Književnost treba da se bori protiv zla, a ne protiv dosade, napisao je Brecht, a jednom citirao je Danilo. Srpskohrvatski se odao nekrologiji.Kaže mi prijatelj Mišo M.: evo, Darko, čak ni AL ne razlikuje srpski od hrvatskog!

Radio vijest o nekom prazniku i proslavi u Kini i da će u tri dana pojesti dvadeset milijuna pasa. Okrećeš dugme, tražiš muziku.Orošeno brašno na prozorskom staklu vodenice curi kao bijeli mulj. Dječaci se na groblju, gdje bi da je najčišći snijeg, potrbuške slikaju raščerečeni. Praznine je oko mene zapravo premalo i bijeli je dim zauvijek pidžama smrti nečije ispuštene duše.

Preobrazba je taj proljetni trik, kad mislimo da imamo nešto s beharanjem i pojavom jagorčevina. Ne dodirujte me, govorio je i Edip odlazeći. Sada sam Drugo. Iste riječi koje je Isus kazao Mariji iz Magdale, odlazeći iz svojega groba.

Posljednji film Andreja Tarkovskog snimljen u SSSR-u. Ubrzo je protjeran zbog širenja antisovjetske propagande (!?) Umro je i sahranjen u Francuskoj. Na spomen-ploči stoji Larisin oproštajni epitaf: ČOVJEKU KOJI JE VIDIO ANĐELA.

Na moskovskom stadionu Lužnjiki, gdje je nedavno bilo finale nogometnog svjetskog prvenstva bila je nevjerojatna svečanost s besplatnom hranom za 200.000 ljudi doveženih autobusima iz cijele Rusije. Na vrhuncu nadrealne svečanosti kojom je obilježena prva godišnjica početka rata, Kremlj je na pozornicu izveo djecu iz Mariupolja, razrušenog grada u okupiranoj jugoistočnoj Ukrajini, kako bi se ‘zahvalila‘ osvajačima što su ih ‘spasili‘.

Bio je dijete s Kozare. Svoje pravo ime saznao je kada su mu posvojitelji-roditelji pod sopstvenu starost, sve rekli: da se ne zove Ivan, nego Nedjeljko, da nije rođen u Zagrebu, nego u nekom selu pod Kozarom, da su ga oni posvojili preko Crvenog križa, dali mu ime, dom i školovanje, da je Srbin, da misle da se preziva Srdić.

Najbrži vlak na Balkanu, "Soko", koji dostiže brzinu i 200 km/h i koji saobraća između Beograda i Novog Sada, obustavljen je, jer lopovi (omen nescio) oskrnavljuju (novinski izraz) prugu, kradu žicu, pragove, šine, sve... čak i "kontaktnu mrežu"!! To rade vrlo stručni ljudi, jer se radi o 25 000 volti, i vrlo opasnom poslu, kaže S. V. profesor Saobraćajnog fakulteta u Beogradu. Razmišlja se o kamerama, dronovima, pa čak i o oružanoj ophodnji i pratnji. Čista maestrija nekog neostarenog inženjera, doprinos "umjetničkoj slobodi."

Majka i sin jedu lubenicu sami. Pažljivo jedu, polako, nož se seli od nje. Onda je na tom mjestu sama a lubenice oko nje samo dolaze i krvare.

Stajao sam uz prozor hotela, na 8. katu, s pogledom ka Zemaljskom muzeju. U predstavi sam, na par minuta, čak i snajperist s Jevrejskog. S glumcima Gavelle i Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, koji "oživljavamo" taj rat, odsjeo sam u hotelu, svana blještećem na ranoveljačnom jutru.

Nejasno je kako su se kompozitori našli između klaonica i kadionica.Od bombona čokoladnih s Mozartovim likom, preko sijača smrti u "Apokalipsi sada" pod wagnerovskom muzikom; pa do kladionica, koje imaju čak i humanitarne donacije za oboljelu djecu...! Svašta se dogodilo imenu tvorca najpoznatije mise za mrtve na svijetu!

Samo par godina nakon izgradnje, počeo je "naš rat", rudnik je pretvoren u logor, a svi su logoraši, baš svi, jedno mjesto u svojim haškim svjedočenjima navodili kao najstrašnije. Svi odreda: MALA BIJELA KUĆA!

I tko bi zatrpavao tolike grobove? Nema svatko čast posjedovanja groba. Čast groba. Hoće li, i može li, uskrsnuti onaj bez groba?

Živim u srpskom dijelu BiH, kažem joj. Onome entitetu koji me apsolutno "otkazuje", nema me, entitetu koji moje romane ignorira, pa ih i ne gleda prenesene u teatar. Da bih igrao predstavu, moram u "drugi" entitet

I kako je Ivan O. samo nestao. Kao da je izašao iz rečenice. Išetao van. Kao sumanut stih, davno kriknut.

Istinsko čitanje mora ostavljati prostor slobode tekstu. Čitanje ne smije davati identitete i učitavanja naših značenja. Tekst i čitanje se moraju poštovati, jer taj je susret čudo. Veliko čudo pahulje, etiketa na mirotvoritelju. Čudo izdaje.

"Zidovi mogu biti podignuti između dviju polovica nekoga grada, ali i između riječi i humanoga konteksta." Tako završava uvod, koji George Steiner (na kojega me u ovom kontekstu uputila izvrsna dr. Marija Ott Franolić) piše za sopstvenu zbirku eseja "Jezik i šutnja", 1967. godine. "Akrobatika zaborava", "njemački precizan do mučnine", to su sintagme kojima barata Steiner uviđajući dehumanizirajuću moć nacističkog poimanja jezika. Kad jezik se pojednostavi da bi došao do uma ogromne većine.

Za polijetanje jednog leptira, veli Klodel, trebaju cijela nebesa. Tako i za slijetanje, istog leptira, treba sva zemlja. Sva je zemlja melpomenilište Talije.

Jesmo li doista bića vječitog samo-opraštanja? Je li već svatko od nas onaj koji u nedogled odlaže bilo kakvo sretanje sa sobom? Odložena jesamoća. Do te opružavajuće točke, pred izdahni ropac. Prazne sobe. Ispražnjene.

U bolničkoj sobi šibao bi monologe, pa se derao o tome kako bi dramaturški razriješio neku scenu u tkoznakojoj predstavi, kakve kostime trebaju nositi, koje scenografije imaju male replike u radionici teatra. Mama je prva opazila te epizode „neprepoznavanja ikog“, koje je maskirao tiradama i monolozima.