U porodici Ferhata Nožinovića vlada harmonija. Zbog čega su godinama svi članovi porodice stalno na okupu. Čak i kada su na poslu, na Fakultetu za tjelesni odgoj i sport Univerziteta u Tuzli. Glava porodice, Ferhat Nožinović, dugogodišnji je dekan. Doglavnica, mama Zumreta, predaje Metodiku nastave tjelesnog odgoja. Kćerka Amra predaje moderne plesove, dok njen bivši dečko, a sada muž, Edin Mujanović na istom fakultetu drži nastavu iz alpskog skijanja. Kćerka i zet su, naravno, diplomirali, magistrirali i doktorirali dok je Fakultetom upravljao tata Ferhat. U međuvremenu, Tata je otišao u penziju. I mama Zumreta će uskoro postati penzionerka. Pred Amrom i Edinom svijetla je budućnost. Smiješi im se funkcija dekana na Tatinom, odnosno Punčevom fakultetu. Koji se finansira iz Budžeta Tuzlanskog kantona.

POSAO I ZA ZETA

Slična je situacija i u porodici Čišić. Samo, oni su malo bolje raspoređeni. Rahmetli Faruk Čišić bio je dekan Defektološkog fakulteta. Njegova supruga Behija bila je šefica Odsjeka za socijalni rad odnovanog samo za nju. Kćerka Alma je prije sedam godina uplovila na Univerzitet. Profesor Faruk Čišić, na sjednici Senata Univerziteta u Tuzli, održanoj 29. oktobra 2003. godine, glasao je da profesorica bosanskog jezika Alma Čišić, inače njegova kćerka, bude izabrana na mjesto asistenta za predmet „Bosanski jezik“ na Filozofskom fakultetu u Tuzli. E, sada, pošto je kćerka bila neudata, red je bio da joj se pronađe i muž. Tako je, ubrzo, na Filozofskom fakultetu zaposlen i Milosav Čarkić. Isto prezime danas nosi i Alma Čišić, kći Faruka i Behije. I ona je danas doktor nauka.

TITULA U MIRAZ

I Mandžići dobro kotiraju na Univerzitetu u Tuzli. Akademik Enver Mandžić ima sina Kenana. Kenanov tata je ugledni profesor na Rudarsko geološkom fakultetu, pa je sasma logično da se i sin zaposli u istoj ustanovi. A pošto se Mandžić junior u avgustu 2005. godine vjenčao sa Ernom Kapidžić, i snahi se morao naći posao na Fakultetu. Zato je Senat u julu 2008. godine, kao poklon za tri godine uspješnog braka, poklonio Erni Mandžić Kapidžić zvanje asistenta za užu naučnu oblast „Inženjersko-geološke discipline“. I to na Fakultetu kojim je suvereno vladao svekar i akademik Enver Mandžić. I na kojem sada docentuje muž, sin i profesor Kenan Mandžić. Erni se baš posrećilo.

NA DEKANOVOM PUTU

Isto bi se tako moglo posrećiti i zetovima Mirsada i Nusrete Đonlagić. Mirsad je prorektor, a supruga mu Nusreta redovna profesorica na Prirodno-matematičkom fakultetu. Kćerka Sabina magistar je ekonomije i asistira na predmetima koji imaju veze sa finansijama na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Druga kćerka, Jasmina se zove, asistira na Odsjeku za njemački jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, kojim prorektuje Mirsad Đonlagić.

I, da, umalo da zaboravimo čuvenu dinastiju Latifagić. Gospođa Nihada bila je ministarka obrazovanja. U isto vrijeme prvi čovjek Univerziteta u Tuzli bio je njen muž Sadik Latifagić. Danas su oboje u penziji. Prije penzionisanja uspjeli su na pravi put izvesti kćerku Amru. Ona je danas profesorica na Tehnološkom fakultetu Javne ustanove Univerzitet u Tuzli. Pardon, Privatne ustanove Univerzitet u Tuzli.

Svakog mjeseca svaki zaposleni građanin Bosne i Hercegovine izdvoji petinu zarade za zdravstveno osiguranje ali i dalje ne može da bira gdje će se liječiti. Osuđen je na doktore iz svog kantona i isključivo javne zdravstvene institucije. Zbog toga polovina stanovnika plaća i usluge privatnicima pa uz milijardu i po obaveznih izdavanja dajemo još toliko privatnim ljekarima

Prema podacima relevantnih međunarodnih institucija, Bosanci i Hercegovci godišnje potroše milijardu i po konvertibilnih maraka na plaćanje zdravstvenih usluga u privatnim ljekarskim ordinacijama. Na osnovu tih pokazatelja, četvoročlana porodica u Bosni i Hercegovini, sa dvije prosječne plate, godišnje izdvoji oko tri i po hiljade maraka za obavezno zdravstveno osiguranje. Istovremeno potroše još toliko novaca u privatnim poliklinikama, jer ne žele čekati na red ili su nezadovoljni uslugom. Istraživanja pokazuju da je skoro 70 posto građana BiH nezadovoljno uslugama u javnim zdravstvenim institucijama ili misle da bi one mogle biti bolje.

Svjetska zdravstvena organizacija došla je do podataka da polovina građana BiH koristi usluge privatnih zdravstvenih ustanova iako redovno plaćaju zdravstveno osiguranje i imaju pravo na besplatno liječenje. To znači da uz milijardu i po koliko godišnje izdvojimo za osiguranje plaćamo približno isto toliko za privatno liječenje jer su cijene kod privatnika znatno veće nego u bolnicama.

Momir Dejanović, direktor Centra za humanu politiku, već godinu dana istražuje i kroz javne kampanje postavlja pitanje zašto se ne možemo liječiti i kod privatnika, ako plaćamo zdravstveno osiguranje? Kaže da su se ljudi tokom istraživanja najčešće žalili na predugo čekanje u bolnicama, nekvalitetnu uslugu i neljubazno osoblje, te su zbog toga odlazili privatnim ljekarima.
- Polovina građana koristi i privatne usluge a neki idu samo kod privatnika iako imaju pravo na besplatno liječenje jer plaćaju osiguranje – kaže Dejanović, On smatra da bi idealan sistem bio da građani imaju mogućnost slobodnog izbora ljekara: Riješilo bi se pitanje ravnopravnosti, konkurentnosti, čekanja, kvaliteta usluga, smanjio problem neljubaznosti osoblja pa i korupcije u zdravstvu.

OGRANIČEN IZBOR

Magazin Žurnal prošle je godine pisao o slučaju Sarajke Nadire Hujić koja je u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu na CT pregled mozga čekala godinu dana. Takav je pregled u roku od sedam dana mogla uraditi kod privatnika. Nije htjela plaćati pregled. Obzirom da Fond zdravstvenog osiguranja ne priznaje troškove pregleda u privatnim ustanovama, morala je čekati na svoj red uz jake i svakodnevne glavobolje. U Federaciji se situacija nije značajnije promijenila ali je u Republici Srpskoj sve više ugovora sa privatnicima. Gordana Šukalo, predsjednica Udruženja doktora medicine privatne prakse RS-a, kaže da u dogovoru sa entitetskim fondom žele usluge porodične medicine prebaciti u privatni sektor.
- Tako bi se bolnice mogle rasteretiti i baviti uslugama tercijalnog sektora, za što su na kraju i namijenjene – kaže Šukalo.

Ona objašnjava da ovaj proces “otvaranja” ide sporo i oprezno te da strahovi da će ovakvi ugovori oslabiti javni sektor ne stoje.
- Mi ni u kom slučaju nismo jedni drugima konkurencija. Mislim da će kvalitet usluga biti bolji. Probudit će se privatni sektor – smatra Šukalo i dodaje da su se privatnici do sada bojali velikih investicija da će ih ovaj proces potaknuti na to.

Njima se za preglede inače plaća ista cijena kao i državnim bolnicama. Te su cijene, istina, znatno niže od onih koje oni redovno naplaćuju ali sa druge strane osiguravaju bolju iskoristivost resursa. Primjer privatne ordinacije porodične medicine iz Kotor Varoši pokazao je da liječenje kod privatnika finansirano novcem iz osiguranja poboljšava uslugu i štedi novac građana. U ovoj ordinaciji oni sa zdravstvenom knjižicom još od prije tri godine ne plaćaju preglede. Isprva je bilo kašnjenja sa naplatom usluga ali danas, barem prividno, javni i privatni sektor stoje ravnopravno u RS-u.

Šukalo kaže da ne postoji sistem u svijetu koji daje apsolutnu slobodu izbora ljekara osiguranim pacijentima ali tvrdi da se izbor u BiH mora povećati.
- Na taj način bi se smanjili i troškovi pacijenata jer ne bi morali plaćati usluge kod privatnika – smatra Šukalo.

POHLEPNI I ZAŠTIĆENI

Sadašnji sistem zdravstva u Federaciji radi na principu solidarnosti, objašnjava Novka Agić, direktorica Federalnog fonda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja.
- Zdravi plaćaju za bolesne, mladi za starije – kaže Agić.

U ciframa to izgleda ovako: zaposlenik sa prosječnom platom mjesečno izdvaja oko 150 maraka za zdravstveno osiguranje a penzioner oko dvije i po marke. To znači da trenutno manje od polovine stanovništva plaća troškove liječenja za sve.
- Nemoguće je da 42 posto ljudi plati za sve – kaže Agić i dodaje da je poseban teret PDV kojeg i oni moraju plaćati pa se samo na to bespotrebno potroši oko 14 miliona maraka koji bi se mogli iskorititi za liječenje.

Bez obzira koliko bolesnih imamo, svake godine smo zbog nedostatka novca osuđeni na unaprijed određen broj zdravstvenih usluga. U tuzlanskom Centru za srce operacije plaća osiguranje, ali samo određen broj njih, pa se mora paziti na “kvotu usluga” i ostaviti nekoliko za hitne slučajeve. Ovaj centar skoro uvijek ima više potreba nego mogućnosti pa su prošle godine prestali dobijati novac iz osiguranja jer je urađeno previše operacija pa su bolesni morali čekati narednu budžetsku godinu da dođu na red.

Gordana Bulić iz Kluba potrošača Tuzlanskog kantona objašnjava da potrošače, odnosno pacijente, ne zanima gdje će se liječiti i kako će to biti organizovano.
- Mene samo interesuje da mi je što bliže i da se to što prije uradi. Ako plaćam osiguranje neću da razmišljam o tim problemima – kaže Bulić dodajući da javni sektor sebi uzima previše za pravo: Radnici u bolnicama unaprijed polažu pravu da raspolažu novcem iz fonda. To je naslijeđeno od prije rata. Teško se mire sa tim da im se neko miješa u posao. U svemu tome se ne pita pacijente, nas koji izdvajamo novac, šta mi želimo.

Njena organizacija učestvovala je u raspravi o Nacrtu zakona o pravima pacijenata u Federaciji čije se usvajanje uskoro očekuje i koji bi trebao ubrzati saradnju sa privatnicima. Bulić kaže da je tražila rješavanje problema radnog vremena u bolnicama jer se pregledi termini pregleda uglavnom preklapaju sa radnim vremenom.
- Zašto zbog banalnog pregleda od 15 minuta moram uzimati slobodan dan?

Uz 300.000 trenutno zdravstveno neosiguranih u Federaciji zdravstveni sistem ima više problema nego što ih u narednih nekoliko godina uz najbolji namjeru može riješiti. Reforma zdravstva, kada zaista počne, će biti bolan i dug period, smatraju naši sagovornici. Odnosi između privatnika i njihovih kolega u bolnicama i domovima zdravlja sve su zaoštreniji. Uz sve argumente privatnici se čine pohlepnima a javni sektor zaštićen poput ugrožene vrste. Federalni ministar zdravstva Safet Omerović čini se nezainteresovanim za rješavanje ovog problema, kakav je bio i nakon našeg zahtjeva za razgovor. Zdravstveno osiguranje je još uvijek obavezno i košta petinu mjesečne zarade ali ipak oni bez dodatnog novca idu na liste čekanja i to samo u svom kantonu a drugi kod privatnika bilo gdje u državi po bolju i bržu uslugu.

Koliko košta zdravlje (podaci iz 2007. godine za Federaciju)

(zurnal.info)

Milorad Dodik, premijer Republike Srpske, imao bi smanjeno vladanje da nije razredni starješina jer je u prošloj godini izostao sa skoro trećine sjednica Vlade. Kada su nedavno Centri civilnih inicijativa predstavili rezultate izrazito lošeg rada Dodikove Vlade i Skupštine u kojoj njegova stranka ima većinu, nazvao ih je “isfrustriranom grupom”. Građani RS-a ovaj put imaju nešto drugačije mišljenje od svog premijera, ako je suditi prema komentarima u onim medijima koji su se usudili objaviti ove informacije i dopustiti njihovo komentarisanje. Neki od njih prvi put čuju za izvještaje o radu vlasti, drugi ne mogu da vjeruju podacima da postoje poslanici bez minute aktivnog rada dok je gotovo nemoguće naći poklonike teorije zavjere CCI-ja.

ČEMU OGORČENJE?

Čini se da su najviše pažnje izazvali podaci da ministar za mjesec dana zaradi 12 penzija ili pet puta više od prosječne plate u RS-u.

Ako sve ovo poredimo sa davanjima za tuđu njegu i pomoć licima u stanju potrebe, koja iznosi 41 KM, onda dobijemo tragičan podatak da jedna ministarska mjesečna plata iznosi koliko davanja za ova lica za sedam i po godina, piše u izvještaju CCI-ja.

Iako mjesečno u prosjeku provedu tek pola sata dnevno zasjedajući, ili oko 23 osmosatna radna dana godišnje, većina ministara uspijeva napraviti zavidan broj izostanaka sa sjednica.

U 2009. godini, nema ministara koji su prisustvovali svim redovnim sjednicama Vlade RS. Najmanje izostanaka imaju ministri Omer Branković i Zoran Lipovac . Najveći broj izostanaka bilježi ministrica Fatima Fetibegović 19, a svi ovi izostanci su opravdani višemjesečnim bolovanjem. Potpuno zdravi, a sa opravdanjem, najviše izostanaka su zabilježili premijer RS Milorad Dodik 15, a odmah za njim slijede ministri Ranko Škrbić, Bakir Ajanović i Aleksandar Džombić. Svi ostali ministri se nalaze u rasponu izostanaka između 4 i 8, izdvaja CCI u svom izvještaju.

Nije onda ni čudo što dva ministarstva nisu predložila niti jedan zakon u cijeloj godini. CCI je najgorim ocijenio Ministarstvo prosvjete i kulture i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite. Cijela Vlada za koju Dodik tako uporno tvrdi da je efikasnija od federalne uradila je tek pola planiranog u prošloj godini. U tome ih prate i poslanici Narodne skupštine RS-a. Umjesto da su usvajali zakone što je brže moguće, poslanici su najviše vremena trošili na međusobne i međustranačke obračune, objašnjavaju iz CCI-ja. Zbog toga je većina sjednica imala i po više od pet nastavaka.

