sve strane. Prava je šteta što je bilo toliko uzroka, krvi. Šta je bilo bilo je. Prošlost ne možemo izbrisati. Možemo to zanemariti. Zbog ovoga što je pred nama. Ja se slažem da se pokušao definirati neprijatelj. Ja se slažem da su nam zajednički neprijatelji bitni da nešto ovdje odlučimo na ovom nivou ili na nekom drugom susretu. Mi možemo ratovati kao što samo i danas ali trebamo se zapitati kad će... na ovaj dan. Ja ne bih želio da budem neiskren, ne vidim da su još uvijek prošle opasnosti. Ja polazim kao vojnik od objektivnih okolnosti, ja imam određene ili naša politika, ovaj... za broj naših vojnika, stanovnika i zarobljenika na prostorima sjeverne od linije koju...

Mi nemamo ni jednu jedinicu našu koja radi na vašoj ili našoj strani ili koja je ovakva ili onakva, u ovom trenutku smo svi tu. Moramo odmah imati u vidu da je bilo veliki broj zemalaja u svijetu makar na strani... naročito islamski partneri... i ne samo na području bivše Jugoslavije.

Mi moramo da vidimo kako i na koji način da izgradimo povjerenje.

Mi se moramo odmah imati u vidu da je veliki dio, makar....i mislim da vi osjećate da ....Mi moramo danas da radimo, da razgovaramo...? A kako i na kojoj kad ga nema. Meni je teško ovako da pozitivno razgovaram i dogovaram sa generalom i gospodom, jer ja ovo prvi put vidim....ovaj mi ne možemo da prihvatimo ovakvu neozbiljnost.....jer to unosi zabunu, mogu da shvatim i razumem šta se desilo,ali ....

Prema tome mislim da se sada hrvatska politika jasno definisati i odrediti prema onome sto je vama jasno i gospodine Predsedniče. Ja se slažem i prihvatam vašu tezu da je... ne moramo se danas dogovoriti, mi moramo da kažemo stop, to danas nije išlo da im stavimo prijedlog i da vidimo šta je sporno i kako mislimo da se može rješavati. Ako mislimo da nam nije bilo do rata ili da možemo ratom, onda ćemo ratovati. Imate jedan od dva kolosijeka kojim možemo da idemo. Jedan je neki od programa a drugi je rat. Ono što me ispunjava da je po deklaraciji je da se i hrvatska strane, dakle gospodinu Tuđmanu ovaj skup, da možemo... raditi zajedno. Ne možemo mi pomagati hrvatsku vojsku u Varešu, Kiseljaku i Žepču da ginu moji i vaši ljudi zajedno, svaki dan, dok ja u Trebinju trpim udare po Trebinju i po ljudima od hrvatske vojske. Mi moramo ići odmah, ako ne onda mi nemamo šta. Onda ja mogu ići odmah. Nemam šta da razgovaram sa generalom Norcem.

Tukli smo se, ja znam šta je bilo, znam ja njegove aktivnosti, jer nisam htio sve visoke komandante, bilo je ajde pusti sve visoke komandante da prođu... prema tome bilo je tako kako je, ja neću, mislim. U policiji je možda moguće tako razgovarati, ali u vojsci nije moguće. Jer ne može ni on ...oni su izgubljeni ukoliko im mi ne pružimo odgovarajuću pomoć. Ima drugi prostor, zato mislim pitanje hrvatske vojske i njenog angažovanja, odnosa prema našem narodu i to treba da se eliminiše. Ako treba ja predlažem da se napravi sasatanak jedan kvalitetan gdje će biti i predstavnici BiH i Hrvatske, i Tuđman i ostali i da definišemo kako... jer krajnja je situacija da vidimo ko je neprijatelj stvarni, kako sa njim i ono što kaže predsednik Prlić, pa ćemo onda videti. Ja imam zahteva od vaših komandanta, i predstavnika, potužilo se, ljudi se žale, a ja ne mogu da dozvolim da još neko strada. Nije on kriv sto se zaneo nekom politikom koja mu je obećavala. Pa bih ja predložio ovaj te dve osnovne stavri pored onoga sto sam rekao ko smo, sta smo, kud ćemo kako ćemo sta možemo. Ne možemo nas dvojica da govorimo o nekim budućim odnosima iz ....sabora Hrvatske...i ja sam po tim događajima ponajstariji ovdje pa da kažem. Ne možemo mi imati od Knina saradničke odnose a da se ide na neko selo ili sta ja znam da se planira ovi ili ono. Zato ja mislim da treba više općih okvira tih hrvatsko-srpskih odnosa, slažem se s vama, prvi put, da bez kompleksnog rješenja hrvatsko-srpskog pitanja nema mira na kompletnom Balkanu i ne samo to. I štaviše mislim da se trebaju uključiti i muslimaske vlasti ne vlasti BiH, ali ja mislim da ti trterba da se otvore mogućnosti za konstruktivne prijedloge nekih evropskih zemalja u prvom redu ove četiri koje ste procijenili i stavise ...veoma je bitno da evropske zemlje shvate da kršćanska Evrope shvati da ne možemo da dozvolimo ono što su nam i prreci prije nekoliko vjekova nisu dozvoljavali, smo vodili kršćanske ratove, ko to nije shvatio u Evropi, a mislim da je i hrvatska strana shvatila kolika je bila opsanost od one turske enklave zapadno. Sta nas još može koštati, ja mislim da nam neće ići na ruku ako budemo jedni na druge udarali, jer će to pogodovati muslimanima. Oni nisu za podcjenjivnaje. Ne iz razloga sto ih malo ima, sto se ogu naoružati ne iz razloga sto ih mogu podrzati već po meni iz razloga što oni su takav kalibar da je njima draže poginuti sa tom idejom nego živjeti bez. Ja bih zato da se udare prvo političke dimenzije i okviri. Znači treba prvo gledati političke dimenzije iza onog sto je bilo, znači ako smo i neprijatelji bili može tu neki i mali mirovni ugovor da se napravi, ne mora danas moze i kasnije na nekom političkom nivou i to da bude mislim ne možemo mi tako, znam ne možemo da idemo van politike, jer niko ne govori o sebi. Meni interesuje strategija, na taj način rešimo stvari. Mi ne možemo da budemo uvijek neki privjesak Evrope uvijek , ni mi ni vi. I ne može Evrpa da zanemaruje nas i naše zelje, da uvazava muslimanima zelje a nama da ne uvažava. Mi moramo neke stvari promijeniti u evropskim i svjetskim okvirima, u političkim razmišljanjima našim, da imamo mi osnove, da ne bude sad Roso izdajnik u hrvatskom narodu zato što je sjeo sa Mladićem da razgovara ili Karadžić i Mladić izdajnici u srpskom narodu zato što razgovaraju sa Bobanom . Moramo se prijeteljski odrediti, da se ide mirnim putem da razriješi uz uvazavnaj i jedne i druge pa i treće strane, A isto tako moram da kažem što se tiče te muslimanske države. Ona će biti jedan balon koji će se naduvavati i nema svrhe ono što ne završimo sad nećemo nikad. A ne možemo da se ispravimo ovdje sad , jer inače smo pokazali ono sto smo ljudima za tri godine....eto tako ja zelim da budem iskren, sto se tiče odgovornosti mi ćemo stati na to za rješevaanje mirnim putem. Isto tako moramo da vidimo da znam, sta i kako dokle jer vi znate sta su...Hvala vam

(zurnal.info)

Sa aktivistima “Pritiska” komunicirali smo putem elektronske pošte. Svoj identitet nam nisu otkrili, ali su poručili da iza njih ne stoji niti će stajati bilo koja politička partija, s ozbirom da se u javnosti spekulisalo da su ilegalno krilo “Naše stranke”

Neformalna i anonimna grupa “Pritisak”, koja je poslednjih mjeseci osmislila više kampanja protiv vladajućeg režima u Republici Srpskoj, nastavlja da nervira stranački vrh Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Početkom sedmice u Banjaluci su se pojavili novi plakati i naljepnice “Pritiska”, kojima se građani pozivaju da učestvuju u nagradnoj igri - “Pritisni i sa malo vode, Mile ode”. Poruka je ilustrovana slikom toaletne šolje i vodokotlića, a na veb sajtu “Pritiska” navedeno je da je glavno izvlačenje 3. oktobra. Svi učestvuju, svi dobijaju,a “mega nagrada za sve nas – ode Mile”. Date su i jasne instrukcije za učešće u nagradnoj igri - uzmi naljepnicu “ode Mile” od bilo kog aktiviste ili simpatizera “Pritiska”; uđi u klozet, WC, ćenifu…; olakšaj se, olakšaj sebi; zalijepi naljepnicu, ako je nužda manja, zalijepi jednu; ako je nužda veća, lijepiš dvije; pustiš vodu; i na kraju- Mile kaži osam.

