(60minuta/zurnal.info)

Hećo je dakle javno priznao kako postoje kompanije koje finansiraju kampanju njegovog ministarstva, uoči samih izbora

Razriješena je misterija oko naručivanja i plaćanja kampanje “Nije kasno za bolji život” u kojoj se promovira svijetlija nam energetska budućnost u Federaciji BiH. Nagađanja ko je platio, ko je naručio i kome treba priča da milijarde stoje vani, samo ih S BiH mora pokupiti, razriješio je sam ministar energetike, industrije i rudarstva u Vladi Federacije Vahid Hećo. Priznao je, javno, kako postoje krugovi koji njemu sada plaćaju milione da jednog dana dobiju poslove vrijedne nekoliko milijardi.

Više od mjesec dana su građani Federacije BiH obavještavani kako će Hećo i Stranka za BiH zaposliti hiljade ljudi i donijeti milijarde stranih investicija u zemlju. Mi ne moramo ništa raditi, naše je samo da stavimo iksić pored imena Harisa Silajdžića i, ako nam nije mrsko, ispred Stranke za BiH.

Onda je Transparency International postavio pitanje: S obzirom na oprečne izjave iz kojih ponovo nije jasno iz kojeg izvora je finansirana kampanja, TI BiH smatra da ministar Hećo duguje građanima objašnjenje:

• ko je finansirao kampanju Elektroprivrede,

• koliko je utrošeno na nju, te

• koja je agencija, i na koji način, odabrana da kreira i sprovede kampanju?

Pošto su na reklamama bili potpisane Elektroprivrede BiH i HZ HB logično je bilo za pretpostaviti da su oni finanasirali makar dio kampanje. No, kažu da nisu. Nije ni Vlada Federacije, barem prema riječima premijera Mustafe Mujezinovića.

Hećo je pokušao da se brani šutnjom ali nije izdržao. Obzirom na sadržaj pismenog odgovora koji je poslao u TI BiH, bolje bi mu bilo da je istrajao u nastojanjima.

“... obavještavamo vas da je Federalno ministarstvo energije, rudarstva i industrije pokrenulo navedenu kampanju na zahtjev menadžera pojedinih firmi koje su i finansirale kompletnu kampanju, a iz razloga što su našli interes u ovim projektima i očekuju da će i njima biti pružena prilika da dobiju poslove na istim, što bi bilo na korist ovom Ministarstvu, elektroprivredama i svim menadžerima uključenim u ovu kampanju, a sve za dobrobit svih građana Bosne i Hercegovine.

Ujedno vas obavještavamo da ovo Minisitarstvo nije učestvovalo u raspisivanju javnog poziva za izbor najpovoljnije ponude za implementaciju navedene javne kampanje, niti je na bilo koji drugi način učestvovalo u ocjenjivanju i izboru najboljeg ponuđača, kao ni finansiranju iste.”

Hećo je dakle javno priznao kako postoje kompanije koje finansiraju kampanju njegovog ministarstva, uoči samih izbora. Kampanju koja kaže ako Hećinoj stranci date glas biće para, posla..., ma svega. Oni se, dakle, nadaju da će postati “strateški partneri” Stranke za BiH i dobiti poslove od nekoliko milijardi, i ko zna šta sve još.

Ako i druga ministarstva krenu Hećinim putem, uskoro bi mogli imati firme koje podržavaju gradnju GAK-a nadajući se da će dobiti tendere za nabavku medicinske opreme ili trgovce automobilima koji finansiraju kampanju bezbjednosti u saobraćaju ne bi li lakše prodali svoje skupocjene automobile državnim institucijama i ministrima.

Al' to nije korupcije, zar ne.

U Izbornoj 2010 godini Unija za održivi povratak i integracije u BiH želi probuditi nadu i entuzijazam među izbjeglim i raseljenim licima, te ih uvjeriti da je njihova pregovaračka snaga relevantan i odlučujući factor u izbornom procesu. Ovim nastojimo upoznati javnost sa realizovanim/nerealizovanim obećanjima političkih partija u protekle četiri godine.

Također, želimo podsjetiti aktuelne sadašnje vlasti da su trebale raditi svoj posao na način na koji su se obavezali potpisivanjem Platforme IRL 2006 – 2010., a buduće izabranike upozoriti da je proces povratka najosjetljiviji segment u BH društvu i da još uvijek nije završen.

Ukupni rezultati: Negativna ocjena 51,5%; Pozitivna ocjena: 48,2%

Kvalitet primjene Ustava BiH u odnosu na prava raseljenih lica i povratnika su predstavnici mjesnih zajednica ocjenili umjereno negativnona.Rezultate dajemo na osnovu tabelarnog pregleda i prikazanog grafikona.

Ukupni rezultati: Negativna ocjena:51,2 %; Pozitivna ocjena:48,5 %

Poštovanje ljudskih prava raseljenih lica i povratnika umjereno negativno su ocjenile mjesne zajednice Rezultate dajemo na osnovu tabelarnog pregleda i prikazanog grafikona.

Ukupni rezultati: Negativna ocjena: 60,4%; Pozitivna ocjena:39,3 %

Realizaciju procesa povratka prognanika i raseljenih lica predstavnici mjesnih zajednica ocijenili izrazito negativno.

(UZOPI BiH/zurnal.info)

Transparency International Bosne i Hercegovine (TIBiH) sa zvaničnim početkom izborne kampanje pred opće izbore kreće s monitoringom tokom kojeg će se, uz pomoć agencije za praćenje i analizu medija, pratiti količina i tip oglašavnja političkih stranaka u elektronskim i štampanim medijima, te količina sredstava koje su partije utrošile na kampanju.