Poslanici su direktno odgovorni za veliki broj nastavaka sjednica, svjesnom ili nesvjesnom opstrukcijom rada Skupštine, a na taj način su značajno umanjili efikasnost institucije, u koju su ih izabrali građani, te doveli Skupštinu, u 2009. godini, do realizacije svega 51 posto plana, piše u opširnom izvještaju.

Plate poslanika smanjene su u prošloj godini ali su ipak po nekoliko puta veće od onih kakve prima većina stanovnika RS-a. Analitičari CCI-ja smatraju da nezasluženo visoke plate poslanika kod njih stvaraju otuđenost pa tako dobijemo izjavu Dimitrija Ivanića iz SNSD-a da “građani nemaju razloga da budu ogorčeni”?!

KO ŠUTI NJEMU AVION

A ogorčeni opozicioni poslanici bezuspješno su pokušali saznati ko i gdje je letio avionom Vlade uz kolike troškove, te ko je odlučio da Biljana Plavšić leti službenim avionom. Odgovori koje je opozicija dobijala na slična pitanja pokazuju bezrezervnu bahatost, naglašavaju iz CCI-ja i dodaju da čak sedam poslanika SNSD-a za godinu dana nisu pitali ništa!

Davanje ekskluzivnog prava prenosa sjednica RTRS-u i neprenošenje sjednica na kojima se raspravljalo o zakonima za plate u zdravstvu, zatim o zakonu o fiskalnim kasama i slično, pokazuju da je SNSD poslije treninga svojih članova pokušao trenirati i građane RS-a. Namjerno su izbjegavani prenosi sjednica kada opozicija ima priliku kritikovati rad Dodikove stranke.

Inače o odnosu parlamentarne većine i manjine najbolje govori podatak o procentu prihvaćenih amandmana. Naime, svega 18 posto amandmana opozicije je prihvaćeno u NS RS. S druge strane Skupština je prihvatila čak 98 posto amandmana koji dolaze iz vladajuće strukture, piše u izvještaju i izdvaja skupštinski presedan: Prvi put u mandatu ove skupštinske većine, u trećoj godini mandata, dogodila situacija u kojoj je usvojen prijedlog koji je došao od poslanika opozicionog SDS-a, narodnog poslanika Laze Marića.

Naredni izvještaj imat ćemo za godinu dana ali ćemo uspješnost cenzure i kabadahijskog odnosa prema građanima i opozicionom političarima moći vidjeti dosta ranije u oktobru ove godine.

KOMENTARI IZVJEŠTAJA NA INTERNET STRANICAMA I FORUMIMA

- Nisu samo diskusije bitne.

Ti ljudi (a ima ih još u NS RS) nisu ništa konkretno predložili, nisu postavili niti jedno pitanje, nisu pokrenuli raspravu i to je smiješno.

Njih plaćaju građani RS!

- Hocu i ja bre da tako cutim

- skuplja li iko ove njegove izjave? Treba publikovati Zbornik miletovih zvaničnih, premijerskih odvala.

Stvarno je nevjerovatno da pored brda savjetnika raznih i raznoraznih, od Bokićke i Simića pa cijele svite stručnjaka za medije čovjek i dalje ovako nastupa i to mu prolazi.

Još će i pobjediti opet. Strrrrrrrrrrrrrrrrraaaaaaaaaaaaaašno!!!

- dodik je dugo radio za strance ,zna kako funkcionisu,zna gdje treba podmazati,parama od telekoma je potplatio neke visoke zvanicnike a ove trecerazredne ne ferma ni za suvu sljivu...da nije tako,neko bi mu sigurno dohakao do sad

- eto kažem ja! ovaj će da se obračunava i batinom sa svima. jadni vi sa frontala kad ukopčaju da vi jedini objavljujete u cjelosti ove nalaze. uuuuu biće iza ušiju kao da vidim.

- Bili mi isfrustrirani ili ne on tuce po svome kako njemu odgovara.Ljudi cuvajte se UDBE.Opet ce raditi.

- Ma da, cim neko ukaže na ogromne zloupotrijebe i propuste vladajuće garniture on nije normalan i slično. Milokrade, kupi prnje i begaj u onu tvoju selendru.

- ljudi da li je ovo moguće? mislim čitam i ne mogu da vjerujem. nisam ni znao da postoji neko ko prati ove stvari, a vjerovatno neću gledati ni u dnevniku...

pitanje je samo hoće li ovo glasačima biti ikakva preporuka pred izbore. snsd drži sve medije i satraće nas pričom o "počecima gradnje" autoputeva, škola, bolnica, fabrika.

- ma samo naprijed, kad nemamo nikog da nam ovo kaže u dnevniku, nek nam kaže podmazani CCI.

Vesela je izdvojila dobar detalj, ja ću samo dodati da sem funkcionera postoji i ogromna klika pratećih ljudskih fleka, koje takođe fino prihoduju

- Nisam bas siguran da Dodik drzi sve medije u Republici Srpskoj. ATV i BN TV mu se cesto otimaju kontroli.Ono sto je sigurno pod njegovom kontrolom je RTRS,ali to znaju i vrapci na grani tako da vjerujem da taj program i nema takav jak uticaj,koliko to vlast misli.

- Po meni su pokazatelji realni, ali i dobri. Vlada manje radi, manje je kriminala. Samo tako do oktobra!

- Premijer je danas izjavio da ga nikavi izvjestaji centra civilnih inicijativa neinteresuju jer on za svoj rad odgovara skupstini.Zato je danas obisao specijalnu jedinicu MUP-a RS.

Najveci uspjeh im je to da su povukli iz procedure zakon o pravima predsjednika i podpredsjednika RS.

Koliko ja vidim Mili i jeste i nije stalo do pobjede na izborima i on se sluzi sledecom logikom ako pobijedim imam puni legitimitet i onda cu udarati jos ostrije po sirotinji,ako izgubim onda ce drugi biti odgovorni jer on nije na vlasti.Jer ovo sto sada rade sa najosjetljivijim kategorijama me upravo asocira na to.Daj boze da ja grijesim.

Neki dan ona Nada Tesanovic hoda po gradu uzela drzavni telefon i na sav glas vice,joj izvini nisam ti cestitala rodjendan,imala sam obaveza,tek sad sam se sjetila.Naporan je rad u Parlamentu ,kako samo jos nisu izglasali one rudarske beneficije kao u federaciji da idu u penziju sa 20 godina radnog staza, i 75 % penzije na osnovicu od 3.500 KM pa vidi jadnih penzionera.

- Mile je govorio: "Nisam vam ja kriv. Vi ste za mene glasali!"

- Svugdje su ovakvi monitorinzi najnormalnija stvar, samo ih kod nas prave "frustrirani ljudi". Jeste da se ovaj CCI finansira od američkih para, ali ako ono što govore nije istina, neka se to dokaže drugim načinima. Ima revizija, ima sud, a ne vrijeđanje da su iz CCI frustrirani.

Mene zanima da li je ovo tačno ili nije tačno, a ne otkuda pare ili koje su namjere CCI. Namjerno stavljam komentar ovdje, jer ono što je Dodik rekao kao reakciju nije vrijedno da se čita više od jednog puta. I to je previše!

- Ovaj izvještaj pokazuje ogroman nerad vlade i vladajućeg režima. Promjene nam pod hitno trebaju.

(zurnal.info)

Klanovski obračun unutar Saveza nezavisnih socijaldemokrata se nastavlja. Mile Radišić, kum Milorada Dodika i vlasnik kriminalne firme «Grand trade» i «Medicinske elektronike» ostao je i nakon žalbe Okružnom sudu u pritvoru, gdje ćeliju dijeli sa ostalim osumnjičenim za nanošenje milionske štete budžetu Republike Srpske.

Radišić, Bojan Golić, sada već bivši v.d. Direktora Investicio-norazvojne banke RS, Željko Katalina, v.d. direktora firme “Medicinska elektronika”, te dvojica bivših radnika IRB RS Dragan Cerovac i Nikica Bajić, terete se da su za svega 180 hiljada maraka došli u posjed državnog kapitala „Medicinske elektronike“, koja se nalazi u centru Banjaluke i posjeduje najatraktivije prostore. Oni su nizom nezakonitih postupaka snizili cijenu akcija “Medicinske elektronike” na banjalučkoj berzi, koje je Radišić preuzeo, nakon što mu je to svojim potpisom omogućio Golić. Cijeli ovaj prljavi posao omogućili su i naredili, prema pouzdanim saznanjima «Žurnala», premijer Milorad Dodik i Aleksandar Džombić, ministar finansija. Njihovu ključnu ulogu u cijeloj finansijskoj aferi potvrđuju i odluke Vlade RS kojima je omogućeno reprogramiranje budžetskih obaveza «Medicinske elektronike» i deblokiranje računa ove firme, nakon što je prešla u Radišićeve ruke. Uz to treba naglasiti da se Radišić sumnjiči i za nezakonito prisvajanje 30 dunuma gradskog građevinskog zemljišta, koje mu je Skupština grada Banjaluka dodijela krajem 2003-e godine.

KONTROLA PROCESA

Unutar SNSD-a, ali i cjelokupne javnosti RS, još uvijek vlada prava pometnja, jer je nepoznato ko kontroliše cijeli proces «privođenja Radišića pravdi», posebno zbog činjenice da je on direktan trag prema Džombiću, a potom i Dodiku. U istom «dvokoraku» je i hapšenje Bojana Golića, a ukoliko Specijalno tužilaštvo RS bude korektno odradilo svoj posao iza brave će se naći Dragoljub Davidović, gradonačelnik Banjaluke, direktor Zavoda za izgradnju grada Čedo Savić, brojni drugi visoki gradski funkcioneri, te Radišićev kompanjon i Dodikov intimus Budimir Stanković, poznati siledžija i hohštapler koji ne preza ni od prijetnji ubistvom. Budimira Stankovića je Ljubomir Gladović, nekadašnji vlasnik firme «Makroprom», javno optužio da mu je poslao profesionalne ubice koji su mu usred Zagreba prije nekoliko godina pucali u glavu. Gladović je tada samo čudom preživio, a izvorište sukoba je privatizacija prijedorske firme «Trgoprodaja».

Visoki funkcioner SNSD-a, pod uslovom da ostane anoniman, za «Žurnal» je rekao da se nada da cijeli proces protiv Radišića kontroliše Dodik. Na naš upit šta ako to nije tačno, on je kratko rekao: »Onda imamo veliki problem i ne znam kako ćemo ga riješiti».

GOLIĆ U SUZAMA

Dodik ima veliki problem, u to nema nikakve sumnje. Ako je on zatvorio Radišića, kako bi poboljšao rejting stranke, pitanje je da li će mu se ovaj htjeti osvetiti, tako što će «propjevati» o premijerovoj ulozi u firmi «Grand trade», te njegovom udjelu u pomenutom zemljištu. Prema pouzdanim saznanjima «Žurnala», Radišić u zatvoru očekuje da će Dodik intervenisati i spasiti ga, ali je to malo vjerovatno. Za to vrijeme, tvrde naši izvori, drugi pritvoreni su krenuli sa iskazima u kojima se pokušavaju oprati i odgovornost prebaciti na Radišića.

«Bojan Golić još uvijek ne shvata gdje se nalazi i šta mu se desilo, te je često u suzama», tvrde naši izvori. Nakon suza, Golić bi morao na robiju, a društvo bi mu trebali praviti Džombić i Dodik. I jedan i drugi su do grla upetljani u slučaj «Elektronika», kao i u slučaj «30 dunuma». Bitno je naglasiti da ova dva slučaja nisu odvojena, jer je «Medicinska elektronika» polovinom 2003. godine osporila pravo Gradskoj upravi da pomenuto zemljište dodijeli Radišićevoj firmi, ali je gradonačelnik Dragoljub Davidović njihove zahtjeve, a potom i tužbu ignorisao, jer je imao direktnu Dodikovu naredbu od da se plac dodijeli «Grand trade».

Gradska uprava je 9. oktobra 2003. godine raspisala Konkurs za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa, a rješenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine plac je dodijeljen Radišiću.

DODIK IZVARAO SLOBODANA STANKOVIĆA

Zemljište je potpuno nezakonito dodijeljeno »Grand trade«, a innteresantno je da su Dodik, Davidović i Radišić tada prevarili i Slobodana Stankovića, čija firma »Integral inženjering« se takođe prijavila na konkurs za dodjelu zemlje.

»Stanković je dao najpovoljniju ponudu, ali kada su koverte otvorene, to nije bilo tako«, potvrđeno nam je iz više izvora u Gradskoj vladi. Prema njihovim riječima, da zemljište dobije Radišić pobrinuo se Čedo Savić, direktor ZIBL-a.

»Nakon što su ponude stigle u upravu, Radišić i Savić otvorili su Stankovićev koverat i pri tom slomili pečat, kojim je zapečaćena koverta. Kada su se uvjerili da je njegova ponuda finansijski izdašnija od Radišićeve, tada su za Grand napisali novu ponudu koja je bila bolja od Stankovićeve, zapečatili je i ostavili sa ostalim. Tu im se pojavio problem, jer su morali zapečatiti i Stankovićev koverat. Našli su visoko kvalitetnog falsifikatora u Srbiji koji im je napravio pečat Integrala, nakon čega su zapečatili i Stankovićevu ponudu. Kada su koverte otvorene, Radišić je bio bolji i dobio je zemlju. Za cijelu ovu ujdurmu zna i Dodik, a Stanković ni dan danas ne zna da su ga te 2003. žestoko namagarčili«, tvrdi naš sagovornik.

DA LI JE VUKELIĆ UBIJEN ZBOG RADIŠIĆEVOG PLACA

Sasvim je realno, kažu dalje naši izvori, da je za cijeli ovaj kriminalni projekat saznao i Milan Vukelić, koji je teško kritikovao Čedu Savića i njegove zločinačke rabote u ZIBL-u.

»Ukoliko je Vukelić, koji je bio uposlenik ZIBL-a saznao za ovaj slučaj, nema sumnje da ga je istresao Saviću u lice, i sasvim je realno da je zbog toga ubijen«, tvrde naši izvori. Milan Vukelić ubijen je 6. novembra 2007. godine ispred zgrade MUP-a RS. Njegov automobil je u pokretu raznesen eksplozivnom napravom. Vukelić je ubijen na licu mjesta, a njegov saputnik Tomislav Dobrnjac ostao je bez obje noge, dok je Slava Pepinović teško ranjena. U najužu vezu sa ubistvom Vukelića dovodi se Čedo Savić, a nemali broj je onih koji tvrde da tu svoje prste umiješane imaju i Mile Radišić i Budimir Stanković. Istraga Specijalnog tužilaštva morala bi se proširiti i na ovaj slučaj.