Plakati i naljepnice “Pritiska” osvanuli su na ulaznim vratima Akademije nauka i umjetnosti RS, u studentskom domu, na ulazima u banjalučke fakultete, u toaletima banjalučkih kafića i pojedinim parking mjestima u gradu. Aktivisti “Pritiska” uspjeli su da svojim naljepnicima prelijepe izborne plakate SNSD-a u banjalučkom naselju Lazarevo (Budžak), netom prije nego što se na stranačkom skupu pod šatrom u tom dijelu grada pojavio cijeli stranački vrh, predvođen Miloradom Dodikom. “Pritisak” već dobrano nervira režim i SNSD, pa se glasnogovornik ove stranke Rajko Vasić odlučio obračunati sa visokim pritiskom, otkrivajući kako je ishodište te napasti u stranim ambasadama i ovdašnjoj opoziciji.

- BiH je usrana zemlja. To je najčistije što mogu da kažem o BiH. Diljem Republike Srpske već mjesecima traje prljava predizborna kampanja u kojoj su na sceni bili Kontejneri, opoziciona lažijada o svakovrsnom kriminalu, nužničke šolje i slogani tipa: S malo vode Mile ode. To mi ne govori ništa o poštenju, korektnosti, istini, snazi opozicije.
To mi govori o nužničkom ropstvu u koje je zapala jedna plejada srpskih krajputaša, bunjištaraca, otpadaka, kojih ima u svakom društvu, da se razumijemo. Nužničko ropstvo znači da su oni u Velikim Govnima. Sa tom plejadom Robova u Govnima pakt slapaju opozicionari. Ivanić, Tadić, Krsmanović, Bajić, Mihajlica. Neki su i sami dio Ropstva….Sve te i druge fekalne aktivnosti u BiH, od Bakira pa do naljepnica, finansiraju inostrani tajni izvori. Prljavim novcem. Novcem iz ruke u ruku. Za te naljepnice neko je morao dobiti pare u Banjaluci, pored troška štampe, da bi ih lijepio na svaki plakat, što je trud koji se graniči sa vjerskom devijacijom, napisao je, između ostalog, Rajko Vasić na svom blogu.

Vasićevo pisanije samo potvrđuje da će svako ko nije pravovjerni SNSD-ovac, ko se usudi da pomisli drugačije, a kamoli svoje slobodarske misli pretoči u djelo, postati meta Rajkove pljuvačine. Iskusila je to i politička analitičarka iz Banjaluke Tanja Topić, koja se usudila da javno podrži aktivnosti “Pritiska”.

- Aktivnosti ove neformalne grupe su potpuno legitimne i poželjne. Oni izražavaju svoj politički stav iz jedne druge perspektive na koju javnost u RS nije navikla i mogu se upoređivati sa ‘Otporom’. Ključno pitanje je da li će ova grupa djelovati i svoj rad koncentrisati samo na predizbornu kampanju ili nastaviti da djeluje i posle oktobarskih izbora, kazala je Topić.

Dan poslije njene izjave, Vasić je objavio tekst pod naslovom “Otkrivaju se pristiskaši”, vrijeđajući Tanju Topić, krajnje vulgarno i primitivno i dovodeći je u vezu sa međunarodnom ujdurmom protiv Republike Srpske.

Grupa “Pritisak” pojavila se nedavno i sve njene akcije usmerene su ka kritici aktuelne vlasti u RS. Reklamne agencije, koje daju usluge oglašavanja na bilbordima, odbile su njihove plakate nakon što se u Doboju pojavio prvi njihov bilbord sa porukom “Dođi Mile u naš kraj, pa da vidiš šta je raj”. Bila je to prva akcija “Pritiska” nazvana “Čestitka za premijera”. Sa aktivistima “Pritiska” komunicirali smo putem elektronske pošte. Svoj identitet nam nisu otkrili, ali su poručili da iza njih ne stoji niti će stajati bilo koja politička partija, s ozbirom da se u javnosti spekulisalo da su ilegalno krilo “Naše stranke”.

- Osnovni i jedini cilj grupe je osvajanje slobode, poručili su iz “Pritiska”.

(zurnal.info)

Paradoks, idiotizam, pragmatizam, sve je maksimalno upotrijebljeno u ovoj firmi. Vlastodršcima ne smeta što su firmu načeli SDS-ovci, dokusurili njihovi socijalisti, ali im smeta što se lani počela oporavljati i otplaćivati dugove državi

Posla za firmu ima, ali je preko osamsto njenih radnika na ulici! Ovakav apsurd moguć je samo u Bosni i Hercegovini, preciznije u trebinjskoj firmi “Novoteks”. Uz sve to, aktuelno rukovodstvo moli radnike da se vrate na posao, ali grupa njih “sindikalno organizovanih” to ne dozvoljava, zahtijevajući isplatu svih zaostalih plata. Epilog je već rečen, a pfeniga niko dobiti neće još godinama. I sve se to dešava u jeku predizborne kampanje, kada vlastodršci otvaraju puteve, hale, škole, temelje svega i svačega, a sve uz sasluženje korumpiranog klera (koji svetu vodicu naplaćuje po cijenama američkih državnih obveznica), i kada nikome, ama baš nikome, ne bi trebalo da odgovara zatvaranje firmi i slanje radnika kućama. Malo morgen.

KO JE UKRAO 13 MILIONA?

“Novoteks” je, izvan svake razumne sumnje, žrtva mafije koja ne dozvoljava da se firma pokrene, jer bi to značilo raskrinkavanje njihovih nedjela, odnosno pljačke od preko 44 miliona maraka. Uz sve to, mafija ima velike planove sa zemljištem na kojem se nalazi preduzeće, jer se radi o atraktivnoj lokaciji na kojoj je već odavno predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta, čijom prodajom namjeravaju uzeti milionska sredstva. Krenimo redom.

Nakon rata se u austrijskim bankama gubi svaki trag sumi od cca 13 miliona maraka. Novac je nestao prije privatizacije preduzeća, čijih je 24 posto kupio Radovan Vučković, 2004. godine. Vučković do većinskog udjela dolazi krajem 2008., ali pomenutih 13 miliona nije pronašao ni tada, a ni do sada, premda je, nema dileme, “Novoteks” i kupio da bi se domogao tih para. Ništa sporno: Sam pao, sam se ubio, rekao bi običan svijet. Vučković, koji se “Žurnalu” nije javio uprkos brojnim pozivima, uspio je na kraju da pronađe partnere firmi i da pokrene poslove, ali ga je “sindikalna grupa” u tome onemogućila. Između ostalog, da se ne bi ušlo u trag onim milionima iz Austrije, premda je jasno da “sindikalci” o tome pojma nemaju, ali to itekako dobro znaju oni koji stoje iza njih. Pitanje je ko je pare pokupio? Na njega nema odgovora, sem špekulacija da se novca navodno dokopao Boro Vučurević, ratni i poratni direktor “Novoteksa”. Vučurević, osnivač SDS-a, firmom je gospodario do 1998. godine, kada ga je naslijedio Dragomir Benderać, socijalista i čedo trebinjskog grobara Slobodana Mrdića, koji je firmu dotukao. Neki špekulišu da je Benderać, a ne Vučurević pokupio milione, a na to pitanje nikakav odgovor nisu dali ni Tužilaštvo, a još manje policija, kojima je krivična prijava upućena početkom prošle godine. Previše je para da bi narečeni išta ozbiljno uradili, a sasvim je realno da su se i oni “ugradili”, kako bi slučaj, baš kao i “Novoteks” progutala crna zemlja. To što će progutati i osamsto porodica, koga briga. Tu je Crveni Vladika Grigorije da grešne razriješi svih grijeha, a bezazlenim obeća bolje radno mjesto u Raju.