Monitoring predizborne kampanje uključit će uzorak od deset političkih partija: Stranka demokratske akcije (SDA), Stranka za BiH, Stranka za bolju budućnost (SBB), Socijaldemokratska partija BiH (SDP), Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ), Hrvatska demokratska zajednica 1990. (HDZ 1990), Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), Srpska demokratska stranka (SDP), Partija demokratskog progresa RS (PDP RS) i Demokratska partija (DP).

Za ovih deset stranaka TIBiH će pratiti, i o tome redovno izvještavati javnost, koliko su i na koji način trošile sredstva za predizbornu kampanju, te na samom kraju uporediti ove podatke sa zvaničnim podacima koje su stranke dale Centralnoj izbornoj komisiji.

Tokom predizborne kampanje TIBiH će nastaviti i s redovnim praćenjem svih nepravilnosti i zloupotreba stranaka u svrhu predizborne promocije, s ciljem da glasačima pruži što više informacija, kako bi mogli držati stranke odgovornim za svoje postupke.

TIBiH, također, na dan početka predizborne kampanje još jednom apelira na stranke da se odgovornije i transparentnije ponašaju prema svojim glasačima i na taj način pokažu spremnost i volju za unapređenje oblasti finansiranja političkih partija, saopćeno je danas iz te nevladine organizacije.

(Fena)

Igor Dodik, sin premijera Republike Srpske (RS) Milorada Dodika je milioner koji u prošloj godini nije zaradio niti marke. Prema izjavi o imovinskom stanju koju je Igor potpisao u julu ove godine, on nije imao prihoda, ali jeste imovinu vrijednu 2.686.404 KM. Njegov otac, premijer Dodik u svojoj izjavi navodi da svog sina izdržava.

Igor navodi da je vlasnik 50 posto firme Fruit Eco, te svoj udio procjenjuje na 2.625.095 KM. Osim toga, vlasnik je automobila vrijednog 50.000 KM i računa u Hypo banci na kojem se nalazi 10.804 KM.

Fruit Eco je 2008. godine dobila kredit Investiciono-razvojne banke RS od 3 miliona KM, a odobrio ga je Kreditni odbor akcionara banke na čijem se čelu nalazi premijer Dodik.

Ovo je samo dio imovine koju je četveročlana porodica Dodik navela u danas objavljenom imovinskom kartonu za 2010 godinu.

Oni su, kao i porodice ostalih kandidata za oktobarske izbore bili dužni Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine (BiH) dostaviti popunjene obrasce o imovinskom stanju. Za razliku od ranijih godina, ovaj put su morali detaljnije opisati razne novčane prihode, ušteđevinu, dionice, kao i kreditne obaveze, pokretnu i nepokretnu imovinu, uz preciziranje njene vrijednosti.

Svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu porodica Dodik je procijenila na 5.760.867 KM. Ako ovom iznosu dodamo ukupne prihode od plata, poljoprivrednog imanja i rente u iznosu od 305.220 KM, dobijamo cifru od 6.066.087 KM ukupnog bogatstva Dodikovih u 2009. godini.

Po visini prihoda i vrijednosti nekretnina u porodici prednjači Milorad Dodik, lider Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i ovogodišnji kandidat za predsjednika RS.

Njegova imovina, naveo je u kartonu, vrijedi ukupno 2.850.505 KM. U to spadaju kuća u Beogradu vrijedna 1,7 miliona KM, kuća u Laktašima od 300.000 KM, dva stana u Beogradu vrijedna ukupno 600.000 KM i stan u Laktašima od 110.000 KM. Iste nekretnine Dodik je prijavio i prije četiri godine, no njihova vrijednost je u međuvremenu značajno porasla - stanovi u Beogradu su prije četiri godine vrijedili 160.000 KM, a stan u Laktašima 30.000 KM.

Milorad Dodik je prijavio i ukupnu prošlogodišnju platu od 59.220 KM, prihode od poljoprivrede u ukupnom iznosu od 80.000 KM, te rentu za kuću u Beogradu od 100.000 KM.

U njegovom vlasništvu nalazi se automobil vrijedan 100.000 KM. Premijer RS je dioničar Banje Laktaši, kao i sva tri člana njegove porodice, sa jednakim udjelima od po 0,003924 posto. Svaki od udjela vrijedi svega 505 KM. Milorad Dodik ima i 10.000 KM na računu u Novoj banci Banja Luka.

Centar za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva je prošle godine objavio tekst o imovini premijera RS u kojem je otkrio da je Dodik 2008. godine uzeo od Pavlović International banke kredit od 1.468.373 KM na rok otplate od osam i pol godina. U ovogodišnjem imovinskom kartonu Dodik je potvrdio zaduženje u ovoj banci ali je naveo da je dužan 1,7 miliona KM i da je kredit reprogramiran na rok otplate od 20 godina.

Osim premijera i njegovog sina izjave o imovinskom stanju su dostavili i supruga Snježana i kćerka Gorica Dodik Trišić.

Supruga Snježana je u prošloj godini, kao kooperant zajedničkog poljoprivrednog imanja zaradila 45.000 KM, a uz spomenute dionice u Banji Laktaši, prijavila je i poslovni prostor procijenjen na 100.000 KM, te automobil Peugeot 407 vrijedan 30.000 KM. Prijavila je da duguje 100.000 KM firmi u čijem se vlasništvu nalazi poslovni prostor.