ŽALBA »MEDICINSKE ELEKTRONIKE«

Građevinsko zemljište na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa "Grand Trade" d.o.o. dodijeljeno je rješenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine, na osnovu konkursa koji je Gradska skupština raspisala. Raspisivanju ovoga konkursa prethodila je višemjesečna procedura, na čiju slabu vezu sa zakonom je više puta upozoravano. Jedan od ranijih posjednika spornog zemljišta AD "Medicinska elektronika" Banjaluka doveo je u pitanje zakonitost postupka kojim je to zemljište izdvojeno iz posjeda. Rješenje o izdvajanju iz posjeda zemljišta u centru Banjaluke Skupština grada donijela je još 12. maja 2003. godine.

Rješenje je doneseno bez obzira na to što prethodno nije doneseno rješenje o urbanističkoj saglasnosti. Na taj način prekršen je Zakon o upravno- pravnom postupku. Zbog toga je "Medicinska elektronika" 17. 06. 2003. godine Okružnom sudu Banjaluka podnijela tužbu kojom se zahtijeva poništenje spornog rješenja Skupštine grada Banjaluka. U toj tužbi se navodi i to da je zastupnik ovog preduzeća shodno članu 30 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu, prilikom njegovog saslušanja u postupku preuzimanja građevinskog zemljišta, podnio zahtjev za ostvarenje prvenstva prava korišćenja zemljišta radi građenja. Tom prilikom zastupnik "Medicinske elektronike" pokazao je i zahtjev za izradu urbanističko-tehničkih uslova od 29. aprila 2003. godine.

Podnesenim zahtjevom za ostvarenje prvenstva prava građenja na zapisnik prilikom saslušanja, organ Gradske uprave koji je vodio postupak preuzimanja spornog zemljišta naišao je na pitanje bez čijeg se prethodnog rješenja ne može voditi dalji postupak. Umjesto da zbog toga donese odluku o obustavljanju postupka, nadležni u Gradskoj upravi uputili su "Medicinsku elektroniku" na podnošenje novog zahtjeva. O kakvom licemjerju se radi, govori i to što je istovremeno doneseno i rješenje koje jasno prejudicira negativan odgovor u vezi sa tim zahtjevom. Na taj način, prema mišljenju pravnika, prekršen je i član 10 Zakona o upravnim sporovima. Samo dan poslije "Medicinska elektronika" je Skupštini grada uputila traženi zahtjev za utvrđivanje prvenstva prava korištenja zemljišta radi građenja. U ovom novom zahtjevu "Medicinska elektronika" obavještava Skupštinu grada o tužbi koju je podnijela i izražava spremnost da je povuče ukoliko zahtjevu bude udovoljeno.

MIMO ZAKONA

Odgovor na zahtjeve "Medicinske elektronike" iz Gradske uprave nikada nije stigao. Umjesto da preispitaju svoja ranija rješenja koja su osporena, aktuelni gradski oci su 9. oktobra 2003. godine raspisali Konkurs za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa. Sa zahtjevom da procedura pokrenuta ovim konkursom bude obustavljena, iz "Medicinske elektronike" su se 28. oktobra iste godine obratili lično gradonačelniku Dragoljubu Davidoviću i direktoru Zavoda za izgradnju Banjaluka Čedi Saviću. Dva dana poslije "Medicinska elektronika" obratila se i predsjedniku Skupštine grada Banjaluka Slobodanu Gavranoviću, pozivajući ga da upotrijebi svoj autoritet i zaustavi nelegalne radnje kako bi na taj način "sačuvao dignitet institucije na čijem se čelu nalazi". Ni na jedan od ova dva zahtjeva "Medicinska elektronika" nije dobila odgovor. Oglušujući se o sve zahtjeve i primjedbe "Medicinske elektronike", Skupština grada je sporno građevinsko zemljište dodijelila firmi “Grand trade”, što im se ubrzo obilo o glavu pošto se to preduzeće pokazalo kao neozbiljan partner i nije izmirilo svoje obaveze.

DŽOMBIĆ DAJE PARE

Nakon obznanjivanja afere 2004. godine, Nova banka dodjeljuje Radišiću kredit, kojim on plaća mali dio obaveza. Kredit od gotovo pet miliona maraka je, bez ikakvog osnova i dokumenata, odobrio tadašnji uposlenik te banke Aleksandar Džombić, po Dodikovom nalogu. Radišić nije vraćao pare, a banka nije imala šta zaplijeniti, jer njegova firma ne posjeduje ništa sem pečata, pa je Džombić u dogovoru sa vlasnikom »Niskogradnje« Ljubom Ćubićem utanačio da on preuzme Radišićev milionski dug, što je teško krivično djelo. Džombić je zbog ovih usluga Dodiku i Radišiću postao ministar, a Ćubić je svoje pare naplatio prije dvije godine teškom pljačkom na asfaltiranju puteva u srebreničkoj regiji, gdje su on i Dodik ukrali preko 30 miliona maraka. Lani je Radišić, zajedno sa Dodikom, na ovom zemljištu počeo izgradnju ogromnog stambeno poslovnog objekta, čija je vrijednost 120 miiona maraka.

Tek što je ministarstvima, upravama i upravnim organizacijama, javnim preduzećima i svom SNSD-u, zabranio kontakte s federalnim medijima, a posebno novinarima Federalne televizije, premijer RS Milorad Dodik napravio je još jedan, mnogo rigidniji korak - zabranio je direktnu komunikaciju sa svim medijima koji se prema Vladi odnose „nedobronamjerno“, insistirajući da se komunikacija odvija isključivo posredstvom službenika za odnose s javnošću koji su dobili nalog da reaguju neizostavno, pravovremeno i argumentovano i demantuju „dezinformacije i tendenciozne komentare“!

ŠEFOVE MORALNE ISTINE

U međuvremenu, svaku priliku koja mu se pruži, Dodik koristi da demonstrira „falusnu moć“ pred novinarima, a one iz „neprijateljskih“ medija verbalno kastrira, nakon čega su se i njegovi novinarski puleni odvažili da prozivaju u javnosti podobne i nepodobne novinare, dijeleći ih na patriote i izdajnike. Neke su već nazvali ustašama i zaprijetili im - klanjem!

Februar je u Dodiklandu protekao u znaku radničkih štrajkova, otkaza, smjena, burnog protesta invalida... Za ove socijalne grupe, ni mart nije mnogo bolji. Penzionerima su po treći put skresane penzije, što su osjetili naročito oni koji su benefite ostvarili po osnovu učešća u ratu, bez punog radnog staža. Radnici „Oslobođenja“ ponovo su štrajkovali jer novi vlasnik, beogradska firma "Delta-darta", nikako da se pozabavi njihovim statusnim problemima. Specijalno tužilaštvo RS konačno je počelo da istražuje i hapsi i one koji su donedavno bili duboko skriveni pod skutima Dodikove vlasti...

Zbog svega ovog postalo je veoma važno šta i kako pišu i objavljuju mediji jer, iako je proljeće tek na pragu, sve već miriše na jesen i izbore. Režimske novine i televizije će talas nezadovoljstva koji se nezaustavljivo širi i prijeti da se do jeseni pretvori u tajfun, po već ustaljenoj praksi, ili prećutati, ili umotati u debele oblande mimikrije. Problem su, dakle, oni mediji koji će na sve to pogledati iz drugog, nevladinog ugla. Otud se prema njima, valja odnositi na drugačiji, poseban način. Umne glave, sve suvi stručnjaci za PR i politički marketing, osmislili su specijalnu strategiju, koju je njihov šef dodatno pojačao verbalnim sentencama vlastitih moralnih istina.

NAPAD NA MIŠU

Ni kriv ni dužan, na udaru se ponovo našao dopisnik federalne televizije iz Banje Luke Mišo Vidović, kojem je Dodik nedavno odbio odgovoriti na pitanja, „objasnivši“ mu da odgovor neće dobiti jer je kuća za koju on radi „neobjektivna, neprofesionalna i za nas neprijateljska televizija“. Samo koji minut ranije, Dodik se pred delegacijom OSCE-a hvalio kako ima dobre odnose sa svim medijima i kako im ne uskraćuje informacije!

Nije se dugo čekalo ni na obračun režimskih novinara sa kolegama neistomišljenicima. Dogodio se tokom proteklog vikenda u banjolučkom hotelu Bosna, nakon pres konferencije Nataše Kandić, direktorice Fonda za humanitarno pravo iz Beograda. Naime, Radovan Jović, novinar dnevnog lista „Fokus“ čiji je vlasnik Milorad Janjetović, jedan od bliskih saradnika Milorada Dodika, fizički je napao Mišu Vidovića, dopisnika FTV iz Banje Luke.

„Nakon konferencije za štampu, zajedno sa ostalim kolegama nalazio sam se u Piano baru hotela ' Bosna'. Neobavezno sam primjetio da bi svi mi trebali da profesionalno radimo posao, a da na pres konferencijama i drugim javnim događajima ne bi trebalo da iznosimo lične stavove. Samo što sam to izgovorio, Radovan Jović novinar 'Fokusa' nasrnuo je na mene, ali su ostale kolege spriječile fizički obračun. Još nekoliko puta pokušao nasrnuti na mene, psujući mi majku ustašku i uzvikujući: 'Pustite me da zakoljem ovog ustašu'. Rekao je i da sam ja anti-Srbin i srpski neprijatelj“, prepričao je kasnije ovaj događaj Mišo Vidović, koji je slučaj prijavio policiji i zatražio zaštitu.

Uvertira za ovaj sukob odigrala se tokom same pres konferencije Nataše Kandić, protiv koje se u medijima pod kontrolom Vlade RS ovih dana vodi pravi mali medijski rat, zbog navodne izdaje nacionalnih interesa, koja se ogleda u trošenju novca od međunarodnih donatora, a koji ona, opet navodno, obilato koristi da bi sebi izlobirala Nobelovu nagradu!

Na samom početku pres konferencije, novinar agencije SRNA Neđo Đević pozvao je prisutne kolege novinare da „minutom ćutanja odaju počast srpskim žrtvama“, na šta je „oćutala“ iznenađena Kandićeva, ali i novinari.

Đevićeva pitanja, kao i pitanja ostalih novinara iz režimskih medija, bila su više komentari i išla su u pravcu diskreditacije Kandićeve.

Napad na novinara FTV-a uslijedio je nakon konferencije, kada je Vidović pred kolegama pokušao da brani dignitet profesije.

CRA ZA RS

Udruženje BH novinari i Linija za pomoć novinarima reagovali su zbog ovog događaja i zatražili da se redakcija „Fokusa“ javno oglasi tim povodom i njihovo javno izvinjenje Miši Vidoviću zbog izrečenih prijetnji i uvreda.

„Zaprepašteni smo brutalnošću s kojom se novinar Radovan Jović obrušio na svog kolegu po profesiji, kao i riječnikom koji je koristio, a koji smo dosad mogli slušati samo od najvećih kriminalaca i zločinaca. Kada jedan novinar prijeti drugom da će ga 'zaklati', to nije samo kriminalni čin, već predstavlja potpuni sunovrat novinarstva u ovoj zemlji", rečeno je u saopštenju.

Iz "Fokusa" su kratko saopštili da Radovan Jović nije bio na zadatku kada se desio incident.

„Sve što je rekao nije stav Fokusa i mi ne podržavamo bilo kakve napade na bilo koga", bio je njihov komentar na ovaj događaj.

Udruženje BH novinari i Linija za pomoć novinarima očekuju od Centra javne bezbjednosti u Banjoj Luci da hitno utvrdi sve činjenice u vezi s ovim slučajem i procesuira ga. Istovremeno BH novinari traže preduzimanje posebnih mjera zaštite novinara Miše Vidovića i njegove porodice, koji je u posljednje vrijeme bio izložen prijetnjama i pritiscima.

A pritisaka na novinare da budu blagonakloni prema vlasti ima na sve strane. Odavno zavedena cenzura u javnim medijima dodatno je pooštrena, pa se o Dodiku i njegovoj sviti ima pisati i govoriti samo u superlativima i strogo afirmativno. U tom poslu, svakako, prednjači RTRS.

Gotovo kao anegdota zvuči razgovor između premijera Milorada Dodika i generalnog direktora RTRS Dragana Davidovića, vođen prilikom Dodikove nedavne posjete novom RTV domu, čija se gradnja poprilično otegla.

Na pitanje kada će RTRS imati i drugi kanal, Davidović je snishodljivo odgovorio: „Kada CRA bude na nivou Republike Srpske.“ Na to je Dodik kao iz topa rekao: „Računajte da će to biti za godinu dana!“

Uprkos takvom optimizmu, vlast u RS i dalje budno prati rad medija, pogotovo onih koji nisu pod njenom direktnom kontrolom.

Slučajno, ili ne, osmog marta iz kabineta predsjednika Vlade, umjesto čestitki i crvenih ruža, upućena je instrukcija svim ministarstvima, prema kojoj su službe za odnose s javnoću dužne da “reaguju i putem medija demantuju dezinformacije i tendenciozne komentare“.

„U posljednje vrijeme pojedini mediji u Republici Srpskoj učestalo i tendenciozno iznose neistine i konstrukcije na račun rada Vlade u cjelini i pojedinih ministarstava i vladinih institucija. Dezinformišući na taj način javnost, posebno po pitanjima vezanim za život građana i njihove socijalne i ekonomske budućnosti, pomenuti mediji pokušavaju kod jednog dijela javnosti proizvesti strah i nezadovoljstvo prema Vladi.

Zbog toga je potrebno da vaše službe za odnose s javnošću neizostavno, pravovremeno i argumentovano reaguju i putem medija demantuju dezinformacije i tendenciozne komentare. Takođe, potrebno je da o navedenom obavijestite uprave i upravne organizacije koje se nalaze u vašem sastavu.

Instrukcija se odnosi i na samostalne uprave, upravne organizacije i javna preduzeća.“

Slijedeći instrukcije iz kabineta premijera, ministar prosvjete i kulture RS Anton Kasipović uputio je dopis svim osnovnim i srednjim školama u RS, u kojem ih je pozvao na „saradnju“ u izvršavanju instrukcija.

„Na osnovu preporuke predsjednika Vlade RS Milorada Dodika, pozivamo vas da sa velikom pažnjom, preciznošću i odgovornošću putem medija obavještavate javnost o vašim aktivnostima, te da pravovremeno i argumentovano demantujete dezinformacije i tendenciozne komentare.

DIREKTIVA ŠKOLAMA

Cilj nam je da građani RS dobiju objektivnu informaciju o aktivnostima Vlade i vladinih institucija. S toga vas pozivamo da se prije davanja izjava za medije konsultujete sa službenikom za odnose s javnošću Ministarstva prosvjete i kulture.“

Na ovaj način, Vlada je pokušala da spriječi odliv informacija koje bi novinarima - istraživačima mogle da posluže u sklapanju mozaika o brojnim malverzacijama koje vlast krije kao zmija noge, ali koje, zahvaljujući sve brojnijim nezadovoljnicima unutar partijskih redova SNSD-a, pa i Vladinih institucija, sve češće cure u javnost.