RED OPELA, RED VESELJA

Legenda u Trebinju kaže da su “Novoteskove” pare završile u naftnim platformama kod Norveške, a ko ubire oktanski kajmak, teško da ćemo saznati. Tek, ni Vučurovićevo ni Benderaćevo maslo nije za ramazana. Prvi je za samo godinu dana (2006.-2007.) zadužio firmu za cca 5 miliona, koje mu je otpisao Gojko Gepek Kličković, dok je drugi tokom decenijske vladavine “Novoteksom” preduzeće zadužio za, kako u ovoj firmi tvrde, ravno 30 miliona maraka. Benderać je na čelo “Novoteksa” došao marta 1998. godine, samo dva mjeseca nakon što je Milorad Dodik otpočeo svoj prvi premijerski mandat. Benderać je tada bio u dresu SP RS, a danas je u SNSD. I zaslužio je nakon tolike pljačke. Čak i u ovakvoj nakaradnoj i mafijaškoj državi toliku pljačku teško je prikriti, te je cilj svih ciljeva uništiti “Novoteks”, pozvati Grigorija na opijelo, izgraditi zgrade, pozvati Grigorija na veselje, a sve to nakon što SNSD još jednom dobije izbore, što i jeste kratkoročni cilj onih koja stoji iza “sindikalne grupe”.

Aktuelna vlast saučesnik je mafije koja poravnava “Novoteks”, jer ta firma slovi kao SDS-ova, pa se smatra da njeno spaljivanje u Trebinju donosi pobjedničke glasove, čiji su vlasnici poraženi radnici. Paradoks, idiotizam, pragmatizam, sve je maksimalno upotrijebljeno u ovoj firmi. Vlastodršcima ne smeta što su firmu načeli SDS-ovci, dokusurili njihovi socijalisti, ali im smeta što se lani počela oporavljati i otplaćivati dugove državi. Premijer Milorad Dodik obećava stečaj, što se slavi kao najveći poslovni uspjeh. Kojeg li nonsensa: ne trebaju im partneri sa zapada, ali stečaj i konačno uništenje firme je itekako dobro došlo. Nakon nje ostaće pusta ledina na koju su oko bacili čelnici trebinjske firme “Neimarstvo”, čiji je vlasnik Mato Uljarević, a duhovnik Grigorije, vladika odmetnut od pameti, koji se služi svim nezakonitim sredstvima kako bi se dočepao miliona i njima izlobirao mjesto patrijarha. Grešan je Grigorije, a Strašni sud će u njegovom slučaju, (kad za to dođe vrijeme), zasjedati mjesecima. “Nema grijeha koji mi nije pao na pamet...”, otpočeo je jednu svoju besjedu u Hramu odmetnuti vladika. I nema, kao što nema grijeha koji nije počinio i koji i sad ne čini i kao što nema grijeha koji neće počiniti da bi pokušao postati ono što nikada postati neće.

OPERACIJA USPJELA, PACIJENT UMRO

Grigorije i Mato Uljarević, te interesna grupa koju okupljaju, stoje iza “sindikalne grupe” koja je opstruisala sve poslove, što ih je rukovodstvo “Novoteksa” dogovorilo. Oni će firmu “potvrditi”. U to nema nikakve sumnje, jer je na čelu male, ali odabrane “grupe sindikalaca” Bosiljka Uljarević, rođena Matina sestra, što samo za sebe dovoljno govori.

Radnici su sada kućama, čekaju izbore; glasaće kako će glasati, nesvjesni da su žrtva mafije, koja svoje pipke ima u svim strankama. Ogromna većina njih nikada nikakav posao više neće dobiti. “Novoteks” je definitivno mrtav, kao i brojne druge firme u RS i BiH. Grigorije se tome raduje, jer će Mato graditi zgrade za žive. Koji će doletjeti avionima na trebinjski aerodrom, da bi kupili stanove izgrađene na zgarištu firme koja je imala sve šanse da uspije, ali nije bila jača od mafije.

 

GREŠNI GRIGORIJE I MATE NEIMAR

«Neimarstvo» je besplatno izgradilo Grigoriju kuću u naselju Todorići, dok je njegovoj majci sagradilo stan u naselju Bregovi. Uz sve to, džaba je renovirana i Grigorijeva «Gradska kafana». «Neimarstvo» je izgradilo i zgrade na Goričkom polju za Industriju alata. Dogovoreno je 520 KM po kvadratu, ali ih je koštalo 750. Radnicima je obećana cijena od 900 KM, ali su na kraju plaćali po 1100 KM po kvadratu.

 

Projekt Izbori 2010: TV debate i forumi doživio je debakl i prije nego što je krenuo. RTV FBiH povukla se iz projekta jer smatraju da bi ovakvim debatama bio narušen princip ravnopravne i fer zastupljenosti političkih subjekata u programu

Projekat Nacionalnog demokratskog instituta (NDI) “Izbori 2010: TV debate i forumi” doživio je debakl i prije nego što je krenula njegova realizacija. Radio-televizija Federacije BiH u četvrtak, 16. septembra, saopštila je da se povlači iz projekta, odnosno da neće učestvovati u produkciji i emitovanju izbornih tv debata koje organizuje NDI u saradnji sa javnim emiterima.

Iz RTV Federacije BiH pojasnili su da se povlače iz projekta, jer postoji debalans u smislu predstavljanja političkih subjekata, s ozbirom na to da su Centralna izborna komisija (CIK) i Regulatorna agencija za komunikacije (RSK) jasno definisali da izborni program mora biti u skladu sa važećim pravilima. Još su upozorili, navodi se u saopštenju RTV Federacije BiH, da ne smije doći do debalansa u pogledu predstavljanja političkih subjekata u izbornom programu ove medijske kuće

- Emitovanjem ovih debata bio bi narušen princip ravnopravne i fer zastupljenosti političkih subjekata u programu RTV FBiH. Radio-televizija Federacije BiH ne prejudicira ocjenu da će ova debate narušiti balans u programima ostala dva emitera, s obzirom na to da je svaki emiter autonomno izradio svoj plan izbornog programa, naglašava se u saopštenju.

Osim toga, navedeno je, debate su organizovane po neprihvatljivim pravilima, kojima je ugrožena i narušena autonomnost uređivačke politike ovog javnog emitera i prema kojima voditelj (urednik) RTV Federacije BiH nema slobodu izbora.

Kako saznaje „Žurnal“, ovakva odluka RTV Federacije BiH donesena je zbog ignorisanja zahtjeva njihovog predstavnika u pripremama za prvu izbornu debatu, koja će se emitovati iz Banjaluke 16. septembra. Predstavnica Federalne televizije na pripremnom sastanku odbila je zahtjev NDI da se unaprijed napišu pitanja, koja bi se tokom debete postavila političarima, što su novinari BHT i Radio-televizija RS unaprijed prihvatili. Predstavnica FTV-a je upozorila da je to klasičan primjer cenzure i ograničavanja novinarskih sloboda, predlažući da se utvrde tek okvirne teme, a da tokom emisije svaki od novinara postavlja pitanja koja smatra relevantnim. Uz to, saznajemo, predstavnica FTV-a insistirala je da se u studiju zadrži prazna stolica, predviđena za predstavnike Saveza nezavisnih socijaldemokrata, koji su davno ranije otkazali učešće u svim izbornim debetama koje organizuje NDI. Predstavnici NDI, BHT i RT RS-a odlučili su da iz studija izbace SNSD-ovu stolicu i pored opaske novinarke FTV-a da „prazna stolica mnogo govori sama za sebe“.

Također, saznajemo da su predstavnici NDI u pripremi samog projekta bili obaviješteni da SNSD neće učestvovati u njihovim debatama, a da su ostale političke stranke, učesnike debate, o tome upoznali samo dan ranije. Političari iz RS, koji su prihvatili učešće u debati, nezadovoljni su činjenicom što se direktno neće moći sučeliti sa predstavnicima vladajuće stranke, koju smatraju najodgovornijom za loše stanje u ovom entitetu.

Prema projektu NDI, predizborne debate čiji će učesnici biti predstavnici političkih partija na entitetskom nivou biće prikazane 16. septembra u Banjaluci odnosno 23. septembra u Mostaru, dok je na državnom nivou televizijska debata zakazana za 30. septembar.

(zurnal.info)

 

Bijeljinsko tužilaštvo konačno bi trebalo da razriješi dilemu da li je odbornik u Skupštini opštine Osmaci Lazo Vidaković kidnapovan po nalogu načelnika te opštine Branislava Boškovića ili je riječ o bizarnoj ujdurmi

Bijeljinsko Okružno tužilaštvo konačno bi trebalo da razriješi dilemu i objelodani - da li je odbornik “Naše stranke” u Skupštini opštine Osmaci Lazo Vidaković kidnapovan po nalogu načelnika te opštine Branislava Boškovića ili je riječ o bizarnoj ujdurmi, koja je njegovoj stranci trebalo da donese predizborne političke poene.
Glavni okružni tužilac Novak Kovačević rekao je da tužilaštvo provjerava sve informacije koje je o ovom slučaju dostavila policija.

