Univerzitetski profesori vole da su im “djeca na oku”, pa zapošljavaju svoje potomke na fakultetima na kojima oni predaju. Neki su sigurniji ako im djeca asistiraju, drugi zapošljavaju svoje supruge, treći prijatelje... Provjerili smo ko su i šta rade zaposleni profesori i asistenti na familijarno-jaranskom preduzeću zvanom Univerzitet u Sarajevu. 

Ukoliko smo nekoga izostavili, možete dopuniti tekst u rubrici komentari

 

Kada na ulazu u zgradu Fakulteta političkih nauka ne bi bilo table s natpisom “Univerzitet Sarajevo...”, neupućeni posjetilac bi mogao pomisliti kako se tu radi o razgranatom porodičnom biznisu, vrlo unosnom, gdje su rodbinske veze gušće nego grane na porodičnom stablu kraljevskih porodica. Možda bi za čitaoce ovog teksta bilo lakše da nabrojimo profesore i asistente koji tamo nemaju “nekog svog”, ali bi to onda bilo očito amnestiranje masovnog nepotizma. A Fakultet političkih nauka u Sarajevu je možda i najbolji primjer familijarno-jaranskog zbrinjavanja kadrova i njihovih familija; preko leđa poreskih obveznika.

PORODIČNO PRAVO

Kako svi smradovi dolaze iz, kako se to kaže, “predjela glave”, tako je i Ismet Grbo, bivši dekan ovog fakulteta, inače angažiran kao profesor na predmetu Opća sociologija, na vrhu ove familijarno-kadrovske piramide nepotizma i samovlašća. Za vrijeme svoje vladavine, Grbo se, bez posebnih provjera, vrlo brzo nakon što je svojoj studentici Amili Šljivo dodao časno prezime Grbo, potrudio da ispred njenog imena stoji titula mr., a ubrzo i dr., pa u skladu s tim i adekvatno mjesto na fakultetu gdje je on šef.

Inače, uspjeh u karijeri, Grbo najmanje može zahvaliti svom naučno istraživačkom radu. Grbin odlučujući kvalitet je bila činjenica da je devedesetih godina (onih “deset najtežih s njima”) bio portparol Stranke demokratske akcije. A kako iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena, tako je i Grbo odlučio da njegov uspjeh u karijeri adekvatno prate i ljubavni uspjesi. U skladu s tom maksimom, dekan je svoju studenticu Amilu pretvorio u svoju bolju polovinu, a odmah potom i zaposlio je kao asistenticu kod profesorice Emine Kečo na predmetu Opća komunikologija. Nedugo nakon toga, gospođa Grbo je i doktorirala, a sada je već i profesor Novinarske deontologije na FPN.

Da moć i uticaj profesora Grbe ne završava na kapiji Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, dokazao je kada je svoju kćerku (iz prvog braka-da ne bude zabune) Zinku Grbo zaposlio na Pravnom fakultetu, gdje trenutno radi kao docent na predmetu Privredno pravo.

Pored očitog nepotizma u svom mandatu dekana FPN-a, Grbo je ostao upamćen i po tome što je kao dekan ovog fakulteta, sa grupom studenata iz Ministarstva odbrane sklopio ugovor o “studiranju pod posebnim režimom”. Poseban režim je podrazumijevao da se vojni kursevi za oficire Vojske Federacije priznaju kao dvije godine fakulteta, dok su preostale dvije godine studija na Odsjeku za sigurnost, “budući oficiri studenti” završavali, u prosjeku, za osam mjeseci. Cijena “ubrzanog studiranja” na Grbinom fakultetu koštala je oko 5.000 KM. Povodom ovog slučaja formirana je komisija koja nikada nije dala konkretne rezultate, što i ne treba mnogo da čudi jer većina kadrova u vladajućim strankama je po sličnom principu završavala turbo-fakultete.

Za vremena svoga dekanovanja Grbo, nekadašnji glasnogovornik Stranke demokratske akcije, zaposlio je i Fahiru Fejzić-Čengić, suprugu stranačkog kolege Hasana Čengića, bivšeg prvog logističara Armije BiH. Zatvorski suužnik Alije Izetbegovića, ratni nabavljač oružja za Armiju RBiH tokom rata, bivši potpredsjednik federalne Vlade i ministar odbrane, i također bivši, član glavnog odbora Stranke demokratske akcije, sigurno nije morao da moli svog portparola da mu uhljebi suprugu. Supruga političara sa crne liste SAD-a, na Fakultetu političkih nauka bez problema je dobila priliku da predaje studentima žurnalistike, gdje je i dan danas, i predaje Teoriju informacija.

I DESNI I LIJEVI

Ne bi bilo dobro da se pomisli kako na Fakultetu političkih nauka zapošljavaju ljude bez ikakvih pravila. Da bi neko postao asistent na FPN-u on zaista mora zadovoljiti najstrožije kriterije. Naravno, najvažniji preduslov je da imate nekog od familije među profesorima – po mogućnosti oca ili majku, ili da ste, u najgorem slučaju, udati za dekana. No, to nije ni blizu dovoljno. To najbolje pokazuje primjer nekadašnjeg dekana Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu Hidajeta Repovca, inače redovnog profesora na FPN-u, na predmetu Sociologija kulture. Sama činjenica da profesor Repovac prima platu i na Fakultetu političkih nauka, nije bila dovoljan preduslov njegovoj kćerki Validi Repovac da se zaposli kod pomenutog profesora Ismeta Grbe. Da ne bude zabune Valida Repovac nije primljena na FPN kao viši asistent, zbog Grbine kolegijalnosti ili njene stručnosti. Ona je na putu do nazahvalne pozicije asistenta morala da zadovolji nekoliko, vrlo strogih kriterija i zbog toga zauvijek mora biti zahvalna svom ocu što je profesor na istom tom fakultetu i svojoj majci što ju je rodila u Sarajevu, mada ne smije ostati dužna ni svom dedi... Jasno je zbog čega treba biti zahvalna svom ocu, ali zašto majci i šta ima dedo s tim? Pa, zato što je, kako to prije nekoliko godina tata Hidajet objasni novinarima Dana, njegova kćerka Valida ”jedina Sarajka koja je uspjela da dođe na poziciju asistenta na Sarajevskom univerzitetu.” Što je, mora se priznati, vrlo teško postići jer su, kako kaže profesor Repovac “sva ostala mjesta zauzeli ljudi koji su došli bogzna otkud”.

No, ni to što je rođena u Sarajevu, što joj je otac profesor i bivši dekan, nije garantovalo kćerki Validi da će “nastaviti akademsku tradiciju svoje porodice”, jer kako rekosmo strogi kriteriji tamo vladaju. Pa je nesretna Valida Repovac, pored toga što joj je otac profesor na istom tom fakultetu i što je sama među asistentima pridošlicama, morala dokumentovati svoje porijeklo i dokazivati ko joj je dedo, nana, tetka... Ali na njenu sreću i po tim kriterijima je Valida bila podobna, što je tata Repovac priznao kada je kolegama iz Dana prijetećim tonom naglasio da je “Validin deda bio reis!”, pa je potom dodao: “Je l' vi znate ko je bio moj pradjeda, kakva smo mi porodica...” Zaista, ko ima pravo postavljati pitanja o stručnosti i kvalitetu kadrova na ovom fakultetu pored ovakvog porodičnog backgrounda?!

Prilikom zapošljavanja na ovom fakultetu očito je najvažniji kriterij želja tamošnjih profesora da im se ne osuši akademska porodična loza. A da ljubav prema porodičnoj lozi nema politički predznak pokazao je i profesor Nijaz Duraković. Veliki ljubitelj porodične loze, nekadašnji član Predsjedništva R BiH, pa predsjednik SDP-a, a potom član raznih stranaka, kako lijeve tako i desne profilacije, vrlo je gorljiv kada treba prozivati političare za korupciju i nepotizam. Ali mu to ne smeta da na odsjeku žurnalistike, na fakultetu gdje predaje “Uporedne političke sisteme” i “Međunarodne odnose”, zaposli svoju kćerku Jasnu Duraković kao višeg asistenta.

Sličnih moralnih dilema nema ni nekadašnji Durakovićev partijski kolega iz SDP-a Ferid Buljubašić. Istina, Ferid Buljubašić, nekadašnji ministar odbrane FBiH, a sada predstavnik opozicije u Skupštini Sarajevskog kantona, nije direktno zaposlen na FPN-u, ali njegova supruga Suada Buljubašić jeste i predaje na Odsjeku za socijalni rad. A na tom istom fakultetu je odnedavno zaposlena i Belma Buljubašić koja asistira profesoru Stjepanu Šimiću na predmetu Novinarstvo u mass-medijima. I kako sada očekivati da će opozicija mijenjati nešto kada preuzme vlast u ovoj državi, ako u svojoj kući podržavaju nepotizam.

(zurnal.info)

Nastavnica iz Breze Emica Cvjetković kandidovala se za direktora osnovne škole da vidi može li kao Hrvatica postati direktorom škole u gradu gdje su u većini Bošnjaci. Na sve načine joj se otežavalo da uopšte učestvuje u izboru a kada je postalo jasno da ima šanse da pobijedi, konkurs je poništen bez objašnjenja i mogućnosti žalbe

 

Nastavnica Emica Cvjetković ne može biti direktorica osnovne škole u Brezi jer nije Bošnjakinja niti članica vladajuće stranke! To je jedino logično objašnjenje jer nikome od članova školskog odbora brezanske Osnovne škole Safvet-beg Bašagić nije jasno šta se desilo i zašto nisu mogli izabrati niti jednog od dva kandidata pa su na kraju poništili cijeli konkurs. Logičan je trebao biti i izbor između kandidata koji otvoreno prijeti svojim kolegama, ima neuporedivo manje nastavnog iskustva i za kojeg nije bilo jasno ima li uopšte pravo učestvovati na konkursu te nastavnice sa 20 godina radnog staža, najvišim ocjenama za svoj rad, čistim papirima i intervjuom zbog kojeg su je svi pohvalili.
- Samo mi je trebalo drugo ime – kaže Cvjetković kojoj ovo nije prvi susret sa netrpeljivošću većinskih Bošnjaka prema brezanskim Hrvatima: Kada sam konkurisala za mjesto direktora u svojoj školi prije šest godina, nekako su uspjeli izgubiti dokumente.

Neki od njenih kolega, sa kojima je do sada bila u prijateljskim odnosima, počeli su da je izbjegavaju zbog njene želje da postane direktor lokalne škole. Među njima je i sadašnji direktor škole u kojoj je održan sporni konkurs Fehim Čengić, koji je vodio otvorenu kampanju da Cvjetković ne bude izabrana. Jedan od načina bio je osporavanje prava kandidovanja bilo kome van škole Safvet-beg Bašagić.
- Bila je nakaradna kampanja da direktor bude radnik naše škole. Ako je tako zašto je konkurs objavljen javno, mogli smo ga samo staviti na oglasnu tablu. Mi treba da tražimo kvalitet – kaže Alma Frljak, profesorica razredne nastave i članica školskog odbora.

Čengićev komentar nismo mogli dobiti jer je na dan dogovorenog razgovora iznenada morao otići iz škole, kao i sutradan kada je otišao na džumu i poslije toga se nije vraćao na posao.

 

Nije bitno ko je bolji

Kada je školski odbor prije mjesec dana raspisao konkurs za novog direktora, jer sadašnji ide u penziju, očekivali su samo još jedan brzo završen konkurs. Sve do posljednjeg dana roka za prijavu postojao je samo jedan kandidat, Emica Cvjetković, nastavnica iz druge brezanske osnovne škole Enver Čolaković. Nekoliko sati prije isteka roka, na konkurs se prijavio i nastavnik informatike škole u kojoj se bira direktor Ahmed Karamut.

Otvaranje prijava zbunilo je pet članova školskog odbora koji bira direktora. Uslov za učešće na konkursu je između ostalih bio da kandidat ima pet godina neprekidnog zaposlenja. Karamut je nastavnik ove škole osam godina ali je tek 2007. godine, pet godina nakon što je počeo raditi, položio stručni ispit. Članovima odbora nije bilo jasno kako on nije položio ovaj ispit već u drugoj godini svog nastavničkog staža što je obaveza i običaj kod svih ostalih nastavnika. Mada od polaganja ispita nije prošlo pet godina članovi odbora su dopustili Karamutu učestvovanje na konkursu jer Zakon o osnovnom obrazovanju nije dovoljno jasan o ovom uslovu biranja direktora.

On za Žurnal nije želio govoriti, jer kakko kaže ne vjeruje novinarima, pa je tražio da mu pitanja uputimo pismeno nakon čega će se odlučiti da li da odgovori. Ne znamo šta je Karamut odlučio ali mi nikada nismo dobili odgovore. Od jednog člana školskog odbora nezvanično smo saznali da on i sa svojim kolegama najčešće komunicira prepiskama.

Prije konačnog glasanja svaki je kandidat predstavio svoj plan razvoja škole i uradio intervju sa školskim odborom. Mišljenja oko kvaliteta planova bila su podijeljena ali su se svi složili da je na intervjuu bolji kandidat bila Cvjetković.
- Što se tiče komunikacije ona mi se više svidjela. Rekao sam joj svaka čast – kaže Almir Salkić, predstavnik roditelja u školskom odboru koji je ipak glasao za Karamuta jer su “roditelji jednoglasno glasali za njega”.

Na sastanku na kojem je trebalo izabrati novog direktora, pojavilo se samo četvero članova odbora i uz dva glasa za jednog i dva za drugog, pobjednika nije bilo. Na sljedećem sastanku svi su ponovili svoje glasove ali je Nermina Mamela glasala protiv oba kandidata pa je uz sugestiju direktora, koji inače ne bi trebao biti na sastancima školskog odbora, cijeli konkurs poništen i raspisan novi.

Mamela nije željela govoriti o tome zbog čega je bila protiv oba kandidata ali je i prije nego smo uspjeli nešto pitati rekla da je “sve bilo po zakonu”.
- To je moje lično mišljenje i neću ga komentarisati za novine – kaže Mamela, predstavnica lokalne zajednice u školskom odboru.

Bilo nam je malo čudno da predstavnika lokalne zajednice konkursom bira Ministarstvo obrazovanja Zeničko-dobojskog kantona pa smo željeli pitati Mamulu da li joj je sugerisano da ne glasa.

Velida Zaimović-Džafić, pedagogica i predsjednica školskog odbora nakon svega smatra da se namjerno išlo na poništenje konkursa.
- Mislim, nisam sigurna, da se išlo da na to da se drugi put ne donese odluka. Moglo se primijetiti da direktor ide na poništenje konkursa – kaže ona i dodaje da joj je žao oba kandidata jer “su morali proći kroz cijeli proces izbora”.

Njima na kraju nije ostavljeno ni pravo žalbe na poništenje konkursa pa jedino što mogu uraditi jeste da se prijave na novi konkurs čije su objavljivanje, zbog različitih interesa i nesuglasica, poreski obveznici morali platiti dva puta.
- Konsultovala sam se sa sekretarom škole koji je pravnik i on je rekao da na poništenje konkursa ne postoji pravo žalbe. Vjerujem čovjeku sa kojim radim – objašnjava Džafić i dodaje da joj nije jasno šta je pozadina poništenja konkursa: Ne znam ima li politike u tome ali ako ima onda je to žalosno. Žalosno je da je interes učenika u drugom planu.

Za nju je jako bitno ko će biti direktor: sposobna i fleksibilna osoba koja će moći da kordinira zaposlenima. Upravo takvo mišljenje o Emici Cvjetković smo mogli čuti od većine članova školskog odbora dok smo o Karamutu čuli dosta podijeljena mišljenja.

Salkić smatra da je Karamut, uprkos svojoj nefleksibilnosti i slabijim komunikacijskim sposobnostima od Cvjetkovićeve, uradio puno toga za školu.

Alma Frljak nije željela govoriti o prijetnjama koje je dobijala od svog kolege.
- Mislim da taj čovjek ne može biti direktor. Nema kvalitete vođe da bude na čelu jedne škole. Mislim da je Cvjetković osoba koja bi to mogla – kaže Frljak i objašnjava da je postala član školskog odbora da bi pomogla školi ali da nije znala kolika je to trauma i koliko oprezna mora biti nikada na to ne bi pristala.

Previše Hrvata

Cvjetković kaže da vjerovatno ne bi sumnjala da se radi o nacionalnoj netrpeljivosti da ovo nije samo jedan od mnogih sputavanja njene porodice jer su u Brezi nacionalna manjina. Brezani su njihovu ulicu u kojoj žive većinom Hrvati prozvali Široki Brijeg.
- Komšije iz ulice se osjećaju tako da samo još trebaju staviti žute trake na ruke i napisati Hrvat.

Na jedno putovanje u Švedsku prije nekoliko godina nije mogla ići jer joj je rečeno kako u grupi za put “ima previše Hrvata”.
- Nikada u životu mi nije bilo teže. Ušla sam u razred i nisam mogla predavati. Nisam mogla vjerovati da to postoji kod nas – kaže Cvjetković i dodaje da se vremenom nakupi takvih stvari: Do kada više?

Kada su čuli za to i drugi nastavnici iz grupe su odustali od putovanja. Zbog svega toga ona kaže da neće odustati od pokušaja, posebno zbog svoje djece koja nisu bila pošteđena kritika na račun svoje nacionalne pripadnosti: od izričitog traženja da pišu slovo h gdje po pravopisu nisu obavezni, čuđenja kako njena kćerka Hrvatica pohađa turski jezik, pa do ismijavanja pozdrava poput jednostavnog “dobar dan”. Objašnjeno im je da se tim pozdravom koriste samo “magarčine”. Emica Cvjetković, čiji su preci u Brezu došli još prije stotinu godina kada je naseljavano ovo rudarsko mjesto, smatra da ona i njena porodica nisu zaslužili da se ljudi tako odnose prema njima. Također dodaje da to nije pravilo za sve njene sugrađane.
- Mnogo ljudi iz Breze me zvalo i dalo mi podršku – kaže Cvjetković, ujedno i predsjednica školskog sindikata i bivša opštinska vijećnica.

 

Popravni

Baš kao što svoje učenike šalju na popravne ispite, kandidati za direktora škole imat će priliku ponovo se kandidirati na konkurs koji je još uvijek otvoren. Salkić kaže da će ovog puta biti više kandidata.
- Mislim da je bolje što smo poništili konkurs jer ćemo sada imati više kandidata i veći izbor – smatra Salkić i dodaje da će ovog puta od kandidata tražiti da se sami predstave roditeljima.

On tvrdi da na njega niko nije ni pokušao utjecati, ali vjeruje da politika može utjecati na lokalnu zajednicu, nastavnike i direktora škole te da će ponovo glasati kako odluče roditelji. Ipak, ne vjeruje da je nacionalnost razlog roditeljske podrške Karamutu.
- Čisto sumnjam da je to bio razlog. Ima roditelja, istina manje, drugih nacionalnosti koji su glasali za njega – kaže on.

Cvjetković kaže da će se ponovo kandidirati i otvoreno pitati sve koji učestvuju u izboru može li kao Hrvatica biti direktorica.
- Hoću da vidim šta će se desiti – objašnjava Cvjetković.

(zurnal.info)

Obrazac je jednostavan-drvo prve i druge klase se knjiži kao ogrevno, a razlika u cijeni (od 35-85 KM) odlazi u džepove Dodika i njegovih jarana sa Kipra. Kako se u ugovoru pominje 20.000 m3 trupaca godišnje, deklasiranjem se može oštetiti JPŠ „Šume RS“ za iznos i do 1.000.000 KM, za početak. Suština cijele priče je da se novoj firmi omogući pristup proizvodima JPŠ bez tendera, što otvara nevjerovatne mogućnosti za tešku pljačku ovog preduzeća, mnogo težu nego što je bila i do sada

Milorad Dodik nezaustavljiv je u svojim kriminalnim pohodima na javna dobra ove zemlje. Raskrčmio je impulse, odlično prošao na asfaltnim bazama i nepostojećim putevima, milionski zaradio na virtuelnim termoelektranama, momački profitirao na zgradama Administrativnog centra i RTV doma..., ali malo mu je. Uvijek se može više ukrasti, opljačkati, oteti..., matrica je lažnog cara, čija je posljednja žrtva Javno preduzeće Šume Srpske, koje su do sada on i njegov gang sporadično perušali, te je u gubitku «svega» pedeset miliona maraka.

SLOBODNI STIL

Dodik u svojim pljačkaškim potezima uopšte nije suptilan, dapače. Njegovi zahvati su hrvački (slobodni stil), a na grčko - rimski prelazi tek kada novac treba skloniti na Kipar. Ta destinacija mu je veoma bitna, jer tamo već desetak godina posjeduje vilu, a i brojne bankarske račune, na kojima se nalaze desetine miliona evra. Stoga mu je najmilije poslovati sa kiparskim firmama, a sve u cilju «unapređivanja» privrede u Republici Srpskoj. Posljednji u nizu grčko-laktaških zahvata je osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću „Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka sa „Balkan Investment and Development“ sa Kipra, čiji je vlasnik Aleksandar Denda iz Beograda. Suština ovog nevjerovatnog ugovora, odobrenog Zaključkom Vlade RS, donesenim 9. novembra prošle godine, je predaja Šuma Srpske u ralje kiparske firme za svega 4.000 (četiri hiljade) maraka. Zvuči nevjerovatno, ali je apsolutno istinito da kiparska firma ima pravo raspolaganja resursima Šuma Srpske za svega četiri hiljade maraka.

JAVNO PREDUZEĆE BEZ PRAVA GLASA

Prva stvar koja ukazuje na katastrofalno štetan i kriminalan ugovor javnog preduzeća i privatnog preduzeća je nedefinisanje jasnog odnosa dva pravna lica. Tako je ukupni osnivački ulog nove firme („Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka) 5.000 maraka. Nakon toga slijedi nevjerovatan red stvari, jer se na osnovu prvobitnog depozita od svega 4.000 KM, koje je položila kiparska firma, potpuno isključuje upravljačka funkcija JPŠ. Šume su u firmu uložile hiljadu maraka, što je otvorilo kriminalnu mogućnost da kiparskoj firmi ide četiri petine dobiti, a JPŠ ostatak. Druga indikativna stvar je da kiparska firma nema ništa od imovine, niti ima dokaza da se bavi navedenom djelatnošću, što upućuje na zaključak da se radi o pripremi pranja novca, tako što će se ostvarena dobit prenositi na Kipar. Suštinski, Šume Srpske će značajan dio poslovanja preusmjeriti preko firme kćerke („Forest bio-energy“ d.o.o. Banjaluka), i na taj način otvoriti mogućnost izvlačenja kapitala u inostranstvo, a matično Javno preduzeće svjesno gurati u gubitke.