-Ovakvom instrukcijom ministrima i starješinama upravnih organa premijer RS degradira Republiku Srpsku, kao demokratsko društvo, jer u demokratskim društvima demokratski izabrana vlast ne može da se ovako ponaša. Što se tiče direktive koja se odnosi na Federalnu televiziju, tu se prije svega radi o kršenju zakona o slobodi pristupa informacijama. Politički i vrednosno posmatrano ovo je jedan nedopustiv čin u demokratskom društvu, kakvo mi pokušavamo da budemo. Ako premijer ili bilo ko iz Vlade ima problem sa FTV, ili sa sadržajima njenog programa, onda postoje načini kako se to rješava , a to su demanti, ispravka, žalba CRA, a na kraju, imaju i mogućnost da u sudskoj parnici zatraže obeštećenje- rekla je za Žurnal Milkica Milojević, predsjednica Udruženja BH novinari.

Milojevićeva smatra da zahtjev za navedeno postupanje prema svim medijima pokazuje da u Vladi RS postoji isvjestan strah:

-Na ovaj način su se od javnosti ograđivali u vrijeme jednopartijskog sistema. Kad god bi se nešto zatalasalo, onda bi se prozivali imaginarni narodni neprijatelji, među kojima implicitno ili eksplicitno i mediji. U ovom slučaju je iskazan jedan veliki strah i veliko nepovjerenje iz kojeg proističe da oni nisu sigurni da dobro rade posao koji rade i da mogu pred javnost izaći čista obraza i sa argumentima. Dakle, ako novinar napiše da nema drva u jednoj školi i da se đaci smrzavaju jer nema grijanja, to je fakat, a ne prikazivanje ružne slike o društvu, ili Vladi, onako kako to doživljavaju premijer i njegovi saradnici - ističe predsjednica BH novinara.

Ako radite za neko od federalnih ministarstava ili institucija možete biti nagrađeni za uspješan rad iako ste bili odsutni sa posla, ili možete voziti službeni auto vikendom, plaćati poznanicima i rodbini naknade mjesecima nakon što izgube to pravo ili ih zaposliti honorarno da rade poslove za koje su drugi odranije plaćeni. Zbog ovakvih “nepravilnosti” Federalni parlament će proslijediti tužilaštvima izvještaj o poslovanju Ministarstva rada i socijalne politike i Direkcije za izgradnju, upravljanje i održavanje autocesta za 2008. godinu

Svi uposlenici Federalne direkcije za izgradnju, upravljanje i održavanje autocesta bili su nagrađeni sa po 550 maraka za svoj natprosječan rad, čak i oni koji su bili odsutni pola godina dok uposlenici Federalnog ministarstva rada i socijalne politike službena auta mogu koristiti i neradnim danima i isplaćivati naknade i po nekoliko godina ljudima koji su to pravo izgubili. Ovo su rezultati izvještaja Ureda za reviziju o poslovanju korisnika budžeta u Federaciji za 2008. godinu kojeg će Federalni parlament proslijediti tužilaštvima, odlučeno je na posljednjoj sjednici Predstavničkog doma Federacije.

Direkcija i navedeno ministarstvo dobili su negativnu ocjenu revizora a 25 korisnika budžeta uvjetnu prolaznu ocjenu pa je samo Ministarstvo trgovine dobilo pozitivnu ocjenu trošenja zajedničkog novca.

ŠTA JE SPORNO?

U revizorskom izvještaju navodi se da je Direkcija za autoceste u 2008. godini potrošila 7.700 maraka na nagrade svim zaposlenim za natprosječno uspješan rad. Državni službenici nagrađeni su sa po 550 a namještenici sa po 400 maraka dok je direktor Erdal Trhulj nagrađen sa 700 maraka. Revizori tvrde da im nije predstavljeno na koji način je ocjenjivan rad zaposlenih te da je nejasno kako su apsolutno svi zaposleni zaslužili nagrade.

Skrećemo pažnju da je isplata izvršena i uposlenici koja u prvom polugodištu nije radila šest mjeseci neprekidno, obzirom da je od juna 2008. godine na porodiljskom odsustvu, piše u revizorskom izvještaju.

Trhulj kaže da je samo poštovao rješenje Naila Šećkanovića, ministra prometa i komunikacija koji je u 2008. godini nagradio sve zaposlenike ovog ministarstva i institucija koje mu pripadaju.
- Mi nikad ne djelimo nagrade svojim uposlenicima. To je bila odluka ministra – objašnjava Trhulj.

Ono što je Trhulj radio na svoju ruku jeste honorarno zapošljavanje za poslove koje rade stalno zaposleni u Direkciji. Izdraci za ugovore o djelu u 2008. godini bili su oko 120.000 maraka, najvećim dijelom za poslove naplate cestarine u Jošanici.

Obzirom da se radi o poslovima koji su definisani Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji, odnosno da se radi o redovnim poslovima, ne možemo potvrditi opravdanost zaključenih ugovora, piše između ostalog u izvještaju revizora.

Kao najveće zamjerke poslovanju ove federalne institucije spominje se i prebacivanje nepotrošenih sredstava u jednoj godini kao stavke troškova budžeta u narednoj, što nije u skladu sa Zakonom o budžetima, kako se navodi u izvještaju.

Iako uskoro treba da počne naplata cijele dužine izgrađenog autoputa, dionica koja je izgrađena posljednja Visoko- Dobrinje, još uvijek nije dobila upotrebnu dozvolu. Trhulj kaže da oni nikada nisu preuzeli u nadležnost za ovu dionicu od Direkcije za ceste koja ju je i gradila.
- Dozvola nije izdata jer nije završena regulacija rijeke Bosne, što tek treba da uradimo – kaže Trhulj i dodaje da u BiH ima brdo mostova koji su rekonstruisani a nikada nisu dobili upotrebnu dozvolu!?

Sve revizorske izvještaje o poslovanju institucija koje koriste budžetski novac analizirala je Parlamentarna komisija odgovorna za reviziju pri Federalnom parlamentu. Predsjednica ove komisije, Aida Habul, kaže da ima i previše propusta u radu federalnih vlasti. Oni su pozvali sve federalne ministre da objasne zašto su propusti napravljeni ali su se samo dvojica odazvala njihovom pozivu.
- Mnogi nisu došli nego su slali nekakve predstavnike koji nisu mogli adekvatno odgovoriti na naša pitanja – kaže Habul čija je komisija napravila 14 zaključaka koje bi federalni ministri i direktori morali ispoštovati, ali parlamentarci jednostavno nemaju načina da ih na to natjeraju: Jedino što možemo jeste da ih ponovo prozovemo jer mi nismo sud, možemo utIcati samo kao poslanici.

Ona objašnjava da su pritiskom natjerali ministarstva da smanjuju broj negativnih ocjena revizora da bi 2007. godine sve ocjene bile pozitivne. Međutim, izvještaje koje su ranije slali tužilaštvima nikada nisu pokrenuli niti jedan slučaj pa su već naredne godine imali tri negativna izvještaja.
- Opustili su se - objašnjava Habul koja se zalaže da Parlament napravi svoj ured za reviziju poput prakse u drugim zemljama: Od ove revizije zavisi budućnost naše zemlje. Naši izvještaji bi se morali uvažavati prilikom usvajanja budžeta.

Ako bi tako zaista i bilo, onda bi uposleni u Ministarstvu rada i socijalne politike narednu godinu morali raditi volonterski da nadoknade štetu koju su napravili prije dvije godine. Revizori su otkrili transakcije veće od stotinu maraka uplaćivane danima vikenda kada ministarstva ne rade “bez dokaza kojim povodom su nastali”, piše u izvještaju.

A ako to baš nije dovoljno za cijelu godinu onda sljedeći primjer čiste bahatosti to mora biti: korisnici socijalne pomoći nisu na vrijeme bili izbrisani iz evidencije pa su primali naknade iako je njihovo pravo na to odavno isteklo.

Utvrđeno je da je Ministarstvo vršilo isplatu invalidnine i po nekoliko mjeseci, pa i godina korisniku prava nakon gubljenja tog prava što znači da nije uspostavljen adekvatan nadzor nad provođenjem ovog Zakon, piše u revizorskom izvještaju.

VIRTUALNE FAKTURE

Možda bi se revizori, parlamentarci i građani potrudili da razumiju uposlenike kada bi oni još uvijek radili na pisaćim mašinama i podatke slali poštom. Međutim, oni koriste sistem koji su poreski obveznici platili više od pola miliona maraka. Ugovor napravljen sa firmom COMP 2000 iz Sarajeva sklopljen je bez objavljivanja tendera i ugovaranja konačne cijene. Koje li slučajnosti da je direktor firme Comp2000 baš Bakir Zaćiragić, nekadašnji ministar saobraćaja (!) u Kantonu Sarajevo. Zaćiragićeva firma je Ministarstvu isporučili opremu i programe potrebne za praćenje isplata korisnicima socijalne pomoći ali su uz to isporučivali i fakture koje uopšte nisu bile predviđene. Za uvođenje u pravo neratnih invalida i civilnih žrtava rata plaćeno je 415.000 maraka, software 236.000 maraka a za održavanje tog sistema 164.000 maraka.

Nije predočena dokumentacija iz koje se može potvrditi da je izvršena primopredaja, odnosno prethodno testiranje programa kojim bi se potvrdilo da su poslovi izvršeni do kraja ugovorenog roka. Navedeno ima značajnost iz razloga što sukladno potpisanom ugovoru garancija traje godinu dana, objašnjava se u izvještaju revizora.

Nekako su uz svu naprednu i skupo plaćenu tehnologiju radnici ovog ministarstva uspjeli napraviti greške koje su nas koštale hiljade maraka. Koliko novca su zaista potrošili vozajući se službenim vozilima ne možemo znati jer se nisu udostojili niti napisati koliko su goriva potrošili niti su račune polagali nadležnom ministru. Na kraju godine su samo ispostavili račun od 51.640 maraka ali su zaboravili spomenuti kada su uspjeli potrošiti toliki novac.

Utvrđeno je da je bilo slučajeva korištenja vozila i u neradne dane za što nije predočena dozvola, otkrili su federalni revizori.

To bi se vjerovatno moglo pravdati predanošću službenika da revizori nisu otkrili kako su za jedan posao uzimali i po dvije plate. Svoj rad u raznim komisijama naplatili su skoro 13.000 maraka ali su se sastajali u toku radnog vremena za što su redovno plaćeni. Za posao koji tada nisu stigli uraditi uzimajući novac za rad u komisijama zapošljavali su radnike bez ugovora ili sa honorarnim ugovorom za posao koji je nekome već plaćen.

U nekim slučajevima, ugovori o djelu su sklapani za redovite poslove predviđene Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji Ministarstva, ocjenjuje se u izvještaju.

Pa čak ni sa “poduplanim” radnim mjestima nisu uspjeli završiti medicinska vještačenja, tačnije 1.400 njih, ali su ipak svima podijelili naknade.

Šansu za popravni imat će u julu, kada bude dostupan izvještaj o poslovanju za prošlu godinu, tri mjeseca pred izbore.

(zurnal.info)

Po nalogu Specijalnog tužilaštva Republike Srpske u utorak (23. marta 2010. godine) uhapšeni su Mile Radišić, teški kriminalac i član mafijaške organizacije Milorada Dodika, koji se lažno predstavlja kao biznismen, Bojan Golić, sada već bivši v.d. Direktora Investicio-norazvojne banke RS, Željko Katalina, v.d. direktora firme “Medicinska elektronika”, te dvojica bivših radnika IRB RS Dragan Cerovac i Nikica Bajić.

Svi oni se prema riječima Darka Ilića, Šefa Odjela za specijalne istrage Specijalnog tužilašva RS-a, terete da su Radišiću omogućili da za 180 hiljada maraka dođe u posjed državnog kapitala „Medicinske elektronike“, koja se nalazi u centru Banje Luke i posjeduje najatraktivije prostore. Radišić se optužuje da je organizovao kriminalnu grupu s ciljem da stekne isključivo i ekskluzivno pravo kupovine državnog kapitala tog preduzeća po znatno nižnoj cijeni od stvarne. Ilić je još rekao da je Radišićeva grupa snizila cijenu akcija “Medicinske elektronike” na banjalučkoj berzi, nakon čega je Mile Radišić podnio zahtjev za preuzimanje akcija preduzeća direktnom ponudom, što mu je i odobreno iz IRB-a, te je na taj način postao većinski vlasnik ove nekada uspješne frme.

ŠOK

Potez Specijalnog tužilaštva šokantan je iz nekoliko razloga: Mile Radišić je čovjek od velikog povjerenja Milorada Dodika, premijera Republike Srpske, i duboko je involviran u brojne kriminalne poslove zajedno sa laktaškim kabadahijom. Šta više, Radišić nije krenuo u preuzimanje akcija “Medicinske elektronike” bez Dodikovog odobrenja, a dokaz za to je da njih dvojica u neposrednoj blizini te firme zidaju stambeno-poslovni od 200 hiljada kvadratnih metara, vrijedan preko 120 miliona maraka. Akcija Specijalnog tužilaštva djeluje nestvarno i zbog činjenice da je ova “institucija” u protekle tri godine bila pod direktnom Dodikovom kontrolom, a osnovana je nakon njegovog dolaska na vlast 2006. godine. Uz sve to bitno je naglasiti da Specijalno tužilaštvo RS iza sebe ima nekoliko teških brodoloma u predmetima koje su vodili, mahom protiv Dodikovih političkih protivnika. Tako im je potpuno potopljen predmet “Privatizacija”, jer su oslobođeni svi optuženi, a drugi slučajevi poput “Boske” i “Željeznica RS” su takođe pred propašću.

Zbog navedenih činjenica u ovom entitetu vlada prava konfuzija oko razloga Radišićevog hapšenja. Nesporno je da je Radišićevo preuzimanje akcija “Medicinske elektronike” teško krivično djelo, kojim je budžet oštećen za milionski iznos, ali je nesporno i da su u RS proteklih godina počinjene i mnogo teže pljačke, a da niko za njih nije odgovarao niti se vode bilo kakve istrage. Špekuliše se da se Dodik naljutio na Radišića, jer je “za male pare” kupio “Medicinsku elektroniku”, kao i da su se “specijalci” naljutili na Dodika, jer ih je nedavno kritikovao, tvrdeći da ništa po pitanju borbe protiv kriminala nisu uradili, te mu se svete na ovaj način.