Kćerka Gorica je vlasnik firme Trinity Media & Consulting vrijedne 92.874 KM. U prošloj godini zaradila je 21.000 KM, ali na računu u NLB Razvojnoj banci nije ostalo mnogo - Gorica je prijavila da se na njenom kontu nalazi svega 74 KM.

Kao i njen otac Milorad, Gorica je također dugoročno zadužena. Komercijalnoj banci je obavezna vratiti dva kredita: 95.000 KM do 2022. godine i 47.417 KM do 2018. godine.

Udvostručili vrijednost imovine

Porodica Dodik nije jedina koja je u znatnoj mjeri imala korist od bavljenja politikom svog člana. Kandidati Stranke demokratske akcije (SDA) i Stranke za BiH Šemsudin Mehmedović i Ekrem Ajanović su u proteklih osam godina profitirali kao poslanici u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.

Mehmedović je svoju imovinu 2002. godine procijenio na 232.000 KM. Činili su je garsonijera od 50.000 KM, dionice vrijedne 150.000 KM, te 22.000 KM gotovine. Ove godine Mehmedović je svoju imovinu procijenio na najmanje 451.275 KM. Danas je vlasnik dva stana ukupne vrijednosti 351.275 KM, zemljišta u opštini Doboj Jug u vrijednosti od 40.000 KM, kao i Audija A6 od 60.000 KM. Prijavio je da ima novac na računu u banci i dionice, no nije naveo iznose.

Vrijednost Ajanovićeve imovine je također udvostručena u protekle četiri godine. Ajanović je 2006. godine prijavio nekretnine u vrijednosti od 380.000 KM. Na listi su se našli kuća od 100.000 KM, vikendica od 40.000 KM, 60 duluma zemlje u vrijednosti od 180.000 KM, te dva dućana vrijedna ukupno 60.000 KM.

Ove godine u imovinskom kartonu Ajanović navodi da njegova imovina vrijedi 805.000 KM, te da je u prošloj godini zaradio 89.409 KM. Ajanović je u međuvremenu postao vlasnikom garsonijere i jednoiposobnog stana u Sarajevu, jednoiposobog stana u Tešnju, a vrijednost njegove kuće porasla je na 250.000 KM. Prijavio je i ušteđevinu od 60.000 KM.

Ajanovićeva supruga Dževdeta, redovna profesorica Filozofskog fakulteta u Sarajevu u prošloj je godini zaradila 61.000 KM, a u kartonu za 2010. prijavila je i stan u Sarajevu od 220.000 KM. Ovu nekretninu Dževdeta nije navela 2006. godine.

Nikola Špirić, predsjedavajući Vijeća ministara BiH i kandidat SNSD-a za Parlament BiH, u 2002. godini je prijavio automobil od 20.000 KM, štedne uloge od 102.258 eura i 83.383 švicarska franka, te staru deviznu štednju od 50.000 KM, stan u Sarajevu, te zemljište i dio porodične kuće u Drvaru, čiju vrijednost nije precizirao.

U kartonu za 2006. godinu naveo je samo stan i automobil, bez tačne vrijednosti. Međutim, u izjavi koju je morao predati komisiji Parlamenta BiH kao kandidat za Vijeće ministara naveo je mnogo više: u samo četiri godine visina njegovog štednog uloga se gotovo utrostručila – iznosila je oko 378.300 eura i 18.140 KM. Prijavio je i troiposoban stan u Banjaluci, dvoiposoban stan u Novom Sadu, te dvoiposoban stan u Beogradu čiji je vlasnik njegov sin.

U imovinskom kartonu prije Opštih izbora 2010. Špirić je prvi put javnosti dao na uvid te podatke, a osim dva vlastita stana, vrijedna 120.000 KM i 75.000 KM, i sinovog vrijednog 150.000 KM, prijavio je i automobil Audi A6, te porodično imanje čiju je vrijednost procijenio na 40.000 KM.

Ukupna vrijednost štednih uloga mu je smanjena na 48.060 eura, 38.600 dolara i 85.000 KM, ali ovoga puta za kćerku Jovanu, koja nema vlastitih prihoda, navodi da je vlasnica stana u Austriji, vrijednog 400.000 KM.

U proteklih osam godina postepeno se povećavala i imovina Borjane Krišto, aktualne predsjednice Federacije BiH i kandidatkinje Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) za člana Predsjedništva BiH. U imovinskom kartonu iz 2002. godine ona je pored ličnih primanja za sebe i supruga Branka navela i ušteđevinu u ukupnom iznosu od 60.000 KM, te stan i nekretninu u BiH ne navodeći njihovu vrijednost ni lokaciju.

Četiri godine kasnije prijavila je kuću u izgradnji, bez navođenja vrijednosti, da bi njen suprug kao kandidat HDZ-a za Općinsko vijeće Livno u 2008. godini naveo da posjeduju kuću vrijednu 400.000 KM.

Sa 60.000 KM u 2002. godini njihova ušteđevina je četiri godine kasnije porasla na 70.000 KM, u 2008. je iznosila 100.000 KM, a u 2010. - 150.000 KM.

Hamdija Lipovača, načelnik Općine Bihać i kandidat Socijaldemokratske partije (SDP) za Parlament BiH u imovinskom kartonu iz 2002. godine nije prijavio imovinu. Dvije godine kasnije navodi naslijeđen stan od 60.000 KM, auto Laguna II od 52.000 KM, te račun u banci od 28.000 KM.