REZANJE GRAĐE, A NE PRIKUPLJANJE OTPADA

Na to upućuje i činjenica da firma koju osnivaju u Banja Luci ima dozvolu za rezanje građe, iako je deklarativno navedeno da joj je primarni posao prerada ogrevnog drveta. Čak se u odluci Vlade RS navode „trupci lošije kvaliteta“, što govori da se ova firma neće baviti granjem i panjevima, te proizvodnjom eteričnih ulja, kako je najavljeno, već izvozom i rezanjem trupaca. Postoje tri klase bilo lišćara ili četinara, a cijena im je od 70 – 120 KM po kubiku, dok je cijena ogrevnog drveta 35-45 maraka. Ovim pristupom jasno je otvorena mogućnost teške pljačke Javnog preduzeća deklasiranjem. Obrazac je jednostavan - drvo prve i druge klase se knjiži kao ogrevno, a razlika u cijeni (od 35-85 KM) odlazi u džepove Dodika i njegovih jarana sa Kipra. Kako se u ugovoru pominje 20.000 m3 trupaca godišnje, deklasiranjem se može oštetiti JPŠ „Šume RS“ za iznos i do 1.000.000 KM, za početak. Suština cijele priče je da se novoj firmi omogući pristup proizvodima JPŠ bez tendera, što otvara nevjerovatne mogućnosti za tešku pljačku ovog preduzeća, mnogo težu nego što je bila i do sada.

SKUPŠTINA I UPRAVNI ODBOR

Interesantno je da se skupština novog preduzeća sastoji od pet članova, od čega su trojica iz kiparske firme, a dvojica iz JPŠ, čime je Dodikovom prijatelju Aleksandru Dendi omogućeno da suvereno vlada zajedničkim preduzećem. Potvrđeno je to i sastavom Upravnog odbora, koji broji tri člana, od čega su Dendina dva, a iz JP jedan. Kako se odluke donose većinom glasova, potpuno je jasno ko će ubuduće gospodariti šumama. Da je riječ o teškom kriminalnom poslu i pripremi nove velike pljačke, u koju je uključena bezmalo cijela Vlada RS, svjedoče i sljedeći podaci: JPŠ uopšte nije saopštila niti zna sa kojim količinima šumskog otpada, čija prodaja i prerada bi navodno trebala biti osnovna djelatnost nove firme, raspolaže, niti na kojim se područjima taj otpad nalazi. Uz sve to ne postoji ni jedna jedina riječ o ulaganjima JPŠ u ovaj posao, a nepoznat je zbog čega u realizaciju cijelog ovog projekta nisu bili uključeni lokalne zajendice i nadležne Agencije, a morali su biti.

HRONOLOGIJA PLJAČKE

09.11.2009.: Vlada Republike Srpske na sjednici donosi zaključak da je upoznata sa namjerom „Balkan Investment and Development L.t.d.“ sa sjedištem na Kipru za razvoj izvora energije u RS i cjeni da postoji potreba iskorištenja šumskog otpada. Vlada se saglasila da JPŠ „Šume RS“ mogu da potpišu okvirni sporazum o dugoročnoj saradnji, te zadužuje Ministrastvo poljoprivrede da pruži podršku.

21.01.2010.: Uprava JPŠ „Šume RS“ na sjednici donosi zaključak kojim je upoznata sa inicijativom reduzeća „Balkan Investment and Development“ sa Kipra, za osnivanje društva sa ograničenom odgovornošću „Forest bio-energy“ d.o.o. Banja Luka i donosi odluku da osnuje privredno društvo.

09.11.2009.: Ministar Radivoje Bratić daje obrazloženje da je Vlada RS prihvatila inicijativu za razvoj obnovljivih izvora energije, i da postoji potreba za korištenje šumskog otpada.

24.11.2009.: Na osnovu navedenog, JPŠ „Šume RS“ zaključuje okvirni sporazum o poslovno-tehničkoj saradnji i obavezama ugovornih strana i to kroz osnivanje zajedničkog preduzeća međusobni i sa terćim licima i da treba saglasnost Vlade RS.

03.02.2010.: Nadzorni odbor donosi zaključak kojim uslovljava da Ministarstvo podrži projekat. Ministar ovim obrazloženjem podržava osnivanje, a osnivački ulog od 5.000 KM ulažu „Balkan Investment“ 4.000 KM i JPŠ „Šume RS“ 1.000 KM.

03.02.2010.: Nadzorni odbor prihvata zaključak i odluku Neđe Ilića o osnivanju „Forest Bio-energy“, te da se oba zaključka proslijede ministru Bratiću. Donosi i odluku da se briše član ugovora o izgradnji fabrike peleta u Han Pijesku.

19.02. 2010.: Vlada RS daje konačnu saglasnost, što je i objavljeno u Službenom listu br. 17 od 05.03.2010.

MILOŠEVIĆEV ČOVJEK

Aleksandar Denda samo je još jedan u nizu ljudi Slobodana Miloševića sa kojima Dodik ima odlične «poslovne» veze. Denda je godinama imao značajnu ulogu u Miloševićevom establišmentu. Bio je od 1998. do 2000. godine podsekretar savezne Vlade i sekretar Agencije za mala i srednja preduzeća.

Svaki državni ministar vrijedi kao osam drugih “prosječnih” radnika u Bosni i Hercegovini iako su u prošloj godini uradili samo polovinu onoga za što su plaćeni i što su obećali, rezultati su godišnjih izvještaja Centara civilnih inicijativa o radu Vijeća ministara i državnog Parlament

Nikola Špirić i ministri kojima predsjedava u Vijeću ministara Bosne i Hercegovine plaćeni su kao osam prosječnih bh. radnika iako bi im trebao još jedan mandat da svojim tempom ispune sve ono što su nam prije četiri godine obećali. Godišnje na zasjedanju provedu tek nešto više od jedne radne sedmice iako u ladicama imaju zakone koji čekaju skoro pet godina da budu usvojeni. Ovo su rezultati godišnje analize rada Vijeća ministara i Parlamenta BiH koju redovno pripremaju Centri civilnih inicijativa.

 

Sjednice bez zakona

Vijeće ministara je je prošle godine održalo 37 redovnih sjednica na što su potrošli čak osam i po osmosatnih radnih dana. Za to smo im dali više od 600.000 maraka ali ipak nismo mogli dobiti informaciju šta se dešavalo na jednoj tajnoj prošlogodišnjoj sjednici. CCI-ju u tome nije pomogao niti Zakon o slobodi pristupa informacijama. Obilje informacija koju su analizirali kažu da su za tri godine svog mandata državni ministri na zasjedanjima bili tek 30 osmosatnih radnih dana od više od 900 koliko su imali na raspolaganju.

Čak i kada su uspijevali da se sastanu, na 16 sjednica nije utvrđen niti jedan jedini zakon, a na 14 njih tek po jedan.

Naravno, za ove tri godine mandata, visina primanja članova Vijeća ministara nikada nije zavisila od ostvarenja zacrtanih rezultata kroz planove rada. Iako je ispunjenje godišnjih planova bilo katastrofalno, i, u zakonodavnom dijelu, recimo, jedva dostizalo dvocifreni postotak, plate su povecavane i po sto posto i to u vrijeme prijeteće krize i imperativa drastičnog smanjenja javne potrošnje, piše u izvještaju CCI-ja.

Samo su se ministri Sredoje Nović i Selmo Cikotić barem donekle držali svojih obećanja i ispunili dvije trećine obećanog. Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice jedva je uspio uraditi trećinu onoga što je bio dužan učiniti.

Vijeće ministara je samo u trećem kvartalu 2009., dostiglo broj planiranih zakona, od početka mandata, a i to prvenstveno zahvaljujući pritisku međunarodne zajednice i domaće javnosti. Radi se o  ispunjavanju uslova iz Mape puta, stoji u izvještaju CCI-ja i dodaje se da ni državne agencije koje prate rad ministarstava nisu bili puno uspješniji: Kao najneefikasniji pokazali su se Agencija za osiguranje BiH, Ured koordinatora za refomu javne uprave BiH, te Arhiv BiH. Svaka od ovih institucija su u svom planu predvidjele realizaciju samo po jednog zakona, ali za godinu dana ni to nisu realizovale.

Samo obećaj, ne moraš uraditi

Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Mladen Zirojević, čini se u skladu sa politkom svoje stranke SNSD-a, nije štedio obećanja na početku svog mandata ali se na kraju ispostavilo da je on napravio najveću razliku u obećanim i realizovanim zakonima od svih ministara. Inače, državni ministri najviše rade u junu i decembru, pokazuju analize.

Samo tri posto onoga čime su se ministri bavili prošle godine ima veze sa poboljšanjem životnog standarda Bosanaca i Hercegovaca.

Ili, drugačije rečeno, 72 posto mjera koje je realizovalo Vijeće ministara nema nikakvu dodirnu tačku sa povećanjem zapošljavanja, smanjenjem korupcije, osiguranjem pristupa osnovnoj i zdravstvenoj zaštiti, obezbjeđivanjem dostojanstvenog životnog standarda na selu, smanjenju troškova administracije, efikasnijem privlačenju stranih investicija, unapređenju položaja mladih u BiH, kao i drugih mjera iz Građanske platforme a kojima su, kao predizbornim obećanjem, izabrani predstavnici zadobili povjerenje gradana, navodi se u izvještaju i upozorava da jako zaostajemo za zemljama regije: Također, i dalje vrlo osjetljivo pitanje za BiH je nepostojanje Strategije i Nacionalnog akcionog plana zapošljavanja u BiH. Bosna i Hercegovina i dalje ostaje jedina zemlja u okruženju koja nema državne strategije zapošljavanja, što je povezano s jednim od ključnih ciljeva Gradanske platforme, u vezi sa sistemskim otvaranjem radnih mjesta.

Parlamentarci ne vole Svena Alakalaja

Državni Parlament usvojio je tek petinu zakona predloženih od Vijeća ministara.
Moramo naglasiti kako je u posljednjem kvartalu bar spriječena totalna katastrofa, jer je ovaj rezultat čak tri puta poboljšan u odnosu na onaj krajem septemba mjeseca. Tada je samo šest zakona bilo usvojeno u PS BiH iz Programa rada Vijeća ministara, kažu iz CCI-ja i objašnjavaju da je kod parlamentaraca najviše uspjeha imao Bariša Čolak: Naravno, ovdje se ne radi o nikakvom posebnom uspjehu Ministarstva pravde, nego o evidentnom neuspjehu svih ministara kada je u pitanju finalizacija usvajanja zakona koji se nalaze u njihovim godišnjim planovima. Koliko je sve to loše govori i cinjenica da su najboljem po ovom pitanju, ministru Colaku, u isto vrijeme i oborena tri zakona iz plana rada u PS BiH. Ovi zakoni su oboreni negativnim entitetskim glasanje poslanika iz RS.

Parlamentarci, čini se, uopšte ne vole Svena Alkalaja, ministra vanjskih poslova. Za protekle tri godine nije usvojen niti jedan njegov prijedlog zakona iako se on potrudio da za njih obezbijedi bezvizno putovanje u deset država. Za sve nas, obične srmtnike, “sredio” je da bez viza možemo u Argentinu i “djelimično” u Brazil. Samo se još moramo strpiti da nam se smiluju poslanici i delegati i usvoje ove sporazume. Nema sumnje da Bosanci i Hercegovci čekaju ove odluke spakovanih kofera i punih štednih računa od 13. plate, regresa i “viškova” od plata.

U svoj diplomatski “score”, kako to visokopozicionirani službenici ovog ministarstva vole reći, Alkalaj je u prošloj godini upisao ulazak BiH u Vijeće sigurnosti UN-a kao nestalne članice. Tek kad je ispijen slavljenički šampanjac i ubrani politički poeni, ovo ministarstvo je shvatilo da ne zna šta da radi sa novom pozicijom, da nema dovoljno kadra niti vremena da se pripremi za počasnu misiju. Još gore od toga je što o većini tema Vijeća sigurnosti BiH nema usaglašen stav pa će naši predstavnici na većini sjednica samo statisti.

Efikasnosti VM i državnog Parlamenta najbolje ilustruje najava Centralne izborne komisije da bi zbog njihove sporosti u promjenama Izbornog zakona i poštovanja odluke o ravnopravnosti pripadnika manjina u izborima, oktobarski izbori mogli biti odgođeni za novembar.

Umjesto poražavajućih brojki o radnim satima parlamentaraca najbolje je reći da hrvatski Sabor usvaja tri i po puta više zakona godišnje a srbijanska Skupština čak četiri puta više. Našim izabranim zakonodavnim predstavnicima treba u prosjeku tri i po mjeseca da usvoje jedan zakon!
Od usvojenih 62 zakona u prošloj, 2009. godini, neslavni ''rekorder'' po dužini trajanja poslovničke procedure je Prijedlog zakona o zaštiti domaće proizvodnje unutar Sporazuma CEFTA, predlagatelja zastupnika Jerke Ivankovića-Lijanovića, koji je u proceduri PSBiH bio ukupno 414 dana dok je najbrže usvojen Prijedlog zakona o izmjeni i dopuni Okvirnog zakona o visokom obrazovanju BiH koji je u parlamentarnoj proceduri bio svega 3 dana, piše u CCI-jevom izvještaju uz dodataka da dopune Zakona o odbrani u proceduri čekaju više od četiri godine.

Umjesto obećanja državni funkcioneri bi glasače ovo ljeto mogli jednostavno zamoliti za još jedan mandat da stignu uraditi ono što su obećali na prošlim izborima.

Šta je Špirić obećavao na početku mandata

- Savjet ministara ce stimulisati entitetske vlade da hrabrije uđu u reformu socijalno-bezbjednosnog sistema, zato što cijenimo da dosadašnji sistemi penzionog i socijalnog osiguranja stvaraju osjećanje različitih „nepravdi“;
- Uspostavljanje Ministarstva poljoprivrede na državnom nivou;
- Donošenje zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, jer kako je isticao to ne smije da bude tabu tema. To je pitanje s kojim se treba najzad suočiti i zapravo uslov za povratak povjerenja u vlasti u Bosni i Hercegovini;
- Donošenje zakona o restituciji, odnosno o povratu imovine i obeštečenju fizickih i pravnih lica čija je imovina podržavljena primjenom propisa o agrarnoj reformi, konfiskaciji, sekvestraciji, nacionalizaciji i eksproprijaciji i drugih propisa koji su doneseni i primijenjivani nakon 1945. godine;
- Funkcionisanje Vijeća ministara BiH na bazi iskrenosti, odlučnosti, te potpune i iskrene solidarnosti, jedan jedini interes - zajednički, jedna jedina želja – napredak“
- BiH će biti bolja, bogatija i sretnija.

Šta CCI očekuje od državne vlasti u 2010. godini

· da se otvori 150.000 radnih mjesta u BiH;
· da se iskorijeni ekstremno siromaštvo u BiH;
· da minimalna penzija u BiH bude 250 KM;
· da svaki gradanin u BiH ima pristup osnovnoj zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti;
· da se obezbijedi dostojanstven standard života na selu;
· da BiH bude zemlja jednakih mogućnosti za mlade ljude;
· da se smanje troškovi administracije;
· da se okonča reforma sistema obrazovanja u BiH;
· da se smanji nivo korupcija u BiH;
· da BiH ispuni uvjete za sticanje statusa kandidata za članstvo u EU;
· da javna preduzeća budu bolje regulisana i efikasnija u pružanju usluga;
· da se udvostruče direktna strana ulaganja.

(zurnal.info)

U današnjoj akciji Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske zbog navodne trgovine ljudima i prostitucije uhapšena je i Nevla Mavlić, koja je prije mjesec dana prijavila nestanak svoje unuke M. M. Za njeno navodno zlostavljanje i navođenje na prostituciju osumnjičeno je nekoliko zvaničnika Općine Srebrenica, Nikola Rankić, direktor Srednjoškolskog centra u Bratuncu te pet profesora ove škole. U vezu sa ovim slučajem dovodi se i Sadik Ahmetović, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine. U Bratuncu su uhapšeni: Nikola Rankić, direktor Srednjoškolskog centra, te profesori Milivoje Veselinović, Miloš Mitrović, Rade Ostojić, Ljubisav Jovanović i jedan pripadnik bratunačke stanice policije.

Nezvanično se saznaje da je među uhapšenim i imam Mirsad Huseinović iz bratunačkog sela Hranča.

Cijeli slučaj pokrenut je nakon što je maloljetna Romkinja M.M. iz bratunačkog naselja Rakovac, otkrivena predozirana, nakon čega je smještena u "Sigurnu kuću".

Ona je navela spisak osoba koje su je iskorištavale, u čemu je posredovala njena nana Mevla.

MUP RS-a potvrdio je i hapšenje Nevle Mavlić koja je prijavila nestanak svoje unuke još 9. februara. Ona je prije sedam dana za Denvni avaz izjavila da se njena unuka 3. februara jednostavno nije vratila kući.

Nije se nikad dogodilo da od kuće bude ovoliko dugo odsutna. Različite priče dolaze do mene. Ja ne želim ništa da potvrdim, samo hoću da znam da li je živa. Zadnji sam je put vidjetla 3. februara ove godine. Došla je iz škole i veli mi da ide u Dom zdravlja da primi injekciju, jer je bila prehlađena. Poslije 9. februara je nedostupna, izjavila je tada Manjićeva.

M. M. od 3. februara nije dolazila ni u školu. Avaz je objavio i informaciju da M.M. živi sa nenom Nevlom Mavlić, te da su joj roditelji rastavljeni i da majka živi u Rakovci kod Bratunca a otac u Srbiji.

Tri dana nakon ovog teksta objavljeno je da je nestala djevojka pronađena i iz privatnih razloga se ne želi vratiti kući, potvrđeno je iz Centra javne bezbjednosti Bijeljina. M.M. je, prema nezvaničnim informacijama, u trenutku pronalaska bila predozirana. U međuvremenu je smještena u sigurnu kuću gdje se, prema nezvaničnim informacijama, nalazi i danas.

Zbog sumnje da je djevojka bila zlostavljana MUP RS-a pretresao je danas 13 lokacija u Srebrenici i Bratuncu, između ostalih i porodičnu kuću Sadika Ahmetovića u selu Podgaj. Jutros je potvrđeno i hapšenje Ćamila Durakovića, zamjenika načelnika Općine Srebrenica, te pretresanje njegove kancelarije i automobila. MUP RS-a potvrdio je da akcija još uvijek traje, a portal RTRS-a prenosi izjavu Drage Kalabića, šefa Kluba poslanika SNSD u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, da u kuloarima državnog Parlamenta kruži priča da će u zgradi Zajedničkih institucija također biti hapšenja. On je zatražio da se u tom slučaju organizuje vanredna sjednica Predstavničkog doma, prenosi RTRS.

Ahmetović je prije davanja zvanične izjave inspektorima, objasnio novinarima da daje izjavu o slučaju mlade Romkinje, a koja je, po nekim informacijama seksualno zlostavljana od dvadesetak osoba, a koje su predmet današnjih hapšenja u Srebrenici i Bratuncu.

"Riječ je o djevojčici kojoj sam dao stipendiju za školovanje isto kao što sam dao stipendije za još mnogo djece", kazao je Ahmetović.

Istakao je da je zgrožen ovim insinuacijama te da će nedvojbeno on i njegova porodica proći kroz vrlo težak period.

"Suočavao sam se i s još gorim problemima u životu, ali ne mogu da shvatim da neko može izmisliti ovako nešto", kazao je i dodao kako vjeruje u Boga i da nije uradio ništa za što je prozvan.

M.M.: Želim postati neko

Manje problem a više izazov, bio je za udruženje Roma „ROMSKU SUZU“ kada je njihova članica iz lokalne zajednice Rakovac, opština Bratunac, M.M. zatražila pomoć za nabavku knjiga, jer djevojčica i njena nena žive od mjesečnih 120,00 maraka. Uprkos jako teškm uslovima života ova djevojčica ima jaku želju da se obrazuje i da završi školu.

M.M. se izuzetno motivisala na okruglom stolu koji je održalo udruženje Roma „ROMSKA SUZA“ pod nazivom „Važnost izjašnjavanja romske populacije-romskoj pripadnosti“. Naime, izlaganje dr. Medina Vantić kao vrlo uspješne žene koja se sa ponosom izjašnjava kao Romkinja, inspirisalo je djevojčicu da i ona ne odustane od svog cilja. Pričom o svom životu tokom redovnog školovanja i studentskih dana, Medina je probudila u M.M. buntovnički duh na vrlo pozitivan način. Nakon iscrpnog izlaganja Medine Vantić, M.M. je digla ruku za riječ i rekla nešto što nijedno romsko dijete ne smije zaboraviti: „Divim Vam se i svaka Vam čast kad ste to sve prošli i kad ste dostigli sve ovo što sada imate. I ja ću biti neko i nešto, zato što to želim da budem i zato što ste mi Vi sada ulili još više nade i moram da idem ka svom cilju. Završit ću i srednju, a onda i fakultet, jer ne želim da živim u neznanju i siromaštvu u kakvom sam sada. Mislim da se meni ta mogućnost pruža i ja je želim iskoristiti.“

Brzi pronalazak donatora koji je obezbijedio da se M.M. nabave knjige, bila je jedna od aktivnosti nekih od članova udruženja. Isto tako, udruženje je pronašlo donatora koji će Mersihu stipendirati tokom cijele godine a nadamo se i tokom čitavog školovanja.

( Jasmina Hakić, oktobar 2008. Media plan Institut)

(zurnal.info/Fena)

Jedino što se normalan čovjek može zapitati je: kakav je taj premijer kad mu je Semiha Borovac savjetnica?

Dok Haris Silajdžić, nesuđeni pisac ustava i beskompromisni borac za prava uhapšenih članova bh. predsjedništva u egzilu, ima Sanelu Jenkins za savjetnicu, premijer Federacije Bosne i Hercegovine je spao na to da mu savjete dijeli Semiha Borovac. Ne treba biti previše mudar niti posebno obdaren osjećajem za estetiku da bi se shvatilo ko je u ovoj podjeli ljepote i pameti izvukao ružniju, da ne kažemo deblju stranu. Zabrinjavajuće je to što perverzne navike ovdašnjih političara moraju plaćati poreski obveznici u Federaciji BiH.

OD TIMURA DO RADOVANA

Nisku propalih kadrova Stranke demokratske akcije, uhljebljenih na pozicijama savjetnika premijera Federacije BiH, Mustafa Mujezinović je od 1. marta popunio još jednim biserom iz Tihićeve sehare. Novi savjetnik predsjednika Vlade FBiH, ili da budemo gender korektni - savjetnica je bivša gradonačelnica Sarajeva Semiha Borovac. Ista ona čiju su smjenu građani mjesecima tražili dok se ona uspješno skrivala iza nenadležnosti, što joj nije smetalo da troši milione budžetskih sredstava Grada Sarajeva.

