Kad su prije rata bili “Književni susreti” na Kozari, s dodjelom nagrade “Skender Kulenović”, dobitnika Danila Kiša su domaćini vodili na kopove Rudnika Omarska i Tomašica. Kad su poslije rata bili “Susreti pisaca na Kozari”, s dodjelom nagrade “Skender Kulenović”, dobitnika Matiju Bećkovića domaćini nisu vodili niti na kopove Rudnika Omarska, niti Tomašica.

Nema više tko biti svjestan da se upravo u teatrima događa svojevrsna “kultura sjećanja”, šta god da to više znači? Uostalom, kakva kultura sjećanja? “Novi humanizam odbija da prepozna zverstvo zbog nespremnosti da prizna sopstvenu sposobnost za zločin”, savršeno precizno piše Branislav Jakovljević.

Ponovimo, moja ulica, Crveni soliter, zauvijek više nije imenom Save Kovačevića 15. On više nije heroj, za imati ulicu u komociji palanke, kako veli Nenad Popović. Crveni soliter više nema veze sa Sutjeskom.

Iz svijeta Džerija na biciklu sa prikolicom, (i na njoj par praznih gajbi piva), raspad Jugoslavije dogodio se jednoga radnog dana, kada je ujutro izvezao bicikl na sunčanu ulicu. Mogla bi biti i 1974. godina, Crvenog solitera cigle tek poredane

Na komadu jakne moli se pet puta dnevno. Ne zna je li imao covid-19, jer ne zna kako se ta bolest ima. Čuo je da nas ovdje ima sve manje, i da samo Srba od 1990. ima milijun manje.

Imao je 29 godina kad je zaglavio u logoru. Proveo je dva mjeseca bez terapije, zagledan u jednu točku i ne progovarajući niti jedne riječi. Tukli su ga, nije ni pisnuo. Danas živi u Danskoj i tvrdi da u nikakvom logoru nije bio, da je sve izmišljeno

Poznavao sam vodnika koji je cijeli posljednji rat proveo u počasnom vodu – oni pucaju triput u zrak na vojničkim brzim ratnim pokopima. Nije bio ni dana na borbenim linijama. Mrtvi su stizali pojedinačno i u grupama, cijelorovovno ili nasumice, i počasni je vod imao pune puške posla.

Nitko mu nije znao ili htio kazati ništa o njegovima. Dao je DNA, ali nisu ih pronalazili, ni u jednoj grobnici. Strijeljali su ih pred bogomoljom, ali tijela nema. Nigdje. Tako je počeo. Kopati počeo.

Kada imaš virus, naglo nemaš naciju. Nego si onaj koji je obolio, kojeg svatko izbjegava.

Ova je zemlja fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji proizvod su autorove mašte ili su pak korišteni pripovjedački i svaka sličnost sa stvarnim događajima i ljudima, živima i mrtvima, s tvrtkama ili lokalitetima potpuno je slučajna.

I nešto jest ljepši svijet, kada vidiš kako djeca, iz predstave, koja igraju nas kao djecu – doista ne znaju razdvojiti tko/ko je u romanu Bošnjak, Srbin, Hrvat ili ostali! Baš kao mi, nekad!

Ja sam vidio na pozornici jedne noći, i predstavu “Što na podu spavaš”. Otac i dva sina jedu lubenicu. Pažljivo jedu, polako. Potom, drugu lubenicu noževima tako iskasape, da sve bude crveno. Na kraju predstave, na istom mjestu, iz brda jagoda, izađe djevojčica.

Virus napravi sprdačinu od tvojeg sjećanja na rovove. Zamisli da je netko onda mogao znati, neke zime 1993. - da brdo zbog kojeg ratujete, dvadeset godina nakon rata, neće značiti ništa. Da neće biti ljudi. Svi da će otići, i pobjednikova i gubitnikova djeca.

Iz rođene je ulice otišao, najzad, i Savo Kovačević, sa svima. Na svakoj, ne samo simboličkoj ravni, potvrda je to konačnog pada u barbarizam koji je, po sebi, morao ostati nezamisliv. Za koju krivinu Drine je on poginuo?

Biti stalno u Prijedoru, da oni koje smo protjerali imaju kome doći, u vrela ljeta. Moguće je i da ja svojem gradu otimam vrijeme, a ne on meni. Uopće, vrijeme se premalo rađa, natalitetni mu je pad. Dobrovoljan nemigrant, kao bagremik, koji se ne miče

Razumijem što “Lift” neće na pozornicu i što se opire da glava djevojčice opet odlijeće s ramena, i da se to nastavi ponavljati u nedogled