Neprekidno u upotrebi – riječ rat, postala je primjenjiva u vokabularima današnjih klinaca, koji ne razumiju sjenku nad sobom. Kazališno snježenje stiropora po svijetu pametnog telefona.

Šklovski kaže, piše Bekim Sejranović, kako pisac ne želi uvijek biti shvaćen, pisac također želi biti i neshvaćen. Dio tajne se skriva u očiglednom. Drugi dio je u skrivenom. Ali, tajna je nedokučiva zbog skrivene očiglednosti.

Moj drug Jovan K. čestita našoj kćerki rođendan, pa veli: "Njeno čuveno dubokoumno pitanje, dok ste sjedili pored Sane, i to kao djevojčice od nepunih 8 . “Tata jel' rijeka ide kući?

Ti bi da ubojice, tako si rekao, kaže Lj., dakle da svatko tko je ubio, nosi do svoje smrti kosti onoga koga je ubio! Pa, ako si ubio jednog čovjeka, nosiš neveliku kesu s 206 kostiju. Ali, ako si ubio petoro, osmoro ili više, ako si masovni, tada  ti je teret s kostima ogroman, a nitko ti neće pomoći da ih nosiš!

Meni je dakle, već sasvim zamisliv scenarij koji će uključivati bager u rušenju Crvenog solitera. Jer će, deco, doći novi vlasnik, nasljednik tog nesretnog Avdije, njegovih njiva i bašči na kojima je soliter. Taj će sve da proda "nekom našem", a ovaj, recimo, poželjet će baš tu eto - teniske terene!?

Moderni teatar se mora cijeniti ne po tome koliko on zadovoljava navike publike, nego po tome koliko ih mijenja! Dalje, može li umjetnički svladati zakone po kojima se odvijaju društveni procesi sadašnjice. Ne, dakle, može li kazalište zainteresirati gledatelje za kupovinu karte, nego da li ono može zainteresirati gledatelja za svijet. Za izmjenu svijeta. 

Nitko nije ni znao da je umro. Nikakve osmrtnice. Nitko mu nije bio ni na pokopu. Nitko. Tetke su ga nabrzinu zakopale, sad će i stan njegov prodati, kaže mi konobar u Kišnom danu. U nedjelju sam u blatu pored njegovog groba. Kišni dan, možda bi napisao Camus.

Zajeban kvart, mislili smo, kao Urije ili Skela, čisto da se raspoznajemo na discu, u dvorani kraj Gimnazije. Danas je Kokin poluprazan grad.

Impotencija institucija, vodi k čistom apsolutizmu. A kod nas i vladavini ološa, ohlokraciji, kako smo već shvatili. Volimo mi da se jedan i jedinstven JA utopi u bajkovito ON koji sve zna.

Počinje sezona meni potpuno nesnošljive vrućine, i već u prvim danima osjećam se umorno i ljepljivo. Smišljam priču...oooooo, recimo... oooooooooooo... mineru, koji je tako postavio protupješačke mine.... daaaaaaaaaaaa... mu nije trebala mapa. "Minirao sam u sonetima - četiri, četiri, tri, tri. Zapravo, sonetoidi su to, ne rimuju se uvijek baš".

Jednom palo puno, baš puno kiše. I nabujali potok odnio nišane s mezarja. Zorom, hodža u gumenim čizmama, lagano klizeći, bjeloglav u magli - doziva li doziva, sve po imenu. I jedan se odazvao.

Čitatelj lišen imaginacijske potencije ostaje na površini teksta, onoj informativnoj. Bez složenijeg upliva, ostaje lišen svijesti o dubljoj strukturi isprepletene pripovjedne ideologije. Bez svijesti o zamagljivanju granica fakcije, takav čitatelj stalno se zapliće o nepostojanost istinitosti, odnosno, ne razumije - da je istinitost skrivena u pokretanju procesa u nama, u odnosu na pročitan tekst. Svaki (moj) roman/pjesma/crtica/zapis/bilješka jest preispitivanje uloge literature u odnosu na stvarnosno.

Gospođa sa sedmog čuva sve kćerkine mliječne zube u teglici sa puščanim zrnom iz sinove glave', pisao si to, kaže Lj. Kako tjera osu pokretom ruke s burmicama. Pisao si. Grad će biti pust. Kao kad u ratovima pokapaju poginule oficire.

Sarah je iz škole Specijalne "Ljubav" došla s modricama po glavi i rukama. Tresla se pokušavajući da mi ispriča da su je tukle drugarice iz razreda jer je nosila bolje patike od njih. Sačekale su je i tukle.

Prije nekoliko dana pio sam pivo u lokalnoj roštiljnici. Ne znam čak ni kako sam pomenuo Čedu. Čovjek pored mene mirno je kazao - "tu gdje sad sjediš, toga je dana sjedio... bilo je desetak sati pred Novu godinu...Najednom je pao.. Gdje sad držiš ruku, udario je glavom o mramor i bio gotov.

Uvečer se predajem Daniilu Trifonovu i njegovoj interpretaciji Chopinovog Koncerta za klavir i orkestar br. 2 u f-molu opus 21. Na Youtube snimku, Trifonov je mlad, izgledom neobrijanog dječaka, i s kosom znojnom poput dostojevskijevskih ukletnika. Ali, on se smije, dok nježno preludira Chopina.

Tako dakle: a, pješak? Polje po polje, korak po korak, može se probiti kroz sve neprijateljske linije, kroz svaku topovsku salvu i postati – kraljica, ili na glavu okrenuti top, s ponašanjem kraljice, davni rokadni top.

S petog kata Crvenog, netko doziva zorom nekoga na ulici, viče...Glas je tako sam, da ga orezavši tišinu, zadavljenog odnosi Sana, u brdu samo svoje prašine. Kao prst, koji odjednom je okrenuo previše stranica, pa blago drhti od rijetko nahvatanog pijeska po jagodici. Kao svijet pod snijegom, kao kiša čuvana za neobuvene cipele.

Istina za čovjeka jest naprosto ono čime ga se moglo nagovoriti, pa i uvjeriti u to da je crno zapravo bijelo. Korist koja se stjecala takvom poukom, bila je i ostala, prije svega u političkoj sferi. U uvjetima atenske demokracije, tko je uvjerljivije govorio stjecao je veću političku moć. Otud veza demagogije i retorike.