Čovjek sa “bijednom platom od četiri hiljade maraka, za koju niko ne bi radio posao kojim se on bavi”, nakon što je u svoj kabinet smjestio Timura Numića, Šefiku Hafizović, Mehu Rekića i Radovana Vignjevića, sada je pronašao mjesto i za ex-prvu damu glavnog grada, nimalo omiljenu među Sarajlijama.

Istrošene političke figure koje nisu mogle pronaći mjesto u nekom od diplomatsko-konzularnih predstavništava ili na čelu nekog javnog preduzeća, kao po pravilu završavaju na mjestima savjetnika u Vladi Federacije. Neformalnom i negativnom selekcijom oni najnesposobniji uvijek doguraju do samog vrha, do mjesta savjetnika federalnog premijera. Što je i normalno, jer nijedan ozbiljniji savjetnik koji drži do sebe ne bi savjetovao inžinjera Mujezinovića za platu bjedniju od “najbjednije”, koja često dobaci tek do tričavih dvije-tri hiljade konvertibilnih maraka.

MORALNO NENADLEŽNA

Poznata po svojoj mazohističkoj naravi, bivša gradonačelnica Sarajeva, nakon što joj je propala prilika da postane njena ekselencija u Beogradu, prihvatila se ipak odgovorne funkcije savjetodavke Mustafe Mujezinovića. Bez obzira na njen izrazito negativan imidž među stanovnicima Sarajeva, upitna je i njena kvalificiranost da se bavi ovim poslom, jer je za savjetnika aktuelnog premijera Federacije potrebno najmanje imati završen mediciniski fakultet sa specijalizacijom iz oblasti neuropsihijatrije, mada ne bi bilo loše vladati vještinama iz oblasti krivičnog prava. Međutim, ono što nju izdvaja od mase jednako loših kadrovskih rješenja Stranke demokratske zajednice je činjenica da je i u mandatu gradonačelnice Sarajeva radila poslove za koje nije nadležna, što je i sama priznala kada je izjavila da “nema institucionalnu nadležnost za moralnu odgovornost”. Nakon ovakve izjave jedino što se čovjek može zapitati: kakav li je taj premijer kada mu je ova savjetnica.

Mada ni to ne mora ništa značiti ako pogledate Harisa Silajdžića i njegovu savjetnicu, doduše počasnu.

U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao

Početkom marta državno telo živopisnog naziva Komisija za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, najavilo je da će iskopavanje groba četničkog komandanta na Adi Ciganliji početi nekako s proleća, čim to dozvole vremenske prilike. Aleksandar Čotrić, član Komisije za pronalaženje zemnih ostataka generala Draže, ponosno je najavio da će “traganje biti obavljeno najsavremenijim sondama za pretragu terena, tehnologijom koja je korišćena za pronalaženje masovnih grobnica iz poslednjih ratova”. U međuvremenu se ispostavilo da vremenske prilike pate od pomanjkanja patriotizma i nemaju nimalo razumevanja za napore četnolike komisije: temperatura se osetno spustila, od proleća ni traga ni glasa, na Beograd su prvo udarile kiše a potom i snegovi, u subverzivnoj nameri da osujete otkrivanje dobro čuvane tajne – gde se nalaze posmrtni ostaci Draže Mihailovića. „Najsavremenije sonde“ i nešto primitivniji ali srpskom kopačkom srcu bliži ašovi, lopate, pijuci, krampovi, bageri i rovokopači moraće još malo da sačekaju da sunce grane i omogući dražotražiteljima elementarne uslove za predviđeni arheološki napor.

Propao u zemlju

Detektivska akcija državnih organa Srbije pod radnim nazivom „Mi tražimo Dražu, Draža gradi nas“ traje već čitavih godinu dana, s promenljivim uspehom – od nikakvog do nepostojećeg. U potragu za Dražinim moštima upregnuta je silesija državnih činovnika i potrošeno je brdo para poreskih obveznika, ali bez ikakvih rezultata – đeneral kao da je u zemlju propao. Najvredniji kopač među državnim funkcionerima, Slobodan Homen, inače na privremenom radu u Ministarstvu pravde gde obavlja dužnost državnog sekretara, još u aprilu prošle godine obznanio je vaskolikoj bradatoj javnosti da je pronalaženje Dražinih moštiju prioritet države. Svoj dosta zamućen pogled na prioritete jedne prilično devastirane države Homen je obrazložio pozivanjem na uzvišenu ideju – moramo rešiti misteriju Dražinog groba „kako bismo razjašnjavajući prošlost konačno omogućili budućnost novim generacijama“. Iskustvo nas uči da se iza pozivanja na budućnost, mlade generacije i slične, kako bi rekao Kavafi, „zvučne banalnosti“, obično krije neki krajnje privatni, prizemni interes. Odmah nakon ovog blagoglagoljivog solilokvija, Homen je otkrio da je njegov deda Slobodan Subotić bio jedan od branilaca na suđenju Draži Mihailoviću i njegovoj grupi, te da je potom i sam bio proganjan od komunističkog režima. Za dražoljuba Homena moglo bi se reći da je ostvario puno od dečačkih snova – ima li šta lepše nego tuđim novcem finansirati rešavanje sopstvenih porodično-ideoloških trauma. Za neke ljude Srbija je zaista obećana zemlja.

U ovaj projekat od kapitalnog značaja za čitavu zemlju, a naročito onu koja će biti prekopana, uključio se i Slobodan Radovanović, v.d. republičkog javnog tužioca, koji je slavodobitno najavio da će pronaći grob Draže Mihailovića. Počelo je ispitivanje svedoka, prekopavanje po arhivama Bezbednosno informativne agencije i Vojno bezbednosne agencije, kao i licitiranje s lokacijama na kojima bi moglo da se pronađe nalazište đeneralovih kostiju. U igri su bila mnoga mesta u Beogradu, ali je na kraju četnička knjiga spala na dva slova – Adu Ciganliju i Lisičji potok. Srpska javnost je iz meseca u mesec bombardovana novim podacima koji govore u prilog jedne ili druge lokacije. Svedoci koji su se javljali Državnoj komisiji tvrdili su da je Draža, sto posto, Manitua mi, zakopan u Lisičjem potoku, na samo nekoliko stotina metara od Belog dvora (simbolički jako mesto), a istovremeno su kolale priče da se traženi grob nalazi na Adi tik ispod ružičnjaka, što bi značilo da i Draža ima svoju kakvu-takvu Kuću cveća, čime bi se ispravila još jedna istorijska nepravda. Na kraju je u mrtvoj trci pobedila Ada Ciganlija za dužinu krepalog konja, samo što se odustalo od ružičnjaka, a grob se, sudeći po poslednjim nazovi informacijama, nalazi na nekom drugom mestu koje će biti otkriveno publikumu čim se vremenske prilike okrenu u korist dražoiskatelja.

Potraga za Dražom nije toliko bitna sama po sebi, jer nas je urnebesni politički establišment već dobrano navikao na raznovrsne nepodopštine, farse, besmislene akcije i srodne oblike vređanja zdravog razuma. Potraga praćena medijskom halabukom važnija je kao simptom stanja u kojem se nalazi srpsko društvo, gde je simulakrum definitivno odneo pobedu nad poslednjim ostacima realnosti. U takvim okolnostima sasvim je prirodno da potraga za posmrtnim ostacima jednog osvedočenog saradnika nacističkih okupatora dobije status državnog prioriteta. To je ujedno i snažan simbolički čin u okviru rehabilitacije kvislinga i fašizma, praćene zatiranjem svih tragova antifašističkih tradicija, koja traje već dve decenije. Na frontu prekrajanja prošlosti već je urađeno mnogo: četnici i partizani su izjednačeni u Skupštini Srbije, deca već godinama iz udžbenika istorije uče da su četnici bili good guys, širom srpskih gradova narodni heroji su zbrisani sa plavih tabli koje označavaju imena ulica, a sudovi rade prekovremeno ne bi li rehabilitovali svakog kvislinga koji je po završetku Drugog svetskog rata osuđen za saradnju s fašistima. Još samo da pronađemo Dražu, pa da mirne duše izbrišemo iz istorije jednu od retkih svetlih stvari – činjenicu da smo u borbi protiv fašizma bili na pobedničkoj strani.

Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi

Kao i u svakoj medijski forsiranoj akciji srpskih vlasti koja uglavnom služi za zamazivanje biračkih očiju, od onog što je prisutno mnogo je važnije ono što je odsutno. U slučaju potrage za Dražom stvari su više nego očigledne. Umesto da se bavi mučnim i tegobnim, ali neophodnim poslom traganja za žrtvama koje je sama pobila u ratovima devedesetih, umesto da se suoči sa bliskom zločinačkom prošlošću - Srbija traži kosti Draže Mihailovića. Potraga za Dražinim moštima dobija udarna mesta u skoro svim srpskim medijima, dok se hladnjače sa leševima albanske dece i staraca prećutkuju ili završavaju na margini. Aktuelni srpski režim nema ni snage ni volje da se pozabavi zločinima svojih prethodnika, pa se okreće dalekoj i manje traumatičnoj prošlosti Drugog svetskog rata. A nije baš ni u duhu srpske tradicije da se bavimo žrtvama koje su stradale od naše ruke. Nacionalistička paradigma je jasna: žrtve su po difoltu naše, jer mi smo narod-žrtva, mi ne ubijamo – nas ubijaju, za sve je uvek kriv neko drugi, svejedno da li je u pitanju neprijatelj druge nacionalnosti ili drugačijeg ideološkog opredeljenja. Ili, rečima jedne davne četničke parole: „Zatrite komuniste da bi Srbin mogao da živi“. U okviru priprema za krvave devedesete jedna od bitnih uporišnih tačaka srpskog nacionalističkog projekta bilo je upravo iskopavanje žrtava iz jama stvorenih tokom Drugog svetskog rata. Radi ideološke instrumentalizacije, razume se, jer su iskopavanja vršena u cilju buđenja žudnje za osvetom i novim ratom. Dobrica Ćosić, otac i majka nacije, koji nad tek iskopanim kostima u Prebilovcima potpisuje svoju novu knjigu – to je žanr-slika nacionalističke nekrofilije. Potraga za Dražom pokazuje da je režim Borisa Tadića sasvim dostojan naslednik (u meri koja je danas dozvoljena i prihvatljiva) kulture smrti koju su Ćosić & comp. osamdesetih uveli na veliku scenu preko Miloševića.

Dugoročna vremenska prognoza najavljuje da će topliji dani, po prolećnom redu vožnje, u Srbiju stići tek početkom aprila. Tek tada će se stvoriti uslovi da Dražine kosti ugledaju svetlost dana i zablistaju u punom sjaju pre nego što ih Tadićevi činovnici prebace u Aleju velikana, na neko mesto dostojno četničkog gorostasa, na primer tik pored nedavno preminulog Mome Kapora koji bi se tome posthumno obradovao. Tamo će Dražine mošti strpljivo čekati na dolazak novih komšija, recimo Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ostalih đeneralovih naslednika koji su nastavili tamo gde je on stao pre više od pola veka.

(zurnal.info)

Radi se ustvari o nizu nevjerovatnih sličnosti poslovanja Oručevića i dvojice lobista protiv kojih se vodi istraga ali tih ključnih dijelova nema u Avazovom tekstu

Nabavljanjem opreme i robe na tenderima skuplje i po nekoliko desetina hiljada maraka od realne cijene u Bosni i Hercegovini se godišnje izgubi 300 miliona maraka. Iz rezultata opsežnog istraživanja nevladine orgainzacije Tender može se izvuči zaključak da nabavljači na svaki mogući način pokušavaju favorizirati određene dobavljače svjesno kršeći zakon. U drugom dijelu priče donosimo primjere kako se na tenderima biraju lijekovi opasni po zdravlje, negira postojanje zakona i ne poštuju odluke žalbenih institucija

Direktori zdravstvenih institucija u Bosni i Hercegovini najviše vole kupovati od “svojih” dobavljača, bez objave i često po nekoliko puta većim cijenama od tržišnih. Ako već moraju objaviti javni poziv za nabavke onda su ti tenderi napravljeni tako da “samo nedostaje slika ili ime” kompanije koja će biti izabrana. Zbog toga je moguće da zaštita pacijenata košta više nego njihovo liječenje a da se odvoz ljudskih organa povjeri firmi koja za takav posao ima izričitu zabranu.

U prvom dijelu priče pisali smo o tome kako se više od 300 miliona maraka bespotrebno potroši na nabavku medicinske opreme i materijala u Bosni i Hercegovini i može se smatrati čistom korupcijom, prema rezultatima istraživanja banjalučke nevladine organizacije Tender. Oni su analizirali javne nabavke na godišnjem medicinskom tržištu vrijednom više od milijarde maraka. Biranjem favorizirane kompanije umjesto najpovoljnije ponude odgovorni troše javni novac bez ikakvog srama. Državni Ured za razmatranje žalbi zbog toga dobije oko 1.600 žalbi godišnje samo na ponašanje zdravstvenih institucija.

Tako je Klinički centar Univerziteta Sarajevo prošle godine dodijelio tender za odvoz i uništavanje patološkog odpada firmi Pokop iz Visokog iako su ovi imali izričitu zabranu obavljanja poslova za koje su dobili tender! Istina, imali su dozvolu mjesne zajednice!? Da stvar bude gora, prema pravilima raspisanog tendera nisu morali imati nikakvu dozvolu a jedini kriterij za izbor je bila najjeftinija ponuda.

Spomenuti tender KCUS-a možda najbolje pokazuje kako se samim kriterijima tendera unaprijed određuje ko će biti njegov pobjednik. Oni su u kriterijima tendera izostavili navesti najvažnije: da način uništavanja fetusa i dijelova ljudskog tijela ne smije biti štetno za ljude i okolinu! Uz silan trud, teško je povjerovati da ovakva “sitnica” može promaći vlasnicima najprestižnijih medicinskih titula. Tender je tada dodijeljen kompaniji koja za to nije imala potrebno uslove niti dozvolu da se bavi takvim poslom, što je potvrđeno poništavanjem tendera Ureda za razmatranje žalbi. U rješenju Ureda negativno je ocjenjen način na koji je KCUS pripremio tender i izabrao najboljeg ponuđača, ne mareći za zdravlje ljudi i zaštitu okoline.

JOŠ SAMO FALI SLIKA

KCUS u prosjeku dodjeljuje polovinu svojih godišnjih tendera putem konkurentskog zahtjeva bez ikakve objave, četvrtinu putem pregovaračkog postupka i desetak godišnje ubrzanim ograničenim postupkom.

Navedeni postupci vršenja nabavki, koji su provođeni bez predhodne objave omogućili su potpisivanje ugovora u kojima je objektivno postojala prevelika mogućnost utvrđivanja dogovorenih cijena, koje su u pravilu znatno više od cijena koje bi ponuđači ponudili da su nabavke provođene otvorenim postupkom ili konkurentskim zahtjevom sa predhodnom objavom. Kod ovog Ugovornog organa posebno je indikativno da je proveo čak 281 direktni sporazum za nabavku roba i usluga, piše u izvještaju organizacije Tender i dodaje kako je povećanje sume na šest hiljada maraka koju direktor može iskoristiti bez raspisivanja tendera omogućila da se ova mogućnost prečesto koristi.

Drugom prilikom, kada je KCUS želio fizički zaštititi svoje radnike i pacijente, to je skupo koštalo sve poreske obveznike. Na javnom tenderu izabrana je ponuda zaštitarske agencije Alarm West iz Mostara koja je bila marku po satu skuplja od druge ponude ili ukupno 17.000 maraka više. U žalbi zaštitarske agencije Sword Security, čija tadašnja ponuda je bila povoljnija, navodi se da od KCUS-a nikada nisu dobili bodovnu listu tendera te da se u njemu tražilo fizičko obezbjeđenje pa je tako nejasno kako postavljanje videonadzora može biti ključni kriterij iako to uopšte nije bilo u kriterijima. Da je u ovom tenderu bilo tendencioznosti govori i njegovo poništenje koje je došlo od Ureda za razmatranje žalbi koji je poništio postupak i potvrdio da se radilo o favoriziranju. Posao je na kraju dobio jeftiniji Sword Security ali samo nekoliko mjeseci poslije KCUS bez najave raskida ovaj ugovor.

O ovom slučaju menadžment KCUS-a je pristao govoriti isključivo pismenim putem. U odgovoru direktora KCUS-a Farisa Gavrankapetanovića piše da je ugovor sa Sword Securityem raskinut iz razloga brojnih propusta na obezbjeđenju i neprofesionalnog ponašanja zaposlenika ove agencije. Sword Security odgovorio je tužbom ali prije nego je počelo suđenje posao je ponovo dodijeljen Alarm Westu uz objašnjenje da je zaštita bila hitno potrebna zbog učestalih incidenata na Klinici urgentne medicine.

Pa dobro, vjerovatno će naredni put, prilikom prvog kašnjenja sanitetskog ili kog drugog bolničkog vozila na intervenciju (a ima ih nebrojano svaki dan, o čemu je javnost upoznata, štaviše osjeti na svojoj koži... nažalost), biti razlog da se nabavi 50-ak vozila bez provođenja zakonom predviđenih postupaka, transparentnih, javnih pa da jednom narod zna gdje se troši državni novac. A ne dao Bog da fasada otpadne sa ionako ruševnih zgrada... eto ti razloga da ti građevinska firma osvane ujutro i za tričavih par miliona KM obnovi kakvu zgradu, treba li reći, bez poštovanja zakonske procedure samo zato što je javnost o tome upoznata, piše u žalbi Sword Securityja.

Zakon zaista pruža mogućnost rješavanja hitnih slučajeva bez javne objave ali njihova vrijednost nije smjela prelaziti 3.000 maraka ili deset posto godišnjih troškova. Ta cifra je pomjerena na 6.000 maraka, što se nekako podudara sa cijenom mjesečnog osiguranja Kliničkog centra.

Pouzdano znamo da iznos fakture za tu vrstu usluga i ispod zagarantovane cijene rada iznosi minimalno 6.000 maraka mjesečno, evidentna je gruba povreda odredaba Zakona o javnim nabavkama BiH, piše u žalbi Sword Securityja i optužuje KCUS za fovoriziranje Alarm Westa: nedostajala je samo fotografija osobe kojoj žele dodijeliti ugovor.

Identičnu rečenicu u svojoj žalbi na tender KCUS-a ima sarajevska firma Eko-medic. Oni su se prijavili da urade zakonom obaveznu dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju ali im je tražena dozvola za koju kažu da je bespotrebna i koju imaju samo dvije firme u Federaciji. Radi se o dozvoli za prvu grupu otrova, koja se prema riječima Sadete Džeko, menadžera Eko-medica, čak i ne smije koristiti u zdravstvenim institucijama. Bez obzira na to što su imali najpovoljniju ponudu odbijeni su na tenderu jer u propisima Federalnog ministarstva zdravstva samo firma sa ovom dozvolom može dobiti takav tender.
- Dva puta smo se žalili i nisu prihvatili našu ponudu, a treći put nas nisu niti uzeli u razmatranje. Oni se stavljaju iznad zakona a problem je što Ured za razmatranje žalbi nema nikakvu izvršnu vlast. Njihove preporuke mogu ali i ne moraju poslušati i uvijek imaju načina da ih izbjegnu – kaže Džeko i sumnja da je razlika u cijeni “data nekome”.

Uz sve prednosti i transparentnost Zakona o javnim nabavkama on ima i drugu stranu medalje. Svi sagovornici sa kojima smo razgovarali, i ponuđači i zdravstvene ustanove, nezadovoljni su ovim zakonom koji sa jedne strane dopušta favoriziranje kompanija dok sa druge obavezuje javne institucije da biraju najpovoljniju i ne nužno najkvalitetniju ponudu. Tako je KCUS prije nekoliko godina bio prinuđen izabrati najpovoljnijeg ponuđača za nabavku gipsa koji je sa beba, na koje je bio stavljen, jednostavno otpao!

SAMO DIREKTNO, NIŠTA JAVNO

Iako se sve firme imaju pravo prijaviti na tendere u oba entiteta, ovo istraživanje je pokazalo da je BiH podijeljena zemlja čak i u ovom slučaju. Nevidljive entitetske birokratske granice se uglavnom ne prelaze mada postoje velike razlike u cijeni istih lijekova ili opreme kod firmi iz “drugog” entiteta.

Ovakvo, ekonomski štetno ponašanje „federalnog lobija“, po procjeni upućenih medicinskih radnika omogućilo je prelijevanje u privatne dţepove više desetina miliona KM i učinilo da referalne cijene lijekova sa istim generičkim nazivom, oblikom, pakovanjem i jačinom (dozom), budu drastično skuplje, čak od četiri do 450 posto u odnosu na veleprodajne cijene iz proizvodnog programa proizvođača ljekova iz RS, piše u izjveštaju Tendera.

Oni su analizirali 77 javnih nabavki ove institucije i došli do podataka da je većina njih bila bez objavljivanja tendera i u direktnom dogovoru sa trgovcima i proizvođačima.

KCUS je najčešće sarađivao sa Medicalom iz Mostara, Siemensom čak sedam puta bez objave i Medlineom iz Sarajeva.

Neposrednijim uvidom u samu strukturu nabavljenih roba, primijećeno je prečesta kupovina roba koje su već obuhvaćene redovnim nabavkama u sklopu otvorenih postupaka, npr. nabavka roba iz domena kancelarijskog materijala, sredstava higijene i sl., ali po znatno višim cijenama. Kao značajan argument da tenderska dokumentacija nije dovoljno jasno sačinjavana u mnogome potvrđuje i neprimjereno visoke razlike i do 85 posto u visinama ponuda ponuđača za pojedine nabavke.

Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH imao je jako malo javnih nabavki u toku prošle godine ali je zanimljivo da je od analiziranih sedam čak pet bilo poništeno, što u značajnoj mjeri govori o propustima u pripremi tenderske dokumentacije ili u samom postupku provođenja.

Analizirajući desetine žalbi nailazili smo i na primjere tendera u kojima uopšte nije navedena količina potrebne robe pa je ponuđačima bilo nemoguće odrediti cijenu odnosno popuste za veće količine. Bilo je i primjera promjene ponude i to nakon otvaranja koverti, nakon što su se mogle vidjeti i ponude ostalih ponuđača, primjera u kojima se negiraju državni zakoni, odluke drugostepenih organa i sama država BiH. Na dan kada čitate ovaj tekst u BiH je objavljen ili izabran najmanje jedan tender u zdravstvenim institucijama. I na njega je uložena najmanje jedna žalba.