ŠPEKULACIJE

I jedno i drugo je, međutim, nije realno. Dodik je, po svemu sudeći, privremeno žrtvovao Radišića, jer njegov SNSD bilježi stravičan pad rejtinga upravo zbog sveobuhvatne i sistemske kriminalizacije i pljačke koju već četiri godine sprovodi vladajuća oligarhija. Jednostavnije rečeno, građani RS konačno su počeli shavatati da imaju posla sa mafijom, jer im je odavno uništen egzistencijalni minimum, svakodnevno stotine ostaju bez posla, preko 40 hiljada penzionera prošli mjesec ostalo je bez značajnog iznosa penzija, jer novca nema i Vlada RS je odlučila da uštedi na boračkim kategorijama... Moglo bi se nabrajati unedogled šta je sve uticalo da februarska istraživanja, koja je naručio upravo SNSD, pokažu dramatičan pad popularnosti te partije i izvjestan poraz na oktobarskim izborima. Očito je da su Dodikovi spin doktori procijenili da samo šok terapija pod radnim imenom “borba protiv kriminala” možda može zaustaviti vrtoglavi sunovrat i vratiti povjerenje građana u mafijašku nomenklaturu. Uz sve to ne treba isključiti ni mogućnost da je Dodik krenuo u akciju spasavanja vlastite kože, a da je Radišić prva žrtva tog projekta. I u toj varijanti, Dodik će zaraditi, jer je sa osumnjičenim u brojnim poslovima, koje će preuzeti.

KONFUZIJA

Potpunu konfuziju dodatno je začinio otvoreni sukob između Ministarstva unutrašnjih poslova RS i Specijalnog tužilaštva RS. Uroš Pena, direktor policije, na dan hapšenja Radišićeve grupe izjavio je da MUP sarađuje sa specijalnim tužilaštvom u ovom slučaju, što su iz te institucije najoštrije odbacili.

“Specijalno tužilaštvo cijelu istragu od avgusta prošle godine, pokrenutu na osnovu medijskih izvještaja, vodilo je vlastitim resursima i MUPRS-a nije bio uključen, te nam nisu dostavili nikakvu dokumentaciju ili dokaze”, bio je izričit Ilić. Samo nekoliko časova nakon ove Ilićeve izjave oglasila se i policija, saopštavajući da je protiv Radišića, Cerovca i Bajića podnijela Okružnom tužilaštvu u Banjaluci krivičnu prijavu zbog zloupotreba prilikom preuzimanja akcija “Medicinske elektronike”. Riječ je o istom slučaju zbog kojeg je Specijalno tužilaštvo pritvorilo narečene. Ova skandalozna činjenica potvrđuje paralelizam u organima gonjenja, te potpuni raspad bezbjednosnog i pravosudnog sistema. Ujedno je to i dokaz teškog sukoba između Miodraga Bajića, šefa Specijalnog tužilaštva i Ministra unutrašnjih poslova Stanislava Čađe. Bajić je teško išamarao Čađu, a izvori “Žurnala” tvrde da će ubrzo uslijediti i odgovor.

ŠAMARANJE I DŽOMBIĆA

Uz sve ovo treba primijetiti da je Ilić nemilosrdno pomeo i Aleksandra Džombića, ministra finansija, koji je izjavio da je ubijeđen u nevinost Bojana Golića. Na džombićev komentar da vjeruje u nevinost Bojana Golića, Ilić je rekao da mu je ta izjava „malo kontradiktorna“ sa stavom Vlade RS-a iz koje je saopšteno “da vjeruje u istragu Specijalnog tužilaštva RS-a”, te da misli da je to „Džombićevo privatno mišljenje, s obzirom na poznanstvo s Golićem“. Džombić nije sačekao ni da Ilić završi, već je odmah “nevinog” Golića smijenio sa mjesta v.d. direktora IRB i postavio partijsku udarnu snagu Snježanu Vujić. Sam Džombić nije ni pomenuo sopstvenu ostavku, što bi bilo primjereno, jer najmanje što je mogao učiniti nakon Golićevog hapšenja je da se zahvali na povjerenju. Ali kako, kada je i on lično u teškim kriminalnim poslovima sa Radišićem i Dodikom.

HOĆE LI MAGARAC POJESTI VUKA

Dodikovo igranje sa Radišićevom slobodom veoma je opasno po njega samog, jer je ovaj svjedok i saučesnik brojnih zločinačkih poslova zajedno sa premijerom. Posebno se to odnosi na malverzacije sa gradskim građevinskim zemljištem u Banjaluci, odigranim preko njegove firme “Grand trade”. Prema Ilićevim riječima, u istrazi se došlo i do podatka da je Radišićeva firma „Grand trend“, u 2008. i 2009., postala vlasnik velike parcele gradskog zemljišta, od oko 30.000 kvadrata, koja se nalazi u neposrednoj blizini „Medicinske elektronike“, u centru Banje Luke.
„Predmet istrage bit će kako je to preduzeće došlo do tog zemljišta u vlasništvu Grada Banja Luka, a već je izuzeta i određena dokumentacija i na tome se radi“, precizirao je Ilić. Veliko je pitanje da li je Specijalno tužilaštvo ovom izjavom prešlo “crvenu liniju”, jer je to zemljište Dodikovo.
Firma Grand trade je ovu super atraktivnu parcelu dobila potpuno nezakonito prije gotovo sedam godina, a ne prije godinu ili dvije, kako to tvrdi Ilić. Ukoliko je tako, a čini se da jeste, vrlo lako je moguće da Dodik opozove cijelu akciju i da sve završi po sistemu »pojeo vuk magarca«.

GRAND TRADE

Građevinsko zemljište na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa dodeljeno je firmi "Grand Trade" d.o.o. rešenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine. Istim aktom "Grand Trade" bio je obavezan da u roku od trideset dana od pravosnažnosti rešenja uplati u budžet grada naknadu za građevinsko zemljište u iznosu od 4,4 miliona konvertibilnih maraka, kao i rentu u iznosu od 1.129.451,30 konvertibilnih maraka. Naznačena sredstva ovo preduzeće u zadatom roku nije uplatilo, tako da je zemljište trebalo biti oduzeto. Ali ne lezi vraže, to se nije dogodilo, a nakon izbijanja skandala u javnosti, jedna od ovdašnjih banaka dodjeljuje Radišiću kredit, kojim on djelimično plaća obaveze. Kredit je odobrio Aleksandar Džombić, što ga jasno svrstava u ovu hobotnicu.

NOVA NEDJELA

Ni tu nije kraj priče, jer Grand trade je prema rješenju bio dužan u roku od jedne godine od odobrenja izdavanja dozvole za građenje izvesti pretežan dio radova na građevini, to jest izgradnju sa prvom nadzemnom stropnom konstrukcijom. Ni to nije učinjeno, a on i Dodik su u gradnju krenuli tek lani. O kakavom kriminalu se radi svjedoči podatak da pomenuta parcela nikako nije mogla biti dodijeljena Radišiću, jer je jedan njen dio privatno, a ne gradsko vlasništvo. Nekolicina osoba podnijela je tužbe protiv grada, ali ne smiju sa tim izaći u javnost zbog straha od odmazde. Na njihove tužbe niko se nije ni osvrnuo. Uz sve to, Dodik i Radišić su za vrijeme prvog premijerskog mandata laktaškog primitivca opljačkali Lutriju RS. Radišić je u to vrijeme bio direktor te kuće.

AKCIJA »MEDICINSKA ELEKTRONIKA«

Šef Odjeljenja za istrage i bezbjednost Specijalnog tužilaštva Republike Srpske Darko Ilić rekao je da je Radišić početkom prošle godine organizovao kriminalnu grupu, kako bi po znatno nižoj cijeni kupio državni kapital u preduzeću “Medicinska elektronika” u Banjaluci.

“Došli smo do saznanja da se Radišić početkom 2009. godine pojavljuje kao zainteresovano lice za kupovinu `Medicinske elektronike`, zbog čega organizuje kriminalnu grupu kako bi stekao pravo kupovine po znatno nižoj cijeni”, rekao je Ilić na konferenciji za novinare u Banjaluci.

On je dodao da je plan grupe bio da se snizi cijena akcija, što su postigli putem malverzacija na berzi uz pomoć Cerovca i Bajića, tada šefova Odjeljenja u IRB.

“Kada su to postigli, Radišić podnosi zahtjev IRB za kupovinu državnog kapitala direktnom pogodbom, a direktor IRB Bojan Golić donosi odluku o prodaji državnog kapitala. Pri prodaji firme direktor IRB-a bio je dužan da prikupi podatke o stanju u preduzeću koje prodaje, što nije učinio”, rekao je Ilić. on je još istakao da da to preduzeće ima više zavisnih firmi u kojima je 100-postotni vlasnik, od kojih je jedno i „Medicinska elektronika“ d.o.o. Novi Sad, generalni zastupnik „Simensa“ za Srbiju, a da IRB RS nije uopće ušao u finansijsko stanje tih preduzeća. Takođe, „Medicinska elektronika“ ima i 14.000 kvadrata građevinskog zemljišta u Banjoj Luci, te oko 4.500 kvadrata objekata, a nije izvršena ni procjena finansijske vrijednosti preduzeća koja je znatno veća od prikazane knjigovodstvene, što je iz izvještaja Akcijskog fonda IRB RS-a bilo poznato Goliću koji se ipak odlučio da imovinu preduzeća proda Radišiću za 180.000 KM.

DEBLOKADA

Do prodaje akcija Radišiću, svi računi Medicinske elektronike bili su blokirani. Nakon toga odmah dolazi do njihove deblokade, a Vlada RS odobrava reprogram poreskih obaveza ovoj firmi i to sa maksimalnih 24 mjeseca grejs perioda. Obaveze “Medicinske elektronike” su preko 15 miliona maraka.

SUD VIJEĆAO 17 SATI

Okružni sud u Banjaluci je odlučio da Radišiću, Goliću, Katalini i Cerovcu odredi jednomjesečni pritvor. Zanimljivo je da je vijećanje u Sudu trajalo cijelih 17 sati, te da je odluka o pritvoru donesena tek u jedan sat iza ponoći 25. marta. Sve to govori pod kakvim pritiskom je bio sud da se oslobodi bar Golić, direktna veza prema ministru Džombiću, koji ga je i postavio za direktora IRB RS.

Na slobodu je ranije pušten Nikica Bajić, za kojeg se uveliko spekuliše da je svjedok saradnik Specijalnog tužilštva, spreman da sarađuje sa tužilašvom i da im otkrije ključne informacije o ovom slučaju.

Već godinama stručnjaci koji u izgradnji apartmanskih naselja na Bjelašnici nisu imali finansijsku korist upozoravaju kako će ta gradnja i izdavanje velikog broja upotrebnih dozvola na Igmanu i Bjelašnici, kad tad dovesti do prave ekološke katastrofe.

Iako su kantonalne vlasti tvrdile da će kolektori za skupljanje otpadnih voda katastrofu spriječiti, na videu koji možete pogledati jasno je da kolektori nisu čišćeni već izvjesno vrijeme. Tako se kompletna kanalizacija iz hotela Maršal te novoizgrađenih apartmana na Bjelašnici izlijeva iznad izvora, područja koje je vodozaštitna zona, s obzirom da se podzemne vode sa tog lokaliteta spuštaju na Bačevo – jedan od glavnih snabdjevača Sarajeva pitkom vodom.
Zanimljivo je napomenuti da su ovaj video članovi pokreta Dosta dostavili čelnim ljudima Kantona Sarajevo i poslanicima u kantonalnoj skupštini, između ostalih Svetozaru Pudariću, Miri Lazoviću, ministru privrede Abidu Šariću, ali i kantonalnom premijeru Besimu Mehmediću. Reakcija je izostala. Zbog toga Sedik Selimović, autor videa, kad već vlasti neće, upozorava građane da ni slučajno više ne piju vodu sa, primjera radi, izvorišta na Vrelu Bosne. Na toj lokaciji, koje su prilikom tzv. promocije turističkih ljepota i potencijala, svim zvaničnicima puna usta, tvrdi Selimović, trebala bi stajati tabla sa natpisom: Voda nije za piće.

Kolektori koji su napravljeni 1984. nisu popravljeni kako treba, smatra Selimović, radnik pri ZOI '84, ne čiste se, pa se zbog toga i fekalne vode slivaju u vodozaštitnu zonu.

(zurnal.info)

Nastavljaju se reakcije na tekst o nepotizmu na Fakultetu političkih nauka. Nakon što smo objavili reagiranje asistentica sa FPN-a u kojem Belma Buljubašić i Jasna Duraković navode imena svojih kolega za koje tvrde da su također rodbinskim vezama dobili posao na fakultetu, dobili smo reakciju profesora Ivana Cvitkovića. Profesor Cvitković negira navode kolegica Buljubašić i Duraković, prozivajući ih da nisu provjerile informacije: “Ako su kolegice htjele to znati mogle su upitati ili doc. Abazovića, ili mene. Dakle, niti sam s doc. Abazovićem, niti s bilo kim na Fakultetu političkih nauka u srodničkim odnosima.”

Ova je tema izazvala pažnju javnosti, a očito i akademske zajednice što je vidljivo i iz reagiranja prof. dr. Ivana Cvitković koje objavljujemo u prilogu.

REAGIRANJE

Poštovani,

U tekstu pod naslovom „Belma Buljubašić i Jasna Durković: Ah, taj nepotizam, ima ga i previše“, navedena je neistina da sam tetak doc. dr. Dini Abazoviću. Pretpostavljam da su autorice htjele odaslati poruku kako je Abazović, po tom kriteriju, biran za asistenta. Tim povodom, želim istaći:

1.Nitko od moje obitelji nije u srodničkim odnosima s obitelji Abazović unatoč „tvrdnjama većine zaposlenika“, kako navode autorice teksta. Ako su kolegice htjele to znati mogle su upitati ili doc. Abazovića, ili mene. Dakle, niti sam s doc. Abazovićem, niti s bilo kim na Fakultetu političkih nauka u srodničkim odnosima.

2. Doc. Abazović biran je u zvanje asistenta kao najbolji student sociologije školske 1998/99 god. (ali i ne samo te školske godine; prosjek ocjena 9,4), i ni po kojim drugim kriterijima.

3. Bio bih radostan kada bi mlade kolegice, za isti period boravka na Fakultetu, postigle znanstvene rezultate koje je postigao doc. Abazović. Nažalost, izgleda da su izabrale pogrešan put k tom cilju.

Sarajevo, 25. 03. 2010. god.                                                                                                                                        Prof. dr. Ivan Cvitković

Ukoliko smo nekoga izostavili, možete dopuniti tekst u rubrici komentari

Kada na ulazu u zgradu Fakulteta političkih nauka ne bi bilo table s natpisom “Univerzitet Sarajevo...”, neupućeni posjetilac bi mogao pomisliti kako se tu radi o razgranatom porodičnom biznisu, vrlo unosnom, gdje su rodbinske veze gušće nego grane na porodičnom stablu kraljevskih porodica. Možda bi za čitaoce ovog teksta bilo lakše da nabrojimo profesore i asistente koji tamo nemaju “nekog svog”, ali bi to onda bilo očito amnestiranje masovnog nepotizma. A Fakultet političkih nauka u Sarajevu je možda i najbolji primjer familijarno-jaranskog zbrinjavanja kadrova i njihovih familija; preko leđa poreskih obveznika.