U 2008. godini vrijednost stana je povećana na 80.000 KM, dok je iznos na banci za četiri godine uvećan na 200.000 KM. Prijavio je i automobil vrijedan 60.000 KM, polovicu porodične kuće od 150.000 KM, kuću na moru od 100.000 KM i zemljište vrijedno 5.000 eura. U tom kartonu naveo je i kredit od 200.000 KM koji treba izmiriti do 2028. godine.

U imovinskom kartonu za Opšte izbore 2010. Lipovača je prijavio dva naslijeđena stana ukupne vrijednosti 160.000 KM, a vrijednost kuće na moru je udvostručena i sada iznosi 200.000 KM. Ovoga puta navodi i vikendicu od 30.000 KM, auto Hyundai od 40.000 KM, polovicu naslijeđene kuće od 150.000 KM i poslovni prostor (poklon od oca) od 10.000 KM.

Iznosi novca na računu i kreditnog zaduženja ostali su isti - po 200.000 KM.

Njegov stranački kolega i zastupnik u Skupštini Brčko distrikta Izet Banda u imovinskom kartonu iz 2004. godine je naveo ušteđevinu od 25.000 KM, kuću od 100.000 KM, vikendicu od 20.000 KM i automobil Golf 2 od 2.000 KM. Četiri godine kasnije prijavio je samo kuću iste vrijednosti i vikendicu kojoj je vrijednost porasla na 30.000 KM.

Međutim, u najnovijem imovinskom kartonu vrijednost Bandine kuće je dvostruko uvećana – na 200.000 KM, a osim nje prijavio je i 5 duluma zemlje od 50.000 KM, poslovni prostor od 110 metara kvadratnih čiju vrijednost je procijenio na 35.000 KM, Škodu Fabiu od 15.000 KM, te 70.000 KM novca na računu u banci.

I imovinski karton porodice poslanika Srpske demokratske stranke (SDS) u Parlamentu BiH Mirka Okolića je postao sadržajniji, kako po količini prijavljene imovine tako i po njenoj vrijednosti.

Okolić je 2006. godine prijavio stan od 106.000 KM, auto od 20.000 KM, kao i 18.000 KM na računu. Četiri godine kasnije stan vrijedi 180.000 KM, Okolić vozi Audi A6 od 30.000 KM, na računu ima oko 30.000 KM, a uspio je uštedjeti i 58.681 euro. Ove godine imovinu je prijavila i njegova kćerka Neda. Ona je vlasnik poslovnog prostora od 88 kvadratnih metara koji je procijenjen na 180.000 KM. Neda je prijavila Golfa 6 vrijednog 40.000 KM i platu za deset mjeseci prošle godine u ukupnom iznosu od 4.600 KM.

(CIN)

Sadašnjim vlastima trebalo bi 275 godina da iskorijene nezaposlenost, zaključak je najnovijeg istraživanja Agencija za lokalne razvojne inicijative ALDI iz Goražda.

Vlasti Bosne i Hercegovine su u posljednje tri godine, za politike zapošljavanja iz svojih budžeta izdvojile 367 miliona KM, što predstavlja svega 1,5 procenata ukupnih budžetskih sredstava u mandatnom periodu, navodi se u ovom izvještaju.

Vlasti se mogu pravdati da su u toku svog mandata povećale dio budžeta za zapošljavanje ali se za četiri godine radi o svega 26 miliona maraka dok su u istom periodu povećali budžete za skoro dvije milijarde maraka.

Najsramotniji je odnos državnih institucija prema zapošljavanju pa su za četiri godine izdvojili svega 12 miliona maraka što je tek 0,24 posto novca potrošenog u budžetu.

Vlada Milorada Dodika sa 138 miliona maraka za zapošljavanje uradila je više za nezaposlene od Federalne Vlade ali je to i dalje tek 2,3 posto od novca kojeg je Republika Srpska potrošila u posljednje tri godine. U Federaciji je još gore. Tek 1,7 posto novca iz budžeta ide za podsticaje zapošljavanja i to je skromnih 120 miliona za četiri godine kada se procenti pretvore u konvertibilne marke. Tome treba dodati i 96 miliona kojih je deset kantona izdvojilo za zapošljavanje od 2007. godine.

Za sav ovaj novac broj nezaposlenih u posljednje četiri godine se smanjio tek za 7441 osobu. Računica kaže da je za svako radno mjesto u prosjeku izdvojeno oko 50.000 maraka. Na ovaj način vlastima bi do potpunog iskorjenja nezaposlenosti trebalo 275 godina i dvije i po milijarde maraka. U predizbornom mjesecu 511.783 osobe u BiH traže posao.

- Generalni zaključak o efektima budžetske potrošnje u oblasti zapošljavanja u protekle četiri godine jeste da su vlasti Bosne i Hercegovine značajno zanemarile pitanje zapošljavanja te da u proteklom mandatu nisu ostvarili nikakav značajan efekat na poboljšanje ukupnog stanja u oblasti zapošljavanja – zaključak je članova ALDI-ja.

(zurnal.info)

Transparency International Bosne i Hercegovine (TIBiH) osuđuje sve češće zloupotrebe javnih sredstava u svrhu predizborne stranačke promocije te apeluje na političke stranke da se odgovornije odnose prema novcu poreznih obveznika, čije interese bi trebalo da zastupaju.

Podstaknut nedavnom kampanjom Elektroprivrede BiH i Ministarstva energije, rudarstva i industrije FBiH, pod sloganom ''Nije kasno za bolji život'', za koju je na prvi pogled jasno da je iskorištena u predizborne svrhe, TIBiH je uputio Elektroprivredi zahtjev za informacije o javnom pozivu za izbor najpovoljnije ponude za provođenje kampanje te kriterija ocjenjivanja ponude, izboru najboljeg ponuđaca i cijeni ugovorenih usluga.