(zurnal.info)

Austrijska korporacija Porr pod velikom je istragom zbog davanja mita dvojici lobista kako bi oni “pogurali” projekat useljenja jedne austrijske direkcije u zgradu koju su napravili. Lobisti Walter Meischberger i Peter Hochegger od Porra su dobili 200.000 eura za ovu uslugu, a da na taj novac nikada nije plaćen porez. Safet Oručević za Porr radi sličan posao i na sličnom principu u Bosni i Hercegovini

Austrijska policija još uvijek pretresa prostorije građevinskog koncerna Porr i firme kćerke UBM, u velikoj istrazi zbog davanja 200.000 eura mita lobistima Walteru Meischbergeru i Peteru Hocheggeru, potvrdio je Gerhard Jarosch, glasnogovornik državnog tužilaštva u Beču.

Ova afera već danima je glavna priča u austrijskim medijima. Profil piše da je pozadina svega isplata provizije na berzi kotirajućeg koncerna Porr Meischbergeru i Hocheggeru u visini od 200.000 eura, kako bi se „odstranile sve prepreke za realizaciju građevinskog projekta firme Porr u Lincu“.

SVE IDE PREKO KIPRA

Optužbe kažu da su njih dvojica trebali “ubrzati” useljenje Finansijske direkcije Gornje Austrije u građevinski kompleks Porra uz pomoć tadašnjeg ministra finansija Karl-Heinza Grassera, Meischbergerovog prijatelja i poslovnog partnera. Porr je dvojici lobista provizije isplatio 2007. godine preko firme Astropolis iz Kipra, što su njih dvojica priznali tek nakon što je priča procurila u medije.

Porr je isprva tvrdio da nije bilo uplata dvojici lobista, ali je kasnije priznao da ih je bilo ali da je taj novac bio namijenjen širenju na tržište Rumunije još 2005. godine.

„Povezivanje sa nekim projektom u Lincu za našu firmu nikako nije shvatljivo“, izjavio je Peter Walder, glasnogovornik Porra. Iz Porrove kompanije UBM kažu da oni nisu optuženi i da sarađuju sa policijom u njihovoj istrazi.

Za Meischbergera i Hocheggersea se veže i afera privatizacije državne stambene udruge Buwog kojeg je kupio Immofinanz zahvaljujući zaštićenim podacima dobijenim od ove dvojice lobista. Sumnja se da su oni potplatili Ernsta Karla Plecha, tadašnjeg predsjednika Buwoga i jednog od članova komisije koja je odlučivala o privatizaciji. Za tu su uslugu dobili deset miliona eura, također preko kiparske firme koja je u vlasništvu bivšeg političara Hocheggera.

PORR JE U MOSTAR DOVEO ORUČEVIĆ

Safet Oručević, bivši gradonačelnik Mostara i dugogodišnji lobista Porra u prvi mah je govorio kako nije čuo za istragu da bi kasnije odbijao da komentariše ovu aferu.
- Ne znam ništa o tome, nisam čuo za to. To je ovdje svakodnevnica. Stalno imaju neke istrage Strabaga, Porra... - kaže za Žurnal Oručević koji se trenutno nalazi u Austriji gdje u posljednje vrijeme uglavnom i živi.

Za Žurnal nije želio govoriti o ovoj istrazi jer, kako kaže, ne želi davati medijima materijal za pisanje:
- Ne želim dati mesa Avazu da pišu o meni.

Njegova lobistička firma IUC Consalting u Austriji već godinama sarađuje sa Porrom, a austrijski mediji pišu kako je upravo Oručević najzaslužniji za ulazak Porra na bh. tržište.

Novinarka Wirtschaftsblatta Tamara Depolo spominje Oručevića u priči o poslovima Porra u Mostaru.

"Sestrinska firma za razvojne projekte Porra AG, firma Porr Solutions GmbH, osnovala je u BiH zajedničko 50:50 projektno društvo sa firmom Mostar-film d.o.o., što potvrđuje Porr u Beču. Mostar-film d.o.o. posjeduje više centralno smještenih nekretnina u gradu Mostaru, dvije od tih su nekadašnje kino dvorane. Porr već od prošle godine na mjestu Kino-Zvijezda razvija projekat poslovno-stambenog objekta u vrijednosti oko pet miliona eura, a na mjestu Kina Partizan nastaje mješoviti projekat sa tri kinosale. Da se u Mostaru planira u pet objekata investirati ukupno 30 miliona eura, saopštio je Porr već prošle godine. U tih pet planiranih projekata spadaju dvije poslovne zgrade i jedna garaža. Dobre mostarske veze Porr treba da zahvali Safetu Oručeviću. Nekadašnji gradonačelnik Mostara je oficijelni Porrov predstavnik u Mostaru. U zajedničkoj firmi PID Porr je u Mostaru za 4,5 miliona eura podigao zgradu Vila-Neretva. Novim projektima Porr izrasta u najvećeg igrača na tržištu stambene novogradnje u gradu sa 100.000 stanovnika”, navodi Depolo u Wirtschaftsblattu.

Osim Mostara Porr je u BiH bio zainteresovan za još nekoliko projekata među kojima je i famozni i odbijeni projekat izgradnje elektrana. Tada je Porr pokušao kroz APET grupu direktno sa Vahidom Hećom, ministrom energije, rudarstva i industrije, dogovoriti ovaj posao. Zainteresovani su bili i za gradnju autoputeva u BiH, nekoliko zgrada u Sarajevu i udjele u domaćim građevinskim kompanijama Unioninvestu i Hidrogradnji.

Mediji u Austriji tvrde da je priča oko Porra mnogo komplikovanija i šira od ove koja je procurila u javnost i većina ih sumnja da se ne radi o izuzetku. Ugled Porra već je narušen posebno nakon promjene zvaničnog stava kompanije, iako je Oručević u svom intervjuu za Oslobođenje još u januaru 2008. godine branio ugled Porra: Oni imaju više do sto godina dugu tradiciju i ugled, najbolje međunarodne reference i nikad nisu i ne bi učestvovali u bilo kakvom netransparentnom projektu, izjavio je tada Oručević.

Za Žurnal kaže da za svoje usluge dobija redovnu mjesečnu platu, a ne proviziju poput Meischbergera i Hocheggera koji su za samo jedan posao uzeli 200.000 eura. Centar za istraživačko novinarstvo došao je do podatka kako je Oručević 2006. godine za svoje lobističke usluge zaradio 240.000 eura. Tek četrdeset više od spornog iznosa koji je ovih dana u centru pažnje austrijskih medija.

(zurnal.info)

Prije više od devet godine Borka Ožegović je brutalno ubijena u svojoj kući u mjestu Ribnik kod Mrkonjić Grada, udaljenoj nekoliko stotina metara od masovne grobnice Bunarovi, gdje su zakopana tjela ubijenih Bošnjaka iz sela Humići. Ubice Ožegovićke su iza sebe ostavile i previše tragova ali do dan danas ovaj slučaj nije riješen

Selo Bunarevi nalazi se na Manjači, sat vožnje od Banjaluke. Pripada opštini Ribnik i granično je područje sa opštinom Mrkonjić Grad. Kuće raštrkane u pejzažu, vjetar neprestano duva, do prvog komšije najmanje pola sata hoda. Dom Ožegovića smješten je u zaseoku na osami, u zavjetrini. Kada skrenete sa glavnog puta Banjaluka-Čađavica, možete po kraškom predjelu voziti još petstotinjak metara, a onda pješke preko goleti, kroz jarugu, dok vam se hladoća nemilosrdno uvlači u kosti, do mjere da drhturite, osjećate se neprijatno, podilaze vas žmarci... U kućama Ožegovića nećete se ugrijati, jer u njima niko ne živi. Deceniju već. Kuća je u crno zavijena, miris smrti snažan je i intenzivan, teška nepravda ovdje stoluje, tjeskoba satire svakog posjetioca. Hodate puteljkom kojim su osamnaest godina prije vas hodali notorni koljači, vukući tijela pobijenih Bošnjaka prema rupčagi, vjerujući da će crna zemlja progutati i sakriti tragove i ostatke njihovog krvavog, zvjerskog pira; hodajući prepoznajete stope istih tih koljača koji su devet godina ranije ponovo obišli Bunareve i za sobom ostavili još jednu žrtvu, zaklanu iza vrata, u lokvi krvi, krivu samo zato što živi dvjestotinjak metara od jame koja nije sakrila zločin iz rata i koja u svojoj utrobi nije htjela zadržati tijela nevinih, na pravdi Boga pobijenih ljudi, krivih jedino zato što imaju drugačije ime.

KAFA ZA UBICE

Taj petnaesti januar 2001. bio je suncem obasjan, prevruć za to doba godine. Borka Ožegović ispratila je ranom zorom muža Miladina za Banju Luku, gdje je otišao da izvrši medicinske pretrage. Dok je nalagala vatru, sa glavnog puta skrenuo je bijeli golf, trojica su bili u njemu. Vozili su se nekih petsto metara, a onda zastali - puta više nije bilo. Nakon kratkog dogovora, dvojica su krenuli prema kući Ožegovića, treći je ostao u automobilu. Pokucali su na Borkina vrata, pustila ih je u kuću. Takav je običaj i red, gostoljubivost je ponos domaćinske kuće. A i čega bi se Borka plašila, kada joj je već 61. godina, unučad povelika, para nema, sem nekih 400 maraka u šifonjeru, nad kojima ne vrijedi drhtati. Gostima je skuhala kafu, nasula im sok-himber, malo jači je napravila, donijela pepeljaru, jer su pušili... Nakon pedesetak minuta dva muškarca napustili su Borkinu kuću, žurnim, gotovo trčećim korakom krenuli ka golfu, motor je zabrundao, bijelo vozilo lagano, oprezno je krenulo ka regionalnom putu, zamaklo iza krivine i nestalo. Dim iz odžaka Ožegovićevih vio se još neko vrijeme, posustajući u borbi sa sunčanim danom, da bi uskoro nestao, zgasnuo. Nije ga bilo već par sati, kada je to primijetila Rosa Ožegović, prva i jedina komšinica Borkina. Krenula je ka kući, kucala uzalud, uplašila se da je Borki pozlilo, nahrupila u stan i ugledala je kako leži u lokvi krvi, na sred kuhinjice, iz strašnog razreza na vratu ništa nije izlazilo, krv i život su odavno iscurili; grozomorna rasjeklina izgledala je kao crna jama.

Rosa je zajaukala, sleđena onim što vidi, prestravljena oteturala u selo, obavijestila poznanike, alarmirana je policija, inspektoru su stigli na lice mjesta. Nakon sahrane Rosa je napustila selo, a šest mjeseci od ubistva, umro je i Borkin muž Miladin. Srce mu je prepuklo od tuge.

SELOTEJP

Uviđajem je utvrđeno da su starici ruke i noge bile vezane selotejpom. Nakon toga zaklana je nožem iza vrata i ostavljena da leži na podu. «Profesionalno je zaklana», svjedočio je član istražnog tima. Šta znači «profesionalno»? Samo jedno-ubica je klao i ranije i to često, dok nije postigao nivo uažasavajućeg umijeća, koji su inspektori pohvalili, opisujući ga riječju profesionalno! Profesionalni koljači koji su smaknuli Borku iza sebe su ostavili opuške, otiske prstiju i ostale tragove, ali istraga u posljednjih devet godina nije domakla od početka, a neće ni odmaći, jer ubice su zaštićene od pojedinaca koji se nalaze u policijskim i pravosudnim institucijama Republike Srpske i koji su učinili sve da se u ovom slučaju ništa ne uradi. O hladnokrvnosti ubica, njihovoj beskrupuloznosti, brutalnosti i proračunatosti svjedoči potvrđeno saznanje da su popili kafu koju im je Borka napravila i još je uz to zalili sokom, a onda su staricu svezali i preklali. Ne postoji riječ ni u jednom jeziku kojom bi se mogla opisati ovakva monstruoznost.

Borkina smrt je, nažalost, samo vrh ledenog brijega ispod kojeg su, direktno, smrti još najmanje 26 lica bošnjačke nacionalnosti iz sela Humići, opština Ključ, zvjerski pobijenih u avgustu 1992. godine, a indirektno stotine pobijenih sa tog područja. Za ovaj zločin pred sudom BiH optužen je Vinko Kondić, a proces još uvijek traje.

Policija Republike Srpske je civile iz sela Humići pokupila tog avgusta i povezla ih u koncentracioni logor na Manjači. Prema svjedočenjima naših izvora, ovi nesretni ljudi su odvezeni u logor na Manjači, ali tamo nikada nisu stigli. Pobijeni su u neposrednoj blizini logora. Ubice su iz policije, u to nema nikakve sumnje. Nakon što su pobijeni, bačeni su u jamu koja se nalazi trista metara ispod kuće Borke Ožegović. Tijela su pronađena osam godina kasnije, avgusta 2000., ekshumirana i prebačena u Ključ. Od posmrtnih ostataka nađenih u jami sklopljeno je 26 čitavih tijela, a nakon toga ostalo je još dijelova skeleta, što svjedoči da je žrtava bilo više. Koliko, ne zna se i pitanje je da li će se ikada saznati. Nesporno je da u jamama u Bunarevima ima još tijela ubijenih, ali ekshumacije se ne vrše iz, kako se tvrdi, bezbjednosnih razloga, jer su grobnice minirane.

POLICAJCI UBICE

Borku Ožegović ubili su oni neljudi koji su zvjerski pobili seljane Humića samo zato što su muslimani. U to nema nikakve sumnje, kao što nema sumnje da su policajci pobili stanovnike Humića. Borka je ubijena zato što su vjerovali da je vidjela i da zna ko je bacio pobijene ljude u jamu ispod njene kuće, premda mještani Bunareva tvrde da pojma nisu imali da se tu uopšte nalazi masovna grobnica, te da to nisu znali ni Ožegovići. Uprkos tome Borka Ožegović je ubijena kako bi ubice uklonile svaku sumnju u svojim bolesnim glavama kako bi ona mogla da ih prokaže. Bez sumnje ih je na to ponukao susret koji se desio krajem dvijehiljadite, kada su pripadnici međunarodnih vojnih snaga posjetili Ožegoviće, interesujući se za njihova saznanja o masovnoj grobnici. Naši izvori tvrde da Borka zaista nije znala da je ispod njene kuće masovna grobnica i da je «greškom ubijena».

INSTITUCIJE RS ŠTITE UBICE

Zločinci su računali na još jednu stvar: svoj uticaj u institucijama RS, pravosuđu i policiji, za koji se sada može argumentovano reći da je ogroman. Jer da nije tako, ubice bi već bili otkriveni, pošto su ostavili brojne tragove iza sebe. Posebno je šokantno saznanje da su oni koji su vodili istragu svjesno činili sve da je opstruišu i skrenu njen tok, optužujući sve i svakoga za ubistvo. Tako su tvrdili da su Borku «ubili muslimani zbog osvete što je u blizini njene kuće nađena masovna grobnica». Zaista jadno, jer ko bi se «od muslimana» te 2001. usudio doći u Bunareve, smještene duboko u teritoriji RS i ubiti nemoćnu staricu iz osvete?! Tvrdili su i da je pljačka motiv: onih četiristotine maraka iz šifonjera!!! Niko ozbiljan nije povjerovao u ovakvu postvaku stvari, ali svako ko drži do sopstvenog razuma ubijeđen je da su ubice isti oni koji su '92. pobili nevine civile iz Humića i da te koljače štite pravosudne institucije RS, opstruišući istragu. Uostalom, šturi odgovori koje smo dobili iz Okružnog tužilaštva Banjaluka jedan su brojnih dokaza za to.

«Povodom Vašeg zahtjeva za pristup informacijama, od dana 22.02.2010. godine, a u vezi sa Vašim pitanjima, obavještavamo Vas, da je istraga o ubistvu Borke Ožegović u toku, odnosno preduzimaju se potrebne istražne mjere i radnje na otkrivanju počinioca ovog kirivičnog djela, a što se tiče pitanja o pronalasku masovne grobnice u dvorišto Borke Ožegović za ovo pitanje obratite se Komisiji za nestala lica Federacije BiH ili Institutu za nestala lica BiH», kratko nam je u dopisu odgovoreno, bez i jedne jedine riječi o tome ko je od tužilaca bio zadužen za ovu istragu.

ĆUTNJA TUŽILAŠTVA BANJALUKA

Za istragu ubistva Borke Ožegović bio je zadužen Vitomir Soldat, trenutno glavni tužilac Okružnog tužilaštva u Banjoj Luci. Upravo zbog toga su odgovori ove institucije šturi i sasvim je svjesno izbjegnuto da se potvrdi da je Soldat vodio ovaj slučaj i doveo ga nakon devet godina u status nerješivog. Naši izvori dalje tvrde da nadležni za istragu nikada u prethodnih devet godina nisu pozvali nijednog jedinog člana porodice Borke Ožegović, kako bi ih saslušali u vezi sa njenim ubistvom. Ne samo da ih nisu pozvali, već im nisu pružili niti ijednu informaciju u vezi sa tim. Razlozi za ovakvo postupanje su više nego jasni, tim više jer su narečeni imali i odgovornost i obavezu da istraže ko je pobio Bošnjake iz Humića i bacio ih u jamu na Manjači, odnosno da počinitelje izvedu pred lice pravde. Ništa od toga nije učinjeno, a ovaj slučaj prepušten je Tužilaštvu i Sudu Bosne i Hercegovine.

Soldat je poznat po nečinjenju i u nizu drugih slučajeva, a njegov nedavni reizbor na mjesto Glavnog tužioca dokaz je kataklizme koja vlada u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH, koji ga je na to mjesto nanovo postavio. Soldat mora odgovarati zbog nečinjenja i opstruisanja istrage ubistva Borke Ožegović. Da je on radio i uradio svoj posao u ovom slučaju, ubice civila iz Humića odavno bi bili iza rešetaka. Strah da će biti ubijen, ukoliko istraži ovaj zločin, za njega nije opravdanje.

«Soldat zna ko je ubio Borku Ožegović, kao i ko je pobio civile iz Humića, ali ništa nije preduzeo plašeći se za svoju bezbjednost», tvrde naši izvori. Ako je to tako, onda Soldat mora biti smijenjen sa funkcije koju obnaša, jer je neprihvatljivo da se tužilac plaši raditi svoj posao. Posebno ako tim strahom štiti notorne ubice.

SOLDATI ZLA

Priča o Soldatu nije kraj užasa u banjalučkom Okružnom tužilaštvu. U toj instituciji radi i Rajko Dakić, i to na poslovima opšteg kriminaliteta. Dakić je iz Ključa gdje je do 1990. godine obnašao dužnost sudije, ali je sa tog mjesta suspendovan, jer je utvrđeno da je učestvovao u falsifikovanju pasoša. Početkom rata, Dakić postaje predsjednik Opštinskog suda u Ključu i blizak član Kriznog štaba u toj opštini, čiji je potpredsjednik bio njegov brat Tihomir. Tihomir Dakić u to vrijeme obavljao je dužnost sekratara Srpske demokratske stranke u Ključu. Dakić je suodgovoran za brojna zla počinjena na tom prostoru, jer ih je prikrivao i nije procesuirao, iako je znao ko su ubice. Tako je Dakić bio prisutan na nekoliko mjesta na kojima su izvršeni pokolji, gdje je izvršio uviđaj kao dežurni sudija. Utvrdio je zločin, saznao ko su ubice, a nije učinio ništa da ih privede pravdi, o čemu postoje relevantni dokazi.

U selu Kamičak, opština Ključ, 1992. godine ubijeno je pet lica bošnjačke nacionalnosti, od čega jedna osmogodišnja djevojčica. Žrtve su brutalno izmasakrirane i teško mučene, prije nego što su ubijene. Dakić je utvrdio da su ubice Dragan Bajić i Marko Paunović, pripadnici Vojne policije iz sela Podovi. Umjesto da ih pohapsi Dakić je, prema riječima svjedoka, naredio da se žrtve zakopaju u jamu.

U mjestu Reizovići ubijene su Hata i Fata Risović i Ramiza Adžemović, a teško je ranjen Mehmed Ćenanović. Zločin se desio 1993., zločinci su poznati, Dakiću posebno, ali on ništa nije preduzeo da se ubice kazne. Rajko Dakić bio je i na uviđaju u selu Humići nakon što je ubijen Branko Samardžija. Zločin se desio 1993. godine, a Samardžija je ubijen zato što se njegov sin godinu dana ranije oženio sa muslimankom, odbio da nosi pušku i napustio zemlju, odlazeći u inostranstvo. Ubice su i u ovom slučaju poznate, ali Dakić nije učinio ništa da budu kažnjeni. SIPA po nalogu Tužilaštva BiH istrage o ovim slučajevima intenzivno privodi kraju i u najskorije vrijeme očekuje se hapšenje počinilaca ovih gnusnih zločina.

Nažalost, Dakić je još uvijek na slobodi i obavlja vrlo značajnu tužilačku funkciju, iako je, uz sve navedeno, poznato da je lično potpisao rješenja o protjerivanju sudija Džemala Botonjića, Enise Dučanović, te još pet lica bošnjačke nacionalnosti iz Suda u Ključu 1992. godine.

Njegovo ime pominje se u «predmetu Kondić», a mnogim svjedocima je potpuno nejasno kako je moguće da je Dakić na slobodi i još uz to tužilac banjalučkog tužilaštva. Kada se ovako sagledaju stvari, jasno je zbog čega još uvijek nisu otkriveni zločinci koji su pobili mještane Humića, a devet godina nakon toga likvidirali i Borku Ožegović u selu Bunarevi. Jasno je i da pomirenja, pravde i slobode u ovoj zemlji neće biti dok god u pravosudnim institucijama i policiji sjede raznorazni slodati i dakići, koji primarno štite zločince, kako bi sačuvali svoje pozicije u čijim temeljima je krv nevinih.

Masovna grobnica Bunarevi

"Prilikom antropološke obrade sastavljeno je 24 tijela i definitivno je ostalo viška kostiju očito od nekih drugih tijela koja su ostala na dnu jame. Jednostavno, ekshumacija je totalno nekvalitetno odrađena od strane dva ljekara međunarodne komisije", rekao je za medije prije dvije godine Jasmin Odobašić, bivši načelnik u tadašnjoj Federalnoj komisiji za traženje nestalih lica. On je tada istakao da je imao namjeru da se vrati i završi posao u Bunarevima, ali mu čelni ljudi Instituta za traženje nestalih, zbog kako kaže, interesa pojedinaca, to nisu dozvolili.

 

Optuženi Vinko Kondić

Pred Sudom BiH vodi se postupak protiv Vinka Kondić koji je optužen zbog organizovanja grupe ljudi i “podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela genocida, te zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina” na području Ključa.
Prema navodima iz optužnice, Kondić se tereti i za protivpravno hapšenje 24 muslimana u selu Humići, čija su tijela posle rata pronađena i identifikovana u masovnoj grobnici “Bunarevi 1”. Prema navodima iz optužnice, oni su uhapšeni u Humićima, odakle su povedeni prema logoru na Manjači, ali su usput ubijeni, a njihova tijela kasnije su pronadjena u toj masovnoj grobnici.

