Gerijatrijski dom I. Andrić.Onaj koji je novac Nobela dao bibliotekama Bosne ne bi li ovi ljudi, o ne bi li ovi ljudi...Ivan Andrić, dron za vješanje po Bosni.

Cvijeta, druže, pa zamisli - upoznao sam tipa, radimo zajedno u Sarajevu, iz Mostara, mlad čovjek 2001. godište...Pričao mi o svom gradu. O poginulim stričevima u ratu. U Mostaru završio srednju i fakultet. E, taj dečko, 22 godine života, pazi sad - nikada nije vidio most u Mostaru. Stari most.

Tarkovski je pričao (na jednom od predavanja), da je Čehov, Anton Pavlovič, završavajući svoju priču, odstranjivao, bacao dakle prvu stranicu, odbacujući tako i - motiv, motivaciju. Radi se o dobro uhodanom moranju, pomislio sam, koje kinesteziji upada u vrijeme.

Probao sam, pomislio sam, vidio sam, našao čahure nakon 25 godina od ispaljivanja bogobojažljivih rafalčića. Pune, jarane, zemlje, nevažno kakve zemlje i čije, one na koju su pale. Zrno je posebna priča. Ne zna čahura šta je bilo dalje, nakon udarne igle u svoje meso. Da li je netko zrnom ubijen, ranjen, ili je pucao na nebo ovaj što je obarač vukao za rukav, ne zna više nitko, niti ikoga zanima.

Veli o Bosni jedan fratar iz Andrićeve priče: "Kome je do toga da bude rahat i zenđil, nije mu se trebalo u njoj ni roditi ni zafratriti. Ovdje se gram radosti dušom plaća. A ti idi sad pa pitaj zašto je tako. Ili, još bolje, niti idi niti pitaj, nego sjedi gdje si i budi što si, jer je ludo ići i pitati drugog šta te boli, a mnogo pametnije sjediti i razgovarati sam sa svojom mukom".

Isječak iz bilješki, 1993. i 1997. : "(...) kako recitiram Goranovu JAMU u novosadskom SPENSU, 1993., u uniformi, dok naša 'kulturna četa' čeka zalihe krvne plazme za ljude ranjene na liniji, kao i maskirni materijal za šivati uniforme, ili kako igram Ministra Tozu u VLASTI Branislava Nušića, u režiji Radenka Bilbije, i to u Prizrenu 1997. kad je 'naše malo pozorište' išlo igrati za protjerane dvaput Krajišnike, koji u pola Kosova govore dalmatinskim akcentom".

Pitanje je tko će uopće biti još ovdje za dvadeset godina. Ostali smo bez nade. Na zvijezdi koja se ubrzano zagrijava. Bez svega možemo, svaku laž možemo progutavati, ali vidljivo beznađe, teško je shvatiti i miriti se. Odlazi se, e da se ne bi vratilo. Ove lastavice, prijatelju i brate - jug zamišljaju nepovratno.

U EU, u Hrvatskoj, na snazi je već skoro dvadeset godina zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. No, sve ima svoju iznimku. Došlo je dotle da u Kanadi na SVAKOJ cigareti piše da je smrtonosna, a i dotle da, recimo, zakon NE VRIJEDI u psihijatrijskim ustanovama, jer medicinska struka drži da duševno oboljelima cigareta može pomoći u smirivanju i ublažavanju stresa (!?) Država se, u slučaju cigareta, povlači pred ludnicom.

Ruski predsjednik V. Putin je odgovarao na pitanje novinara Kommersanta o nedavnom uhićenju, između tolikih, i kazališne redateljice Jevgenije Berković. „Ti ljudi su uhićeni zbog izgovorenih i napisanih riječi, je li to normalno?“ upitao je novinar, usporedivši to sa staljinističkim progonima 1937. godine. Berković je uhićena početkom svibnja zbog „podrške terorizmu“, radi predstave iz 2020. koja govori o ruskim ženama regrutiranim na internetu za brak s islamistima u Siriji. Osuđena je. I prebačena u kaznionicu, u unutarnjost velike zemlje. Vladimir Vladimirovič je rekao da „prvi put čuje njeno ime“, te da o "tom slučaju" nije informiran.