Elektroprivreda je odgovorila da ovo preduzeće nije učestvovalo u organizovanju kampanje, pa je samim tim nije ni finansiralo, s napomenom da se ove informacije mogu dobiti u resornom ministarstvu.

TIBiH se odmah obratio nadležnom ministarstvu, tražeći iste informacije, međutim, iz ministarstva nije stigao nikakav odgovor, iako je zakonski rok za dostavljanje informacija istekao.

Činjenica da Elektroprivreda, pod čijim imenom se provodi kampanja, nije upoznata u vezi s informacijama o kampanji, te izjava premijera FBiH Mustafe Mujezinovića da kampanja nije finansirana iz budžeta FBiH, kao i da Vlada nije dala saglasnost, upućuju na jasan zaključak da su u ovom slučaju zloupotrijebljena javna sredstva u svrhu promocije Stranke za BiH, čiji član je ministar energije, rudarstva i industrije Vahid Hećo, saopćeno je iz TIBiH.

Finansiranje predizbornih kampanja iz državnog budžeta nije samo prisutno u FBiH.

Ponovnim emitovanjem filma ''Ponosni na Srpsku'' Vlade Republike Srpske, u kojem se promovišu dostignuća Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) pred sam početak predizborne kampanje, postalo je i više nego jasno da je osnovna svrha filma veličanje lika Milorada Dodika koji je kandidat za predsjednika RS-a.

Novac za ovaj film, za čije emitovanje su zakupljeni udarni termini na gotovo svim TV stanicama u RS-u, izdvojen je od novca poreznih obveznika.

Neodgovornost prema javnim sredstvima pokazala je i Stranka demokratske akcije (SDA), plaćanjem radnika putem Uslužne zadruge Peskara, koja ne samo što nije registrovana, već prema podacima Centra za istraživačko novinarstvo, pojedine osobe koje su navedene kao radnici nikada nisu ni poslovale sa SDA, a veliki dio navedenih sredstava nije ni došao do krajnjih korisnika.

TIBiH poziva građane da uzmu u obzir navedene slučajeve u trenutku kada budu davali svoj glas strankama na izborima te da donesu glasačku odluku na osnovu stepena odgovornosti koji su stranke pokazale u proteklom periodu.

(Fena)

Kvantitativni podaci govore o ozbiljnim iskoracima u politici stipendiranja u BiH u proteklom periodu, ali je politika stipendiranja generalno još neefikasna, netransparentna i zastarjela, s obzirom na stanje u zemlji i veliku nezaposlenost, koju dijelom generira i obrazovni sistem.

Ovo je zaključak iz finalne analize "Stipendiranje u BiH - politike i perspektive", koja je rezultat istraživanja Centara civilnih inicijativa (CCI) u periodu 2008. - 2010. godine.

Kako je danas na konferenciji za novinare u Sarajevu pojasnio voditelj ove kampanje Zoran Adžaip, fokus je bio na podacima državnih institucija (općine, kantoni, entiteti i Distrikt Brčko), isključivo o stipendijama dijeljenim putem javnih konkursa.

Ostale stipendije, naprimjer pojedinih političkih stranaka, boračkih i drugih udruženja, nisu uzimane u razmatranje, kao i subvencije koje pojedine institucije daju za smještaj i ishranu studenata.

Cilj CCI-a, kazao je Adžaip, bio je da se pokuša doprinijeti uvećanju sredstava za stipendiranje i podizanje kvalitete i transparentnosti politika stipendiranja.

Prema podacima koje je prezentirao projekt menadžer CCI-a Adis Arapović, kvantitativni pokazatelji govore o ozbiljnim iskoracima, odnosno o povećanju iznosa datog za stipendiranje s 10 miliona KM u 2008. na 22 miliona KM u prošloj školskoj godini, a zabilježeno je i značajno povećanje broja stipendiranih studenata.

Međutim, politike stipendiranja još su neefikasne i netransparentne.

Jedan od primjera koji je naveo Arapović jeste i lažiranje potvrda o socijalnom statusu. Bilo je slučajeva kada su ove potvrde dobijala djeca poslovnih ljudi ili zvaničnika da bi dobijali stipendiju koja prosječno iznosi oko 100 KM!

Konkursne procedure su neefiksne i predugo traju, a u nekim slučajevima informacije o konkursima se kriju od potencijalnih aplikanata.

Arapović je istaknuo da prosječna stipendija od 100 KM nije dovoljna ni za elementarne troškove studiranja, a izostanak koordinacije između institucija dovodi do pojave višestrukih korisnika, jer svaka općina, kanton, ministarstvo vode "svoju" obrazovnu politiku, a na državnom nivou nema ministarstva obrazovanja niti institucije zadužene za politiku stipendiranja.

Na nekim nivoima, kao u Kantonu Sarajevu, po izbijanju ekonomske krize štedjelo se na obrazovanju i stipendijama umjesto na administraciji. Arapović je kao najbolje kantone istaknuo Zeničko-dobojski i Tuzlanski, a kao najgori slučaj Srednjobosanski, gdje se nikakva sredstva ne daju za stipendije. U ovom kantonu su određena sredstva predviđena za subvencioniranje troškova studentima koji studiraju u Sarajevu i Mostaru, ali ta sredstva nisu uplaćena i njihovo školovanje je dovedeno u pitanje.

