Krivac je igrač kojeg, iz meni nepoznatog razloga nitko, baš nitko nikada ne kritizira unatoč tomu što je zabrljao jako puno stvari u nekoliko proteklih godina. Njegovo vrijeme je prošlo a njegovo ime je Emir Spahić

Dinamo nije bolji ni od koga u Europi. Dinamo je jednostavno luzerski klub, momčad bez karaktera. I to ne mogu nadomjestiti nikakvi milijuni

Svaki pojedini navijač je dijete koje je sanjalo o driblinzima, asistencijama i golovima, o slavi, o transu, živčanom rastrojstvu kojeg izaziva postignuti pogodak. Na tim snovima počiva cijela nogometna industrija

Njihov je recept jednostavan. Povuku se, brane, istrče nekoliko kontri, odigraju dvije tri akcije u trenucima kad protivnik odmara i u pravilu postignu barem jedan pogodak.

Možemo treneru zamjeriti igru odbrane jer to je segment koji upravo najviše ovisi o treneru. Ali ako već ima petlju da odigra neke druge stvari hrabro i bez kompromisa i to mu upali onda ga treba hvaliti

Najteže je dobiti utakmice koje moraš pobijediti. Pogotovo kad se igra s toliko grča u jednom uspavljujućem ritmu koji se objema momčadima može obiti o glavu

Odlaske na stadion mogu si priuštiti samo oni dubokog džepa i turisti koji ne pitaju koliko košta da vide kultne klubove na djelu. Rezultat toga je polumrtva atmosfera kao još jedan dokaz da su stvari išle k vragu

Wenger je pobijedio sam sebe. Na Maksimir je izveo kombiniranu momčad potpuno potcjenjujući protivnika. A Arsenal nije što je bio prije par godina, bez najbitnijih karika to je barem za klasu slabija momčad od one koju bismo mogli nazvati udarnom

Gađanje žvakom, gaženje zastave, nepristojni istupi u medijima, bahaćenje, sve je to jedan dio iste priče. Ovom društvu prije svega nedostaje razuma i pristojnosti. A to se preliva i na teren

Ako mene pitate, u ovome vidim nešto dobro. U porazu protiv Belgije, naime, ja sam vidio nekakav zalog za budućnost. Postat ćemo ozbiljna, čvrsta momčad svjesna svojih kvaliteta, ali i limita

Bila je to pobjeda neke Bosne i Hercegovine koje zapravo nema, a u kakvoj bih volio živjeti. Pobjeda, što bi rekao Boro Dežulović, male, pristojne i skromne zemlje

Bit će lijepo u Čileu narednih dana. Otvorili su potpuno novo poglavlje nogometne povijesti, a pred ovom istom generacijom je još puno utakmica

Željno sam iščekivao ovo nogometno prvenstvo. U glavi mi je još uvijek ostala slika nogometa koji su južnoameričke selekcije, izuzev Brazila i Urugvaja, prezentirale na prošlogodišnjem Mundijalu. Kao i obično, kad puno očekuješ ostaneš razočaran

Nema tu igre. To je rat. Nema tu slobode. To je sve robija. A nije Arthur Friedenreich stavljao brašno na svoje lice zbog toga. Dribling je izmišljen kako bi se pobjeglo na neko bolje mjesto. A mi od stadiona uvijek napravimo logor

Obrni okreni, jedno je jasno čovjeku kad gleda ovu Barcu – jasno mu je da svjedoči povijesti, nečemu što nikad dok je svijeta i vijeka neće biti zaboravljeno. Makar navijao i podržavao Juventus

Prštalo je na sve strane. Igralo se otvoreno. Ili kako bi doajeni kauč izborništva rekli – za gol više...

Ne bi bilo nepošteno da je Bayern uspio napraviti čudo protiv Barcelone. Odigrali su sjajnu utakmicu. Nisu imali ni sreće, pogotovo Robert Lewandowski koji je pokazao da je majstor

Allegri je u ovoj utakmici pokazao da je veliki nogometni mag ako ni zbog čega drugog onda zbog prvih deset minuta utakmice kada je Juventus igrao nogomet kakav bih mogao gledati svaki dan po cijeli dan, nogomet koji je imao sve što volimo

Minhenski stadion kao da je postao Bermudski trokut za sve momčadi koje dođu igrati uzvratne utakmice Lige prvaka i braniti neki pristojan rezultat. To što se događa tamo nije racionalno objašnjivo