I Šalamun i Kamov danas su nečitaniji nego ikad. Da ih lektira ne prepoznaje, razumije se. Reizdanja su rijetkost i nepopularna. Internet ih više guši nego što ih otvara i kad se na njemu nađu. Ne znam koliko ih neko preporučuje mladima i gdje, a ja to ne činim.

Ako je Andrić o ljudima iz prošlosti Bosne pričao kao da im viri kroz prozor sobe, a Selimović kao da sedi sa njima za stolom, onda Mak o Istanbulu piše kao da ga posmatra dvogledom iz nekog dosta čistog i lepo uređenog Airbnb stana na evropskoj strani Grada

Mnogima dugujem zahvalnost zbog toga što sam, eto, napisao knjigu. Najviše, iako ne bih trebao, mom poznaniku iz djetinjstva, osuđenom i odbjeglom teroristi, bivšem pripadniku Islamske države Mirzi Kasumoviću, Abu Ademu, Ocu Ademovom, kako je sam sebe nazvao u Siriji

Sjedimo na klupi ispred Doma i gledamo u zalazak sunca. Najdalji vrhovi dobijaju boju mora. Sarajevo će uskoro postati hipnotisano jato svitaca što u mjestu treperi

Marko Tomaš o rovinjskoj oluji i ženi sa najljepšim i najprkosnijim osmijehom na svijetu - Daši Drndić

Pekić se nakon šezdesetosmaških gibanja, odlučuje na povlačenje, let na Tibet, odlazak u London i prepuštanje literaturi, dižući ruke od konkretnog popravljanja svijeta. Neposredno prije odlaska naglasiće da pravi problem književnosti nikada nije o čemu i kako pisati, već za šta i kako živjeti

Stazom do škole u snu idem s braćom. Lica mnogih drugova i drugarica iz škole su izblijedjela da ih ni san ne može retuširati. Oni što ih rat nije pomeo na ovaj ili onaj način došli su na proslavu. Njih sam fotografisao. Dijelom da sačuvam uspomenu na njih i tu večer, a dijelom da bih radom izbjegao sjedenje i neminovno alkoholiziranje. Ne bi to nimalo bilo dobro uraditi uz Ćopića

Ne znam pjesnika koji u jednom momentu nije poželio napisati pjesmu o svojoj domovini, a moja domovina je za mene bila topos nesreće. Činilo mi se da bi se kroz opisivanje želje njenih žitelja da ne budu u njoj najbolje objasnila ona

U etnički čistim sredinama, kakva je danas većina na prostoru Jugoslavije, uključujući i Kosovo, odustajanje od tradicije znači biti sam. Gdje danas jedan ovakav pjesnik može biti nepoželjniji?

Mama je umrla u junu prošle godine. Prebirući po uspomenama, mi, njeni sinovi, naišli smo na jednu kutiju u koju niko osim nje nikad nije pogledao. Tu je čuvala svoje uspomene, one za koje ni po koju cijenu nije htjela da budu izgubljene

Lingvisti danas na raznim stranama svoj koncept osjećaju bespotrebnim ako je neiskoristiv u dnevnopolitičke svrhe, žudeći prije svega za pažnjom vladajućih

Lucić je imao tu nesreću da uobličava jedno od najtežih i najkrvavijih razdoblja, a da niko od njega te stvari nije ispjevao lakše i humornije, a da možda nikad ništa u našoj književnosti nije bilo dato urnebesnije, kao te godine nacionalizma, rata i zločina 90-tih, i kasnije, koje su u nekoliko tomova ispjevane

Današnja BiH, to je živi sukob zombiranog bosanskog muslimanskog subjekta sa zombiranim srpskim pravoslavnim subjektom i zombiranim hrvatskim katoličkim subjektom, uz poslovnu saradnju i trojno enormno bogaćenje njihovih političkih i finansijskih elita. To je jedno neodrživo a dugovečno društvo sa stabilnim nacionalnoverskim zajednicama. Društvo u kojem su fantazme subjekti, a ljudi fantomi

Koristeći mogućnost da bude na strani i esencijalističke i egzistencijalističke moralne solucije, Lasić je podupirao Tuđmana i hrvatski državni projekt, ali i među prvima upozorio da je Oluja najveći hrvatski promašaj, dovodeći u okviru svog angažmana u kontakt dvije antinomije

Lew Welch je odšetao iz kuće svog prijatelja i suborca, pjesnika Garyja Snydera, u planinama Kalifornije, ostavivši za sobom oproštajnu poruku. U ruci je imao pištolj Smith & Wesson, kalibar 22, napravljen od nehrđajućeg čelika. Njegovo tijelo nikada nije pronađeno

Andrej Nikolaidis dobitnik je ovogodišnje nagrade Meša Selimović za najbolji roman. Čestitamo našem kolumnisti!

U organizaciji Buybooka u Sarajevu je održan Drugi festival književnosti Bookstan, bogatog programskog sadržaja

Kad je domovina počela da nestaje, sjurila si niz strmu ulicu posljednji put, zajedno s komunizmom, odvodeći djedove i roditelje, i njihove djedove i roditelje, što dalje od plamena koji je, napokon, zacvrčao i ispekao meso italijanske lutke

Mehmed Begić piše o zbirci Neće biti djece za rat pjesnikinje Dijale Hasanbegović