Ipak je na nivou Federacije došlo do preokreta u proteklom periodu, jer je 2007. Republika Srpska izdvajala više za stipendije nego institucije u Federaciji, a sada je ta situacija obrnuta.

Kada su u pitanju općine, najbolje rezultate prema istraživanju CCI-a imaju Velika Kladuša, Tešanj, Gradiška, Mrkonjić-Grad, Čapljina, Laktaši, Ugljevik, Novi Grad Sarajevo...

Najgore općine koje ne izdvajaju nijednu KM za stipendije su Visoko, Fojnica, Breza i Ravno.

Arapović je ukazao i na neusklađenost politike stipendiranja s tržištem rada je je apelirao na vlasti da obrate pažnju na stipendiranje deficitarnih kadrova. Ovako se svim strukama pristupa linearno, stipendirani studenti nemaju garanciju radnih mjesta po završetku studija, a država da će nešto od njih dobiti zauzvrat.

Pozitivan primjer je Banja Luka, koja u svojoj politici stipendiranja primarno podržava deficitarne kadrove.

(Fena)

Vladajuće stranke u RS-u potpuno su ispunile 12 posto predizbornih obećanja datih 2006.godine, djelimično 58 posto, a nisu ispunile 30 posto onoga što su obećavali građanima, pokazalo je istraživanje koje je uradio Centar za humanu politiku, uz podršku CCI-a.

"Rezultati istraživanja o ispunjavanju predizbornih obećaja iz 2006. godine, kao i rezultati o uspješnosti vlasti i ostvarivanju ciljeva iz građanske platforme, pokazuju da je vladajuća struktura u RS-u bila uglavnom neuspješna u ovom mandatu”, kazao je Momir Dejanović, predsjednik Centra za humanu politiku na pres-konferenciji u Banjoj Luci.

Ova nevladina organizacija provela je i istraživanje o ispunjavanju predizbornih obećanja vladajućih stranaka na državnom nivou u periodu od 2007. do sredine 2010., koje je pokazalo da je stranka s najboljim uspjehom, ali sa svega 11 posto ispunjenih obećanja, SNSD, dok HDZ 1990 nije ispunio nijedno predizborno obećanje, kazao je Dejanović.

Više detalja kada je u pitanju državni nivo iznijet će sutra na pres-konferenciji u Sarajevu.

O pitanju RS-a, Dejanović ističe da, kada bi se ispunjavanje obećanja ocjenjivalo od jedan do pet, onda bi za ispunjavanje svojih obećanja u ovom mandatu vladajuće stranke u RS-u dobile ocjenu 2,22.

U poređenju s prethodnim mandatnim periodom, vladajuća struktura u RS-u ima nešto bolje rezultate u ispunjavanju svojih obećanja.

Ovim istraživanjem identifikovano je 40 predizbornih obećanja vladajućih stranaka na nivou RS-a. Gotovo polovina obećanja imala su ekonomska obilježja, a obećanja s političkim i socijalnim obilježjima bilo je približno isto. Analiza programske bliskosti vladajućih stranaka u RS-u pokazala je da je 63 posto obećanja identično, 25 posto vrlo blisko, 12 posto blisko i da nema različitih ili suprotstavljenih obećanja.

“Ovakva programska bliskost predizbornih obećanja vladajućih stranaka u RS-u smanjuje ili isključuje rizik od postizborne nestabilnosti i obezbjeđuje optimalne uslove za ispunjavanje obećanja”, dodao je Dejanović.

Naglašava da je uspješnost vladajuće strukture u RS-u u ovom mandatu posmatrana kroz rezultate ili napredak u 18 reprezentativnih oblasti.

“Izuzetan napredak nije ostvaren ni u jednoj posmatranoj oblasti, a veći napredak ostvaren je u 17 posto posmatranih oblasti. Polovičan napredak ostvaren je 17 posto posmatranih oblasti, a manji i simboličan napredak ostvaren je u 28 posto posmatranih oblasti. Napretka nije bilo u 38 posto posmatranih oblasti”, naglasio je Dejanović.

Također, vladajuće stranke iz RS-a nisu ostvarile u potpunosti nijedan cilj iz građanske platforme, koju je 2006. potpisalo pola miliona građana.

Djelimično je ostvareno 17 posto ciljeva, a nije ostvareno 83 posto ciljeva iz građanske platforme.

Manjim dijelom su ostvareni ciljevi o dostojanstvenom standardu života na selu i zemlji jednakih mogućnosti za mlade.

Da je entitetska vladajuća struktura u potpunosti ispunila svoja predizborna obećanja iz 2006.RS bi imala jeftiniju, efikasniju i depolitizovanu javnu administraciju i policiju, porušeno nekoliko stotina bespravno izgrađenih objekata, naplaćen nenaplaćeni budžetski dug od milijardu KM, oduzetu opljačkanu imovinu vrijednu više od dvije milijarde KM, poništeno više od 100 ugovora o privatizaciji, obnovljenu proizvodnju u većini velikih privrednih sistema, prepolovljen broj nezaposlenih, izgrađeno više od 100 km autoputeva, zdravstvenu zaštitu za sve građane, reformiran penzioni sistem i minimalne penzije od 240 KM, naknadu za socijalno ugrožene od 100 KM i eliminirano ekstremno siromaštvo.

(Fena)

Kantonalni odbor SDA Sarajevo je preko Uslužne zadruge Peskara do 2008. godine upošljavao studente za pomoćne poslove, iako je ova firma još 2005. izgubila registraciju.

