Zašto onda da netko studira književnost, filozofiju...? Kome? Zašto, zaboga? Da bude javna budala bez posla. Katedre prazne. Hegel, Heidegger? Habermas, Cvetajeva, ili Bernhard? Pisac, prdac u zemlji gladnih, polupismenih i nepismenih.

Kompjutori će pojesti našu malu pamet, jer njihov kapacitet ojačavanja svog resursa je neograničen. Nema osnova da nečiji stupanj inteligencije povezujemo s humanijim bićem!! Tu počinje problem. Znači li to da će onaj (koji će uskoro biti od čovjeka pitaj Boga koliko puta inteligentniji stvor), biti humani um?

Precizno je metama, kažem ti. Na to se mjesto, jednostavno, ne dolaziš zajebavati. Zrno mora znati da bi se pokrilo nebom...

Dobro kao društvena potreba, i kazalište koje nije kulinarsko, koje bi da operira glađu, ali je pravljeno kao prevratničko, kao ono koje može čitav grad dići na noge.

Još nisu pronađeni svi ostaci poginulih vojnika Crvene armije iz okolice grada Kijeva iz Drugoga velikog rata! A već novi mrtvi oko grada čekaju, na red doći ne mogu.

On, moj dobri tetak, s Kozare posljednji živi nosilac Partizanske spomenice iz 1941. godine, gleda “crtić” s djevojčicom u crvenom kaputiću, koja trčeći nosi balon.

Ima li strašnije slike od djeteta koje je od ratnih slika poludjelo, koje ručicama udara o šljem očev opraštajući se s njim, od dječaka koji na biciklu pjeva od straha, i vozi se, pedalira, usprkos tome što je savršena snajperska meta?

Nitko ne zna, nitko ne može znati tko su ti istinski sveci na kojima stoji svijet. Ako bi bila razotkrivena anonimnost, koja je sastavni dio njihove biti, oni više ništa ne bi značili.

Čini se da smo rođeni samo da bi bili dovoljno dugo, da prenesemo naše gene sljedećoj generaciji. Gene generaciji. Sa evolucijskog stanovišta, sve preko trideset ili četrdeset godina maksimalno, jest višak. Sve preko ostvarenog potomstva je evolucijski nevažno.

Silno su mojeg prijatelja, ratnog vojnog invalida, bez lijeve noge, zanimali strojevi koraci, vojne parade, šetnje, putovanja, sve vezano za koračanje. “Čim izmjestiš ogledalo, Cvijetiću”, govorio bi, “s njime se izmjeste sve slike, ikada u njemu dogođene”.

Očevi plaču i šalju sinove da ratuju u bivšoj istoj zemlji, istovjerne da ubijaju. I uvijek je isto – amor patriae tollit ingenium / patriotizam naš lišava razuma.

... mucaju, razvlače, migolje, smijure se, a da ne govorim o razumijevanju pročitanog...Ovdašnja profesorica historije ostala je u potpunom šoku, kada je shvatila da đaci sedmoga i osmoga razreda osnovne škole - ne znaju čitati!

A, eto i nas – od “sranja u Ruandi” (čuvena replika iz Tanovićeve NIČIJE ZEMLJE) do vječnog sranja u zemlji u kojoj su kladionice u svakoj drugoj kući. Ruanda šalje komunikacione satelite u svemir, a mi harmonikaše u predsjedništvo, i predsjednike u šatore. Nemamo ni nebo, mi imamo Sky.

Sad se vojska smjenjuje, naprimjer. Nije to više sovjetska Crvena Armija, koja je nuklearnu elektranu i pravila, nego je ukrajinska, a protiv sebe ima rusku i bjelorusku vojsku, jer su sad neprijatelji.

Olimpijada je zimska, pioniri mašu zastavicama, crveni stijeg proletera sa zvijezdom vijori se nad olimpijskim plamenom. Europa opet, gleda u lice rata i kuge, Jahači Apokalipse okreću pješčanike.

Raspravljamo o zanimljivoj vijesti koju nam serviraju telefoni - kako u Danskoj postoje knjižnice (hm, pitanje da li se i ime u tom slučaju mijenja u - ljudnice ?!) u kojima možete “posuditi” osobu umjesto knjige, da biste na trideset minuta čuli njezinu životnu priču.

Crveni soliter jest bilo koja zgrada socijalističkog proleterijata ranih sedamdesetih prošloga stoljeća, objašnjavao sam poljskom pjesniku. Možda bolje - bilo koja zgrada igdje ili ikad. Sitnica razlike jest uočiti da, recimo, skrivanje mladog čovjeka pogrešnog imena čitav rat u stanu, čini soliter poprištem antičke drame

Imamo li oružja i municije? Hoće se sad nositi mobilni na liniju, ili ostaju kod komandi četa? Hoće li komandiri vodova praviti viber grupe? Ali, zato, imat ćemo, napokon, sve svoje. Sve što nam je oteto, malo po malo.

Hrabrog dječaka – komesara Krajiškog proleterskog bataljona, E. Midžića, četnici zarobljavaju u klopci prema Čemernici, pa ga predaju ustašama. Ovi mlate, ovi to odmah kod crkve, kod Rođenja presvete. Tako je stradao u pola ljeta '42., za Drugog rata, prijedorski gimnazijalac, beogradski student prava, Narodni heroj Jugoslavije od 5. 7. 1951.