- Mi nismo sasvim sigurni da li istragu uopšte treba pokretati. Nedostaje nam puno stvari da se slože kockice, zato što je čovjek, navodno, otet, a tri dana je hodao po Srbiji, po Novom Sadu, ne javljajući se ni policiji ni bilo kome drugom, rekao je tužilac Kovačević “Žurnalu”.

SPORNA TRI DANA

Vidaković tvrdi je sporna tri dana bio u Novom Sadu i Sremskoj Kamenici, jer slučaj svoje otmice nije želio da prijavi policiji u Srbiji, sumnjajući da bi ga oni predali policiji Republike Srpske u koju nema povjerenja. Uz to, kod sebe nije imao lične dokumente, pa nije mogao da pređje granicu. Pozvao je zeta i obavijestio ga da je uspio pobjeći otmičarima, a ovaj mu je potom u Srbiju donio ličnu kartu i pasoš.

- Smatrao sam da načelnik Bošković, koji me je kidnapovao, ima veze u vrhu policije RS, pa je cijala stvar mogla da bude predstavljena drugačije nego što zaista jeste. Zato sam odlučio da se predam lokalnoj policiji u Osmacima, jer mi je to bilo sigurnije. Sačekao sam zeta da mi donese dokumente, kako bi prešao granicu, a onda sam sve prijavio policiji u Osmacima, rekao je Vidaković “Žurnalu”.
On je ponovio da su ga 1. septembra, oko pola deset, načelnik Bošković i dvije nepoznate osobe odveli iz kafane u Kalesiji do Dri ne.

- Odmah su mi oduzeli telefon, saobraćajnu i vozačku, a lična i pasoš su mi ostali kod kuće. Prebačen sam čamcem u Srbiju gdje nas je čekalo drugo vozilo sa srbijanskim registracijama, ispričao je Vidaković. Tvrdi da je 12 dana bio zatočen u nekom mjestu u okolini Beograda, da fizički nije maltretiran, te da je, iskoristivši odsustvo dvojice otmičara, skočio sa terase i pobjegao.
- Bio sam u okolini Beograda. Uspeo sam da dođem do pruge. Vozom sam otišao za Novi Sad, pa dalje za Sremsku Kamenicu, Šabac ... Nisam imao telefon, kazao je Vidaković.

On je ubijeđen da njegova otmica ima političku pozadinu, jer nije pristao na ponudu Boškovića da dobije mjesto potpredsjednika lokalne skupštine, a da zauzvrat pristupi skupštinskoj većini koja podržava načelnika. Prema njegovim riječima, cilj je bio da se ne pojavi na sjednici Skupštine opštine Osmaci 13. septembra, kako opozicija ne bi imala većinu.

- Ovo je sve urađeno sa ciljem da se blokira skupština, da nemamo većinu i da on i dalje ostao načelnik, iako je na referendumu izglasan njegov opoziv, ističe Vidaković.

Odbornik Naše stranke uspio je da stigne na sjednicu lokalnog parlamenta, navodeći da je tako propao Boškovićev plan da opozicija nema većinu i ne izglasa izvještaj komisije nakon održnog referendum.

Građani Osmaka su na referendumu, održanom 8. avgusta, izglasali nepovjerenje SNSD-ovom načelniku Branislavu Boškoviću, ali će on na toj funkciji ostati sve dok Centralna izbora komisija (CIK) ne potvrdi rezultate referenduma.

- Odbornici su tražili da se izja snim i ispričao sam im šta se desilo. Nakon to ga smo donijeli odluku i pri hvatili izvještaj o sprovođenju referenduma i po slali ga CIK-u u Sarajevo, kazao je Vidaković.

IGRE I TUŽILAŠTVO

Nismo uspjeli stupiti u vezu sa načelnikom Boškovićem, a na telefon na centrali opštine niko se nije javljao. Bošković je ranije opovrgao da ima bilo kakve veze sa Vidakovićevom otmicom, tvrdeći da su to “gnusne laži, koje se koriste u političke svrhe”. Vidaković, međutim, za “Žurnal” kaže da je Boškovicć vozio auto kojim je dovezen do Drine, odakle je prebačen u Srbiju, dok ostalu dvojicu otmičara ne poznaje.
Glavni tužilac bijeljinskog Okružnog tužilaštva Novak Kovačević kaže da tužilaštvo neće dopustiti da bude uvučeno u političke igre, sa bilo koje strane.

- Neka političari rade šta hoće, ali ne mogu da uvlače tužilaštvo u svoje igre, kazao je Kovačević. Tužilac Ratko Kerović policiji je već izdao naloge da izvrše dodatne provjere, poslije čega bi trebalo da donese konačnu odluku- da li će istraga biti pokrenuta ili ne.
Odbornik Vidaković najavio je da će sutra o slučaju svoje otmice imati sastanak sa visokim predstavnikom Valentinom Inckom. “

- Dotle je došlo, jer tužilaštvo nije radilo. Poslije sastanka sa visokim predstavnikom vidjećemo šta će biti, zaključio je Vidaković.

Zapanjujuće je da nijedna politička stranka u RS nije reagovala na cijeli ovaj slučaj.

(zurnal.info)

Kada politička partija zatraži pomoć privrednici moraju biti spremni da je pruže ili da trpe posljedice.

Luku Mitrakovića iz Srpca u Republici Srpskoj (RS) skupo je koštala odluka da odbije zahtjeve lokalnog vodstva Srpske demokratske stranke (SDS). Prije 10 godina zatražili su od njega da donira novac i privoli svoje uposlenike da glasaju za kandidate ove stranke.

Stranačka većina SDS-a svojim uticajem u tadašnjoj Skupštini opštine dovela je do bankrota Agroslaviju, firmu koju je Mitraković osnovao 1991. godine. Agroslavija se u početku bavila uzgojem stoke, da bi 1998. godine registrovala djelatnost eksploatacije pijeska i šljunka. Pedesetak radnika je ostalo bez posla, a Mitraković se već devet godina spori na sudu, isčekujući finansijsku i moralnu satisfakciju.

Ovaj slučaj svjedoči koliko je teško pojedincima da se odupru političarima gladnih donacija i glasova, te kako policija i sudovi ne pružaju dovoljnu zaštitu protiv ove, gotovo legalizovane, prakse iznuđivanja.

Zbog straha od odmazde privrednici uglavnom o ovome ne žele javno govoriti. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva razgovarali su sa direktorima sedam firmi iz Viteza, Novog Travnika, Banja Luke i Sarajeva uz obećanje da će njihov identitet biti zaštićen. Svi se manje više slažu u jednom – možete reći ne zahtjevima političkih partija, ali bi vam to moglo otežati poslovanje u budućnosti. Oni koji prihvate pravila stranaka mogu računati na zaštitu, kao i pomoć u dobijanju javnih poslova.

Emir Đikić, predsjedavajući Odbora direktora Transparency International BiH kaže da političke partije često traže od privrednika razne usluge, no oni sami nerado o tome govore.

"Razlog zašto ne žele razgovarati je što privrednici vide štetu u svom budućem poslovanju. Znači, ako ja sad to prijavim, mogu zatvoriti firmu jer neću dobiti drugog posla," kaže Đikić. "Narod priča o tome. Otiđite u bilo koju kafanu i čućete, ovaj uzeo ovoliko, ovaj drugi ovoliko, ali na kraju to su sve špekulacije."

Najsvježija prijava za stranački pritisak na preduzeće dolazi iz Trebinja. Slavko Vučurević, predsjednik Opštinskog odbora Partije demokratskog progresa (PDP) Trebinje je 24. augusta podnio prijavu protiv Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Vučurević u prijavi navodi da su članovi SNSD-a sazivali radnike Hidroelektrana na Trebišnjici i pritome im prijetili otkazom ukoliko ne obezbijede 10 do 50 glasova za njihovog kandidata. Prijavu je podnio Javnom tužilaštvu Trebinje, Centru službe bezbjednosti Trebinje i Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA).

Marko Mitrović, direktor Hidroelektrana i funkcioner SNSD-a u Trebinju, je u razgovoru sa novinarom CIN- rekao da su optužbe na račun SNSD-a čista predizborna kampanja te da su netačne.

"SNSD-u ne treba pritisak na glasače da glasaju za nas na izborima. Prema tome, tvrdim da to nije tačno ili ja o tom nemam saznanja a mislim da bi trebao znati šta se dešava." – dodao je Mitrović.

Slučaj iz Srpca

Jedan privrednik je ipak otvoreno progovorio o slučaju iznuđivanja. Luka Mitraković tvrdi da ga je u aprilu 2000. godine posjetio Miloš Milenčić, tadašnji predsjednik Skupštine opštine Srbac i član lokalnog rukovodstva SDS-a tražeći 10.000 KM za štampanje plakata. Te godine su se održavali Opštii izbori na kojim je Milenčić bio kandidat za Narodnu skupštinu RS.