U optužnici, koja ima 22 tačke, Kondić se tereti da je imao jednu od “vodećih uloga u sprovođenju udruženog zločinačkog poduhvata” te da je “planirao, pripremio, pokrenuo, naredio i počinio ili propustio da poduzme nužne mjere da spriječi ili kazni činjenje krivičnih djela”.
Kondić je od jula 1991. do aprila 1994. godine bio načelnik Stanice javne bezbjednosti Ključ, posle čega postaje zamjenik načelnika Centra javne bezbjednosti Ključ. U decembru 1991. godine imenovan je za člana Kriznog štaba Skupštine opštine Ključ kao “najvišeg organa vlasti”, a od jula 1992. godine postaje član Ratnog predsjedništva opštine.
“Realizacija zajedničkog udruženog zločinačkog poduhvata započela je preuzimanjem vlasti od strane srpskih snaga u selima i naseljima na području opštine Ključ, a nastavljena protivpravnim hapšenjem, zatvaranjem civila, njihovim premlaćivanjem, mučenjem, zatvaranjem u nehumanim uslovima, prisilnim premještanjem i deportacijom iz njihovih domova”, navodi se u optužnici.
Kondić se tereti da je pod njegovom komandom policija učestvovala u hapšenju, ispitivanju, psihičkom i fizičkom zlostavljanju, te zatvaranju nesrba u logore na području Ključa.

U optužnici se, izmedju ostalog, navodi da je od 27. maja do kraja avgusta 1992. godine bošnjačko stanovništvo sa područja Ključa, Sanice, Krasulja, Ramića, Prhova, Velagića i drugih sela i naselja odvođeno i zatvarano u prostorije osnovne škole u Sanici i Osnovne škole “Nikola Mačkić” u Ključu, u SJB Ključ, bivšu željezničku stanicu u Sanici, kao i fudbalski stadion u Ključu i tvornicu mašina u Halinovskom Vrelu, gdje su civili ispitivani i zlostavljani.
U optužnici se još navodi da je 10. jula 1992. godine vojska, potpomognuta policijom, uhapsila muškarace iz sela i zaselaka opštine Ključ i zatvorila ih u osnovnu školu u Donjim Biljanima. Posle ispitivanja zatočenici su izvođeni i ubijani. Tom prilikom ubijeno je “najmanje 219” osoba, stoji u optužnici.
Tijela ubijenih osoba sa područja Ključa pronađena su u masovnim grobnicama “Bunarevi 1”, “Zableće”, “Vučije poljane”, “Crvena zemlja” i “Lanište 1”.

Tužilaštvo bez ikakvog odgovora

Okružno tužilaštvo Banjaluka

Glavni okružni tužilac Vitomir Soldat

Poštovani,

molimo Vas da nam u skladu sa Zakonom o slobodi pristupa informacijama odgovorite na sledeća pitanja:

1. Prema našim informacijama, Borka Ožegović ubijena je 15. januara 2001. godine u svojoj kući, opština Ribnik. Da li su ubice otkrivene?

2. Da li je tačno da je u dvorištu Borke Ožegović otkrivena masovna grobnica u kojoj su pronađena tijela 26 lica bošnjačke nacionalnosti?

3. Da li su otkriveni počinioci ovog gnusnog ratnog zločina?

4. Ko je vodio istragu o ubistvu Borke Ožegović?

Molimo Vas da nam na ova pitanja u pismenoj formi odgovorite najaksnije do petka, 26. februara 2010. godine.

Slobodan Vasković

__________________

Broj:IT 17/10

Datum: 24.02.2010.

Banja Luka

Online magazin Žurnal

Ul.Nova 5

Sarajevo

Predmet: Odgovor na zahtjev za pristup informacijama

Povodom Vašeg zahtjeva za pristup informacijama, od dana 22.02.2010. godine, a u vezi sa Vašim pitanjima, obavještavamo Vas,

• da je istraga o ubistvu Borke Ožegović u toku, odnosno preduzimaju se potrebne istražne mjere i radnje na otkrivanju počinioca ovog kirivičnog djela, a što se tiče pitanja o pronalasku masovne grobnice u dvorišto Borke Ožegović za ovo pitanje obratite se Komisiji za nestala lica Federacije BiH ili Institutu za nestala lica BiH.

S poštovanjem,

Za Službenik za informisanje

Mira Miletić

Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, napustio je londonski aerodrom i na putu je za univerzitet Buckingham , kaže za Žurnal njegova kčerka Emira Ganić. Nezvanična vijest da je Ganić uhapšen odnosno zadržan na londonskom aerodromu stvar je nesporazuma, kaže Emina Ganić, i dodaje da se on zadžrao na aerodromu ali da se nije radilo o hapšenju, što je kasno večeras putem medija potvrdio i sam Ejup Ganić.

- Ni ja još uvijek ne znam o čemu se radi. Mislim da je bila neka banalnost sa izgubljenim prtljagom ili nešto slično. Čula sam se sa bratom Emirom koji je sa njim i oni su već na putu za  Buckingham gdje je večeras ceremonija dodjele diploma njegovim studentima - kaže Emina Ganić i dodaje da je sve apsolutno u redu.

B92, međutim, tvrdi da je "Ganić pušten sa aerodroma uz objašnjenje da je to urađeno iz logističkih razloga", prenoseći izjavu Ivice Dačića, ministra unutrašnjih poslova Srbije.

"Srpski Biro interpola je zbog toga zatražio zvanično objašnjenje", rekao je Dačić, prenosi B92.

"Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva BiH, danas je bio nakratko zadržan na aerodromu u Londonu, ali će, zahvaljujući brzoj intervenciji i diplomatskim kontaktima, nesmetano obaviti aktivnosti zbog kojih je otišao u Veliku Britaniju. Tamo će noćiti i nesmetano se vratiti u Bosnu i Hercegovinu", izjavio je večeras za Agenciju Fena u Sarajevu izjavio portparol Ministarstva vanjskih poslova BiH Zlatan Burzić.

Uz napomenu da u vezi sa slučajem "Dobrovoljačka" za Ganićem nije na snazi međunarodna Interpolova potjernica, niti za bilo kojim bosanskohercegovačkim građaninom, portparol je kazao da je bh. ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj odmah po saznanju za Ganićev slučaj kontaktirao njega lično te Ambasadu BiH u Velikoj Britaniji kao i britansku ambasadu u Sarajevu. Kontaktiran je Foreign Office, kazao je Burzić.

On se nada da će preduzete aktivnosti lišiti sve bosanskohercegovačke građane potencijalnih sličnih neugodnosti.

Njegov daljnji komentar je da Velika Britanija i Srbija vjerovatno imaju neki bilateralni sporazum kao pravno uporište na osnovu kojeg se desio ovaj slučaj.

I ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Sadik Ahmetović večeras je Feni prokomentirao da je Ganić bio na jedan sat u aerodromskom odjeljenju za dodatne provjere, ali i da se nije desilo ništa ozbiljno.

"Ništa neobično za aerodrome. Sve je uredu i on će se vratiti nesmetano", dodao je ministar.

Nezvanična informacija koja se pojavila oko 19 sati glasila je da je Ejup Ganić, bivši član Predsjedništva Bosne i Hercegovine uhapšen u Londonu po potjernici Tužilaštva Srbije zbog slučaja “Dobrovoljačka”.

Srbija je u decembru 2008. godine raspisala potjernice za 19 osoba, među kojima je i Ganić, zbog navodnog ratnog zločina 3. maja 1992. godine u sarajevskoj ulici Dobrovoljačka. Tada su, navodno, ubijena 42 a ranjena 73 pripadnika JNA dok je njih 215 zarobljeno.

Srbijanski B92 prenio je da se Ganić trenutno nalazi na aerodromu i da je tu zadržan zbog provjere potjernice MUP-a Srbije, potvrdio je za B92 Vladimir Vukčević, srpski tužilac za ratne zločine.

"Ovo je predmet koji dugo radimo, vezan je događaje iz 1992. godine. Tu je počeo rat... Ejup Ganić i još nekoliko lica su pod istragom. Iz ovoga se vidi ozbiljnost našeg pristupa i nijedna žrtva neće ostati bez zadovoljene pravde", rekao je srpski tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević, gostujući u Vestima TV B92.

Prema riječima Borisa Grubešića, portparola Tužilaštva BiH, on još uvijek nema nikakvih informacija o tome.

(zurnal.info/FENA)

«Žurnal» saznaje u bezbjednosnim strukturama BiH da je pod lupom istražilaca i Nenad Balaban, advokat u čijoj pratnji se Gudurić pojavio u CJB Banjaluka prilikom predaje

Bojan Gudurić, zvani Bajone, jedan od optuženih za ubistvo Ive Pukanića, suvlasnika lista «Nacional» i Nike Franjića, šefa marketinga u toj izdavačkoj kući, još uvijek se nalazi u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu, čekajući da bude izručen Hrvatskoj ili Srbiji. Obje ove zemlje za Gudurićem su raspisale međunarodnu potjernicu, a Bariša Čolak, ministar pravde u Savjetu ministara BiH, odlučiće o tome gdje će Gudurić biti izručen. Sam Gudurić zahtijevao je da bude upućen u Hrvatsku, gdje je prije dvadesetak dana počelo suđenje optuženima za ubistvo Pukanića i Franjića, tvrdeći da je nevin i da će to dokazati pred tamošnjim pravosuđem.

PREDAJA

Gudurić se 1. februara ove godine, dva dana prije početka suđenja u Hrvatskoj, «dobrovoljno» predao policiji u Banjaluci. Promptno je proslijeđen u Sarajevo, a niko iz vrha policije nije rekao ni jednu jedinu riječ o tome otkud Gudurić u Banjoj Luci, koliko dugo je boravio u najvećem gradu Republike Srpske i kako je moguće da se do CJB došeta u pratnji advokata?! Što je još gore, ne postoji nikakva istraga o tome gdje se Gudurić krio i ko su mu bili jataci. Sve je pokriveno teškom ćutnjom i snažnom željom da zaborav što prije prekrije ovaj događaj. Sam Gudurić je u «intervjuu» režimskim Nezavisnim novinama «objasnio» da se u Banjoj Luci predao zato što je «prilikom prelaska na granici sa Hrvatskom došlo do nekih komplikacija». Gudurićeve tvrdnje su smiješne i, naravno, neistinite, te sračunato plasirane kako bi se zaštitili njegovi jataci u Banjoj Luci, koji su mu mjesecima obezbjeđivali sigurno utočište. Nikakvih komplikacija na granici nije bilo, iz prostog razloga što je Gudurić najmanje tri mjeseca prije predaje, prema potvrđenim saznanjima «Žurnala», živio u Banjoj Luci i kretao se bez ikakve bojazni da će biti uhapšen. To samo po sebi potvrđuje da je uživao zaštitu moćnih pijedinaca iz vlasti, primarno iz bezbjednosnih struktura ovog entiteta.

ŠNICLE

Prema svjedočenjima naših izvora, Gudurić je tri mjeseca boravio u banjalučkom naselju Nova Varoš i to u ulici Petra Preradovića, gdje je imao iznajmljen stan. Toliko je bio siguran da mu se neće ništa desiti da je čak opominjao komšije, koji su, prema njegovom mišljenju, bili previše bučni i smetali mu u trenucima odmora.

«Nakon što se oglasilo zvono, otvorila sam vrata, a ispred je stajao meni nepoznat mladić, koji je imao tridesetak godina. Već nekoliko mjeseci primjećivala sam ga u naselju i kako ulazi u zgradu, ali nisam imala pojma o kome se radi. Nakon što sam ga upitala šta želi, oštro i prijeteći mi je rekao da više ni u kom slučaju ne lupam šnicle prije podne, jer mu to jako smeta i ne može zbog toga da spava», kaže za «Žurnal» Gudurićeva komšinica, koja iz razumljivih razloga želi da ostane anonimna. Dalje tvrdi da je shvatila o kome se radi, tek kada je u medijima vidjela vijesti o njegovoj predaji. Nakon ovog odbila je svaki dalji razgovor, tvrdeći da ne zna ko je posjećivao Gudurića u stanu i sa kim se družio tih nekoliko mjeseci koje je proveo u toj zgradi.

ŠUŠLJIK POD LUPOM

U bezbjednosnim strukturama BiH, «Žurnalu» su potvrđena saznanja da se Gudurić duže vrijeme skrivao u Banjoj Luci, ali nisu htjeli precizirati koliko je to trajalo. Naši izvori kažu da oko Gudurićeve predaje i svega vezanog za taj slučaj u Ministarstvu unutrašnjih poslova RS postoji «prava zavjera ćutanja». «Jednostavno je gotovo nemoguće dobiti bilo kakvu, pa i najbeznačajniju informaciju o tom slučaju», kažu oni. Na naš upit da li je moguće da je Mile Šušljik, savjetnik ministra unutrašnjih poslova Stanislava Čađe, bio glavni Gudurićev jatak i njegov zaštitnik, kratko su odgovorili da je narečeni pod punom opservacijom i da se temeljno istražuje njegova uloga u cijelom slučaju. Zagrebački «Nacional» je nekoliko dana nakon Gudurićeve predaje objavio da su «Gudurića skrivali ljudi Milana Šušljega, savjetnika u Vladi Republike Srpske». Nakon toga su uslijedili oštri demantiji iz «dvora» Milorada Dodika, uz tvrdnje da je riječ o «podvalama obavještajnog podzemlja».

Šušljik je u medijima navođen i kao pomagač u bijegu Željka Milovanovića, koji je iz Doboja umakao ovdašnjoj policiji, nakon što su im Hrvatske službe dojavile gdje se on tačno nalazi. Milovanović je optužen da je postavio eksplozivnu napravu koja je ubila Pukanića i Franjića, a uhapšen je lani u Beogradu, nakon višemjesečnog skrivanja u RS i Srbiji. Milovanović je uhapšen 31. maja prošle godine, mjesec dana nakon sto je u uhapšen Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam, zbog sumnje da je organizovao Pukanićevo ubistvo za šta je naplatio milion i po evra.

MILOVANOVIĆA U DOBOJU SPASILI POLICAJCI RS

Neuspješna akcija hapšenja Milovanovića u Doboju, sprovedena 1.11.2008. godine, jedan je od najsramnijih postupaka ovdašnje policije, a sasvim je jasno da je okorjeli ubica umakao nakon što mu je iz MUP-a dojavljeno da se skloni. Špekulisalo se mnogo da su to učinili Dragi Milošević, zamjenik načelnika kriminalističke policije MUP RS i pomenuti Šušljik, ali nikada nije sprovedena istraga, niti se saznalo ko je bio «krtica». Prilikom upada u kuću u kojoj je boravio Milovanović, zaplijenjeno je oružje, brojni pasoši i veća količina novca. Izvor «Žurnala» iz Specijalnog tužilaštva RS, koje je rukovodilo tom akcijom, tvrdi da «ništa ne bi bilo pronađeno da je MUP saminicijativno vodio akciju».

-Prava je sreća u tom slučaju da smo mi bili na čelu operacije, te smo uspjeli spriječiti uklanjanje svih dokaza, jer nema nikakve sumnje da je Milovanović imao pomagače u policiji - tvrdi naš izvor.

Milovanović nije imao pomagače samo u policiji, već i u politici i medijima o čemu svjedoči i bezočna izjava Rajka Vasića, generalnog sekretara SNSD-a, data listu “Fokus”, netom nakom ubičinog bijega iz Doboja.

“Mislim da su ovo sumnjive konstatacije. Nije objavljen snimak skuteriste kada je skinuo kacigu. Foto-robot jest sličan tom nekom Milovanoviću iz Belog Manastira i Doboja … A taj neki Milovanović, kao Legijin ekspert za zločine, smiješna je priča. Danas svaka budala zna s eksplozivom. Nije potrebno imati Crvene Beretke u biografiji. I sve ono što je pokazano da je imao Milovanović u nekoj svojoj sobi u Doboju, ima svaki šibicar u bilo kojem mjestu triju država iz Titovog katastra”, rekao je tada Vasić, pokušavajući minimizirati domete hrvatske policije i na indirektan način opravdati Milovanovića.

MILOŠEVIĆ I ŠUŠLJIK I U SLUČAJU “VUKELIĆ”

Dragi Milošević i Mile Šušljik duboko su involvirani i u «slučaj Vukelić». Rječ je o Milanu Vukeliću koji je ubijen 6. novembra 2007. godine, tako što je njegov automobil raznesen u pokretu. Tom prilikom njegovi saputici Tomo Dobrinjac i Slava Pepinović teško su ranjeni, tako što je prvi ostao bez obje noge, dok je saputnica imala povrede po cijelom tijelu. Vukelić je za života javno tvrdio da su ga Milošević i Šušljik, po nalogu Čede Savića, direktora Zavoda za izgradnju grada Banjaluka i člana građevinske hobotnice, šikanirali i otvoreno mu prijetili, kao i njegovoj porodici. Ni Milošević ni Šušljik nkada nisu saslušani, posebno ne poligrafisani, u vezi sa ubistvom Vukelića, a paradoks je da je zamjenik načelnika krim-službe jedan od ljudi koji direktno učestvuje u istrazi ovog užasavajućeg zločina. Naravno, do sada u istrazi ništa nije otkriveno, niti će biti dok je na vlasti Milorad Dodik. «Žurnal» ima pouzdana saznanja da su visoki funkcioneri MUP-a RS nedavno dobili vrlo kvalitetne informacije o mogućim naručiocima ubistva Milana Vukelića, kao i o egzekutorima, ali ni nakon toga ništa nije učinjeno na rasvjetljavanju ovog slučaja.

ADVOKAT POD ISTRAGOM

«Žurnal» saznaje u bezbjednosnim strukturama BiH da je pod lupom istražilaca i Nenad Balaban, advokat u čijoj pratnji se Gudurić pojavio u CJB Banjaluka prilikom predaje. -Balaban je veoma blizak sa Šušljikom, tako da je potrebno detaljno istražiti njegovu ulogu u cijelom ovom slučaju - kaže naš izvor.

Posebno zbog činjenice da je Balaban rekao kako je Gudurić prije predaje bio «već neko vrijeme u BiH», ali je istakao da ne može tačno da kaže koliko i gdje se skrivao, jer mu to klijent nije otkrio.

Da je sve oko Gudurićeve predaje farsa, potvrđuje i nesaglasje Balabana i njegovog štićenika. Gudurićev advokat je netom nakon njegove predaje rekao da mu je na vrata došao uplašen i unezvijeren mladić koji se veoma plašio za svoj život.

“Rekao mi je da želi da se preda pravosuđu u Hrvatskoj što prije, jer se boji za život i misli da će biti likvidiran ako još koji dan ostane na slobodi», rekao je Balaban, dodajući da je Gudurić djelovao kao veoma prestrašen čovjek.

Sam Gudurić je nekoliko dana nakon predaje opovrgnuo ove tvrdnje, ističući da se ne plaši, niti ima razloga za to.

“Smatram da mi je porodica bezbjedna i neću tražiti nikakvu zaštitu za članove svoje porodice. Znam da nisam učestvovao u ubistvu koje mi je stavljeno na teret, pa tako nemam ni razlog da se bojim bilo čega”, napisao je Gudurić “Nezavisnim”.

Ko je sve učestvovao u skrivanju Gudurića u Banjaluci i dalje zvanično ostaje tajna, koju pomno čuvaju Dodikovi pretorijanci. Možda se cijela ova prljava priča konačno raspetlja ukoliko Gudurić bude izručen Hrvatskoj i tamo progovori, kako o svojoj ulozi, tako i o djelovanju svih ostalih učesnika u monstruoznom ubistvu Pukanića i Franjića.

BOJAN GUDURIĆ: Podmetnuli su mi ubistvo Pukanića

NN: Optužnica USKOK-a u Hrvatskoj Vas tereti da ste bili jedan od dvojice direktnih izvršilaca ubistva Pukanića. Kako mislite dokazati nevinost?

GUDURIĆ: Na to sam već odgovorio u pismu koje sam ranije uputio medijima, a koje ste vi korektno objavili. Ja i dalje tvrdim da sam Roberta Matanića i Amila Mafalanija, koji su takođe optuženi za ubistvo Pukanića i Franjića, posljednji put vidio početkom oktobra 2008. godine. Od tada ih više nisam vidio, niti sam učestvovao u bilo čemu s njima.

NN: Kako komentarišete tragove Vašeg DNK, koji je pronađen na snajperu nedaleko od mjesta ubistva Pukanića i Franjića. Ako negirate saučesništvo u ubistvu, smatrate li onda da Vam je neko podmetnuo čitav slučaj i zbog čega?

GUDURIĆ: Jedini način na koji sam povezao sebe i to oružje jeste događaj koji je bio nekoliko dana ranije kada sam bio na jednom useljenju u Novoj Gorici. Tu se zadesilo nekakvo oružje, ali pored mene tu je bilo još dvadesetak ljudi koji su to oružje takođe dirali. Pa gdje su njihovi tragovi na tom oružju? Ne znam zašto mi je neko podmetnuo cijeli ovaj slučaj, jer ja stvarno nisam nijednom jedinom radnjom učestvovao u svemu ovome.

(09.02.2010, Nezavisne novine)

OPTUŽENI

Ivo Pukanić i Niko Franjić ubijeni su 21. oktobra 2008. godine aktiviranjem eksplozivne naprave. Za njihovo ubistvo podignuta je optužnica protiv Sretena Jocića, zvanog Joca Amserdam, njegovog kuma Slobodana Đurovića, kojeg se tereti da je u ime naručioca ubistva finansirao operacije i nabavljao opremu; Amira Mafalanija za pribavljanje tehničke opreme za praćenje i fotografisanje Pukanića; Željka Milovanovića za pribavljanje i postavljanje eksplozivne naprave; Bojan Gudurić je optužen da je trebao pucati snajperom u slučaju da eksploziv zataji, dok je Robert Matanić optužen da je koordinirao sve učesnika zločina. Luka Kuzmanović se tereti da je organizovao Milovanovićev bijeg iz Hrvatske, a među optuženima je i Milenko Kuzmanović. Joca Amsterdam i Kuzmanović su u beogradskom zatvoru, u Zagrebu su uhapšeni Mafalani, Matanići i Đurović, a Gudurić je u ekstradicionom pritvoru u Sarajevu.