Stranka demokratske akcije (SDA) je isplaćivala plate kuririma, vozačima, kafe kuharicama, studentima preko Uslužne zadruge Peskara, tri godine nakon što je Općinski sud u Sarajevu poništio registraciju ove firme. Revizori Centralne izborne komisije (CIK) su utvrdili da je ova stranka platila sve račune Peskare u 2008. godini, no nisu bili ovlašteni da provjere da li je novac došao do povremenih uposlenika stranke. Novinari Centra za istraživačko novinarstvo iz Sarajeva (CIN) su pronašli da u pojedinim slučajevima postoje neslaganje između iznosa koje je SDA uplatila Peskari i izjava ljudi kojima je ona trebala dati novac.

Revizori CIK-a su ove godine dodatno prekontrolisali poslovne knjige Kantonalnog odbora SDA Sarajevo za 2008. godinu i pronašli da je Peskara te godine ovoj stranci dostavila 13 računa u ukupnom iznosu 57.321 KM, koje je SDA i platila.

Šef Službe za reviziju CIK-a Hasida Gušić kaže da je ova institucija u izvještaju o reviziji financijskih izvještaja SDA za 2008. godinu iznijela primjedbu da ova stranka nije obrazložila troškove u poslovnom odnosu sa Peskarom, iako je to morala učiniti s obzirom na plaćeni iznos.

Prema riječima Gušić, Kantonalni odbor SDA Sarajevo je koristio usluge Peskare od 2005. do 2008. godine. CIN je utvrdio da je u 2005. godini Peskari uplaćeno ukupno 67.990,65 KM. Podaci za 2006. i 2007. godinu nisu jasno evidentirani u financijskim izvještajima SDA.

Gušić kaže da revizori CIK-a nisu provjeravali da li je novac stigao do korisnika, jer za to nemaju ovlasti.

Iako u stranci kažu da u njihovom poslovnom odnosu sa Peskarom nema ništa sporno, generalni sekretar SDA Amir Zukić nije dozvolio novinaru CIN-a uvid u račune o njihovom prometu sa zadrugom. CIN je ipak uspio doći do dijela dokumentacije iz 2008. godine.

Na jednoj od uputa Peskare za rad od 28. augusta 2008. godine, stoji da studenti Edvin Hodo, Aida Šaban i Amir Telebećirević za 200 sati rada za ovu stranku trebaju naplatiti po 1.000 KM, a Azra Mrnđić 1.050 KM. Račun je poslan isti dan, a SDA je Peskari uplatila navedeni iznos.

Novinari CIN-a su razgovarali sa Hodom i Šabanom, dok su ostali bili nedostupni. Hodo je kazao da nikada nije dobio novac od SDA, niti je radio za njih.

"Veze nemam, vjerujte. Nikada nisam radio za njih. Otkud ja, pojma nemam", kaže Hodo. U centralnoj evidenciji Agencije za identifikacione dokumente BiH postoji samo jedna osoba sa ovim imenom i prezimenom.

S druge strane Šaban je, kako kaže, radila za SDA, ali se nije mogla sjetiti kada i koliko je novca dobila. Iako je račun bio izdat prije dvije godine, kazala je da je za SDA radila prije 10 godina, a kasnije se ispravila i kazala, možda prije pet godina. Dodala je i to da je u više navrata dobijala manje sume novca ali da se ne sjeća koliko.

Porezna uprava Federacije BiH je u prvoj polovini ove godine obavila inspekciju zadruge Peskara, nakon čega je 20. jula poslala obavijest Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu u kojoj je navedeno da postoji sumnja u utaju poreza i davanje lažnih poreskih prijava. Inspektor Željko Radulović kaže da očekuju da im Tužilaštvo Kantona Sarajevo odobri nastavak istrage.

Šef regionalnog istražnog odjela Poreske uprave u Sarajevu Fuad Milić izjavio je za CIN da nisu istraživali njihovo poslovanje sa SDA, nego sa pojedinim preduzećima u Sarajevskom kantonu, te da su u jednom predmetu utvrdili da postoje fiktivni spiskovi ljudi za isplate.

Radili preko Peskare, pare podizali u MOS-u

Uvidom u dokumentaciju o osnivanju zadruge, CIN je otkrio da je Kantonalni sud u Sarajevu 19. januara 2005. godine donio rješenje o prestanku rada ove zadruge. To su potvrdili i revizori CIK-a.

Unatoč tome Peskara je tokom 2005. pa sve do kraja 2008. godine nastavila da ispostavlja račune stranci za povremene poslove studenata, za rad vozača, kafe kuharica, kurira ali i račune za kurseve engleskog jezika, otkup knjiga i usluge slikanja.

Šef registra privrednih subjekata u Sarajevu Asaf Daupović kaže da preduzeće čini krivično djelo ako posluje, a nema registraciju.

Sud je poništio registraciju Peskare jer je ova zadruga zakasnila sa podnošenjem nove prijave za registraciju u skladu sa Općim zakonom o zadrugama.

U SDA kažu da nisu mogli znati da je Peskara izgubila registraciju, jer im je ona dostavljala ovjerene fakture, a oni su ih uredno plaćali.

Zadruga Peskara je prijavljena na adresi u Halilovićima bb u Sarajevu, no novinari CIN-a je nakon višednevne potrage tamo nisu pronašli.