"Osim toga tražio je da izlobiram svoje radnike da daju svoj glas za SDS", kaže Mitraković. "Ja sam to normalno odbio. Odmah mi je rekao da ću za tim dobro da zažalim."

Šest mjeseci kasnije, 6. oktobra 2000. godine, put koji je Mitraković koristio za transport pijeska blokirala su dva traktora. Policija mu je rekla da se strpi, i da će blokada biti uklonjena. Pet dana kasnije, Skupština opštine Srbac razmatrala je rad preduzeća Agroslavija, nakon čega je, načelnik opštine zatražio od Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove da se realiziraju zaključci Skupštine i postavi ograničenje nosivosti na put koji je koristilo ovo preduzeće.

Agroslaviji je nakon toga zabranjeno da deponuje šljunak, a na lokalnom putu Razboj-Bajinci je postavljen znak zabrane prolaza teretnih vozila nosivosti 8 tona. Mitrakovićevi kamioni su imali nosivost od 10 tona, zbog čega su policijske patrole kaznile Mitrakovića i Agroslaviju najmanje 12 puta zbog vožnje po ovoj saobraćajnici.

Potom je Opštinski sud za prekšaje Srbac u junu 2001. godine, osam dana nakon što je vodoprivredni inspektor podnio prijavu, kaznio Agroslaviju zbog vršenja eksploatacije pijeska iz rijeke Save bez prethodno pribavljene saglasnosti.

Međutim, Agroslavija je imala svu potrebnu dokumentaciju za rad, prije svega Rješenje Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede iz maja te godine kojim se daje saglasnost za eksploataciju vodnog materijala. Također je imala i saglasnost Kapetanije pristaništa Brčko za eksploataciju-bagerovanje riječnog nanosa korita Save.

Ljubomir Marić, tada član Opštinskog odbora SDS-a, rekao je novinaru CIN-a da je glavni pritisak dolazio od Milenčića i Dragoljuba Kasagića, tekođe jednog od lokalnih lidera SDS-a. Kaže da mu je Milenčić nakon jednog stranačkog sastanka u Opštini predložio da i on preko političkih veza Agroslaviji zabrani prolazak kamiona.

Marić kaže da mu je tom prilikom odgovorio da nije niti zakonito ni izvodljivo nekome zabraniti korištenje javnog puta.

Milenčić, koji 2000. godine nije izabran u Narodnu skupštinu RS, ovo je demantovao. Odbio je razgovarati o slučaju.

Nakon zabrane prometa teretnih vozila nosivosti iznad 8 tona, Mitraković je počeo pijesak prevoziti zaobilaznim putem, što je značilo i znatno veće troškove. Momo Perić, predsjednik Mjesne zajednice Dolina Donja kroz koju je prolazio taj put, kaže da je Kasagić od njega zatražio da postavi barikade i spriječi prolaz kamiona, što je on odbio.

Ni Kasagić nije želio komentarisati ovaj slučaj.

Posljednji pokušaj za spas preduzeća

Nakon svega Mitraković je organizovao peticiju za podršku Agroslaviji koju je potpisalo 237 ljudi. Također je poslao i dopise na adrese petnaestak nadležnih institucija i nevladinih organizacija, ali bez većeg uspjeha.

Agroslavija nije mogla ispoštovati svoje obaveze ni prema klijentima, niti plaćati mjesečnu ratu od 7.100 KM za kredit od 250.000 KM koji je 1998. godine dobila od USAID-a, kako bi pokrenula eksploataciju šljunka. Za ovaj kredit Mitraković je založio imovinu pod hipoteku. Tokom dvije godine uspješnog rada firma je uspjela vratiti gotovo polovinu kredita. Osim ovog Mitraković je podigao još nekoliko kredita kod različitih banaka.

On je planirao da proširi svoju djelatnost, nabavi nekoliko kamiona i zaposli stotinjak novih radnika. Kasnije je morao odustati i prihvatiti činjenicu da neće uspjeti oživjeti svoj biznis.

Traženje pravde pred sudom

Agroslavija je u julu 2001. godine, zbog opstrukcija rada preduzeća, podigla tužbu za nadoknadu štete protiv Opštine Srbac na Opštinskom sudu u Srpcu. Predmet je prvo odbijen zbog nenadležnosti, a zatim i odbačen kao neosnovan. Međutim, nakon niza žalbi, rješenje slučaja danas je u rukama sudija Privrednog odjeljenja Osnovnog suda u Banjaluci.

Opštinske vlasti Srpca, su u junu 2005. godine pozvale Mitrakovića na sjednicu komisije kako bi razgovarali o nagodbi. U to vrijemeje u opštini vladala SNSD.

Mitraković prepričava kako je izgledao sastanak između predstavnika Agroslavije i petočlane opštinske komisije. "Smatrali smo da smo došli do rješenja a onda smo čuli od načelnika Kojića da će se svim sredstvima boriti, iako je rekao da je postojala pogreška njegovih prethodnika, da Agroslavija ne dobije nikakvu odštetu."

Mirko Kojić, načelnik Opštine Srbac i član SNSD-a, je novinaru CIN-a kazao da ne želi komentarisati ovaj slučaj, te da sve radi za dobrobit Opštine.

Mitraković kaže da ne misli da će skoro dobiti odštetu i da bi moglo proći još pet do šest godina prije nego što ovaj slučaj dobije epilog.

Još nekoliko primjera uticaja stranaka na firme

Pred Sudom BiH je prije tri godine vođen postupak protiv Mladena Ivanića i još četvorice čelnika Partije demokratskog progresa (PDP) pod optužbom da su od februara do maja 2002. godine od direktora šumskih gazdinstva tražili da pribave najmanje po 10.000 KM za financiranje partije.

Mirko Rokvić, tada direktor Šumskog gazdinstva Klekovača-Potoci je, svjedočeći pred Sudom, tada izjavio da je njemu i drugim direktorima jedan od čelnika PDP-a rekao da ih je "PDP postavio na mjesta direktora i jedino ih PDP može smijeniti ukoliko ne budu poslušni, a ako budu poslušni bit će maksimalno zaštićeni od strane PDP-a."

Sud BiH ih je junu 2008. godine oslobodio optužbe sa obrazloženjem da nema dokaza da je novac uistinu dat.

Prošle godine je, osim PDP-a, i Socijaldemokratska partija (SDP) povezana sa reketriranjem privrednika. Radi se o slučaju kada su čelni ljudi ove stranke osumnjičeni za pokušaj reketiratiranja Nihada Imamovića, direktora ASA Holdinga iz Sarajeva. Imamović je to prijavio Federalnoj upravi policije početkom jula 2009. godine. Policija je dostavila izvještaj Tužilaštvu BiH krajem prošle godine protiv više osoba iz ove stranke.

Imamović je rekao da mu je Sead Hasibović, direktor građevinskog preduzeća Butmir iz Sarajeva rekao da se sastao sa Zlatkom Lagumdžijom, predsjednikom SDP-a, Marinom Ivaniševićem, predsjedavajućim Gradskog vijeća Grada Sarajeva, Damirom Hadžićem, načelnikom opštiine Novi Grad i Dževadom Bećirevićem, načelnikom opštine Centar i da su oni zatražili 2,2 miliona KM u zamjenu za promjenu regulacionog plana Alipašin Most. To je bio uslov da ASA Holding nastavi započetu izgradnju poslovno-stambenog centra u sarajevskom naselju Otoka.

Prema Imamoviću, Hasibović je rekao da Alija Behmen, gradonačelnik Sarajeva, tom prilikom nije došao na sastanak.

Novinar CIN-a je kontaktirao Hadžića sa zahtjevom za razgovor, na što on nije pristao, dok je Lagumdžija bio nedostupan za komentar.

Tužilac koji vodi ovaj slučaj, Dubravko Čampara je rekao za CIN da se istraga vodi protiv Hadžića, Lagumdžije i Hasibovića, te da su ova trojica i saslušani kao osumnjičeni u ovom slučaju.

SDP je u aprilu ove godine saopštio da je Zlatko Lagumdžija u izjavi datoj Tužilaštvu BiH kazao da su svi navodi iz Imamovićeve prijave lažni i netačni.

U ranijim saopštenjima u vezi sa ovim slučajem SDP je optužio Imamovića za nelegalnu gradnju 20.000 kvadratnih metara, te da on kroz montiranu aferu pokušava izbjeći vlastitu odgovornost za to.

