Organizacija izbora za bh. građane u dijaspori ove godine koštala je 157 hiljada KM: 64 hiljade za glasanje u diplomatsko-konzularnim predstavništvima a ostatak za glasanje putem poštom. Odavno se upozorava na katastrofalno nizak procenat izlaznosti na izbore u dijaspori. Kakav je odziv za registraciju i glasanje bio ove godine najbolje svjedoči podatak da je CIK planirao postavljanje 100 glasačkih kutija u DKP-ima na 50 lokacija u 25 zemalja, a na kraju ih je stavljeno sedam na sedam lokacija u četiri zemlje.
Za glasanje na Opštim izborima 2002. godine bilo je registrovano manje od 60.000 birača iz inostranstva. Ove godine čak i ta, prilično skromna brojka, zamalo pa je prepolovljena – za glasanje se se registrovalo nešto više od 36 hiljada glasača. U razgovoru sa neglasačima u dijaspori dolazi se do zaključka da je, osim nedostatka općeg interesa za izbore u BiH, drugi važan uzrok niskog procenta registracije komplikovana procedura. Obrasci koje šalje Izborna komisija za registraciju, smatraju građani, preopširni su, a potrebna su i uvjerenja ne starija od šest mjeseci. Što je, za većinu bh. građana koji žive u inostranstvu, često i nemoguća misija.
{fusionchart id="72" Registrovani birači}
(zurnal.info)
.jpg)
„Šta rade od nas, moj Nedime“. Tako, ustvari, glasi početak osamnaestosekundne izjave sarajevske pjevačice Hanke Paldum. Kako je i zašto rečenica dobila izmijenjeni i odavno već proslavljeni oblik „Nedime dragi, šta nam ovo rade“, to je teško reći. Modificirana verzija, u kojoj je Nedim dragi, a ne moj, ima valjda nešto od nenamjernog humora i poetske snage koju originalni pjevačicin monolog nema, pa je zapomaganje u legendu ušlo u toj netačnoj, a atraktivnijoj verziji.
Ovo je, inače, prva među kultnim rečenicama izgovorenim tokom skoro 1.400 dana opsjedanja Sarajeva. Izrečena je na samom početku, u maju 1992. godine; tunel još zadugo neće biti prokopan i opsjednuti građani zapravo još i ne znaju šta im sve rade. Nedim Lončarević, novinar YUTEL-a, lutao je sarajevskim mahalama, tražeći, valjda, materijal za prilog, a onda se jedna kapija otvorila, iz avlije je na sokak izašlo poznato lice, pjevačica Hanka Paldum i, vidno potresena, direktno u kameru izgovorila sljedeće reći: „Šta rade, od nas, moj Nedime. Ja nemam pojma šta se ovo sve dešava. Sad, ovog trenutka, govori potpukovnik, general, ne znam, ni ja, kaže ne pucamo, prestali smo, a istog trenutka puca, ja zovem televiziju, radio, da tražim da kažu da nešto se čini, no, međutim, niko ništa....“
U tom trenutku, kao potvrda Hankinih alarmantnih riječi, i kao svjedočanstvo da generali već danima lažu, govoreći da se ne puca, u blizini mjesta na kojem pjevačica izriče historijsku rečenicu, pada nova granata. Hanka se malo trzne, pogleda u Nedima i doda jedno beznadežno, uzaludno: „Bože sačuvaj.“ Kraj priloga...
Novinar došao da pita i dobije odgovor, a umjesto toga sagovornica ga pogodila pitanjem. Tačno tako, šta rade od nas. Kad bi pravda priznavala poeziju, ili bar prozu, ova bi rečenica pred bilo kojim sudom bila relevantan dokaz u korist Sarajeva. Glavni grad BiH već se dvije decenije demonizira kao uzrok sveg zla na ovim prostorima, skočila je na njega i kuka i motika, a da je pravde, kao što je nema, tom bi gradu, punom grijeha i grešaka, jedna stvar morala da se prizna: Sarajevo ničim nije zaslužilo ni opsadu ni rat. Kao što ni jedan grad nije zaslužio da bude opkoljen i u totalnom okruženju provede tri i po godine. Kada Hanka ono kaže u kameru, ona tek izražava zaprepaštenost običnog čovjeka, kojem nikako ne ide u glavu da neko, s nekih brda, iz nečega, može ispaljivati granate na mahale, zgrade, bolnice i ulice. Hanka je u tom teškom trenutku pod stresom. Niko ne zna kad će sljedeća granata izvoljeti da bude ispaljena i gdje će je golgeter plasirati. Na tvoju kuću, na moju, ili možda u same rašlje? S granatama je belaj što svaka pogađa. Ne može promašiti, gdje god da padne napravit će belaj. Grad je to, gust prostor načičkan građevinama, ljudima i značenjima.
Kasnije se više nismo čudili. Nevjerovatno je na šta se sve živ insan navikne i kako je taj proces navikavanja brz. Zapale porodilište, pobiju građane u redu za hljeb, izgori državna biblioteka, sve se sjebe, ljudi depresivni, tužni, umorni, ali se više niko ne čudi.
A Hanka preživjela. Nek je hvala Onom gore, koji uređuje takve stvari. Neki dan prođem tom mahalom. Kao da nikad nikakve opsade nije bilo. Grad je živ organizam, daj mu 15 godina mira i nešto malo para i svi će ožiljci zarasti. Gradi se, krpi, nadograđuje. A ljudi i njihovi ožiljci, e to je već druga priča. Ništa nije izliječeno. Povrede su tek sanirane i onda potisnute negdje duboko. Otamo povremeno izbijaju. Ko prati naše medije, taj će na prvu vidjeti kako je dubok mrak u nama, kakvog se zla tu nataložilo. Opaki smo, ne praštamo i ne znamo se obračunati ni sa sobom ni s drugima. O izmirenju nećemo ni riječi da čujemo. Crni je mrak u nama, crn da crnji ne može biti. Hrvatski pisac Ante Tomić na pitanje da li prati web komentare ispod svojih tekstova, nedavno odgovara: „Da, pogledam ih, ali... Internet je u velikoj mjeri poljuljao moju vjeru u čovječanstvo. Strašno je vidjeti koliko zlobe, mržnje i nastranosti može prokuljati iz ljudskog bića kad pomisli da je anonimno.“ E, moj Ante, dođi u Bosnu i Hercergovinu, u šeher Sarajevo, pa da vidiš koliko zlobe, mržnje i nastranosti može prokuljati iz ljudskog bića kad pomisli da nije anonimno.
Možda mi i nismo krivi što smo glupi, jadni, siromašni i opaki. Volio bih jednom sresti onog novinara, samo da mu kažem „Nedime dragi, da vidiš šta su nam uradili...“
Iako znam da to više nikakve veze nema s njima. Ovo mi sami sebi. Ponekad se osjećam kao neko ko je preživio opsadu, a nije zaslužio da je preživi, takoreći dva u jedan, i tu mi niko i ništa ne može pomoći.
(zurnal.info)
PRINCE – PERFORMING ON LATE NIGHT
SHOBA – JOY DIVISION
THE BLACK ANGELS – YOU ON THE RUN
ONE DAY AS A LION – WILD INTERNATIONAL
PRIMUS – WYNONA'S BIG BROWN BEAVER
(zurnal.info)
