Niko ne zna kako je Šejn uistinu završio svoj život kada je onda, davno, sjećate se, odjahao u onaj zalazak sunca. Kada je prestao biti i riječ i zakon, “kada je ostao samo slika, kada je sav stao u samo jednu sliku”

Ne zanima me priča o tome ko je od njih za državu, a ko nije, ko kontroliše koje finansijske tokove, a ko je ugrožen zato što ih ne kontroliše. Te priče slušam već 30 godina, dosadile su a nisu ni tačne. Stranačke poglavice vlast dijele samo po jednom kriteriju - vlastitom interesu.

Kada utihnu topovi, himne, sprovodi i dženaze, nastane tišina koju smrt najviše voli, jer nakon nje dolazi zaborav, konačno ništa, njen puni trijumf. Darko Cvijetić govori u toj tišini, mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi

Čini se da je to ratno “ljetovanje u podrumu” bilo presudno za Tikvešin kasniji odnos prema poeziji – njenom razumijevanju, pisanju, govorenju. U djetinjstvu je otkrio jednu od najvećih tajni umjetnosti – njenu sposobnost da štiti.

Stranka demokratske akcije za ovih 30 godina ispunila je zakletvu svog prvog predsjednika. Nisu postali robovi, postali su feudalci.

I to je to… To je ta uobičajena šema svih dosadašnjih afera. Učesnici prvo kažu da to nije istina, onda lažu o detaljima, a kada ih javnost pritisne očiglednim dokazima, onda se ljuto brecaju kako jedva čekaju da se završi istraga.

Povodom Prvog maja obavljujemo prigodan odlomak iz romana "Kap veselja" Selvedina Avdića

Kada nas otključaju i kada konačno izađemo u otvoreni prostor, šta ćemo raditi sa iznova stečenom slobodom

Tako i ja, nakon silnih vijesti o pandemiji, zaboravljam da su na brdu bašte, salata i mladi luk. Zaboravljam na proljeće. A to se ne smije.

Volio je pozorište. Na proslavi nakon premijere, odjednom mi je šapnuo da je lako zaljubiti se u pozorište – “to je lijep, skoro dječji svijet”. Njegov svijet. Prirodno mu je pripadao.

Kada napišete tekst o bilo kakvom propustu aktuelnih vlasti, više nije važno da li je to istina, dovoljno je da vlast kaže da nije i eto policije na vratima! Budi Ana Lalić pa napiši, ako smiješ...

Pandemija je pokazala pravo lice društva u kojem živimo - Sebija Izetbegović, Fadil Novalić i Fahrudin Radončić. Da li vam se sviđa?

Ne mogu biti siguran šta će čovječanstvo precizno naučiti iz pandemije ali mislim da znam šta će naučiti Bosanci i Hercegovci.

U današnjem svijetu nema mjesta za Slogu. Na mjestu nekadašnjih obućarskih radnji niknuće novi nargila barovi, proričem bez imalo rizika. Nikoga ne zanima gdje će Zeničani popravljati svoje cipele. Činilo se da je ona fraza o golom i bosom narodu sasvim potrošena. Eto, kao što vidimo, nije

Bilo je to u onoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, prije nego što smo pretvoreni u tajkunsko igralište. Sjećate se? Prije 57 godina, prije ovog smoga demokratije koji nas je oslobodio jednoumlja i totalitarizma i usput odlučio da nas oslobodi ama baš svih ovozemaljskih radosti

Šofer šapuće: “Sjedite naprijed, migranti će na kraj autobusa. Smrde. Ne kupaju se.” Idem na kraj autobusa. Ima mjesta.

Ako je patriotizam ljubav prema domovini, parapatriotizam je ljubav prema vlastitoj poziciji u toj domovini. Patriotizam može biti koristan u doba društvenih kriza, kada može postati pokretačka snaga svih građana, da budu odgovorniji i vrijedniji. Parapatriotizam buja u doba društvenih kriza, uglavnom u vidu parazita koji se kače na budžet

Cijela Bosna je veliki migrantski kamp, koji je mjestimično nešto bolje opremljen od Vučjaka, mjesto iz kojega se odlazi, privremeni smještaj, usputna stanica...

Nisu naše vlasti nimalo humanije od kolega im iz susjedstva. Njih migrantska kriza jednostavno ne zanima. Za nju se interesuju isto onoliko koliko ih brine kriza u obrazovanju ili zdravstvu. Nimalo. Također, zašto bi se brinuli o nekim tamo Nigerijcima kada ih ne zanimaju ni građani koji su glasali za njih?