Od podnošenja policijskog izvještaja prošlo je više od osam mjeseci, Tužilaštvo još uvijek nije podiglo opužnicu protiv čelnika SDP-a i vlasnika firme Butmir, niti odbacilo prijavu.

(CIN)

Nakon objavljivanja teksta u magazinu Žurnal pod naslovom „Student koji je zapalio žito“, našem saradniku se prijeti progonom iz Banje Luke. Očito se prozvani Nenad Stevandić, kandidat SDS-a za Narodnu skupštinu RS, vraća svojim metodama političke borbe kojima se koristio ranih devedesetih. Obzirom da smo se prepali ovih prijetnji, u cilju zaštite našeg saradnika prinuđeni smo u narednom periodu objavljivati i preostale podatke koje imamo o Karadžićevom organizatoru rata

Nenad Stevandić, ratni zločinac koji je tokom predratnih i ratnih godina organizovao terorističke napade na nesrbe u Banjaluci i Krajini, njihov progon, premlaćivanja, pljačke i ubistva, ponovo prijeti. I to vrlo ozbiljno. Ovaj put potpisniku ovih redova, što se drznuo da objavi samo djelić teških zločina za koje je Stevandić direktno odgovoran («Žurnal», tekst «Student koji je zapalio žito», 01.09.2010.) i zbog kojih, što je tragično, još uvijek nije odgovarao.

ATENTAT NA KOPANJU

«Vaskovića i njegovu porodicu ću protjerati iz Banjaluke. Uništiću ih», samo je dio prijetnji koje mi svakodnevno stižu putem posrednika, jer se zločinačka hulja ne usuđuje da me sam nazove i priprijeti. Tipično za zlikovce njegovog kalibra: nikada u prvom redu, uvijek pokušavaju ostati iza i naći nekoga da umjesto njih obavi prljavi posao. Na sličan način Stevandić je djelovao i tokom 1991. i 1992. godine kada je svoje ubice slao u kuće muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, odakle su ih odvodili «u nepoznatom pravcu». Njihovi zemni ostaci nalaženi su desetinu godina kasnije u okolini Kotor Varoši (Midhat Rušidi) i drugih mjesta oko Banjaluke. Prije odvođenja dešavale su se paljevine, eksplozije, premlaćivanja, pljačke...

Hulja je nastavila svoj zločinački pohod i nakon rata. Nije se libio da priprijeti i Željku Kopanji, o čemu svjedoči «Izvještaj o atentatu na Željka Kopanju», (08.04.2000. godine), koji je sastavio Pol Grejdi, agent FBI koji je vodio istragu o ovom gnusnom pokušaju ubistva.

«Početkom oktobra 1999. godine prema Kopanji (izvor: Izvještaj broj 474/99, datiran 1.11.99., intervvju sa Željkom Kopanjom koji je vodio Ranko Đukerić) petnaest dana prije eksplozije bio je na kiosku na raskrsnici Ranka Šipke i Jovana Dučića u Banjaluci i tada je vidio Nenada Stevandića. Kopanja ga je upitao «šta ima». Stevandić je odgovorio: «Šta te briga». Kopanja ga je tada pitao «jel to popravljaš ambasade ili ćemo to mi uraditi nakon što ih ti uništiš» (misleći na strane ambasade koje su srbi oštetili protestvujući za vrijeme NATO bombardovanja. Prema Kopanji Stevandić je organizovao sve proteste u RS protiv Amerikanaca i Britanaca). Stevandić je odgovorio: »Tvoje ubistvo snajperom je otkazano, ali reći ću ti jednu stvar: kupi sebi dizel, nemoj da voziš benzinca, ili kad ga već voziš, vozi sa pola rezervoara, zato što će te dići u vazduh». Policija u Banjaluci nije kontaktirala Stevandića, a kada smo mi pitali ko je on, rečeno nam je samo da je on doktor i srpski radikal na početku rata, trenutno nastanjen u Beogradu. Prema Kopanji, Stevandić je povezan sa srbijanskom DB i bio je umiješan u transfer vojske iz Jugoslavije u RS. Tokom rata imao je visoki čin u Kriznom štabu Krajine, pukovnik. Predsjednik te organizacije Radoslav Brđanin je trenutno u Hagu optužen za ratne zločine, dok se pukovnik Stevandić, prema Kopanji, istražuje», navodi se u Izvještaju. Grejdi je u Izvještaju osumnjičio Stevandića kao jednu od osoba odgovornih za atentat na Kopanju. Vozilo Željka Kopanje dignuto je u vazduh 22. oktobar 1999. godine, a on je u ovom stravičnom terorističkom napadu ostao bez obje noge. Naručioci i izvršioci pokušaja ubistva nikada nisu otkriveni, a Stevandić se ponovo vratio u politiku pod okriljem Srpke demokratske stranke (kandidat za Narodnu skupštinu RS) i ponovo prijeti.

ZADATAK SOS-a

Hulja se prestravila istine o sebi i pokušava njeno objavljivanje zaustaviti na sve moguće načine. Neće mu uspjeti, jer ako neko treba da se plaši to je Nenad Stevandić zbog zločina koje je počinio, a nikako potpisnik ovih redova. A Stevandić je počinio užase. Ranije smo objavili, («Žurnal», tekst «Student koji je zapalio žito», 01.09.2010.), da je Stevandić, između ostalog, naložio odvođenje Midhata Rušidija; da je, zajedno sa pripadnicima Srpskih odbrambenih snaga (SOS) čiji je bio komandant, odgovoran za brojne terorističke akte, progone, premlaćivanja, ubistva... Zadatak SOS-a bio je «istjerati muslimane, Hrvate i Albance iz grada», o čemu je svjedočio i jedan pripadnik te paravojne formacije, čije je ime poznato redakciji.

«Dana 03.04.1992. godine bio sam pozvan da u toku noći zajedno sa drugim pripadnicima SOS-a blokiramo sve prilaze gradu. Rečeno nam je da niko ne smije ući i izaći iz grada, čak ni vojska. Vi znate šta se tada dogodilo, pa ja ne bih o tome govorio. Od tog dana ja sam kao pripadnik SOS-a radio po naređenjima Ringa, Pante i Stevandića. Ja sam formirao grupu od tri člana kojom rukovodim. Vi znate da je sa mnom Jugo i još dva momka. Nama su rekli da rušimo objekte muslimanima i drugim nacionalnostima koji su protiv Srba i da ih zastrašujemo da se iseljavaju», navodi ovaj svjedok i pripadnik SOS-a. Samo ovo svjedočenje ( a ima ih još) direktno Stevandića vodi u zatvor.

KARADŽIĆV TAJFUN

Huljini lični prijatelji Radovan Karadžić i Jovica Stanišić su Haški optuženici, a on će, izvan svake razumne sumnje, odgovarati u ovoj zemlji. I to veoma, veoma brzo. A razloga, sem navedenih itekako ima. Stevandić nije bio samo komandant SOS-a, već i značajan faktor u zloglasnoj privatnoj Karadžićevoj obavještajnoj službi «Tajfun», o čemu «Žurnal» posjeduje relevantu dokumentaciju. Osim Bošnjaka i Hrvata, «Tajfun» je progonio i nepodobne Srbe, a Stevandić je prednjačio u tome. Da bi svom zločinačkom projektu dao potrebnu akceleraciju, čak je inscenirao atentat na sebe 14.04.1992. godine, kada se lakše (samo)ranio u ruku, nakon čega su krenuli novi pogromi nesrpskog stanovništva u Banjaluci, ali i Srba koji nisu podržavali takvo zločinačko orgijanje. Stevandićevo zločinačko djelovanje i navedeno stanje veoma vjerno oslikava i izvještaj jednog od pripadnika tadašnje srbijanske Državne bezbjednosti.

«Molimo vas za hitan kontakt sa Centrom kako bi pojasnili i razjasnili određene okolnosti koje ne idu u prilog ni nama ni vama ukoliko želimo uspjeh u izvršavanju zadataka koji nam predstoje. Nalazimo se u okruženju tako da daleko više strahujemo za sigurnost svojih porodica i svoju vlastitu od «Naših» nego od pripadnika iz redova ekstremista SDA i HDZ. Samozvane srpske vojvode, vođe i kolovođe u svom okruženju i pod svojom kontrolom imaju veći deo rukovodstva SDS, a poseduju jake oružane grupe koje prete svima koji ne misle kao oni i ne rade kao oni», navodi se u izvještaju, datiranom 15.04.1992. godine.