PORODIČNO PRAVO

Kako svi smradovi dolaze iz, kako se to kaže, “predjela glave”, tako je i Ismet Grbo, bivši dekan ovog fakulteta, inače angažiran kao profesor na predmetu Opća sociologija, na vrhu ove familijarno-kadrovske piramide nepotizma i samovlašća. Za vrijeme svoje vladavine, Grbo se, bez posebnih provjera, vrlo brzo nakon što je svojoj studentici Amili Šljivo dodao časno prezime Grbo, potrudio da ispred njenog imena stoji titula mr., a ubrzo i dr., pa u skladu s tim i adekvatno mjesto na fakultetu gdje je on šef.

Inače, uspjeh u karijeri, Grbo najmanje može zahvaliti svom naučno istraživačkom radu. Grbin odlučujući kvalitet je bila činjenica da je devedesetih godina (onih “deset najtežih s njima”) bio portparol Stranke demokratske akcije. A kako iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena, tako je i Grbo odlučio da njegov uspjeh u karijeri adekvatno prate i ljubavni uspjesi. U skladu s tom maksimom, dekan je svoju studenticu Amilu pretvorio u svoju bolju polovinu, a odmah potom i zaposlio je kao asistenticu kod profesorice Emine Kečo na predmetu Opća komunikologija. Nedugo nakon toga, gospođa Grbo je i doktorirala, a sada je već i profesor Novinarske deontologije na FPN.

Da moć i uticaj profesora Grbe ne završava na kapiji Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, dokazao je kada je svoju kćerku (iz prvog braka-da ne bude zabune) Zinku Grbo zaposlio na Pravnom fakultetu, gdje trenutno radi kao docent na predmetu Privredno pravo.

Pored očitog nepotizma u svom mandatu dekana FPN-a, Grbo je ostao upamćen i po tome što je kao dekan ovog fakulteta, sa grupom studenata iz Ministarstva odbrane sklopio ugovor o “studiranju pod posebnim režimom”. Poseban režim je podrazumijevao da se vojni kursevi za oficire Vojske Federacije priznaju kao dvije godine fakulteta, dok su preostale dvije godine studija na Odsjeku za sigurnost, “budući oficiri studenti” završavali, u prosjeku, za osam mjeseci. Cijena “ubrzanog studiranja” na Grbinom fakultetu koštala je oko 5.000 KM. Povodom ovog slučaja formirana je komisija koja nikada nije dala konkretne rezultate, što i ne treba mnogo da čudi jer većina kadrova u vladajućim strankama je po sličnom principu završavala turbo-fakultete.

Za vremena svoga dekanovanja Grbo, nekadašnji glasnogovornik Stranke demokratske akcije, zaposlio je i Fahiru Fejzić-Čengić, suprugu stranačkog kolege Hasana Čengića, bivšeg prvog logističara Armije BiH. Zatvorski suužnik Alije Izetbegovića, ratni nabavljač oružja za Armiju RBiH tokom rata, bivši potpredsjednik federalne Vlade i ministar odbrane, i također bivši, član glavnog odbora Stranke demokratske akcije, sigurno nije morao da moli svog portparola da mu uhljebi suprugu. Supruga političara sa crne liste SAD-a, na Fakultetu političkih nauka bez problema je dobila priliku da predaje studentima žurnalistike, gdje je i dan danas, i predaje Teoriju informacija.

I DESNI I LIJEVI

Ne bi bilo dobro da se pomisli kako na Fakultetu političkih nauka zapošljavaju ljude bez ikakvih pravila. Da bi neko postao asistent na FPN-u on zaista mora zadovoljiti najstrožije kriterije. Naravno, najvažniji preduslov je da imate nekog od familije među profesorima – po mogućnosti oca ili majku, ili da ste, u najgorem slučaju, udati za dekana. No, to nije ni blizu dovoljno. To najbolje pokazuje primjer nekadašnjeg dekana Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu Hidajeta Repovca, inače redovnog profesora na FPN-u, na predmetu Sociologija kulture. Sama činjenica da profesor Repovac prima platu i na Fakultetu političkih nauka, nije bila dovoljan preduslov njegovoj kćerki Validi Repovac da se zaposli kod pomenutog profesora Ismeta Grbe. Da ne bude zabune Valida Repovac nije primljena na FPN kao viši asistent, zbog Grbine kolegijalnosti ili njene stručnosti. Ona je na putu do nazahvalne pozicije asistenta morala da zadovolji nekoliko, vrlo strogih kriterija i zbog toga zauvijek mora biti zahvalna svom ocu što je profesor na istom tom fakultetu i svojoj majci što ju je rodila u Sarajevu, mada ne smije ostati dužna ni svom dedi... Jasno je zbog čega treba biti zahvalna svom ocu, ali zašto majci i šta ima dedo s tim? Pa, zato što je, kako to prije nekoliko godina tata Hidajet objasni novinarima Dana, njegova kćerka Valida ”jedina Sarajka koja je uspjela da dođe na poziciju asistenta na Sarajevskom univerzitetu.” Što je, mora se priznati, vrlo teško postići jer su, kako kaže profesor Repovac “sva ostala mjesta zauzeli ljudi koji su došli bogzna otkud”.

No, ni to što je rođena u Sarajevu, što joj je otac profesor i bivši dekan, nije garantovalo kćerki Validi da će “nastaviti akademsku tradiciju svoje porodice”, jer kako rekosmo strogi kriteriji tamo vladaju. Pa je nesretna Valida Repovac, pored toga što joj je otac profesor na istom tom fakultetu i što je sama među asistentima pridošlicama, morala dokumentovati svoje porijeklo i dokazivati ko joj je dedo, nana, tetka... Ali na njenu sreću i po tim kriterijima je Valida bila podobna, što je tata Repovac priznao kada je kolegama iz Dana prijetećim tonom naglasio da je “Validin deda bio reis!”, pa je potom dodao: “Je l' vi znate ko je bio moj pradjeda, kakva smo mi porodica...” Zaista, ko ima pravo postavljati pitanja o stručnosti i kvalitetu kadrova na ovom fakultetu pored ovakvog porodičnog backgrounda?!

Prilikom zapošljavanja na ovom fakultetu očito je najvažniji kriterij želja tamošnjih profesora da im se ne osuši akademska porodična loza. A da ljubav prema porodičnoj lozi nema politički predznak pokazao je i profesor Nijaz Duraković. Veliki ljubitelj porodične loze, nekadašnji član Predsjedništva R BiH, pa predsjednik SDP-a, a potom član raznih stranaka, kako lijeve tako i desne profilacije, vrlo je gorljiv kada treba prozivati političare za korupciju i nepotizam. Ali mu to ne smeta da na odsjeku žurnalistike, na fakultetu gdje predaje “Uporedne političke sisteme” i “Međunarodne odnose”, zaposli svoju kćerku Jasnu Duraković kao višeg asistenta.

Sličnih moralnih dilema nema ni nekadašnji Durakovićev partijski kolega iz SDP-a Ferid Buljubašić. Istina, Ferid Buljubašić, nekadašnji ministar odbrane FBiH, a sada predstavnik opozicije u Skupštini Sarajevskog kantona, nije direktno zaposlen na FPN-u, ali njegova supruga Suada Buljubašić jeste i predaje na Odsjeku za socijalni rad. A na tom istom fakultetu je odnedavno zaposlena i Belma Buljubašić koja asistira profesoru Stjepanu Šimiću na predmetu Novinarstvo u mass-medijima. I kako sada očekivati da će opozicija mijenjati nešto kada preuzme vlast u ovoj državi, ako u svojoj kući podržavaju nepotizam.

(zurnal.info)

Nastavnica Emica Cvjetković ne može biti direktorica osnovne škole u Brezi jer nije Bošnjakinja niti članica vladajuće stranke! To je jedino logično objašnjenje jer nikome od članova školskog odbora brezanske Osnovne škole Safvet-beg Bašagić nije jasno šta se desilo i zašto nisu mogli izabrati niti jednog od dva kandidata pa su na kraju poništili cijeli konkurs. Logičan je trebao biti i izbor između kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama, ima neuporedivo manje nastavnog iskustva i za kojeg nije bilo jasno ima li uopšte pravo učestvovati na konkursu te nastavnice sa 20 godina radnog staža, najvišim ocjenama za svoj rad, čistim papirima i intervjuom zbog kojeg su je svi pohvalili.
- Samo mi je trebalo drugo ime – kaže Cvjetković kojoj ovo nije prvi susret sa netrpeljivošću većinskih Bošnjaka prema brezanskim Hrvatima: Kada sam konkurisala za mjesto direktora u svojoj školi prije šest godina, nekako su uspjeli izgubiti dokumente.

Neki od njenih kolega, sa kojima je do sada bila u prijateljskim odnosima, počeli su da je izbjegavaju zbog njene želje da postane direktor lokalne škole. Među njima je i sadašnji direktor škole u kojoj je održan sporni konkurs Fehim Čengić, koji je vodio otvorenu kampanju da Cvjetković ne bude izabrana. Jedan od načina bio je osporavanje prava kandidovanja bilo kome van škole Safvet-beg Bašagić.
- Bila je nakaradna kampanja da direktor bude radnik naše škole. Ako je tako zašto je konkurs objavljen javno, mogli smo ga samo staviti na oglasnu tablu. Mi treba da tražimo kvalitet – kaže Alma Frljak, profesorica razredne nastave i članica školskog odbora.

Čengićev komentar nismo mogli dobiti jer je na dan dogovorenog razgovora iznenada morao otići iz škole, kao i sutradan kada je otišao na džumu i poslije toga se nije vraćao na posao.

Nije bitno ko je bolji

Kada je školski odbor prije mjesec dana raspisao konkurs za novog direktora, jer sadašnji ide u penziju, očekivali su samo još jedan brzo završen konkurs. Sve do posljednjeg dana roka za prijavu postojao je samo jedan kandidat, Emica Cvjetković, nastavnica iz druge brezanske osnovne škole Enver Čolaković. Nekoliko sati prije isteka roka, na konkurs se prijavio i nastavnik informatike škole u kojoj se bira direktor Ahmed Karamut.

Otvaranje prijava zbunilo je pet članova školskog odbora koji bira direktora. Uslov za učešće na konkursu je između ostalih bio da kandidat ima pet godina neprekidnog zaposlenja. Karamut je nastavnik ove škole osam godina ali je tek 2007. godine, pet godina nakon što je počeo raditi, položio stručni ispit. Članovima odbora nije bilo jasno kako on nije položio ovaj ispit već u drugoj godini svog nastavničkog staža što je obaveza i običaj kod svih ostalih nastavnika. Mada od polaganja ispita nije prošlo pet godina članovi odbora su dopustili Karamutu učestvovanje na konkursu jer Zakon o osnovnom obrazovanju nije dovoljno jasan o ovom uslovu biranja direktora.

On za Žurnal nije želio govoriti, jer kakko kaže ne vjeruje novinarima, pa je tražio da mu pitanja uputimo pismeno nakon čega će se odlučiti da li da odgovori. Ne znamo šta je Karamut odlučio ali mi nikada nismo dobili odgovore. Od jednog člana školskog odbora nezvanično smo saznali da on i sa svojim kolegama najčešće komunicira prepiskama.

Prije konačnog glasanja svaki je kandidat predstavio svoj plan razvoja škole i uradio intervju sa školskim odborom. Mišljenja oko kvaliteta planova bila su podijeljena ali su se svi složili da je na intervjuu bolji kandidat bila Cvjetković.
- Što se tiče komunikacije ona mi se više svidjela. Rekao sam joj svaka čast – kaže Almir Salkić, predstavnik roditelja u školskom odboru koji je ipak glasao za Karamuta jer su “roditelji jednoglasno glasali za njega”.

Na sastanku na kojem je trebalo izabrati novog direktora, pojavilo se samo četvero članova odbora i uz dva glasa za jednog i dva za drugog, pobjednika nije bilo. Na sljedećem sastanku svi su ponovili svoje glasove ali je Nermina Mamela glasala protiv oba kandidata pa je uz sugestiju direktora, koji inače ne bi trebao biti na sastancima školskog odbora, cijeli konkurs poništen i raspisan novi.

Mamela nije željela govoriti o tome zbog čega je bila protiv oba kandidata ali je i prije nego smo uspjeli nešto pitati rekla da je “sve bilo po zakonu”.
- To je moje lično mišljenje i neću ga komentarisati za novine – kaže Mamela, predstavnica lokalne zajednice u školskom odboru.

Bilo nam je malo čudno da predstavnika lokalne zajednice konkursom bira Ministarstvo obrazovanja Zeničko-dobojskog kantona pa smo željeli pitati Mamulu da li joj je sugerisano da ne glasa.

Velida Zaimović-Džafić, pedagogica i predsjednica školskog odbora nakon svega smatra da se namjerno išlo na poništenje konkursa.
- Mislim, nisam sigurna, da se išlo da na to da se drugi put ne donese odluka. Moglo se primijetiti da direktor ide na poništenje konkursa – kaže ona i dodaje da joj je žao oba kandidata jer “su morali proći kroz cijeli proces izbora”.

Njima na kraju nije ostavljeno ni pravo žalbe na poništenje konkursa pa jedino što mogu uraditi jeste da se prijave na novi konkurs čije su objavljivanje, zbog različitih interesa i nesuglasica, poreski obveznici morali platiti dva puta.
- Konsultovala sam se sa sekretarom škole koji je pravnik i on je rekao da na poništenje konkursa ne postoji pravo žalbe. Vjerujem čovjeku sa kojim radim – objašnjava Džafić i dodaje da joj nije jasno šta je pozadina poništenja konkursa: Ne znam ima li politike u tome ali ako ima onda je to žalosno. Žalosno je da je interes učenika u drugom planu.

Za nju je jako bitno ko će biti direktor: sposobna i fleksibilna osoba koja će moći da kordinira zaposlenima. Upravo takvo mišljenje o Emici Cvjetković smo mogli čuti od većine članova školskog odbora dok smo o Karamutu čuli dosta podijeljena mišljenja.

Salkić smatra da je Karamut, uprkos svojoj nefleksibilnosti i slabijim komunikacijskim sposobnostima od Cvjetkovićeve, uradio puno toga za školu.

Alma Frljak nije željela govoriti o prijetnjama koje je dobijala od svog kolege.
- Mislim da taj čovjek ne može biti direktor. Nema kvalitete vođe da bude na čelu jedne škole. Mislim da je Cvjetković osoba koja bi to mogla – kaže Frljak i objašnjava da je postala član školskog odbora da bi pomogla školi ali da nije znala kolika je to trauma i koliko oprezna mora biti nikada na to ne bi pristala.

Previše Hrvata

Cvjetković kaže da vjerovatno ne bi sumnjala da se radi o nacionalnoj netrpeljivosti da ovo nije samo jedan od mnogih sputavanja njene porodice jer su u Brezi nacionalna manjina. Brezani su njihovu ulicu u kojoj žive većinom Hrvati prozvali Široki Brijeg.
- Komšije iz ulice se osjećaju tako da samo još trebaju staviti žute trake na ruke i napisati Hrvat.

