U Crvenom soliteru, dječije pletene vunene čarapice suše se na balkonu, na 6. katu. Pored ženske crnine. Tako ti vadiš/izvadiš smrt iz svojih pjesama, kaže Lj. Kao mliječni zubi kad se spremaju ispadati i pokvariti osmjeh crnozačešljanog dječaka. U svakoj izustivosti ima zemlje.

Neuralinku je odobrena upotreba implantata u kliničkom ispitivanju na ljudima, nakon što je prethodno testiran na majmunima. Musk ima velike planove. Želi omogućiti da se pomoću brzih kirurških ugradnji implantata, počnu liječiti stanja poput autizma, depresije i shizofrenije. Borba da se ne bude svoj po cijenu patrijarhovanja krdom.

Svaki jezik bit će posve nepotreban. Bog će nam zašiti usta, sam i postupno. Kula Babilonska se može nastaviti dizati, sada preko temeljite "enciklopedije mrtvih", u sablasnoj tišini. Kako misliš "a pozorište?"?

Zaboravljenosti se čuvaju, ujedinjuju u opću zaboravljenost, u veliku maglu u kojoj škripi kotač osovine Zemlje. Zaborav se stalno dopunjava, od maminog zaboravljanja mesa u frižideru, do ratova s milijunima mrtvih.

Ne sjećam se da sam o književnosti, u Prijedoru, ikada s bilo kime pričao ozbiljnije, izuzev Sovilja. Bio je lucidan, načitan, ponosan, unakažen ratom. Živio je kao podstanar kod "neke bake" blizu Brezičana, odmah pored Dorasa. Redakcija lokalnog lista Kozarski vjesnik bila je na "nultom katu" Crvenog solitera u nekadašnjoj Save Kovačevića 1

Mali apendix: Oksfordski rječnik za godinu 2016. izabrao je riječ POSTISTINA. Sama definicija kaže da riječ odražava stanje u kojem su činjenice manje važne od osobnog ubijeđenja što je istina. Ničemu se ja nisam događao, sve se događalo meni.

Mrtvi su otišli, ali se pokreti i pogledi, boja glasa, pa čak i odjeća – ona plavkasta marama, recimo – nenadano pojavljuju, praćeni blagim dodirima ili razdražljivošću. Kako kad. Slike se zbijaju, zrcalo vremena se zaoštrava i sve nas je manje u sobi. Tako jeste istina i da različito starimo... Netko je mladolik i brz i sa 70, ali netko je također i smrvljen životom sa 40 godina, veli se.

Moja kazališna baka, prvakinja Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, igra Isidoru Sekulić u seriji o Andriću. Moja baka, glumica iz Što na podu spavaš, velika Aleksandra Pleskonjić. Pokušam zamisliti lice svoga oca u gledalištu, dok na sceni govori njegova majka Maja. Majci nisam uspio objasniti da na sceni u Zagrebu može vidjeti svoju majku.

Nema ništa važnije od ekrana u koji gleda mladost. Ekrana, bilo televizije, telefona, laptopa, svejedno je. Ekran pohranjuje i povijest i kemiju, sve predmete odjednom. Tko ekranizira stvarnost zanimljivije, može sa nadati da ovladava mladošću.Potpuno povjerujući ekranu, mladi masovno odlaze zagledani u ekran, stari ostaju zgroženi količinom nasilja, primitivizma, opće "paklene pomoranče"...

Čovjek jest prije svega - životinja koja moli, životinja koja svojom molitvom priziva odgovor Drugog: “Možeš li me izgubiti?” U cijeloj biblijskoj tradiciji, čovjekova se molitva zamjenjuje s njegovim krikom, sve dok ne dostigne vrhunac u kriku raspetoga Isusa koji se obraća svome ocu u času svoje krajnje napuštenosti: “Oče moj, zašto si me ostavio?”

Ako si ranjen ujutro, umrijet ćeš, jer te ne mogu evakuirati. Ako te pogodi navečer, imaš sreće, noću te možda i mogu izvući. U najbližoj medicinskoj ustanovi bit će ti amputirani udovi, kako bi se spasio život. I sve to više od 100 godina nakon završetka Prvog svjetskog rata! Više od 200 godina nakon Napoleonovih ratova.

Manje vanjskog pokreta donosi više unutarnje radnje. Manje riječi znači više pauze. Manje mime jeste unutarnjost maske, koja je pomična. Manje zvuka jest - svaki zvuk je zvuk. Manje svjetla jest - svako svjetlo je svjetlo....

Reci ti meni - za kojeg đavola su poginuli i srpski i hrvatski momci i bošnjački - evo recimo na Baniji, Podunavlju, Podravini, Posanju, Pounju, kad više niko tu niti živi, niti planira da živi? Šta će ti teritorija na kojoj nemaš stanovništvo?

Majstorstvo oduzimanja daha slovima velikim stihom, negdje sigurno čeka, i glas će znati pronaći tu hladovinu. Ali se i stih mora uniziti da bi se pojavio, i to je bolan proces. Pjesma se objavljuje poput krošnje.

Meni su slova bježala u druge jezike, pa se vraćala slupana od riječi u koje su upala. Nesanicu možeš i preznojiti, ali je ne pričaj. Nemoj ti meni metafore, reci ti meni izravno, piše mi na fejsu frend/haver - drzni se jednom, napokon, napusti zaklon metafore. Meni su slova dolazila izmijenjena i trebalo je vremena da ih vratim u naš jezik.

U njemačkom Tangerhütteu upravni odbor vrtića glasao je za promjenu imena vrtića "Anna Frank" u neko neodređeno, "inkluzivno" ime. Roditeljima je smetala Anna Frank. Ime djetetovo. Taj, taj se svijet srušio. U Njemačkoj, kažem Lj., zamisli, dječiji vrtić ne smije nositi ime curice koja je otišla u dimu u ime iste te Njemačke 85 godina kasnije.

S čika Dragom Šormazom, mužem moje učiteljice, koji je kao dijete preživio Jasenovac, bio sam gost 2001. u mjestu Knežica, u školskoj biblioteci. Bili smo pozvani kao pisci, da govorimo mladima o fašizmu. Čika Drago je već bio umoran djedica, ali je polako i smireno pričao o psu koji je spasio trogodišnju djevojčicu iz logora, provukavši dijete ispod logorske žice i odvukavši je do šume. Našli su je seljaci i spasili.

U školama diljem planeta veliča se služenje vojske, osnivaju se dobrovoljne čete tinejdžera i mijenja se nacionalni kurikulum kako bi se naglasak stavio na obranu domovine. Ukratko, ovako rusku/ukrajinsku/židovsku/palestinsku/kinesku/iransku/sjevernokorejsku itd... svu djecu pripremaju za rat. Militarizacija javnih škola intenzivirala se nakon napada na Ukrajinu ili na Izrael, ili Siriju, nije vođena nikakvim spontanim valom patriotskog osjećaja, već je pod nadzorom vlada.

Iza Crvenog solitera, gdje bila Taibova kućica s vrtom, već nikla zgrada. Kažu mi novi mladi susjedi da imaju i lift. Ne znaju proizvođača, kažu zamišljeni...