«Žurnal» je u posjedu i brojnih drugih dokumenata koji argumentuju Stevandićev zločinački pohod. Hulja je prestravljena i nastaviće prijetiti, ali ni mnogo jači zlikovci moju porodicu i mene nisu uspjeli istjerati iz Banjaluke, još manje uništiti, pa neće ni on. Pravda u ovoj zemlji stiže puževim korakom. Ali stiže!

Stevandić je pozivao na formiranje paravojnih jedinica

Nenad Stevandić je i putem radija pozivao na formiranje paravojnih jedinica. tako je putem tadašnjeg Radio Banjaluka, 05.02.1992. godine pozivao u rat.

«Što se tiče građana Banjaluke želimo da ih obavijestimo da od 15 do 18 sati, svakog četvrtka, organizujemo upis novog članstva, a u tome novom članstvu mi smo dali mogućnost da se određeni ljudi koji to žele prijave u dobrovoljačke odrede, koji bi bili pod kontrolom JNA», pozivao je Stevandić, predstavljajući se tada kao predsjednik Krajiškog sokolskog društva. Društvo je nedugo potom dobilo prefiks «Srpski», a Stevandić je osnovao SOS. On je sa ovom terorističkom jedinicom 03.04.1992. godine blokirao u potpunosti Banjaluku, što je bio znak za početak definitivnog etničkog čišćenja nesrba. Stevandić je tada (a i sada) bio u veoma bliskim vezama sa Nikolom Špirićem, aktuelnim predsjedavajućim Savjeta ministara BiH.

(zurnal.info)

Hećo je dakle javno priznao kako postoje kompanije koje finansiraju kampanju njegovog ministarstva, uoči samih izbora

Razriješena je misterija oko naručivanja i plaćanja kampanje “Nije kasno za bolji život” u kojoj se promovira svijetlija nam energetska budućnost u Federaciji BiH. Nagađanja ko je platio, ko je naručio i kome treba priča da milijarde stoje vani, samo ih S BiH mora pokupiti, razriješio je sam ministar energetike, industrije i rudarstva u Vladi Federacije Vahid Hećo. Priznao je, javno, kako postoje krugovi koji njemu sada plaćaju milione da jednog dana dobiju poslove vrijedne nekoliko milijardi.

Više od mjesec dana su građani Federacije BiH obavještavani kako će Hećo i Stranka za BiH zaposliti hiljade ljudi i donijeti milijarde stranih investicija u zemlju. Mi ne moramo ništa raditi, naše je samo da stavimo iksić pored imena Harisa Silajdžića i, ako nam nije mrsko, ispred Stranke za BiH.

Onda je Transparency International postavio pitanje: S obzirom na oprečne izjave iz kojih ponovo nije jasno iz kojeg izvora je finansirana kampanja, TI BiH smatra da ministar Hećo duguje građanima objašnjenje:

• ko je finansirao kampanju Elektroprivrede,

• koliko je utrošeno na nju, te

• koja je agencija, i na koji način, odabrana da kreira i sprovede kampanju?

Pošto su na reklamama bili potpisane Elektroprivrede BiH i HZ HB logično je bilo za pretpostaviti da su oni finanasirali makar dio kampanje. No, kažu da nisu. Nije ni Vlada Federacije, barem prema riječima premijera Mustafe Mujezinovića.

Hećo je pokušao da se brani šutnjom ali nije izdržao. Obzirom na sadržaj pismenog odgovora koji je poslao u TI BiH, bolje bi mu bilo da je istrajao u nastojanjima.

“... obavještavamo vas da je Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije pokrenulo navedenu kampanju na zahtjev menadžera pojedinih firmi koje su i finansirale kompletnu kampanju, a iz razloga što su našli interes u ovim projektima i očekuju da će i njima biti pružena prilika da dobiju poslove na istim, što bi bilo na korist ovom Ministarstvu, elektroprivredama i svim menadžerima uključenim u ovu kampanju, a sve za dobrobit svih građana Bosne i Hercegovine.

Ujedno vas obavještavamo da ovo Minisitarstvo nije učestvovalo u raspisivanju javnog poziva za izbor najpovoljnije ponude za implementaciju navedene javne kampanje, niti je na bilo koji drugi način učestvovalo u ocjenjivanju i izboru najboljeg ponuđača, kao ni finansiranju iste.”

Hećo je dakle javno priznao kako postoje kompanije koje finansiraju kampanju njegovog ministarstva, uoči samih izbora. Kampanju koja kaže ako Hećinoj stranci date glas biće para, posla..., ma svega. Oni se, dakle, nadaju da će postati “strateški partneri” Stranke za BiH i dobiti poslove od nekoliko milijardi, i ko zna šta sve još.

Ako i druga ministarstva krenu Hećinim putem, uskoro bi mogli imati firme koje podržavaju gradnju GAK-a nadajući se da će dobiti tendere za nabavku medicinske opreme ili trgovce automobilima koji finansiraju kampanju bezbjednosti u saobraćaju ne bi li lakše prodali svoje skupocjene automobile državnim institucijama i ministrima.

Al' to nije korupcije, zar ne.

Prema podacima iz danas objavljenih imovinskih kartona, prihodi kandidata na predstojećim izborima su veći, a imovina brojnija nego u ranijim godinama. Neki od zvaničnika primjer su da bavljenje politikom za kratko vrijeme može dovesti do bogatstva.

Igor Dodik, sin premijera Republike Srpske (RS) Milorada Dodika je milioner koji u prošloj godini nije zaradio niti marke. Prema izjavi o imovinskom stanju koju je Igor potpisao u julu ove godine, on nije imao prihoda, ali jeste imovinu vrijednu 2.686.404 KM. Njegov otac, premijer Dodik u svojoj izjavi navodi da svog sina izdržava.

Igor navodi da je vlasnik 50 posto firme Fruit Eco, te svoj udio procjenjuje na 2.625.095 KM. Osim toga, vlasnik je automobila vrijednog 50.000 KM i računa u Hypo banci na kojem se nalazi 10.804 KM.

Fruit Eco je 2008. godine dobila kredit Investiciono-razvojne banke RS od 3 miliona KM, a odobrio ga je Kreditni odbor akcionara banke na čijem se čelu nalazi premijer Dodik.

Ovo je samo dio imovine koju je četveročlana porodica Dodik navela u danas objavljenom imovinskom kartonu za 2010 godinu.

Oni su, kao i porodice ostalih kandidata za oktobarske izbore bili dužni Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine (BiH) dostaviti popunjene obrasce o imovinskom stanju. Za razliku od ranijih godina, ovaj put su morali detaljnije opisati razne novčane prihode, ušteđevinu, dionice, kao i kreditne obaveze, pokretnu i nepokretnu imovinu, uz preciziranje njene vrijednosti.

Svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu porodica Dodik je procijenila na 5.760.867 KM. Ako ovom iznosu dodamo ukupne prihode od plata, poljoprivrednog imanja i rente u iznosu od 305.220 KM, dobijamo cifru od 6.066.087 KM ukupnog bogatstva Dodikovih u 2009. godini.

Po visini prihoda i vrijednosti nekretnina u porodici prednjači Milorad Dodik, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i ovogodišnji kandidat za predsjednika RS.

Njegova imovina, naveo je u kartonu, vrijedi ukupno 2.850.505 KM. U to spadaju kuća u Beogradu vrijedna 1,7 miliona KM, kuća u Laktašima od 300.000 KM, dva stana u Beogradu vrijedna ukupno 600.000 KM i stan u Laktašima od 110.000 KM. Iste nekretnine Dodik je prijavio i prije četiri godine, no njihova vrijednost je u međuvremenu značajno porasla - stanovi u Beogradu su prije četiri godine vrijedili 160.000 KM, a stan u Laktašima 30.000 KM.

Milorad Dodik je prijavio i ukupnu prošlogodišnju platu od 59.220 KM, prihode od poljoprivrede u ukupnom iznosu od 80.000 KM, te rentu za kuću u Beogradu od 100.000 KM.

U njegovom vlasništvu nalazi se automobil vrijedan 100.000 KM. Premijer RS je dioničar Banje Laktaši, kao i sva tri člana njegove porodice, sa jednakim udjelima od po 0,003924 posto. Svaki od udjela vrijedi svega 505 KM. Milorad Dodik ima i 10.000 KM na računu u Novoj banci Banja Luka.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva je prošle godine objavio tekst o imovini premijera RS u kojem je otkrio da je Dodik 2008. godine uzeo od Pavlović International banke kredit od 1.468.373 KM na rok otplate od osam i pol godina. U ovogodišnjem imovinskom kartonu Dodik je potvrdio zaduženje u ovoj banci ali je naveo da je dužan 1,7 miliona KM i da je kredit reprogramiran na rok otplate od 20 godina.