Predočen interni dokument u kojem se od lokalnih organizacija traži da obave raspravu i ocijene rad direktora koje je SNSD postavio u preduzećima i javnim ustanovama, te da utvrde koliko je svaki od njih zaposlio aktivista i članova te stranke

 

Savez nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika postigao je najbolje rezultate u procesu privatizacije. Za razliku od drugih tranzicijskih zemalja gdje su vlasti na manje-više (ne)uspješan način državne firme pretvarale u privatno vlasništvo, Dodikov SNSD je privatizovao čitavu Republiku Srpsku. Materijalni dokaz kako je SNSD Milorada Dodika privatizovao Republiku Srpsku i kako se prema javnim dobrima odnosi kao prema vlastitoj prćiji, novinarima je ovih dana predstavio potpredsjednik SDS-a Vukota Govedarica. Javnosti je predočen interni dokument SNSD-a upućen svim opštinskim odborima ove stranke u kojem se od lokalnih organizacija traži da obave raspravu i ocijene rad direktora koje je SNSD postavio u preduzećima i javnim ustanovama, te da utvrde koliko je svaki od njih zaposlio aktivista i članova te stranke, te da o tome dostave uzvještaj šefu SNSD-a Miloradu Dodiku.

KNJIŽICA BOJE TRULE VIŠNJE

U depeši koju je potpisao Dodik traži se da u roku od 20 dana Izvršni i Opštinski odbori svih lokalnih organizacija partije obave raspravu o djelovanju direktora preduzeća i javnih ustanova koje je postavio i imenovao SNSD po opštinama, te da se izvještaj naslovljen na predsjednika SNSD lično, dostavi u centralu, uz obaveznu ocjenu POZITIVNO ili NEGATIVNO. Uz pozitivnu ocjenu, stoji u uputstvu, ne treba obrazloženje, ali je ono zato obavezno ako neko od direktora nije ispunio očekivanje stranke.

U dokumentu je predsjednicima opštinskih odbora objašnjeno da prilikom analize rada SNSD-ovih direktora treba uzeti u obzir njihov opšti odnos prema stranci i odboru, obim zapošljavanja aktivista i članova SNSD-a , kao i da li su imali podršku lokalnog odbora ili kadrovske komisije. Na kraju depeše se navodi da sjednica Izvršnih odbora moraju biti zatvorene, a informacije prije i poslije sjednica ne treba da idu izvan kruga aktivista SNSD.

Potpredsjednik SDS-a i narodni poslanik Vukota Govedarica tvrdi da ovakvim ponašanjem i odnosom prema kadrovima koje je postavio na direktorke funkcije, SNSD podriva ustavno uređenje Republike Srpske, optuživši Milorada Dodika za stvaranje partijske države.

-SNSD zaboravlja na predizborno obećanje o zapošljavanju 40.000 ljudi, ali zaboravlja i da je tokom prošle godine u RS bez posla ostalo 26.000, a u januaru ove godine još 5.000 ljudi, rekao je Govedarica i upitao: “Da li umjesto znanja i iskustva prednost imaju oni sa partijskom knjižicom boje trule višnje?”

On je podsjetio da je SNSD u oktobru prošle godine zatražio od Vijeća ministara BiH da ovoj stranci dostavi izvještaj o svom radu.

-Zna se kome Vijeće ministara treba da podnosi izvještaj o svom radu, to je Parlamentarna skupština BiH, a ne svaka od parlamentarnih stranaka pojedinačno- rekao je Govedarica.

Odavno je poznato da u Banjoj Luci u javnim preduzećima, ustanovama i vladinim institucijama, prednost kod zapošljavanja imaju kadrovi koji su članovi SNSD-a, ili bliski rođaci direktora.

I PO BABU I PO ESENESDEOVCIMA...

Žurnal je već objavljivao podatke o sveprisutnom nepotizmu koji cvjeta pod okriljem SNSD-a, a jedan od drastičnih primjera je već zaboravljeni slučaj direktorice Centra za socijalni rad u Banjoj Luci Borke Vukajlović, koja je prije dvije godine u ovoj ustanovi udomila gotovo pola familije.

Vukajlovićeva je prvo zaposlila svog brata od tetke kao ličnog šofera, zatim njegovu snahu, nakon toga i svog starijeg sina, profesora fizičkog vaspitanja, a potom i njegovog najboljeg prijatelja, po struci profesora geografije, da radi sa maloljetnim prestupnicima.

Komentar SNSD-a na račun ponašanja vječite direktorice Centra za socijalni rad Borke Vukajlović, koja tu dužnost I dalje obavlja, došao je od gradonačelnika Banje Luke Dragoljuba Davidovića: "Ne znam je li tačno da je u Centru zaposlila sve te članove svoje porodice, ali ukoliko je to tačno, moram da kažem da sam apsolutno protiv takvih stvari i uvijek sam bio."

Davidović je to rekao, ali nije učinio ništa, kao što nije učinjeno ništa po tom pitanju ni kada se zna da u Javnom RTV servisu RS, RTRS, radi oko 40 članova porodica raznih šefova sektora i ranije zaposlenih radnika, da direktori masovno zapošljavaju svoje srodnike u javnim ustanovama i preduzećima, Poreskoj upravi, Fondu PIO, Vladi RS…

Nepotizam, kao ekskluzivitet SNSD-a i dalje cvjeta, po čemu je Republika Srpska zaista bolji i uspješniji entitet u BiH. Kada je nepotizam u pitanju, zaista se ostvarila Dodikova krilatica - RS je bolji dio BiH!

 

 

VASIĆEVO PRIZNANJE

Reagujući na objelodanjivanje ovog dokumenta, izvršni sekretar Glavnog odbora SNSD Rajko Vasić je poručio da se SDS “nepotrebno miješa u unutarstranačke stvari i organizacionu tehnologiju SNSD-a”, ističući da SNSD ne radi ništa ilegalno, ni protiv interesa građana.

Na optužbe Govedarice, da SNSD od Republike Srpske "pokušava napraviti privatnu i jednostranačku republiku", Vasić je rekao da SDS "maše papirima koji su internog karaktera, pokušavajući da javnost ubijedi u nešto što je suprotno onome što čitava javnost zna i što i sami rade u SDS-u".

"SNSD ne radi ništa što je ilegalno, niti što je protiv interesa građana, nego provjerava kako su koji ljudi koje je predložio SNSD obavljali svoj posao i to je, naravno, i u interesu građana da se provjeri", rekao je Vasić, faktički priznajući stvarne namjere svoje stranke da zapošljavanjem pridobije podršku građana.

Nabavljanjem opreme i robe na tenderima skuplje i po nekoliko desetina hiljada maraka od realne cijene u Bosni i Hercegovini se godišnje izgubi 300 miliona maraka, rezultati su opsežnog istraživanja nevladine orgainzacije Tender. U prvom dijelu priče istražujemo kako je moguće izabrati ponuđača u Republici Srpskoj čiji lijek uopšte nije registrovan a pritom je za 400.000 maraka skuplji od najpovoljnijeg

Više od 300 miliona maraka bespotrebno se potroši na nabavku medicinske opreme i materijala u Bosni i Hercegovini i može se smatrati čistom korupcijom, rezultati su istraživanja banjalučke nevladine organizacije Tender. Oni su analizirali javne nabavke na godišnjem medicinskom tržištu vrijednom više od milijarde maraka. Biranjem favorizirane kompanije umjesto najpovoljnije ponude odgovorni troše javni novac bez ikakvog srama. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske za nabavku sanitetskog materijala prošle godine izabrao je ponudu čak 400.000 maraka skuplju od druge koja je odbačena iako je državni Ured za razmatranje žalbi uvažio prigovor i naredio entitetskom Fondu da poništi svoju odluku. Štaviše, ponuđeni serum u trenutku odobravanja tendera bio je tek u procesu registracije kod Agencije za lijekove.
- Razliku u parama je uzeo neko nadležan da to proturi – kaže otvoreno Anđelko Kozomara, direktor kopmanije Farmaprom čija je ponuda odbijena jer navodno nisu imali odgovarajuće lijekove i dodaje kako je zdravstvena korupcija u ovom entitetu uzela previše maha: Radim ovaj posao 15 godina i ovo su lopovi koji se rijetko sreću.

Može i bez dozvole

Serumi Farmaproma zaista nisu odgovarali onima koje je Fond tražio ali Kozomara tvrdi da su ti serumi zastarjeli i da se više nigdje ne koriste. Imaju ih samo rijetki dobavljači i koštaju više.

U svojoj žalbi nije birao riječi kritike entitetskog Fonda.
- Obrazloženja Odluke kojom se naš prigovor odbacuje, a u kojem su ljudi napisali: Da bi laboratorije mogle same da pripreme tražene otopine, moraju biti opremljene potrebnim hemikalijama, vagama, laboratorijskim posuđem, konduktometrom i pHmetrom, što naše transfuzološke laboratorije nemaju. Ovdje normalnom čovjeku zastane pamet: Kako su te laboratorije dobile dozvolu za rad ako nemaju laboratorijsko posuđe? Pa, čak i kada bi ove budalaštine i bile tačne zar nabavka tog laboratorijskog posuđa ne bi koštala Ugovorni organ manje od 400.000 KM, koliko se namjerava platiti Krajinalijeku više od naše ponude!?, napisao je Kozomara u svojoj žalbi.

Direktorica Zavod za transfuzijsku medicinu RS-a Gordana Guzijan nije željela razgovarati o ovom tenderu. Objasnila nam je kako Zavod nema ništa sa tenderom i kako je za sve nadležan Fond zdravstvenog osiguranja i dodala: Ko su ponuđači da određuju šta ćemo nabavljati?

Također nije željela razgovarati niti o favoriziranju Krajinalijeka odnosno Biognosta i poprilično nesusretljivo prekinula naš razgovor. Objašnjenje koje smo dobili od Radeta Blagojevića, izvršnog direktora sektora za ugovaranje roba i usluga i sistema javnih nabavki samo potvrđuje nelogičnosti Zakona o javnim nabavkama.
- Ukoliko niko od ponuđača nema registrovan lijek onda su svi ravnopravni i bira se najbolji – kaže Blagojević i dodaje da se u tom slučaju čeka registracija lijeka.

On tvrdi da svaka kompanija, pa i Farmaprom dobije tendere u kojima su najbolji ponuđači te da Kozomara može da zaboravi na povlašten status koji je navodno imao dok je njegov brat bio direktor banjalučkog kliničkog centra.

Kozomara je jedan od rijetkih učesnika tendera koji je spreman javno govoriti i čovjek kome je, narodski rečeno, prekipilo. Drugi vlasnici uglavnom prešute nepravdu ili u krajnjem slučaju ulože žalbu bojeći se reakcije nadležnih ili su i sami bili pobjednici tendera pod sumnjivim okolnostima. Sa druge strane, veći tenderi se uglavnom podijele na nekoliko dijelova koje dobiju različite kompanije kako bi se smanjilo nezadovoljstvo i naizgled ispoštovale procedure.

Razmetanje optužbama

Za odbijanje najpovoljnije ponude uvijek se može pronaći izgovor: od navodne nepotpune dokumentacije, nedovoljno velikog godišnjeg prometa i još niza sitnica kojima se nepodoban ponuđač može diskreditovati. Da stvar bude gora, sve se to može uraditi “po zakonu”.

Primjeri žalbi banjalučke firme Co.medprom to najbolje pokazuju. Oni su na tenderu za nabavku vakcina za Fond zdravstvenog osiguranja RS odbijeni jer nisu dostavili potvrdu o registraciji vakcina mada to u prvom pozivu nije bilo niti potrebno. U međuvremenu je Fond promijenio pravila tendera ostavljajući nedovoljno vremena ponuđačima da promijene svoje ponude, umjesto sedam dana kako piše u zakonu.
- Da smo imali dodatni rok sigurno smo i mi mogli pribaviti ponudu koja bi imala za ponuđenu vakcinu odgovarajuće Rješenje o registraciji..., piše u žalbi Co.medproma. U njihovoj drugoj žalbi na nabavku materijala za Klinički centar u Banjoj Luci prihvaćeni su samo dijelovi žalbe dok su drugi ponovo dodijeljeni ranijim pobjednicima iako je Ured za žalbe naredio ponavljanje čitavog tendera.

Pregledajući desetine žalbi koje stižu Uredu za razmatranje žalbi BiH jasno je da se uloge zadovoljnih i oštećenih neprestano mijenjaju. Kompaniju koja dobije jedan tender kritikuje druga koja ga nije dobila a već na sljedećem su učesnici isti a uloge promijenjene. Kozomaru, koji danas žestoko kritikuje one koji tendere odobravaju, prije samo nekoliko godina, uglavnom ti isti ljudi, kritikovali su zbog ugovora sa Kliničkim centrom Banja Luka gdje je direktor tada bio njegov brat Risto. Naknadno je sudskim vještačenjem utvrđeno da Farmaprom nije nanio štetu banjalučkom kliničkom centru.

Međusobne optužbe između trgovaca, proizvođača i zdravstvenih institucija gotovo su svakodnevne. Kozomara je u svojoj žalbi iznio nekoliko optužbi na račun Gordane Guzija.
- Sve što je Ugovorni organ napisao...su proizvoljne, neistinite i netačne ocjene Gordane Guzijan koja dobija dobru proviziju od Biognosta. Čak i kada bi bilo tačno da je te nekakve smiješne i u svim transfuzijama svijeta nepoznate klonove koje navodi Guzijanka da je ponudio Biognost mi kao ponuđač nemamo nikakvih mogućnosti da provjerimo da li je to zaista tačno ili je to samo jedna u nizu njenih izmišljotina, piše u Farmapromovoj žalbi.

Slučajevi za sud

U izvještaju udruženja Tender, koje su osnovali nezadovoljni ponuđači, stoji da se navođenjem imena proizvođača i proizvoda u neravnopravan položaj stavljaju drugi proizvođači. Ovakve primjedbe nalaze se u većem dijelu žalbi koje smo analizirali.
- Veoma je bitno istaći konstatacije i mišljenja pojedinih ponuđača iz FBiH, koji ukazuju na moguće značajne zloupotrebe i na koruptivnim osnovama, kao posljedice prakse ugovornih organa da se nenavođenjem robnih stavki kao vrijednosti LOT-a, već navođenjem konkretnog lijeka ili pak, vrste pakovanja koje ima samo jedan proizvođač ili uvoznik, obezbjeđuje protežiranje takvog ponuđača, bez obzira na nerealnu visinu cijene ponude.

Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske u toku prošle godine sklopio je najviše otvorenih ugovora sa Krajinalijekom i Pharmanovom Bel te Phoenixom iz Bijeljine i ti su postupci bili zatvorenog tipa bez objave. Ovaj Fond sa preko milijardu maraka koje godišnje potroši na javne nabavke ipak radi transparentije prema mišljenju organizacije Tender.

Iako oštećeni ponuđači imaju mogućnost sudski tražiti pravdu to se rijetko dešava i uglavnom sve završi na žalbama. Kozomara trenutno ima pet sudskih procesa na koje čeka. Prvi, koji je pokrenuo još 2007. godine na red Suda BiH će doći tek 2011. godine.
- Tužilaštva nisu spremna da vode te istrage. Komplikovano je jer vladajuća struktura postavlja ljude. Javne nabavke su smišljene da neko uzme novac – tvrdi Kozomara.

Uredi za reviziju također su zaduženi za praćenje regularnosti javnih nadmetanja i mogu bez žalbe ili prijave da kontrolišu zdravstvene institucije. Međutim, to se dešava jako rijetko.

Glavna služba za reviziju javnog sektora RS, Kancelarija za reviziju institucija BiH i Ured za reviziju institucija u FBiH, posebno zabrinjava činjenica da se kontrole ne vrše redovno, niti detaljno, npr.: kontrola KC Univerziteta u Sarajevu vršena je za 2006. godinu; KC Banja Luka za 2007. godinu; Zavod zdravstvenog osiguranja kantona Sarajevo 2003. godine; Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja FBiH 2007. godine i Fonda zdravstvenog osiguranja RS takođe 2007.godine, kaže izvještaj o javnim nabavkama u zdravstvenim institucijama.

Te jedni, te isti

Klinički centar Banja Luka u analiziranom periodu je tokom devet prvih mjeseci prošle godine od 206 ugovora čak 90 dodijelio bez prethodne objave, što je tekako predstavljalo značajan prostor za moguće zloupotrebe i nabavke robe po nerealno višim cijenama, svakako i na koruptivnim osnovama, navodi se u izvještaju Tendera.
- Ovo tim više, jer je prisutna i praksa dodjeljivanja većeg broja ugovora istim dobavljačima. Tako je najveći broj ugovora je potpisan sa preduzećima: Đaković eksport import d.o.o. iz Banja Luke i to četiri putem konkurentskog zahtjeva bez objave, a jedan sa objavom, dok su dva putem otvorenih postupaka; TGT a.d. iz Laktaša, tri putem konkurentskog zahtjeva bez objave, i četiri putem otvorenih postupka; Siemens-om d.o.o. iz Sarajeva, jedan putem konkurentskog zahtjeva bez objave, i jedan sa objavom, dok su dva provedena putem otvorenih postupka, i jedan pregovarački bez objave itd.

Banjalučki centar veoma često nije navodio koliki su iznosi tih ugovora i uporno je odbijao dostaviti izvještaje udruženju Tender a često nisu navođene niti karakteristike robe. Iz Tendera tvrde da je to dovelo i do tri puta većih cijena ponuđača. Tako su poništene 43 nabavke, pri čemu je posebno nelogično poništavanje 27 konkurentskih zahtjeva bez prethodne objave, što pored ostalog, može i da govori o neuspješnom dogovaranju sa poznatim ponuđačem o visinama ponuda.

Rajko Kecman iz udruženja Tender smatra da bi se javnim objavljivanjem svih žalbi na stranicima Ureda za razmatranje žalbi smanjio prostor za manipulacije i povećala transparentnost svih javnih nabavki.
- To smo tražili od Ureda ali oni to još uvijek ne rade i to je najveći problem. Sve te žalbe ostaju negdje u ladicama – kaže Kecman.

Njegova organizacija nastavlja pratiti regularnost javnih nabavki, posebno u zdravstvu pa će biti zanimljivo vidjeti da li će se transparentnost povećati a razlike u cijenama smanjiti do njihovog sljedećeg izvještaja.

U nastavku priče o tenderskoj pohlepi donosimo primjere iz Federacije.

(zurnal.info)

Nakon Bilećke sive romanse, došlo je do kakvog takvog javnog otopljavanja relacija među duboko zavađenim opozicionim liderima, u čijim odnosima je apolutno međusobno nepovjerenje jedina konstanta. Sa svih strana pljušte pozivi na ujedinjenje i zaklinjanje u neprotivljenje istom. Tako je Bosić, uz podršku GO SDS, pozvao na okupljanje kompletne opozicije, Ivanić o tome propovijeda svakodnevno, Čavić tvrdi da nema ništa protiv da sjedne sa Bosićem, Mihajlica je spreman i da sjedi i da leži s kim stigne, sem sa Dodikom, Krsmanović najavljuje pobjedu, novoformirana Srpska napredna stranka Tome Nikolića u RS renesansu..., ali, nažalost, svi ovi istupi su formalni, deklarativni, poluparolaški, u dobroj mjeri neiskreni, jer se ni kod jednog od aktera ne vidi otvorena želja za prevazilaženje animoziteta i suštinsko suprotstavljanje kriminalnom režimu

Vanredni izbori za načelnika opštine Bileća pokazali su da udružena opozicija može zbrisati vladajući režim Milorada Dodika, uprkos činjenici da on u svojim rukama drži sve instrumente - od materijalnih do onih kojima se efkasno može pritisnuti, zaprijetiti, ucijeniti... Bilećka pobjeda dala je opoziciji snažan zamah, ali je krajnje upitno da li će se on znalački iskoristiti, odnosno da li će djelovati kao čvrst kohezioni faktor ili, pak, biti posljednja tačka na kojoj su se kako tako susreli interesi protivnika laktaškog režima?!

BILEĆKI SLUČAJ...

Zvuči paradoksalno, ali u ovom trenutku realnije je da Bileća bude prva i ujedno zadnja destinacija na kojoj su skupa boravili opozicioni šefovi, od Mladena Bosića, preko Mladena Ivanića i Milanka Mihajlice, pa sve do Dragana Čavića i Zdravka Krsmanovića. Utoliko više, jer su bilećki izbori imali i svoju tamnu stranu koja kaže da pojedinci iz pobjedničke Koalicije Zajedno za Bileću nisu tokom predizborne kampanje dozvolili kandidatu, kasnijem izbornom prvaku, Draganu Babiću da prisustvuje skupovima nekih opozicionih partija, koje nisu bile dio ozvaničene grupacije. Ova naopaka i nakazna politička logika mogla je urušiti Babićeve šanse, ali se o tome ćutalo, jer su se svi plašili odijuma javnosti, ukoliko sukobi izbiju na površinu na mikroprostoru, kakav Bileća jeste. To nikako ne znači da je rečena politička perverzija adaktirana i da će oni koji su progutali pilulu žuči pristati da u oktobru sliste cijelu bocu osporavanja u ime pobjede opozicionih snaga. Posebno što je nesporno da su Babićevoj pobjedi itekako doprinijeli i glasovi Krsmanovićeve Nove Socijaističke partije, Čavićevog DP-a, Pokreta za Hercegovinu Nikole Sekulovića..., što ni na koji način ne umanjuje vrijednost rezultata javno proklamovane Koalicije koju su činili SDS, PDP i SRS. Dapače.

DRAGAN ČAVIĆ (DS): Nećemo biti fleka za ljepljenje nečijih frustracija

Gdje je u ovom trenutku opozicija i da li postoji minimun oko kojeg se opozicione stranke mogu okupiti?

-Minimum sigurno postoji, ali je problem što opozicija još nije sjela zajedno niti je pokušala išta da napravi. U suštini, izglada da u poslednje vrijeme traju neki razgovori između SDS-a i PDP-a, ali je to, prema mom mišljenju, kontraprodukitivno i ne znam koliko će to proizvesti koristi ako se ne uključe i ostali politički akteri. Bilo bi logično da se kompletna opozicija, i parlamentarna i vanparlamentarna, udruži, da definiše zajednički politiku i pristup i postigne određene zajedničke ciljeve u odnosu na vladajuću koaliciju.

Ako postoji, koji bi to minimum bio, jer ga do sada niko nije saopštio?

-Minimum je postizanje dogovora oko kandidatura i dogovoriti zajednički odnos prema vladajućem režimu i koaliciji na vlasti.

Da li postoji mogućnost da dođe samo do dogovora u vezi sa kandidaturama za člana Predsjedništva i predsjednika RS i da li na tom minimumu opozicija uopšte može funkcionisati?

-To nije realno. Možda za neke da, ali za mene to nije prihvatljivo. Prije svega, očigledno je da u opoziciji imamo diferencirane stavove u vezi sa nekim političkim pitanjima. Na kraju krajeva, ja sam otišao iz SDS-a zbog neslaganja sa dijelom politike te stranke. O takvim stvarima se sigurno politički nećemo dogovoriti, ali postoje jedan broj stvari o kojima se možemo dogovoriti- iz sfere ekonomsko-socijalnih pitanja, borbe protiv korupcije i kriminala, pa i nekim političkim pitanjima.