Na jedno putovanje u Švedsku prije nekoliko godina nije mogla ići jer joj je rečeno kako u grupi za put “ima previše Hrvata”.
- Nikada u životu mi nije bilo teže. Ušla sam u razred i nisam mogla predavati. Nisam mogla vjerovati da to postoji kod nas – kaže Cvjetković i dodaje da se vremenom nakupi takvih stvari: Do kada više?

Kada su čuli za to i drugi nastavnici iz grupe su odustali od putovanja. Zbog svega toga ona kaže da neće odustati od pokušaja, posebno zbog svoje djece koja nisu bila pošteđena kritika na račun svoje nacionalne pripadnosti: od izričitog traženja da pišu slovo h gdje po pravopisu nisu obavezni, čuđenja kako njena kćerka Hrvatica pohađa turski jezik, pa do ismijavanja pozdrava poput jednostavnog “dobar dan”. Objašnjeno im je da se tim pozdravom koriste samo “magarčine”. Emica Cvjetković, čiji su preci u Brezu došli još prije stotinu godina kada je naseljavano ovo rudarsko mjesto, smatra da ona i njena porodica nisu zaslužili da se ljudi tako odnose prema njima. Također dodaje da to nije pravilo za sve njene sugrađane.
- Mnogo ljudi iz Breze me zvalo i dalo mi podršku – kaže Cvjetković, ujedno i predsjednica školskog sindikata i bivša opštinska vijećnica.

Popravni

Baš kao što svoje učenike šalju na popravne ispite, kandidati za direktora škole imat će priliku ponovo se kandidirati na konkurs koji je još uvijek otvoren. Salkić kaže da će ovog puta biti više kandidata.
- Mislim da je bolje što smo poništili konkurs jer ćemo sada imati više kandidata i veći izbor – smatra Salkić i dodaje da će ovog puta od kandidata tražiti da se sami predstave roditeljima.

On tvrdi da na njega niko nije ni pokušao utjecati, ali vjeruje da politika može utjecati na lokalnu zajednicu, nastavnike i direktora škole te da će ponovo glasati kako odluče roditelji. Ipak, ne vjeruje da je nacionalnost razlog roditeljske podrške Karamutu.
- Čisto sumnjam da je to bio razlog. Ima roditelja, istina manje, drugih nacionalnosti koji su glasali za njega – kaže on.

Cvjetković kaže da će se ponovo kandidirati i otvoreno pitati sve koji učestvuju u izboru može li kao Hrvatica biti direktorica.
- Hoću da vidim šta će se desiti – objašnjava Cvjetković.

(zurnal.info)

Milorad Dodik nezaustavljiv je u svojim kriminalnim pohodima na javna dobra ove zemlje. Raskrčmio je impulse, odlično prošao na asfaltnim bazama i nepostojećim putevima, milionski zaradio na virtuelnim termoelektranama, momački profitirao na zgradama Administrativnog centra i RTV doma..., ali malo mu je. Uvijek se može više ukrasti, opljačkati, oteti..., matrica je lažnog cara, čija je posljednja žrtva Javno preduzeće Šume Srpske, koje su do sada on i njegov gang sporadično perušali, te je u gubitku «svega» pedeset miliona maraka.

SLOBODNI STIL

Dodik u svojim pljačkaškim potezima uopšte nije suptilan, dapače. Njegovi zahvati su hrvački (slobodni stil), a na grčko - rimski prelazi tek kada novac treba skloniti na Kipar. Ta destinacija mu je veoma bitna, jer tamo već desetak godina posjeduje vilu, a i brojne bankarske račune, na kojima se nalaze desetine miliona evra. Stoga mu je najmilije poslovati sa kiparskim firmama, a sve u cilju «unapređivanja» privrede u Republici Srpskoj. Posljednji u nizu grčko-laktaških zahvata je osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću „Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka sa „Balkan Investment and Development“ sa Kipra, čiji je vlasnik Aleksandar Denda iz Beograda. Suština ovog nevjerovatnog ugovora, odobrenog Zaključkom Vlade RS, donesenim 9. novembra prošle godine, je predaja Šuma Srpske u ralje kiparske firme za svega 4.000 (četiri hiljade) maraka. Zvuči nevjerovatno, ali je apsolutno istinito da kiparska firma ima pravo raspolaganja resursima Šuma Srpske za svega četiri hiljade maraka.

JAVNO PREDUZEĆE BEZ PRAVA GLASA

Prva stvar koja ukazuje na katastrofalno štetan i kriminalan ugovor javnog preduzeća i privatnog preduzeća je nedefinisanje jasnog odnosa dva pravna lica. Tako je ukupni osnivački ulog nove firme („Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka) 5.000 maraka. Nakon toga slijedi nevjerovatan red stvari, jer se na osnovu prvobitnog depozita od svega 4.000 KM, koje je položila kiparska firma, potpuno isključuje upravljačka funkcija JPŠ. Šume su u firmu uložile hiljadu maraka, što je otvorilo kriminalnu mogućnost da kiparskoj firmi ide četiri petine dobiti, a JPŠ ostatak. Druga indikativna stvar je da kiparska firma nema ništa od imovine, niti ima dokaza da se bavi navedenom djelatnošću, što upućuje na zaključak da se radi o pripremi pranja novca, tako što će se ostvarena dobit prenositi na Kipar. Suštinski, Šume Srpske će značajan dio poslovanja preusmjeriti preko firme kćerke („Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka), i na taj način otvoriti mogućnost izvlačenja kapitala u inostranstvo, a matično Javno preduzeće svjesno gurati u gubitke.

REZANJE GRAĐE, A NE PRIKUPLJANJE OTPADA

Na to upućuje i činjenica da firma koju osnivaju u Banja Luci ima dozvolu za rezanje građe, iako je deklarativno navedeno da joj je primarni posao prerada ogrevnog drveta. Čak se u odluci Vlade RS navode „trupci lošije kvaliteta“, što govori da se ova firma neće baviti granjem i panjevima, te proizvodnjom eteričnih ulja, kako je najavljeno, već izvozom i rezanjem trupaca. Postoje tri klase bilo lišćara ili četinara, a cijena im je od 70 – 120 KM po kubiku, dok je cijena ogrevnog drveta 35-45 maraka. Ovim pristupom jasno je otvorena mogućnost teške pljačke Javnog preduzeća deklasiranjem. Obrazac je jednostavan - drvo prve i druge klase se knjiži kao ogrevno, a razlika u cijeni (od 35-85 KM) odlazi u džepove Dodika i njegovih jarana sa Kipra. Kako se u ugovoru pominje 20.000 m3 trupaca godišnje, deklasiranjem se može oštetiti JPŠ „Šume RS“ za iznos i do 1.000.000 KM, za početak. Suština cijele priče je da se novoj firmi omogući pristup proizvodima JPŠ bez tendera, što otvara nevjerovatne mogućnosti za tešku pljačku ovog preduzeća, mnogo težu nego što je bila i do sada.

SKUPŠTINA I UPRAVNI ODBOR

Interesantno je da se skupština novog preduzeća sastoji od pet članova, od čega su trojica iz kiparske firme, a dvojica iz JPŠ, čime je Dodikovom prijatelju Aleksandru Dendi omogućeno da suvereno vlada zajedničkim preduzećem. Potvrđeno je to i sastavom Upravnog odbora, koji broji tri člana, od čega su Dendina dva, a iz JP jedan. Kako se odluke donose većinom glasova, potpuno je jasno ko će ubuduće gospodariti šumama. Da je riječ o teškom kriminalnom poslu i pripremi nove velike pljačke, u koju je uključena bezmalo cijela Vlada RS, svjedoče i sljedeći podaci: JPŠ uopšte nije saopštila niti zna sa kojim količinima šumskog otpada, čija prodaja i prerada bi navodno trebala biti osnovna djelatnost nove firme, raspolaže, niti na kojim se područjima taj otpad nalazi. Uz sve to ne postoji ni jedna jedina riječ o ulaganjima JPŠ u ovaj posao, a nepoznat je zbog čega u realizaciju cijelog ovog projekta nisu bili uključeni lokalne zajendice i nadležne Agencije, a morali su biti.

HRONOLOGIJA PLJAČKE

09.11.2009.: Vlada Republike Srpske na sjednici donosi zaključak da je upoznata sa namjerom „Balkan Investment and Development L.t.d.“ sa sjedištem na Kipru za razvoj izvora energije u RS i cjeni da postoji potreba iskorištenja šumskog otpada. Vlada se saglasila da JPŠ „Šume RS“ mogu da potpišu okvirni sporazum o dugoročnoj saradnji, te zadužuje Ministrastvo poljoprivrede da pruži podršku.

21.01.2010.: Uprava JPŠ „Šume RS“ na sjednici donosi zaključak kojim je upoznata sa inicijativom reduzeća „Balkan Investment and Development“ sa Kipra, za osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću „Forest bio-energy“ d.o.o. Banja Luka i donosi odluku da osnuje privredno društvo.

09.11.2009.: Ministar Radivoje Bratić daje obrazloženje da je Vlada RS prihvatila inicijativu za razvoj obnovljivih izvora energije, i da postoji potreba za korištenje šumskog otpada.

24.11.2009.: Na osnovu navedenog, JPŠ „Šume RS“ zaključuje okvirni sporazum o poslovno-tehničkoj saradnji i obavezama ugovornih strana i to kroz osnivanje zajedničkog preduzeća međusobni i sa terćim licima i da treba saglasnost Vlade RS.

03.02.2010.: Nadzorni odbor donosi zaključak kojim uslovljava da Ministarstvo podrži projekat. Ministar ovim obrazloženjem podržava osnivanje, a osnivački ulog od 5.000 KM ulažu „Balkan Investment“ 4.000 KM i JPŠ „Šume RS“ 1.000 KM.

03.02.2010.: Nadzorni odbor prihvata zaključak i odluku Neđe Ilića o osnivanju „Forest Bio-energy“, te da se oba zaključka proslijede ministru Bratiću. Donosi i odluku da se briše član ugovora o izgradnji fabrike peleta u Han Pijesku.

19.02. 2010.: Vlada RS daje konačnu saglasnost, što je i objavljeno u Službenom listu br. 17 od 05.03.2010.

MILOŠEVIĆEV ČOVJEK

Aleksandar Denda samo je još jedan u nizu ljudi Slobodana Miloševića sa kojima Dodik ima odlične «poslovne» veze. Denda je godinama imao značajnu ulogu u Miloševićevom establišmentu. Bio je od 1998. do 2000. godine podsekretar savezne Vlade i sekretar Agencije za mala i srednja preduzeća.

Svaki državni ministar vrijedi kao osam drugih “prosječnih” radnika u Bosni i Hercegovini iako su u prošloj godini uradili samo polovinu onoga za što su plaćeni i što su obećali, rezultati su godišnjih izvještaja Centara civilnih inicijativa o radu Vijeća ministara i državnog Parlament

Nikola Špirić i ministri kojima predsjedava u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine plaćeni su kao osam prosječnih bh. radnika iako bi im trebao još jedan mandat da svojim tempom ispune sve ono što su nam prije četiri godine obećali. Godišnje na zasjedanju provedu tek nešto više od jedne radne sedmice iako u ladicama imaju zakone koji čekaju skoro pet godina da budu usvojeni. Ovo su rezultati godišnje analize rada Vijeća ministara i Parlamenta BiH koju redovno pripremaju Centri civilnih inicijativa.

Sjednice bez zakona

Vijeće ministara je je prošle godine održalo 37 redovnih sjednica na što su potrošli čak osam i po osmosatnih radnih dana. Za to smo im dali više od 600.000 maraka ali ipak nismo mogli dobiti informaciju šta se dešavalo na jednoj tajnoj prošlogodišnjoj sjednici. CCI-ju u tome nije pomogao niti Zakon o slobodi pristupa informacijama. Obilje informacija koju su analizirali kažu da su za tri godine svog mandata državni ministri na zasjedanjima bili tek 30 osmosatnih radnih dana od više od 900 koliko su imali na raspolaganju.

Čak i kada su uspijevali da se sastanu, na 16 sjednica nije utvrđen niti jedan jedini zakon, a na 14 njih tek po jedan.

Naravno, za ove tri godine mandata, visina primanja članova Vijeća ministara nikada nije zavisila od ostvarenja zacrtanih rezultata kroz planove rada. Iako je ispunjenje godišnjih planova bilo katastrofalno, i, u zakonodavnom dijelu, recimo, jedva dostizalo dvocifreni postotak, plate su povecavane i po sto posto i to u vrijeme prijeteće krize i imperativa drastičnog smanjenja javne potrošnje, piše u izvještaju CCI-ja.

Samo su se ministri Sredoje Nović i Selmo Cikotić barem donekle držali svojih obećanja i ispunili dvije trećine obećanog. Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice jedva je uspio uraditi trećinu onoga što je bio dužan učiniti.

Vijeće ministara je samo u trećem kvartalu 2009., dostiglo broj planiranih zakona, od početka mandata, a i to prvenstveno zahvaljujući pritisku međunarodne zajednice i domaće javnosti. Radi se o  ispunjavanju uslova iz Mape puta, stoji u izvještaju CCI-ja i dodaje se da ni državne agencije koje prate rad ministarstava nisu bili puno uspješniji: Kao najneefikasniji pokazali su se Agencija za osiguranje BiH, Ured koordinatora za refomu javne uprave BiH, te Arhiv BiH. Svaka od ovih institucija su u svom planu predvidjele realizaciju samo po jednog zakona, ali za godinu dana ni to nisu realizovale.

Samo obećaj, ne moraš uraditi

Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mladen Zirojević, čini se u skladu sa politkom svoje stranke SNSD-a, nije štedio obećanja na početku svog mandata ali se na kraju ispostavilo da je on napravio najveću razliku u obećanim i realizovanim zakonima od svih ministara. Inače, državni ministri najviše rade u junu i decembru, pokazuju analize.

Samo tri posto onoga čime su se ministri bavili prošle godine ima veze sa poboljšanjem životnog standarda Bosanaca i Hercegovaca.

Ili, drugačije rečeno, 72 posto mjera koje je realizovalo Vijeće ministara nema nikakvu dodirnu tačku sa povećanjem zapošljavanja, smanjenjem korupcije, osiguranjem pristupa osnovnoj i zdravstvenoj zaštiti, obezbjeđivanjem dostojanstvenog životnog standarda na selu, smanjenju troškova administracije, efikasnijem privlačenju stranih investicija, unapređenju položaja mladih u BiH, kao i drugih mjera iz Građanske platforme a kojima su, kao predizbornim obećanjem, izabrani predstavnici zadobili povjerenje gradana, navodi se u izvještaju i upozorava da jako zaostajemo za zemljama regije: Također, i dalje vrlo osjetljivo pitanje za BiH je nepostojanje Strategije i Nacionalnog akcionog plana zapošljavanja u BiH. Bosna i Hercegovina i dalje ostaje jedina zemlja u okruženju koja nema državne strategije zapošljavanja, što je povezano s jednim od ključnih ciljeva Gradanske platforme, u vezi sa sistemskim otvaranjem radnih mjesta.