Osim premijera i njegovog sina izjave o imovinskom stanju su dostavili i supruga Snježana i kćerka Gorica Dodik Trišić.

Supruga Snježana je u prošloj godini, kao kooperant zajedničkog poljoprivrednog imanja zaradila 45.000 KM, a uz spomenute dionice u Banji Laktaši, prijavila je i poslovni prostor procijenjen na 100.000 KM, te automobil Peugeot 407 vrijedan 30.000 KM. Prijavila je da duguje 100.000 KM firmi u čijem se vlasništvu nalazi poslovni prostor.

Kćerka Gorica je vlasnik firme Trinity Media & Consulting vrijedne 92.874 KM. U prošloj godini zaradila je 21.000 KM, ali na računu u NLB Razvojnoj banci nije ostalo mnogo - Gorica je prijavila da se na njenom kontu nalazi svega 74 KM.

Kao i njen otac Milorad, Gorica je također dugoročno zadužena. Komercijalnoj banci je obavezna vratiti dva kredita: 95.000 KM do 2022. godine i 47.417 KM do 2018. godine.

Udvostručili vrijednost imovine

Porodica Dodik nije jedina koja je u znatnoj mjeri imala korist od bavljenja politikom svog člana. Kandidati Stranke demokratske akcije (SDA) i Stranke za BiH Šemsudin Mehmedović i Ekrem Ajanović su u proteklih osam godina profitirali kao poslanici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Mehmedović je svoju imovinu 2002. godine procijenio na 232.000 KM. Činili su je garsonijera od 50.000 KM, dionice vrijedne 150.000 KM, te 22.000 KM gotovine. Ove godine Mehmedović je svoju imovinu procijenio na najmanje 451.275 KM. Danas je vlasnik dva stana ukupne vrijednosti 351.275 KM, zemljišta u opštini Doboj Jug u vrijednosti od 40.000 KM, kao i Audija A6 od 60.000 KM. Prijavio je da ima novac na računu u banci i dionice, no nije naveo iznose.

Vrijednost Ajanovićeve imovine je također udvostručena u protekle četiri godine. Ajanović je 2006. godine prijavio nekretnine u vrijednosti od 380.000 KM. Na listi su se našli kuća od 100.000 KM, vikendica od 40.000 KM, 60 duluma zemlje u vrijednosti od 180.000 KM, te dva dućana vrijedna ukupno 60.000 KM.

Ove godine u imovinskom kartonu Ajanović navodi da njegova imovina vrijedi 805.000 KM, te da je u prošloj godini zaradio 89.409 KM. Ajanović je u međuvremenu postao vlasnikom garsonijere i jednoiposobnog stana u Sarajevu, jednoiposobog stana u Tešnju, a vrijednost njegove kuće porasla je na 250.000 KM. Prijavio je i ušteđevinu od 60.000 KM.

Ajanovićeva supruga Dževdeta, redovna profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu u prošloj je godini zaradila 61.000 KM, a u kartonu za 2010. prijavila je i stan u Sarajevu od 220.000 KM. Ovu nekretninu Dževdeta nije navela 2006. godine.

Nikola Špirić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH i kandidat SNSD-a za Parlament BiH, u 2002. godini je prijavio automobil od 20.000 KM, štedne uloge od 102.258 eura i 83.383 švicarska franka, te staru deviznu štednju od 50.000 KM, stan u Sarajevu, te zemljište i dio porodične kuće u Drvaru, čiju vrijednost nije precizirao.

U kartonu za 2006. godinu naveo je samo stan i automobil, bez tačne vrijednosti. Međutim, u izjavi koju je morao predati komisiji Parlamenta BiH kao kandidat za Vijeće ministara naveo je mnogo više: u samo četiri godine visina njegovog štednog uloga se gotovo utrostručila – iznosila je oko 378.300 eura i 18.140 KM. Prijavio je i troiposoban stan u Banjaluci, dvoiposoban stan u Novom Sadu, te dvoiposoban stan u Beogradu čiji je vlasnik njegov sin.

U imovinskom kartonu prije Opštih izbora 2010. Špirić je prvi put javnosti dao na uvid te podatke, a osim dva vlastita stana, vrijedna 120.000 KM i 75.000 KM, i sinovog vrijednog 150.000 KM, prijavio je i automobil Audi A6, te porodično imanje čiju je vrijednost procijenio na 40.000 KM.

Ukupna vrijednost štednih uloga mu je smanjena na 48.060 eura, 38.600 dolara i 85.000 KM, ali ovoga puta za kćerku Jovanu, koja nema vlastitih prihoda, navodi da je vlasnica stana u Austriji, vrijednog 400.000 KM.

U proteklih osam godina postepeno se povećavala i imovina Borjane Krišto, aktualne predsjednice Federacije BiH i kandidatkinje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) za člana Predsjedništva BiH. U imovinskom kartonu iz 2002. godine ona je pored ličnih primanja za sebe i supruga Branka navela i ušteđevinu u ukupnom iznosu od 60.000 KM, te stan i nekretninu u BiH ne navodeći njihovu vrijednost ni lokaciju.

Četiri godine kasnije prijavila je kuću u izgradnji, bez navođenja vrijednosti, da bi njen suprug kao kandidat HDZ-a za Općinsko vijeće Livno u 2008. godini naveo da posjeduju kuću vrijednu 400.000 KM.

Sa 60.000 KM u 2002. godini njihova ušteđevina je četiri godine kasnije porasla na 70.000 KM, u 2008. je iznosila 100.000 KM, a u 2010. - 150.000 KM.

Hamdija Lipovača, načelnik Općine Bihać i kandidat Socijaldemokratske partije (SDP) za Parlament BiH u imovinskom kartonu iz 2002. godine nije prijavio imovinu. Dvije godine kasnije navodi naslijeđen stan od 60.000 KM, auto Laguna II od 52.000 KM, te račun u banci od 28.000 KM.

U 2008. godini vrijednost stana je povećana na 80.000 KM, dok je iznos na banci za četiri godine uvećan na 200.000 KM. Prijavio je i automobil vrijedan 60.000 KM, polovicu porodične kuće od 150.000 KM, kuću na moru od 100.000 KM i zemljište vrijedno 5.000 eura. U tom kartonu naveo je i kredit od 200.000 KM koji treba izmiriti do 2028. godine.

U imovinskom kartonu za Opšte izbore 2010. Lipovača je prijavio dva naslijeđena stana ukupne vrijednosti 160.000 KM, a vrijednost kuće na moru je udvostručena i sada iznosi 200.000 KM. Ovoga puta navodi i vikendicu od 30.000 KM, auto Hyundai od 40.000 KM, polovicu naslijeđene kuće od 150.000 KM i poslovni prostor (poklon od oca) od 10.000 KM.

Iznosi novca na računu i kreditnog zaduženja ostali su isti - po 200.000 KM.

Njegov stranački kolega i zastupnik u Skupštini Brčko distrikta Izet Banda u imovinskom kartonu iz 2004. godine je naveo ušteđevinu od 25.000 KM, kuću od 100.000 KM, vikendicu od 20.000 KM i automobil Golf 2 od 2.000 KM. Četiri godine kasnije prijavio je samo kuću iste vrijednosti i vikendicu kojoj je vrijednost porasla na 30.000 KM.

Međutim, u najnovijem imovinskom kartonu vrijednost Bandine kuće je dvostruko uvećana – na 200.000 KM, a osim nje prijavio je i 5 duluma zemlje od 50.000 KM, poslovni prostor od 110 metara kvadratnih čiju vrijednost je procijenio na 35.000 KM, Škodu Fabiu od 15.000 KM, te 70.000 KM novca na računu u banci.

I imovinski karton porodice poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Parlamentu BiH Mirka Okolića je postao sadržajniji, kako po količini prijavljene imovine tako i po njenoj vrijednosti.

Okolić je 2006. godine prijavio stan od 106.000 KM, auto od 20.000 KM, kao i 18.000 KM na računu. Četiri godine kasnije stan vrijedi 180.000 KM, Okolić vozi Audi A6 od 30.000 KM, na računu ima oko 30.000 KM, a uspio je uštedjeti i 58.681 euro. Ove godine imovinu je prijavila i njegova kćerka Neda. Ona je vlasnik poslovnog prostora od 88 kvadratnih metara koji je procijenjen na 180.000 KM. Neda je prijavila Golfa 6 vrijednog 40.000 KM i platu za deset mjeseci prošle godine u ukupnom iznosu od 4.600 KM.

(CIN)