Da li imate osjećaj da SDS i PDP hoće da vas izbace iz političke igre i da su dosadašnji razgovori u opoziciji, u stvari, bitka za lidera opozicije?

-Ne mogu da tvrdim, ali je očigledno da između PDP-a i SDS-a postoji neka vrsta bitke za lidera opozicije, što je jalova bitka, nepotrebna. Nama treba ujedinjena opozicija sa više konstruktivnih aktera, a ne opozicija sa jednim liderom koji diktira uslove. Nemoguće je na toj koncepciji graditi opoziciju. Čini mi se da postoji ta vrsta odnosa između ove dvije stranke, koje sebe smatraju velikim, za sada i jesu, jer se ne može reći da nisu. Ipak, može im ta “veličina” zaslijepiti oči pa da od drveta ne vide šumu.

Da li postoji mogućnost da DP sa svijim kandidatima izađe na izbore na svim nivoima, ukoliko ne dođe do dogovara sa ostalim opozicionim strankama o minimumu o kojem ste govorili?

-Mi smo, prije svega, raspoloženi da zajednički sa ostalima definišemo koncept opozicione politike, opozicione borbe i opozicionog političkog nastupa prema strankama vladajuće koalicije. Ako toga nema, ako nismo ravnopravni učesnici i ako neki misle da će sa nama, kao s flekom, krpiti neke svoje odnose ili neke svoje lične ili ne znam kakve frustracije, odnosno lične animozitete, onda je potpuno jasno da ćemo mi i za pojedinačne kandidature ići sa svojim kandidatima. DP ima personalno snažne kandidate, koji mogu ravnopravno da se nose sa kandidatima i najvećih političkih stranaka, naročito na pojedinačnim funkcijama – za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH.

Koliko je realno da vi i Bosić sjednete za isti sto i dogovorite se o svim ovim stvarima?

-Što se mene tiče, to uopšte nije problem. Mi ne možemo miješati lično i političko. On je šef svoje stranke, ja sam takođe šef stranke koja me je birala za predsjednika. Ja imam odgovornost prema vlastitoj stranci i nemam prava na sujetu u političkim odnosima i ne miješam te dvije stvari. Želim sa svima sjesti i na ravnopravnoj osnovi razgovarati, a to ne znači da ćemo razgovarati o ličnim odnosima.

Vidljivo je da u opoziciji još ne postoji čvrst stav da režim mora da ode!?

-Očigledno je da dio opozicije kalkuliše, pod neki m hipotetičkim pretpostavkama – ko će, kuda će, šta će, i jedna apsolutna želja za učešćem u vlasti, pod bilo kakvim uslovima, može kod dijela ljudi proizvoditi tu vrstu kalkulacije i nedovoljno čvrstog pristupa i nedjelovanja u pravom opozicionom smislu.

 SVAK' SA SVAKIM...

Nakon Bilećke sive romanse, došlo je do kakvog takvog javnog otopljavanja relacija među duboko zavađenim opozicionim liderima, u čijim odnosima je apolutno međusobno nepovjerenje jedina konstanta. Sa svih strana pljušte pozivi na ujedinjenje i zaklinjanje u neprotivljenje istom. Tako je Bosić, uz podršku GO SDS, pozvao na okupljanje kompletne opozicije, Ivanić o tome propovijeda svakodnevno, Čavić tvrdi da nema ništa protiv da sjedne sa Bosićem, Mihajlica je spreman i da sjedi i da leži s kim stigne, sem sa Dodikom, Krsmanović najavljuje pobjedu, novoformirana Srpska napredna stranka Tome Nikolića u RS renesansu..., ali, nažalost, svi ovi istupi su formalni, deklarativni, poluparolaški, u dobroj mjeri neiskreni, jer se ni kod jednog od aktera ne vidi otvorena želja za prevazilaženje animoziteta i suštinsko suprotstavljanje kriminalnom režimu, koji totalitarnim metodama i teškom zloupotrebom finansijskih resursa, policije, sudstva i svih ostalih institucija ovog entiteta čini sve kako bi se održao na vlasti i zaštitio opljačkano. Prije svega, ne postoji jasan i čvrsto definisa stav u svakoj od stranaka ponaosob da postojeći režim mora da ode, što ukazuje da u opoziciji ima i onih koji bi da dio koalicionog kapaciteta sačuvaju i za postizborne dogovore sa trenutno vladajućom oligarhijom. Takvo djelovanje samo dodatno generiše ionako duboko ukorijenjeno nepovjerenje i erozivno djeluje čak i na najmaglovitiju najavu zajedničkog istupa.

Jednostavnije rečeno, najveća prepreka uspjehu opozicije na predstojećim oktobarskim izborima nisu Milorad Dodik i njegov orkestar za sahranu ove zemlje i svih naroda u njoj, već sama opozicija. Preciznije, njeni lideri za koje su rogovi u vreći kompaktno i složno društvo. Bilo bi nekorektno kao jedinog krivca izdvojiti bilo koga od njih, jer svaki ponaosob iz čisto ličnih i politikantskih (nikako političkih) razloga daje značajan doprinos opstanku nepovjerenja i razvaljivanju i najmanje mogućnosti za zajedničko djelovanje. Matrica prema kojoj se glasovi protivnika režima jedino mogu okupiti oko zajedičkih kandidata za člana Predsjedništva BiH i predsjednika RS nerealna je i predstavlja patetičan pokušaj prikrivanja nespremnosti za dogovor o minimumu programskih načela sa kojima bi se izašlo pred narod i suprotstavilo mafijaškoj državi, koja je na djelu u ovom entitetu. To istovremeno znači da partijski i lični interesi imaju izuzetnu prednost naspram narodnih za koje se svi javno zalažu. I na kraju krajeva, to znači da opozicioni lideri uopšte nisu svjesni užasa trenutka koji se ovdje živi i u kojem nakot okupljen oko Dodika vrlo uspješno i intenzivno implementira staljinistički koncept upravljanja ljudskim resursima, koji im koriste isključivo za polurobovski rad i široku pljačkašku upotrebu, tokom koje im kanibalistički pohotno proždiru meso, uz supu od preostalih koski.

MLADEN BOSIĆ (SDS): Razgovaramo samo sa parlamentarnim strankama

Smatrate li da postoji minimum oko kojeg opozicija u RS može da se okupi i da li je taj minimum dogovor oko zajedničkih kandidata za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH?

-Na osnovu razgovora koje smo imali do sada mislim da neće biti nikakav problem da se definišu kandidati koji bi bili prihvatljivi za najširi krug opozicije. Znači, ne vjerujem da će problem biti sama imena kandidata. Problem ostaje eventualna forma koalicije, odnosno da li će to biti tehnička koalicija, koja će isključivo imati cilj da skupi što više glasova sa svih strana, ili će biti programska, koja onda mora ponuditi glasačima neki program za koji traži podršku.

SDS se zalaže za, prije svega, programsku koaliciju koja treba da definiše najosnovnija pitanja, uz obećanje građanima da će ih ispuniti ukoliko glasaju za njih.

Koja su to pitanja?

-Ne želim o tome da licitiram prije nego što razgovaram sa potencijalnim koalicionim partnerima, jer ne bih želio da na bilo koji način doprinesem eventualnoj nemogućnosti sastavljanja koalicije. To ostaje stvar koju ćemo definisati u međusobnom razgovorima. Međutim, ta pitanja moraju biti od suštinskog značaja za budućnost RS, a većina tih pitanja u ovom vremenu se nameće sama od sebe - moraju se ponuditi definitivno jasna načela borbe protiv korupcije i kriminala, koji jeste jedan od osnovnih problema društva, preko ekonomije, zdravstva i svih ostalih segmenata koji su od interesa za građane.

Stiče se utisak da među opozicionim strankama ne postoji čvrst stav da aktuelni režim treba da ode s političke scene. Slaže te li se sa takvim utiskom i da li SDS ima takav jasan politički cilj?

-Mi smo stranka koja se bori za dolazak na vlast i zato promovišemo svoje ideje i to je osnova razgovora oko stvaranja koalicije. Smatram da takvu tezu puštaju pojedini stranački lideri, koji bi na osnovu te sumnje željeli, na neki način, da dobiju bolje pregovaračke pozicije. To jednostavno nije realno. Ja ne znam šta bi mi još trebalo da uradimo, pa da shvate da zaista hoćemo zajedničkim snagama da dođemo do nove i bolje vlasti u oktobru.

Da li između vas i Ivanića postoji tiha borba za preuzimanje uloge lidera opozicije?

-Vidite, ja nemam nikakve liderske ambicije niti vidim osnovu da bi Ivanić imao liderske ambicije. Ovde se ne pravi liderska koalicija, već se pravi koalicija udruženih snaga. Jasno je da u eventualnu koaliciju SDS ulaže najviše, time što ima najveći broj svojih potencijalnih glasača. Prema tome, ovdje se ne radi o tome ko će biti, kao ime, lider opozicije. Takvog lidera neće ni biti u toj koaliciji. Radi se, prije svega, o odnosima koji treba da budu iskreni na nivou onoga oko čega se dogovorimo. Znači, ne postoji liderska pozicija za opozicionu koaliciju i ona se neće na takav način formirati.

Koliko buduće razgovore između SDS i PDP-a može opteretiti Ivanićev zahtjev da se u opozicionu koaliciju uključi i Dragan Kalinić, koji je nedavno izbačen iz SDS?

-Vidite, ja ne znam šta će biti politička budućnost Kalinića, u kojoj varijanti i hoće li se on uopšte naći na političkom tržistu u RS. Ukoliko Ivanić misli da Kalinića uključi u PDP, to je njegova lična stvar, to nije stvar SDS-a. Mi očekujemo da stranke koje razgovaraju o budućoj koaliciji ne podmeću klipove u točkove jedna drugoj, već da rade na zajedničkom interesu prikupljanja što više glasača.

Da li ste spremni sjesti sa Draganom Čavićem i razgovarati o kaoalicionom djelovanju, s obzirom na vaše lične animozitete?

-Mi, prije svega, razgovaramo sa parlamentarnim strankama i tu se ne radi o ličnom animozitetu niti ja mislim da bi imao pravo da vodim politiku na osnovu ličnog stava. Odnos prema svakoj stranci je odnos prema politici te stranke. Čavić je, na neki način, izabrao svoj politički put. Da imamo iste političke stavove on bi bio u SDS-u. Očigledno da on ima drugu politiku i to je njegovo pravo. Ja nemam ništa protiv toga.

Znači li li to da nećete razgovarati sa Čavićem?

-Rekao sam da u ovom trenutku razgovaramo samo sa parlamentarnim strankama, a da smo, svakako, raspoloženi da se za sljedeće izbore napravi što je moguće šira koalicija oko dvije direktno birane funkcije.

NAJJAČI OPOZICIONI PIK

Da je tako, argumentuju fakti da se tek kreće u pregovore, s mišlju da ima i više nego dovoljno vremena, što je potpuno pogrešan pristup koji ukazuje na prekomotno ponašanje. Istina je da opozicija uveliko kasni sa početkom kampanje, jer je već odavno trebalo biti sve utegnuto (od kandidata do najmanjeg zajedničkog programskog imenitelja) i usmjereno protiv anticivilizacijskog režima, da je bilo čvrste volje za takvim djelovanjem. U BiH je sve moguće, pa čak i da se postigne dogovor u narednih dva mjeseca, pod uslovom da svaki od lidera prestane precjenjivati sopstvenu poziciju, što listom čine. A jedino je tačno da niko od njih ponaosob ne može srušiti kartel na vlasti, te da će se, ukoliko ne postignu minimum jedinstva, morati u naredne četiri godine zadovoljiti mrvicama, a «politika» će im se svesti na međusobne optužbe i tračeve o tome ko je kriv za opstanak tiranije, kriminala i svakog drugog zla koje totalitarni režimi poput aktuelnog nose sa sobom. Bio bi to strašan poraz, posebno zbog činjenice da je rejting ganga u galopirajućem opadanju i da svakodnevno gube na supstanci, što otvara ogroman prostor za djelovanje i pobjedu opozicije, ali udružene, a ne rascjepkane i međusobno duboko podijeljene. Stoga je vrlo bitno pravilno procijeniti trenutni kalibritet svake od opozicionih partija i njihove sadašnje pozicije, kako bi se i na taj način ukazalo na neophodnost kvalitetnog, sistemskog i strukturalnog koaliranja.

Najjači opozicioni pik je, bez dileme, Srpska demokratska stranka, koja je godinama bila u dubokoj defanzivi i sa statusom opozicije koja nije alternativa. SDS je posljednjih mjeseci uspjela da napusti tu krajnje nezahvalnu situaciju i vrati se u snažnom kapacitetu na političku scenu, o čemu svjedoči i velika zainteresovanost stranog faktora za njihovo djelovanje, koje se ogleda u značajnom broju susreta u ovoj ravni, održanih u posljednje vrijeme, među kojima su i oni sa američkim visokim zvaničnicima.

TRI FAKTORA

Tri su faktora koji su SDS vratili na scenu. Prvi je susret između Bosića i Dodika, održan prije nekoliko mjeseci, na kojem su dogovorili sve i svašta, a od čega nije ispoštovano ništa. Dodik je tada strance htio da zaplaši SDS-om, znajući da im se diže kosa na glavi od mogućnosti takve koalicije, dok je Bosić nastupio sa istom prijetnjom, tražeći na taj način da ga međunarodna zajednica uvaži kao partnera, što do tada nije bio slučaj. Više koristi je imao Bosić, jer su stranci ultrapragmatični i nastupaju pod geslom «nije vrijeme za gađenje», posebno u ambijentu kada i sami smatraju da je uslov svih uslova za bilo kakav napredak ove zemlje značajno slabljenje vlasti kartela, odnosno njihov odlazak sa vlasti nakon oktobra. Pobjeda opozicije u Bileći dodatno je učvrstila Bosića kao alternativu, a usekovanje glave Dragana Kalinića i definitivno je potvrdilo da je Bosić jedina SDS adresa na koju se vrijedi obraćati. (Kalinićevo orgijanje sa «utemeljivačima» SDS-a neće ovoj stranci nanijeti nikakvu štetu, još manje dovesti do daljeg osipanja, jer su «utemeljivači» mahom zombiji, koji bespomoćno urlaju sa smetljišta istorije). Pomenuta tri događaja zaustavila su paranje SDS-ovog džempera i nagovijestili lagano jačanje stranke, ali to je nedovoljno za direktnu pobjedu nad SNSD-om, koji jeste znatno oslabljen, ali je i kao takav još uvijek miljama daleko od propasti. Matrica («Bez nas niko ne može iz opozicije ništa napraviti») po kojoj djeluju u SDS-u, samo je pola istine, jer cijela glasi da ni SDS bez ostatka opozicije ne može takođe napraviti ništa značajno. Uz sve to, pitanje je koliko je Bosić svjestan da on jedini od lidera opozicije na sljedeće izbore ide sa glavom na panju: ukoliko ih izgubi, teško da će preživjeti na čelu SDS-a, a svi potezi koji su mu podržani u proteklom periodu (mahom su to sječe glava u sopstvenim redovima) vratiće mu se kao bumerang. Zato ključni ispit za ovu stranku i Bosića lično jeste (ne)uspostavljanje čvrstih koalicionih odnosa sa Čavićem i njegovom Demokratskom partijom. Ukoliko do toga dođe, uspjeh opozicije je zagarantovan. Desi li se suprotno, teško da će od pobjede išta biti.

Možda se nekom insistiranje na Čaviću čini pretencioznim, ali je nesporno da će njegov DP polučiti sasvim solidan rezultat na predstojećim izborima, jer je otvoren najveći prostor strankama centra, među koje spada i novoformirani SNS. Birači su prezasićeni radikalizmom, socijalna situacija postaje nepodnošljiva, obećanja režima svakodnevno pucaju kao baloni od sapunice..., tako da racionalan pristup, bez velikih obećanja, uz snažnu kritiku režima, kakav nudi Čavić, neće proći nezapaženo. Uz sve to Čavić nikako ne napada SDS (premda i oko njega ima jastrebova koji bi se najradije upustili u direktan obračun sa dojučerašnjim stranačkim drugovima), nudeći i na taj način prostor za zajedničko djelovanje, što jednu značajnu struju u SDS-u čini vrlo spremnom na dogovor sa njim. Tim više, jer ne vjeruju do kraja Ivaniću sa kojim su u prošlosti imali niz, po sebe, razočaravajućih druženja u poziciji. Najveća Čavićeva slabost je, svakako, to što do sada sa partijom nije izlazio na izbore, te je nepoznata njena stvarna težina, zbog čega je njegovim protivnicima otvoren prostor za svojevrsno potcjenjivanje i stavljanje DP-a na marginu. Uz sve to, Čavićevi odnosi sa Bosićem su istovjetni Bosićevim sa Čavićem-potpuni animozitet, tako da će i on morati štošta izgutati dođe li do direktnog kontakta sa nekadašanjim stranačkim drugom. Na taj sastanak, desi li se, Bosić će donijeti snagu SDS-a, a Čavić mogućnost da svojim kandidatima za predsjedničke funkcije sruši nade opozicije, pa je krajnje nezahvalno prognozirati ishod, s tim što je realnije da do dogovora ne dođe. Desi li se suprotno, biće to samo po sebi težak udarac režimu, jer ako je moguće da se Bosić i Čavić dogovore, onda nema dileme da je svijest o zločinima ovog zla koje vlada Republikom Srpskom potpuna i spremna za suštinske promjene.

MLADEN IVANIĆ (PDP): Udružena opozicija ima velike šanse da pobijedi

Smatrate li da je koalicioni dogovor među opozicijom moguć jedino oko zajedničke kandidature predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH i da li, eventualno takav koalicini dogovor, može da zaživi na tom osnovu?

-Koalicioni dogovor treba da podrazumjeva i zajedničke kandidate za predsjednika RS i člana Predsjedništva BiH, ali to nije dovoljno. Koalicioni dogovor treba da ima i neke elemente zajedničke politike, koju bi provodila buduća vlada, koju bi formirali koalicioni partneri. Osnovne elemente te politike vidim u ekonomiji, jer je na tom planu lakše postići saglasnost.

PDP ima namjeru otvoriti te razgovore sa potencijalnim partnerima. Mi smo napravili svojih pet politika, a koliko znam i neki od partnera su takođe pripremili svoje ekonomske programe. Krajnji rezultat bi mogao biti dogovor oko zajedničke kandidature za predsjednika RS, člana Predsjedništva BiH i oko osnovnih elemenata ekonomske politike buduće vlade koju bi činili koalicioni partneri.

Bez toga, bojim se, dogovor samo oko ličnosti za čelne funkcije nije dovoljan.

Da li je moguće postići takav dogovor kada postoje lični animoziteti između Bosića i Čavića, te kada postoje određeni nesporazumi na relaciji SDS-SRS RS, pa i na relaciji SDS-PDP?

-Ako je svim partnerima stalo do ostvarivanja rezultata, promjena u RS, oni tako nešto jednostavno moraju napraviti. Ako ne naprave, onda odgovornost moraju imati svi.

Ipak, da li postoji takva odlučnost. Iz svih stranaka koje smo pomenuli, pa i iz vaše partije, ne čuje se jasan stav da ovaj režim mora da ide?

-Mi smo više nego jasno rekli da smo zainteresovani za promjene, a ja sam, ne jednom nego više puta rekao da apsolutno nije realna bilo kakva koalicija sa SNSD-om posle izbora. Znači, mi smo svoj stav rekli. Drugi će se pokazati. Onaj ko ne bude istinski djelovao opoziciono, biće kažnjen i izgubiće značajne rezultate.

Ili, ko god bude mislio da se definiše kao opozicija pred izbore, a onda eventualno bude razmišljao da pravi vlast sa drugim, biće kažnjen.

To je odluka svake partije. Nikoga na to ne mogu natjerati niti mogu biti nečiji advokat. Meni je potpuno svejedno. Mi svoj stav znamo, jasno smo ga definisali i s time idemo u pregovore.

Da li ima istine u tome da između vas i Bosića postoji bitka za lidersku poziciju u opozicii, da svako od vas želi da stekne što veći koalicioni kapacitet na opozicionoj ravni? U prilog tome ide i činjenica da ste u opoziciju pozvali Dragana Kalinića, mada se još ne zna kakav će biti njegov politički angažman, čime ste, na određen način, Bosića stavili u defanzivu.

-Ne, realno govoreći, SDS je najveća partija, on ima daleko više glasova i poslanika nego što ima PDP. PDP ima jednu svoju prednost – to je partija u kojoj ima ljudi koji su napravili program i mi mislimo na bazi tog ekonomskog programa dobiti podršku. Mi uvažavamo činjenicu da je SDS glavni i da će uvijek imati priliku da prvi kaže šta konkretno misli i želi - da li to bila neka funkcija ili elementi programa.

Ja mislim da cijeli ovaj posao može uspjeti samo ako sva opozicija, ko god da je opozicija, bude zajedno. Smatram da će na izborima biti vrlo tijesno i da će svaki glas biti potreban. To je jedini moj motiv kada govorim o okupljanju opozicije. Drugog motiva, u smislu potcjenjivanja nekoga, dovođenja SDS-a ili bilo koje druge partije u lošiju poziciju, zaista nemam i to nije moj cilj.

Šta ćete učiniti ako Bosić uslovi koaliciju sa PDP-om nepozivanjem u tu političku grupaciju Kalinića?

-Šta ću učiniti, vidjeću. Procijeniću šta je manja šteta. Mislim da njihove međusobne sujete ne treba da budu predmet, jer i u partiji Dragana Čavića ima mnogo ljudi koji su bili u PDP-u, pa mi ne smeta da budem s njima.

Imate i u nekim drugim partijama ljudi koji su bili u PDP-u, pa mi ne smeta da pravim dogovor s njima ako je njihova istinska želja da budemo opozicija. Ko ima problem sa nekim od pojedinaca, to je već njegov problem.

Smatrate li da, usudio bih se reći, mnoge stranke u opoziciji, ako ne i sve, trenutno precjenjuju svoju političku snagu i svoje političke pozicije i da sa precjenjenih pozicija kreću u dogovore?