Parlamentarci ne vole Svena Alakalaja

Državni Parlament usvojio je tek petinu zakona predloženih od Vijeća ministara.
Moramo naglasiti kako je u posljednjem kvartalu bar spriječena totalna katastrofa, jer je ovaj rezultat čak tri puta poboljšan u odnosu na onaj krajem septemba mjeseca. Tada je samo šest zakona bilo usvojeno u PS BiH iz Programa rada Vijeća ministara, kažu iz CCI-ja i objašnjavaju da je kod parlamentaraca najviše uspjeha imao Bariša Čolak: Naravno, ovdje se ne radi o nikakvom posebnom uspjehu Ministarstva pravde, nego o evidentnom neuspjehu svih ministara kada je u pitanju finalizacija usvajanja zakona koji se nalaze u njihovim godišnjim planovima. Koliko je sve to loše govori i cinjenica da su najboljem po ovom pitanju, ministru Colaku, u isto vrijeme i oborena tri zakona iz plana rada u PS BiH. Ovi zakoni su oboreni negativnim entitetskim glasanje poslanika iz RS.

Parlamentarci, čini se, uopšte ne vole Svena Alkalaja, ministra vanjskih poslova. Za protekle tri godine nije usvojen niti jedan njegov prijedlog zakona iako se on potrudio da za njih obezbijedi bezvizno putovanje u deset država. Za sve nas, obične srmtnike, “sredio” je da bez viza možemo u Argentinu i “djelimično” u Brazil. Samo se još moramo strpiti da nam se smiluju poslanici i delegati i usvoje ove sporazume. Nema sumnje da Bosanci i Hercegovci čekaju ove odluke spakovanih kofera i punih štednih računa od 13. plate, regresa i “viškova” od plata.

U svoj diplomatski “score”, kako to visokopozicionirani službenici ovog ministarstva vole reći, Alkalaj je u prošloj godini upisao ulazak BiH u Vijeće sigurnosti UN-a kao nestalne članice. Tek kad je ispijen slavljenički šampanjac i ubrani politički poeni, ovo ministarstvo je shvatilo da ne zna šta da radi sa novom pozicijom, da nema dovoljno kadra niti vremena da se pripremi za počasnu misiju. Još gore od toga je što o većini tema Vijeća sigurnosti BiH nema usaglašen stav pa će naši predstavnici na većini sjednica samo statisti.

Efikasnosti VM i državnog Parlamenta najbolje ilustruje najava Centralne izborne komisije da bi zbog njihove sporosti u promjenama Izbornog zakona i poštovanja odluke o ravnopravnosti pripadnika manjina u izborima, oktobarski izbori mogli biti odgođeni za novembar.

Umjesto poražavajućih brojki o radnim satima parlamentaraca najbolje je reći da hrvatski Sabor usvaja tri i po puta više zakona godišnje a srbijanska Skupština čak četiri puta više. Našim izabranim zakonodavnim predstavnicima treba u prosjeku tri i po mjeseca da usvoje jedan zakon!
Od usvojenih 62 zakona u prošloj, 2009. godini, neslavni ''rekorder'' po dužini trajanja poslovničke procedure je Prijedlog zakona o zaštiti domaće proizvodnje unutar Sporazuma CEFTA, predlagatelja zastupnika Jerke Ivankovića-Lijanovića, koji je u proceduri PSBiH bio ukupno 414 dana dok je najbrže usvojen Prijedlog zakona o izmjeni i dopuni Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH koji je u parlamentarnoj proceduri bio svega 3 dana, piše u CCI-jevom izvještaju uz dodataka da dopune Zakona o odbrani u proceduri čekaju više od četiri godine.

Umjesto obećanja državni funkcioneri bi glasače ovo ljeto mogli jednostavno zamoliti za još jedan mandat da stignu uraditi ono što su obećali na prošlim izborima.

Šta je Špirić obećavao na početku mandata

- Savjet ministara ce stimulisati entitetske vlade da hrabrije uđu u reformu socijalno-bezbjednosnog sistema, zato što cijenimo da dosadašnji sistemi penzionog i socijalnog osiguranja stvaraju osjećanje različitih „nepravdi“;
- Uspostavljanje Ministarstva poljoprivrede na državnom nivou;
- Donošenje zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, jer kako je isticao to ne smije da bude tabu tema. To je pitanje s kojim se treba najzad suočiti i zapravo uslov za povratak povjerenja u vlasti u Bosni i Hercegovini;
- Donošenje zakona o restituciji, odnosno o povratu imovine i obeštečenju fizickih i pravnih lica čija je imovina podržavljena primjenom propisa o agrarnoj reformi, konfiskaciji, sekvestraciji, nacionalizaciji i eksproprijaciji i drugih propisa koji su doneseni i primijenjivani nakon 1945. godine;
- Funkcionisanje Vijeća ministara BiH na bazi iskrenosti, odlučnosti, te potpune i iskrene solidarnosti, jedan jedini interes - zajednički, jedna jedina želja – napredak“
- BiH će biti bolja, bogatija i sretnija.

Šta CCI očekuje od državne vlasti u 2010. godini

· da se otvori 150.000 radnih mjesta u BiH;
· da se iskorijeni ekstremno siromaštvo u BiH;
· da minimalna penzija u BiH bude 250 KM;
· da svaki gradanin u BiH ima pristup osnovnoj zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti;
· da se obezbijedi dostojanstven standard života na selu;
· da BiH bude zemlja jednakih mogućnosti za mlade ljude;
· da se smanje troškovi administracije;
· da se okonča reforma sistema obrazovanja u BiH;
· da se smanji nivo korupcija u BiH;
· da BiH ispuni uvjete za sticanje statusa kandidata za članstvo u EU;
· da javna preduzeća budu bolje regulisana i efikasnija u pružanju usluga;
· da se udvostruče direktna strana ulaganja.

(zurnal.info)

Nezvanično se saznaje da je među uhapšenim i imam Mirsad Huseinović iz bratunačkog sela Hranča.

Cijeli slučaj pokrenut je nakon što je maloljetna Romkinja M.M. iz bratunačkog naselja Rakovac, otkrivena predozirana, nakon čega je smještena u "Sigurnu kuću".

Ona je navela spisak osoba koje su je iskorištavale, u čemu je posredovala njena nana Mevla.

MUP RS-a potvrdio je i hapšenje Nevle Mavlić koja je prijavila nestanak svoje unuke još 9. februara. Ona je prije sedam dana za Denvni avaz izjavila da se njena unuka 3. februara jednostavno nije vratila kući.

Nije se nikad dogodilo da od kuće bude ovoliko dugo odsutna. Različite priče dolaze do mene. Ja ne želim ništa da potvrdim, samo hoću da znam da li je živa. Zadnji sam je put vidjetla 3. februara ove godine. Došla je iz škole i veli mi da ide u Dom zdravlja da primi injekciju, jer je bila prehlađena. Poslije 9. februara je nedostupna, izjavila je tada Manjićeva.

M. M. od 3. februara nije dolazila ni u školu. Avaz je objavio i informaciju da M.M. živi sa nenom Nevlom Mavlić, te da su joj roditelji rastavljeni i da majka živi u Rakovci kod Bratunca a otac u Srbiji.

Tri dana nakon ovog teksta objavljeno je da je nestala djevojka pronađena i iz privatnih razloga se ne želi vratiti kući, potvrđeno je iz Centra javne bezbjednosti Bijeljina. M.M. je, prema nezvaničnim informacijama, u trenutku pronalaska bila predozirana. U međuvremenu je smještena u sigurnu kuću gdje se, prema nezvaničnim informacijama, nalazi i danas.

Zbog sumnje da je djevojka bila zlostavljana MUP RS-a pretresao je danas 13 lokacija u Srebrenici i Bratuncu, između ostalih i porodičnu kuću Sadika Ahmetovića u selu Podgaj. Jutros je potvrđeno i hapšenje Ćamila Durakovića, zamjenika načelnika Općine Srebrenica, te pretresanje njegove kancelarije i automobila. MUP RS-a potvrdio je da akcija još uvijek traje, a portal RTRS-a prenosi izjavu Drage Kalabića, šefa Kluba poslanika SNSD u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, da u kuloarima državnog Parlamenta kruži priča da će u zgradi Zajedničkih institucija također biti hapšenja. On je zatražio da se u tom slučaju organizuje vanredna sjednica Predstavničkog doma, prenosi RTRS.

Ahmetović je prije davanja zvanične izjave inspektorima, objasnio novinarima da daje izjavu o slučaju mlade Romkinje, a koja je, po nekim informacijama seksualno zlostavljana od dvadesetak osoba, a koje su predmet današnjih hapšenja u Srebrenici i Bratuncu.

"Riječ je o djevojčici kojoj sam dao stipendiju za školovanje isto kao što sam dao stipendije za još mnogo djece", kazao je Ahmetović.

Istakao je da je zgrožen ovim insinuacijama te da će nedvojbeno on i njegova porodica proći kroz vrlo težak period.

"Suočavao sam se i s još gorim problemima u životu, ali ne mogu da shvatim da neko može izmisliti ovako nešto", kazao je i dodao kako vjeruje u Boga i da nije uradio ništa za što je prozvan.

M.M.: Želim postati neko

Manje problem a više izazov, bio je za udruženje Roma „ROMSKU SUZU“ kada je njihova članica iz lokalne zajednice Rakovac, opština Bratunac, M.M. zatražila pomoć za nabavku knjiga, jer djevojčica i njena nena žive od mjesečnih 120,00 maraka. Uprkos jako teškm uslovima života ova djevojčica ima jaku želju da se obrazuje i da završi školu.

M.M. se izuzetno motivisala na okruglom stolu koji je održalo udruženje Roma „ROMSKA SUZA“ pod nazivom „Važnost izjašnjavanja romske populacije-romskoj pripadnosti“. Naime, izlaganje dr. Medina Vantić kao vrlo uspješne žene koja se sa ponosom izjašnjava kao Romkinja, inspirisalo je djevojčicu da i ona ne odustane od svog cilja. Pričom o svom životu tokom redovnog školovanja i studentskih dana, Medina je probudila u M.M. buntovnički duh na vrlo pozitivan način. Nakon iscrpnog izlaganja Medine Vantić, M.M. je digla ruku za riječ i rekla nešto što nijedno romsko dijete ne smije zaboraviti: „Divim Vam se i svaka Vam čast kad ste to sve prošli i kad ste dostigli sve ovo što sada imate. I ja ću biti neko i nešto, zato što to želim da budem i zato što ste mi Vi sada ulili još više nade i moram da idem ka svom cilju. Završit ću i srednju, a onda i fakultet, jer ne želim da živim u neznanju i siromaštvu u kakvom sam sada. Mislim da se meni ta mogućnost pruža i ja je želim iskoristiti.“

Brzi pronalazak donatora koji je obezbijedio da se M.M. nabave knjige, bila je jedna od aktivnosti nekih od članova udruženja. Isto tako, udruženje je pronašlo donatora koji će Mersihu stipendirati tokom cijele godine a nadamo se i tokom čitavog školovanja.

( Jasmina Hakić, oktobar 2008. Media plan Institut)

(zurnal.info/Fena)

Dok Haris Silajdžić, nesuđeni pisac ustava i beskompromisni borac za prava uhapšenih članova bh. predsjedništva u egzilu, ima Sanelu Jenkins za savjetnicu, premijer Federacije Bosne i Hercegovine je spao na to da mu savjete dijeli Semiha Borovac. Ne treba biti previše mudar niti posebno obdaren osjećajem za estetiku da bi se shvatilo ko je u ovoj podjeli ljepote i pameti izvukao ružniju, da ne kažemo deblju stranu. Zabrinjavajuće je to što perverzne navike ovdašnjih političara moraju plaćati poreski obveznici u Federaciji BiH.

OD TIMURA DO RADOVANA

Nisku propalih kadrova Stranke demokratske akcije, uhljebljenih na pozicijama savjetnika premijera Federacije BiH, Mustafa Mujezinović je od 1. marta popunio još jednim biserom iz Tihićeve sehare. Novi savjetnik predsjednika Vlade FBiH, ili da budemo gender korektni - savjetnica je bivša gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac. Ista ona čiju su smjenu građani mjesecima tražili dok se ona uspješno skrivala iza nenadležnosti, što joj nije smetalo da troši milione budžetskih sredstava Grada Sarajeva.

Čovjek sa “bijednom platom od četiri hiljade maraka, za koju niko ne bi radio posao kojim se on bavi”, nakon što je u svoj kabinet smjestio Timura Numića, Šefiku Hafizović, Mehu Rekića i Radovana Vignjevića, sada je pronašao mjesto i za ex-prvu damu glavnog grada, nimalo omiljenu među Sarajlijama.

Istrošene političke figure koje nisu mogle pronaći mjesto u nekom od diplomatsko-konzularnih predstavništava ili na čelu nekog javnog preduzeća, kao po pravilu završavaju na mjestima savjetnika u Vladi Federacije. Neformalnom i negativnom selekcijom oni najnesposobniji uvijek doguraju do samog vrha, do mjesta savjetnika federalnog premijera. Što je i normalno, jer nijedan ozbiljniji savjetnik koji drži do sebe ne bi savjetovao inžinjera Mujezinovića za platu bjedniju od “najbjednije”, koja često dobaci tek do tričavih dvije-tri hiljade konvertibilnih maraka.

MORALNO NENADLEŽNA

Poznata po svojoj mazohističkoj naravi, bivša gradonačelnica Sarajeva, nakon što joj je propala prilika da postane njena ekselencija u Beogradu, prihvatila se ipak odgovorne funkcije savjetodavke Mustafe Mujezinovića. Bez obzira na njen izrazito negativan imidž među stanovnicima Sarajeva, upitna je i njena kvalificiranost da se bavi ovim poslom, jer je za savjetnika aktuelnog premijera Federacije potrebno najmanje imati završen mediciniski fakultet sa specijalizacijom iz oblasti neuropsihijatrije, mada ne bi bilo loše vladati vještinama iz oblasti krivičnog prava. Međutim, ono što nju izdvaja od mase jednako loših kadrovskih rješenja Stranke demokratske zajednice je činjenica da je i u mandatu gradonačelnice Sarajeva radila poslove za koje nije nadležna, što je i sama priznala kada je izjavila da “nema institucionalnu nadležnost za moralnu odgovornost”. Nakon ovakve izjave jedino što se čovjek može zapitati: kakav li je taj premijer kada mu je ova savjetnica.

Mada ni to ne mora ništa značiti ako pogledate Harisa Silajdžića i njegovu savjetnicu, doduše počasnu.