Kritička se mislenost iz dana u dan povlači. U sebi se misli, u sebe/sobi, kao ruska soba i pol, iz Brodskijevskih versi. Kirurški se odstranjuje svaka imalo zahtjevna misao. Umjetnost je, o napokon moje dame i gospodo, sada samo gusti pejorativan pojam, izvor svakolike i bilo čije sprdačine. Humanističke katedre na sveučilištima nestaju jedna za drugom, gase se - studiji filozofije, umjetničke akademije...

Fascinacija vještačkom inteligencijom (poput vala koji je zapljusnuo industriju vojnu prije svega, pokrenuo usput nekoliko većih i manjih ratova, potom se počeo kotviti u nevjerojatnom takmičenju što sve može čovjek ne raditi) vodi u opčinjenost ne - postojanjem, ne - bivanjem. Umjesto nas, netko od nas smišljen, živjet će nas.

Sve se svodi na kapitalizaciju pozicije žrtve. Kako to učiniti bolje od drugih, i kako se dočepati uloge Kalimera za ovaj mjesec. "Pa to je nepravda". Pa da, ali tako funkcionira svijet koji nije crtić. Ali u svijetu poludjelih, naoružanih Kalimera, svuda moraju imati parčići "pravde", da bi svaki Kalimero dobio sretan kraj svoga crtića za laku noć.

Kada se u Čehovljevom TRI SESTRE pojavi Veršinjin i kada ga one prepoznaju kao nekada mladog poručnika koji je zavodio moskovske dame, one ga gledaju pa jedna sestra veli: "Kako ste poružnjeli! " E, tako nam bilo na proslavi 35 godina mature, kaže M. Osim toga, vruće je, vruće je, i oko i u Crvenom soliteru je pakleno.

Kopanje kroz vodu oko kostiju. Podvodna nekrofiličnost. Ideš na dno oceanu, platiš da voajerski uživaš što ti nisi potonuo, gledaš tragediju, poprište puno smrti. Uživanje u dogođenoj prošloj katastrofi, koje je zadivljujuće. Njuškaš u grobu, u dubokoj vodi, i sve kiseonika što si ponio, sve je već izdisano. I, zaglaviš.

I što će nam, naš bog je dovoljan jednom dlanu zemlje. Jednoj šaci u kojoj je blato. Koja mrmlja o sebi. Nastanjivosti zemlje nema bez svoje lopate. Valja svoju lopatu Zemlje uposliti gunđanjem.

Kad je raketa pogodila 6. kat solitera, majka lastavica koja je danima pravila gnijezdo pod strehom, unatoč požaru, ostala je u gnijezdu, na jajima s mladuncima. Nije odletjela. Požar se širio. Ostala je i spepelila se, štiteći svoju prašinu.

Tijelo mi dođe iz veće udaljenosti, iz najveće udaljenosti, iz udaljenosti veće od svake moje misli. Izmoždi me igranje "Što na podu spavaš", potpuno me isprazni, mogao bih satima šutjeti. Tako obično i bude - potpuno mirujem dok voda mi gostinjski obilazi kosti i utroba izumljava nebesa. I među Izbavljenima može se zabaviti tišina. Pa se zaboravi vratiti.

Vještačka inteligencija uskoro će stvoriti Boga, i to upravo onakvog kakvog ljudi hoće. Zajednički Bog imao bi naše, užasavajuće obličje. I, naravno, raspeli bi mu sina, ili kako već to nanošenje zla tvorcu raskošno zamišljamo. AV bi brzo našao način, da nam Bog ostane u srcima. Zauvijek.

Valjamo se u samosažaljenju na rubu biološkog nestanka. Pa evo citiram i velikog Borisa Dežulovića (umalo ne napisah Borisa Davidoviča): "U Bosni ima dvadesetak ljudi. Oni imaju oko 20 milijardi dolara. Ostatak su Srbi, Bošnjaci, Hrvati i ostali"