-Što se mene tiče, mislim da opozicija ima šansu da pobijedi ako bude jedinstvena. Neće biti jednostavno, biće tijesno, ali smatram da će opšte prilike i loša ekonomska situacija, koja će se dodatno pogoršavati, samo ići u korist opozicije. Lično mislim da partije u opoziciji imaju potencijal, neku vrstu energije koja se može pozitivno iskoristiti, a to vladajuća struktura nema. Ona ponavlja stare floskule, upotrebljene već više puta. U tom kontekstu, šanse opozicije su zaista velike i to nije nerealan optimizam. Naprotiv, mislim da je to jedan vrlo utemeljen i realan optimizam i mislim da možemo pobijediti. Ako ne pobijedimo, odgovornost ne nosi vladajuća struktura nego opozicija, zbog svojih unutrašnjih sujeta i nerazumijevanja. Ja, međutim, to nikako ne bi mogao razumjeti, ali oni koji budu sujetni, oni će biti odgovorni za eventualni loš rezultat. Može se pobijediti, učiniću sve da se opozicija ujedini i nadam se da će tako i biti.

 SIGNALI IZ BEOGRADA

Jedan od ključnih faktora u opozicionoj priči jeste i PDP Mladena Ivanića, koji je jedini lider koji razgovara sa svima, ali nikom ne vjeruje, a malo ko i u njega ima povjerenje. Ivanić može odigrati najbitniju ulogu u okupljanju opozicije, pod uslovom da ne podlegne soptvenoj želji da ovlada svim njenim resursima i stavi ih pod svoju kontrolu, što se da naslutiti iz nekih njegovih postupaka, a što je potpuno nerealan zahvat. On vješto koristi sukobljenost opozicionih šefova, kako bi ojačao sopstvenu poziciju, kao i poljuljani rejting stranke, ali ostane li sve na tome, ni on, a ni PDP neće napraviti nikakve značajnije domete, tim prije, jer mu se stranka u dobroj mjeri osula, a na najvećem dijelu istoka RS gotovo da i ne funkcioniše. Ivanić je takođe svjestan da mu preveliko približavanje SDS-u i SRS-u ne donosi mnogo dobra, te je za očekivati da insistira na uključivanju Čavića u igru, kako bi se rasteretio prevelikog bremena desnice, ali i kako bi ohladio nerealnu ambiciju Milanka Mihajlice. Prvi u radikala mnogo jače viče hop nego što može skočiti i krajnje je nesiguran da li SRS uopšte može preći cenzus. To potvrđuje i njegova želja/namjera da koalira i sa (ne)najavljenom Listom građana Dragana Kalinića. On ujedno na ovaj način pokušava kod Bosića steći značajniju pregovaračku poziciju, što opet ide u prilog tvrdnjama o neiskrenosti opozicionara o sopstvenoj svijesti potrebe rušenja režima. Mihajlica je ostao bez značajnog dijela infrastrukture, koja je prešla u SNS, tako da bi ga preveliko naduvavanje sopstvene pozicije moglo dovesti da ostane i bez zeca, ali i bez ražnja. Što se tiče SNS-a, njihov uspjeh zavisiće od angažmana Tome Nikolića i Aleksandra Vučića u izbornoj kampanji. Beogradski dvojac će se jače uplesti, ukoliko procijene da je Dodik značajno oslabio; u suprotnom fingiraće podršku. Kada je Krsmanović u pitanju, on je do sada više uradio na krunjenju Socijalističke partije, negoli na podizanju svoje NSP, ali ni taj rezultat nije za odbaciti.

Sve u svemu, prevelikog optimizma o zajedničkom nastupu opozicije nema, ali nada umire posljednja.

Glavni zgoditak je rezervisan samo za direktne potomke, pa čak i rođake SNSD-ovih kadrova. Za sve ostalo, tu je Biro za zapošljavanje

Koliko je danas teško dobiti posao u bilo kojoj javnoj službi u Republici Srpskoj, ukoliko niko iz vaše familije nije član SNSD-a, najbolje znaju oni koji igraju bingo, loto... Kada mislite da vas je sreća konačno pogledala, umiješa se „neko odozgo“ i jackpot dobije neko od „maminih“ i „tatinih“ sinova i kćeri. Glavni zgoditak je rezervisan samo za direktne potomke, pa čak i rođake SNSD-ovih kadrova. Za sve ostalo, tu je Biro za zapošljavanje.

POSAO U NASLJEDSTVO

Nepotizam, ili „popunjavanje radnih mjesta članovima vlastite porodice“ kod nas je dovedena do perfekcije i ta pojava je postala toliko uobičajena da se na to gotovo niko više i ne osvrće. Primjeri su brojni i gotovo nevjerovatni.

Direktor OŠ „Danilo Borković“ u Gradiški Miloš Francuz ignorisao je molbe devet profesora geografije i na radno mjesto nastavnika geografije zaposlio svoju kćerku Mirjanu Kecman, diplomiranog turizmologa, kojoj nedostaje grupa pedagoških predmeta i stručni ispit. Neuspješni kandidati za mjesto nastavnika geografije žalili su Ministarstvu prosvjete i kulture RS i Prosvjetnoj inspekciji, tvrdeći da je direktor u sukobu interesa zato što je na posao primljena njegova kćerka. Međutim, Francuz negira da je namjestio konkurs i tvrdi da je sve urađeno po zakonu.

-Konkursom je tražen pripravnik a ostali kandidati su već imali posao. Mirjana nije samo turizmolog nego i diplomirani geograf i u zakonskom roku od godinu dana položila je pedagošku grupu predmeta, plus stručni ispit. To što je ona moja kćerka, nema nikakve veze u ovom slučaju - pojasnio je direktor Francuz.

Kandidati koji nisu dobili posao žalili su se nadležnim institucijama ali niko nije reagovao: “Imamo saznanja da direktor škole ispunjava uslove za penziju, ali još ne odustaje od radnog mjesta. Pitamo, kada će prosvjetni radnici među kojima su i doživotni direktori konačno u penziju a priliku dati mladim i obrazovanim kadrovima“, naveli su kandidati u pismu Ministarstvu i medijima.

Miloš Francuz, inače član gradiškog SNSD-a, i na ovo je imao spreman odgovor: Ja ću u penziju do kraja februara, mada mi mandat ističe u novembru, ali je moje penzionisanje već u proceduri. Dakle, ne čuvam rukovodeće mesto po svaku cijenu, naprotiv.

Pravilnikom o stručnim profilima i zvanjima nastavnika objavljenom u Službenom glasniku 26. augusta 2 009. godine navedeno je da za radno mesto nastavnika geografije mogu konkurisati profesori geografije, profesori istorije i geografije te diplomirani geografi i turizmolozi sa grupom pedagoških predmeta i stručnim ispitom položenim u zakonskom roku.

Međutim, u slučaju OŠ „Danilo Borković“ i direktora koji je kćerki u nasljedstvo ostavio radno mjesto, ostaje dilema jesu li ispoštovana moralna načela.

Na pitanje, da li je direktor Miloš Francuz zbog prijema kćerke na posao u sukobu interesa, Ministar prosvjete i kulture Anton Kasipović je rekao da „etičnost nikada nije na odmet“, te da je u školi pokrenuta procedura direktorovog penzionisanja, za šta je ispunio uslove. Kasipović je pojasnio da Ministarstvo, osim saglasnosti na sistematizaciju, nisu uključeni u izbor radnika u školama.

„Direktor raspisuje javni konkurs i bira nastavnika na prijedlog komisije za izbor, sa liste kandidata koji ispunjavaju uslove konkursa“.

Budući da su i ministar i direktor iz iste stranke, vladajućeg SNSD-a, sijenka sumnje koja se nadvija nad ovaj slučaj time je veća. Nije li Francuz uticao na komisiju da na konkursu primi baš njegovu kćerku, a ne nekog drugog kandidata, i nije li mu ministar prećutno dao odobrenje za to?!

NAJBOLJI TATINI SINOVI I KĆERKE

Ovo nije jedini slučaj je da neko od direktora sa članskom knjižicom SNSD-a, ili simpatijom prema toj stranci, zaposlio nekog od najbližih srodnika u preduzeću ili ustanovi u kojoj je direktor. Primjeri su brojni u mnogim entitetskim institucijama, pa i samoj Vladi RS.

Direktorica banjolučke Filijale Fonda PIO RS Gordana Ković potrudila se da bude prva na top listi nepotizma. Ova vremešna dama, koja je na direktorsko mjesto također došla zahvaljujući stranačkom kadrovanju, za kratko vrijeme je zaposlila troje svojih srodnika. Rijeć je o njenim bratićima Maji i Adamu Marić, koji su postali službenici Fonda, i još jednom članu porodice, koji radi kao vozač. Iako direktorica Ković ispunjava uslove za penziju, napunila je 40 godina staža još polovinom prošle godine, za nju ne važe odredbe Zakona o radu, po kojem bi već odavno trebala biti penzionisana, bez obzira na godine života.

Ni direktor banjalučkog Kulturnog centra Banski dvor, Milorad Petrić, inače veoma blizak prijatej lidera SNSD-a Milorada Dodika, nije imun na ovu rasprostranjenu praksu unutar redova vladajuće strankeu Republici Srpskoj. On je zaposlio svoju kćerku Marinu na mjesto osobe zadužene za odnose s javnošću, uz obrazloženje kako “ona to najbolje može raditi”.

Prema izvorima Žurnala, nedavno je i Mile Banika, inače vršilac dužnosti direktora Poreske uprave RS, koji se na toj funkciji, suprotno zakonu, nalazi skoro već godinu dana, zaposlio svog sina Milana.

Uostalom, šta je to u odnosu na tri miliona kredita koje je lider SNSD-a kao predsjednik kreditnog odbora u Investiicono-razvojnoj banci RS, dodijelio preduzeću čiji je suvlasnik njegov sin?

Bosna i Hercegovina je, nakon Kosova, država sa najpobožnijim građanima u regiji. Kako su pokazali rezultati Gallupovog istraživanja provedenog na reprezentativnom uzorku u čitavoj regiji, za 76,5 posto građana BiH religija je “važan dio njihovog svakodnevnog života”.

U regiji veći stepen religioznosti pokazali su samo žitelji Kosova gdje je za čak 90 posto ispitanika religija važan dio svakodnevnog života. Zanimljivo je da za razliku od Kosova, samo za 39,3 posto građana Albanije religija jako bitna u svakodnevnom životu, što je ujedno i najniži procenat od svih zemalja u regionu.

U Hrvatskoj, koju prati imidž katoličke zemlje, taj procenat je 69,7 posto dok građanima Srbije religija igra nešto manju ulogu u svakodnevnom životu jer se 54 posto ispitanika složilo sa tvrdnjom o važnosti religije za njih lično.

Želja za pripadanjem važnije od same religije

-BiH je društvo koje funkcioniše isključivo na principu kolektiviteta i to može biti razlog što imamo veću stopu religioznosti nego u susjednim zemljama. Tu je i činjenica da su bh identiteti duboko ukorijenjeni u vjerskom, te i to možda igra ulogu. Ostaje opet činjenica da je stepen religioznosti u skoro svim bivšim komunističkim zemljama, Češka je drastičan izuzetak, nešto viši u poređenju sa možda nekim drugim evropskim zemljama,ali ne i sa SAD-om,, te ni taj faktor ne treba isključiti, kaže Muhamed Jusić, islamski teolog.

Objašnjenje za probuđenu religioznost građana BiH dio analitičara objašnjava i višedecenijskim prethodnim iskustvima “dirigovane religije” koja je bila, u većoj ili manjoj mjeri, direktno zavisna od vladajućeg režima.

Otkrivanje religije

-Svaki društveni ambijent, od ovih ispitivanih, ima svoje posebnosti i goli statistički pokazatelji ne daju punu sliku stanja. U BiH građani svoju religijsku baštinu, ne nužno i osobni duhovni identitet, vezuju za sve javne segmente identiteta, pogotovo kolektivnih identiteta. Osim nekolicine postotaka nereligioznih, ogromna većina stanovništva Bosne i Hercegovine tek proživljava svoj prvi, istinski, nepatvoreni susret sa slobodnom religioznošću, religioznošću koja nije produkt režima, koja nije pod skutom carske, imperijalne sile, koja nije "opako sredstvo mrskih klasnih neprijatelja". Ta slobodna religioznost je neotkriveno more potencijala, kako duhovnih, tako i društvenih, pa i političkih, zašto ne. Razlika u odnosu na zemlje regije je jasna, ni u jednoj susjednoj zemlji ne postoje ozbiljne društvene napetosti koje uključuju religiju kao važan segment kolektivnih identiteta, religiju ponekad kao žrtvu, ponekad kao motivaciju, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini. Stoga sam spreman zaključiti da u Europi, a malogdje još u svijetu, uz Izrael i Palestinu, religija igra tako važnu ulogu u društvenim odnosima kao što je slučaj u Bosni i Hercegovini, smatra Marko-Antonio Brkić, direktor Inter-religijskog Instituta u BiH.

U slučaju BiH, visok stepen javno iskazane religioznosti objašnjava se i činjenicom da je poslednjih 20 godina na sceni prisutan proces etničke homogenizacije uz često poistovjećivanje religijske i nacionalne pripadnosti.

-Rekao bih da je građankama i građanima BiH važnije “pripadanje” od same religije i izražavanja religijskih osećanja. Potreba za “pripadanjem” zamagljuje zaista stvaran odnos bh. građana i građanki prema religiji. Pomalo iznenađuje visok procenat kosovskih Albanaca koji su religiji dali visok značaj, znajući da kod Albanaca religijski identitet nije priman, i u odnosu na nacionalni potpuno je irelavantan i nevažan. No, Kosovo je specifičan kontekst, i ovakvo izjašnjavanje Kosovara tumačim kao jedan od rezultata “islamofobične” manije koja je kreirana 90-ih u Beograda spram svih koju jesu ili nisu nužno vernici a nominalno pripadaju narodima koji u sebi imaju islamsku tradiciju , stav je koji zastupa Davor Marko, analitičar medija i religije.

Podjednako religiozni i mladi i stari

Podjela bh. društva na ruralno i urbano, mlade i stare, obrazovane i neobrazovane, kada je riječ o važnosti religije za pojedinca nema bitnu ulogu. Kako pokazuju rezultati Gallupovog istraživanje, religija je podjednako bitna i mladim između 15 i 24 godine (70,4 posto) kao i sredovječnoj populaciji između 40 i 54 godine (79,1 posto).

Ni stepen obrazovanje ne igra bitnu ulogu jer je je religija važna u njihovom svakodnevnom životu i za 70,7 posto visokobrazovanih građana. dok su jako male razlike između onih koji žive na selu (74 posto) ili u velikim gradovima (68,3 posto).

Osim odgovora da im je religija bitan dio njihovog svakodnevnog života čak 51,1 posto ispitanika iz BiH potvrdilo je da je u poslednjih sedam dana učestvovala u nekom vidu vjerske službe, što je najveći procenat među zemljama regije. Puno manje revnosni u obavljanju vjerskih dužnosti bile su naše komšije. U Hrvatskoj je taj procenat iznosio 37,2 posto a u Srbiji tek 25 posto ispitanika.

-Učešće u vjerskim obredima ljudima daje osjećaj pripadnosti, a to je nešto što nedostaje u društvu kakvo je naše koje ima, osim porodice i vjerske zajednice, izrazito nizak društveni kapital i alternativni oblik društvenog umrežavanja, kaže Muhamed Jusić.

Brojka o redovnom posjećivanju bogomolja i učešću u vjerskim obredima dovodi u pitanje iskrenost ispitanika kod davanja odgovora.

Nevidljivi vjernici

-Nisam siguran ni da su ovi statistički pokazatelji pouzdani. Ukoliko bismo se vodili ovim rezultatima, to bi značilo da je u prošlih tjedan dana dva milijuna ljudi posjetilo neki vjerski objekt uz određeni vjerski obred. Ne mislim da je takvo nešto moguće. Ipak, iz svakodnevnog iskustva, iz razgovora s religijskim službenicima, jasno je da je obredna religioznost u Bosni i Hercegovini dosta življa nego u susjednim zemljama. Razlozi su brojni. Od istinske vlastite duhovnosti koja predstavlja duhovnu hranu mnogim vjernicima diljem Bosne i Hercegovine, pa do običajnih gesti, gdje su crkve i džamije u nekim selima i naseljima najvažnije, ako ne i jedine socijalne institucije gdje se ljudi sreću ili kojima se obraćaju. Najbolji primjer su povratnička naselja, gdje se u mnogima život vrti i događa oko lokalnog svećenika ili imama, crkve ili džamije. Ja bih htio vjerovati da je visok postotak obredne religioznosti u Bosni i Hercegovini znak duhovne gladi i obraćanja Bogu, a ne socijalno poželjno ponašanje koje pojedinci koriste kako bi zadovoljili isključivo osobne potrebe, ili ne daj Bože, ciljeve svoje stranke, kaže Mario-Antonio Brkić.

Drugo pitanje koje se nameće je motiv za redovne odlaske u crkvu ili džamiju, da li je u pitanju samo zadovoljenje vlastitih duhovnih potreba ili je riječ o običnim, ovozemaljskim motivima vezanim za napredovanje u poslovnoj ili političkoj karijeri .

Važno je biti viđen

-Ovo je isti slučaj i sa rezultatima koje je dalo istraživanje o političkim elitama, koje je vodio profesor Nerzuk Ćurak, sa grupom svojih mladih saradnika iz Sarajeva i Banja Luke. Od 22 intervjuisana politička lidera u BiH, tek ih je 13 ili 59,1 posto reklo da je religiozno, ali zato na drugo pitanje, koliko često posećuju crkve ili džamiju, niko nije rekao da to ne čini. Čak 40,9 posto to čini makar jednom sedmično, po devet posto jednom mesečno ili za verske praznike, dok 41 posto to radi vrlo retko, ali ne kaže da ne ide. Neophodno je ovde istražite ne samo učešće i to izraziti procentima, već same motive učešća kako bi mogli iskreno i precizno reći, eto toliko je ljudi religiozno i zaista ide jer veruje, toliko ide da bi bilo u komunikaciji sa svojim istomišljenicima, toliko ide da bi saslušalo svog lidera, onoliko ih je bilo jer je bilo važno da ga vide, naglašava Davor Marko.

I ovdje se pokazalo da praktično nema razlike među ispitanicima koji žive na selima ili u velikim gradovima, između mladih i starijih, između onih sa mo sa osnovnom školom i onih sa fakultetskom diplomom.

U odmjeravanju snaga između religije, medija i politike, barem kada je riječ o povjerenju koje u njih imaju građani BiH, vjeska zajednice izašle su kao pobjednik.

Više se vjeruje vjerskim zajednicama nego medijima i političarima

Veliko povjerenje u vjerske zajednice kao instituciju, ima 27,5 posto građana BiH, u medije 7,8 posto dok veliko povjerenje u političke stranke ima tek 1,6 posto građana. Stoga ne ćudi da se političari na sve načine trude pridobiti naklonost vjerskih zajednica i njihovih lidera kojima njihovi birači očigledno vjeruju puno više.

-Za razliku od političkih partija, pa i sudija i policijskih činovnika, crkvene organizacije o kojima govorimo su dugotrajnije, nesmenjive i neupitne. Sve tri religijske tradicije koje dominiraju u BiH ne dozvoljavaju da se u pitanje dovedu istine koje njihovi dužnosnici propagiraju, pa bile one i nisko-političke prirode, smatra Davor Marko.

 

Za veće povjerenje koje vjerske zajednice u odnosu na političare imaju među običnim smrtnicima dobrim dijelom je zaslužna činjenica da su vjerski službenici sa njima svaki dan a političari u najboljem slučaju jednom u četiri godine.

-Mislim da značajnu ulogu igra činjenica što su za razliku od većine državnih i nevladinih organizacija i institucija, vjerske zajednice često jedine organizovane institucije u velikom dijelu BiH. Tako ćete ako odete u neko od, recimo, bošnjačkih povratničkih naselja u zabačenim dijelovima BiH naići na situaciju u kojoj je IZ jedina organizovana institucija koja se, na ovaj ili onaj način, brine o tim ljudima. Zato smo često svjedoci kako „iz džamije“ polaze akcije koje su usmjerene ne samo na poboljšanje vjerskog života nego i opće uslove života. Nisu rijetki slučajevi da se tu pokreću akcije za asfaltiranje puteva, izgradnju mostova i slično. Istovremeno, većina političkih partija se među tim ljudima pojavljuje samo pred izbore. Istovremeno, predstavnike svih silnih NGO- a većina ljudi u BiH može vidjeti samo na TV ekranima, kako izmišljaju toplu vodu i po pravilu rješavaju one probleme za koje su donatori spremni izdvojiti sredstva. A i kad ih “rješavaju“ sve se svede na pompozne tribine, diskusije, javna zagovaranja, od kojih najčešće korist imaju samo organizatori i stalni predavači i eksperti, objašnjenje je Muhameda Jusića.

Za razliku od političara čiji je autoritet, najblaže rečeno upitan, s obzirom da se na ovim prostorima politika nikada nije smatrala časnim i poštenim zanimanjem, vjerske zajednice imaju mnogo duži “minuli rad”, što im u čima građana daje i veći kredibilitet i autoritet.

-Nije teško proniknuti u razloge ovakvog izjašnjavanja građana Bosne i Hercegovine. U svim zemljama regije Jugoistoka Europe, gotovo bez izuzetka, građani najviše povjerenja imaju ili barem tako iskazuju, u crkve i vjerske zajednice. Razlog je jednostavan i trostruk. Prvo, povijesno-tradicijski gledano, crkve i vjerske zajednice su najstarije ustanove i organizacije u svim zajednicama i baštine najduže duhovno pamćenje, stoljećima je religijski establishment bio najobrazovaniji i najpozvaniji segment u svakoj zajednici, pa otud taj, rekao bih, naslijeđeni autoritet koji se teško gasi. Drugo, socio-ekonomski gledano, crkve i vjerske zajednice su za veliku većinu ljudi, pogotovo religioznih, institucije stabilnih pozicija i s osjećajem za potrebe, pogotovo onih najugroženijih. Primjerice kroz karitativna i dobrotvorna društva koja djeluju u sklopu crkava i vjerskih zajednica ili u tijesnoj suradnji s njima. Treće, usko politički gledano, religijski poglavari nisu osobe koje će biti pozvane na političku odgovornost zbog bilo kakve krize, zbog bilo kakve pojave, zbog bilo kakve njihove izjave, i njihov politički integritet nije predmet svakodnevne kritike prosječne osobe. Međutim, uz sve ovo čini mi se da je prisutna i jedna duhovna dimenzija. Naime, ljudi možda podsvjesno imaju povjerenja ili strahopoštovanja, u Onostranost, čiji su izaslanici na Zemlji upravo religijski lideri. Kod nas u Bosni i Hercegovini se nije dogodila raščlamba religioznosti na njezine dvije ključne sastavnice: izvanjsku, pojavnu i unutarnju, dubinsku religioznost. Uvjeren sam da je kronični nedostatak autentično življene religioznosti i duhovnosti pridonio umnogome okoštalim pristupom bavljenja religijom, kaže Mario-Antonio Brkić.

(zurnal.info)