Vidio sam kako promjena političkog konteksta utiče na promjenu doživljaja pjesnika i pjesme. I, što je najvažnije, povjerovao sam da poezija može poslužiti razbijanju predrasuda

Gledam kako od najmanjeg svraba po džepu prave nacionalnu tragediju. Zovu ih najvećim živućima… Istinski najveća u isto vrijeme obija bolničke pragove i teško dolazi do prilike da objavi i to što piše o vlastitom iskustvu, a kamo li mišljenje o političkoj situaciji u zemlji i svijetu ili da važno palamudi pred TV kamerama o stanju nacije

Kad se god osjetim iskorijenjenim, zatvorim oči, u sebi kažem: Dubi, dubi, dub zeleni, a on se razlista, svaki list jedna slika, i ja postojim

Za razliku od seksualne revolucije u SAD-u, koja nije pozivala na otpor protiv braka nego na promjenu unutar braka, sovjetski teoretičari tih godina pozivaju i na ukidanje bračne zajednice, debatirajući živo o seksualnim pitanjima

Nema dana da ne pomislim ili ne izgovorim njegov stih: „S koje si ti strane alatku uzeo kada si svijet stvarao, Bože, svijet stvarao?“

Bilo je tu i poezije i priča i Tita i partizana i enigmatike, zabavnih ilustracija, postera... Dobra kompenzacija za žrtvu zbog visokih, nerazumljivih, a samim tim i dosadnih zahtjeva škole i roditelja

Vrijeme Morfina je izbor pjesama Mehmeda Begića. Žurnal objavljuje sedam pjesama iz ove zbirke i tekst Predraga Lucića o Begićevoj poeziji

I Šalamun i Kamov danas su nečitaniji nego ikad. Da ih lektira ne prepoznaje, razumije se. Reizdanja su rijetkost i nepopularna. Internet ih više guši nego što ih otvara i kad se na njemu nađu. Ne znam koliko ih neko preporučuje mladima i gdje, a ja to ne činim.

Ako je Andrić o ljudima iz prošlosti Bosne pričao kao da im viri kroz prozor sobe, a Selimović kao da sedi sa njima za stolom, onda Mak o Istanbulu piše kao da ga posmatra dvogledom iz nekog dosta čistog i lepo uređenog Airbnb stana na evropskoj strani Grada

Mnogima dugujem zahvalnost zbog toga što sam, eto, napisao knjigu. Najviše, iako ne bih trebao, mom poznaniku iz djetinjstva, osuđenom i odbjeglom teroristi, bivšem pripadniku Islamske države Mirzi Kasumoviću, Abu Ademu, Ocu Ademovom, kako je sam sebe nazvao u Siriji

Sjedimo na klupi ispred Doma i gledamo u zalazak sunca. Najdalji vrhovi dobijaju boju mora. Sarajevo će uskoro postati hipnotisano jato svitaca što u mjestu treperi

Marko Tomaš o rovinjskoj oluji i ženi sa najljepšim i najprkosnijim osmijehom na svijetu - Daši Drndić

Pekić se nakon šezdesetosmaških gibanja, odlučuje na povlačenje, let na Tibet, odlazak u London i prepuštanje literaturi, dižući ruke od konkretnog popravljanja svijeta. Neposredno prije odlaska naglasiće da pravi problem književnosti nikada nije o čemu i kako pisati, već za šta i kako živjeti

Stazom do škole u snu idem s braćom. Lica mnogih drugova i drugarica iz škole su izblijedjela da ih ni san ne može retuširati. Oni što ih rat nije pomeo na ovaj ili onaj način došli su na proslavu. Njih sam fotografisao. Dijelom da sačuvam uspomenu na njih i tu večer, a dijelom da bih radom izbjegao sjedenje i neminovno alkoholiziranje. Ne bi to nimalo bilo dobro uraditi uz Ćopića

Ne znam pjesnika koji u jednom momentu nije poželio napisati pjesmu o svojoj domovini, a moja domovina je za mene bila topos nesreće. Činilo mi se da bi se kroz opisivanje želje njenih žitelja da ne budu u njoj najbolje objasnila ona

U etnički čistim sredinama, kakva je danas većina na prostoru Jugoslavije, uključujući i Kosovo, odustajanje od tradicije znači biti sam. Gdje danas jedan ovakav pjesnik može biti nepoželjniji?

Mama je umrla u junu prošle godine. Prebirući po uspomenama, mi, njeni sinovi, naišli smo na jednu kutiju u koju niko osim nje nikad nije pogledao. Tu je čuvala svoje uspomene, one za koje ni po koju cijenu nije htjela da budu izgubljene

Lingvisti danas na raznim stranama svoj koncept osjećaju bespotrebnim ako je neiskoristiv u dnevnopolitičke svrhe, žudeći prije svega za pažnjom vladajućih

Lucić je imao tu nesreću da uobličava jedno od najtežih i najkrvavijih razdoblja, a da niko od njega te stvari nije ispjevao lakše i humornije, a da možda nikad ništa u našoj književnosti nije bilo dato urnebesnije, kao te godine nacionalizma, rata i zločina 90-tih, i kasnije, koje su u nekoliko tomova ispjevane