Uposlenik u finansijama Kantonalnog odbora SDA Sarajevo Suad Deljković kazao je da kancelarije Peskare nisu bile u Halilovićima nego da su ljude za naplatu honorara i podizanje faktura slali u prostorije MOS-a, koji se nalazi u sarajevskom naselju Malta. MOS je također uslužna zadruga, a njen direktor Enver Zornić nije želio komentarisati informaciju koju smo dobili u Kantonalnom odboru SDA. Kazao je da on nije povezan sa Peskarom.

Peskaru su uz polog od po 100 KM u februaru 2001. godine osnovali Mufid Frlj, Azra Bajramović i Aziz Šehović.

Frlj je kazao da on ne zna ništa o poslovanju firme, a da je njegov osnivački ulog od 100 KM platio direktor zadruge Muharem Zornić.

Direktor Peskare Zornić, kojeg je novinar CIN-a pronašao na privatnoj adresi u Sarajevu, nije želio razgovarati o poslovanju zadruge.

Prema Zukiću, SDA je odabrala Peskaru jer su smatrali da se radi o dobroj firmi. Međutim, Deljković kaže da je Peskara izabrana jer je Zornić prije rata bio predsjednik omladine SDA.

"To je nastavak rada, da se da podrška toj firmi", kaže Deljković.

Niko ne provjerava troškove stranaka

Stranke su dužne da svake godine CIK-u dostave finansijske izvještaje. Prema Zakonu o finansiranju političkih stranaka, CIK je ovlaštena da obavi reviziju prihoda stranaka ali ne i njihovih troškova. Zakonom nije propisano na šta stranke mogu trošiti novac.

"Stranka može trošiti na šta hoće, a to je većinom budžetski novac. Mi ne kontrolišemo troškove i to je naš najveći nedostatak", kaže Irena Hadžiabdić, predsjednica CIK-a.

Transparency International BiH je u ovogodišnjoj analizi pod nazivom Finansiranje političkih partija u BiH naveo da su finansijski izvještaji stranaka nedovoljno jasni i da CIK na osnovu njih ne može ući u detalje transakcija niti provjeravati da li se sredstva namjenski troše, budući da sama nije ovlaštena da provjerava bankovne račune stranaka.

Međutim generalni revizor Ureda za reviziju BiH Milenko Šego kaže da je upravo cilj revizije da se javnosti obznani kako se troše javna sredstva.

(CIN)

O problemu korupcije u kontekstu evropskih integracija razgovarano je danas u Sarajevu na forumu koji je organizirao Transparency International BiH.

„Rekao bih da je to ključna prepreka za BiH. Sasvim je sigurno i to su nam, manje-više, otvoreno poručivali iz Brisela, da EU neće sebi dozvoliti novu Bugarsku, odnosno situaciju da primi u članstvo zemlju koja je nedovoljno spremna da se suoči s problemom korupcije i organiziranog kriminala“, kazao je novinarima izvršni direktor Transparency Internationala BiH Srđan Blagovčanin.

Po njegovim riječima, sasvim je jasno da će uvjeti za BiH, odnosno ta ljestvica prilikom procesa evropskih integracija biti znatno viša nego za zemlje koje su do sada ušle i „toga moramo biti svjesni i početi konačno raditi u tom pravcu“.

Blagovčanin ističe da korupciju nije moguće potpuno iskorijeniti, međutim, ono što je moguće uraditi jeste korupciju ograničiti i dovesti je u takvu situaciju da je veoma mala vjerovatnoća da korupcija ostaje neotkrivena i onda kada se ona desi da bude procesuirana.

Ono što je Bosni i Hercegovini neophodno jeste da konačno vladajuće političke partije pokažu političku volju za suzbijanje korupcije.

Zamjenik ministra sigurnosti BiH Mijo Krešić je, napominjući da korupcija nije pojava koja je prisutna samo u BiH nego i u drugim zemljama, kazao da ono čime on nije zadovoljan to da je ona u BiH iznad granice koja je podnošljiva za razvoj demokratskog društva u BiH.

„Ali određeni napreci u BiH u tom pravcu se čine i mislim da bi oni u neko naredno vrijeme trebali dati rezultate. Napredak u borbi protiv korupcije u BiH trebat će biti praćen i jačom političkom voljom u tom dijelu. Držim da u BiH ima značajan broj osoba koji je zainteresiran da ta borba protiv korpucije bude jača i da BiH ide bržim tempom na putu prema EU“, kazao je Krešić novinarima.

Adnan Huskić iz fondacije Fridrich Naumann Stiftung također smatra da će korupcija predstavljati jako veliki problem u stremljenima ka Evropskoj uniji.

„Ako smatramo da je EU neka naša budućnost, mislim da je ključno da se ovim predmetom pozabavimo, primarno zato što je korupcija, naročito poslije slučaja Bugarske i Rumunije, a nakon toga vidimo i slučaj Hrvatske postala jedan od vrlo važnih kriterija“, kazao je Huskić.

BiH će se, smatra on, tim pitanjem očito početi baviti tek onda kada to neko eksplicite navede od evropskih zvaničnika.

(Fena)

U cilju postizanja građanskog aktivizma Unija za održivi povratak i integracije u BiH svojim djelovanjem želi podstaknuti raseljena lica, povratnike i izbjeglice za aktivnije učešće i odaziv na predstojećim Općim izborima 3. oktobra 2010 god.

Političkim subjektima potpisnicama Platforme izbjeglica, raseljenih lica i povratnika 2006 – 2010 upućeni su anketni materijali i zahtjev za dostavljenje podataka o rezultatima postignutim u protekle četiri godine.

Od upućenih 23 zahtjeva ( političkih partija potpisnica) svoj odgovor dostavilo je 11 političkih partija.

Unija za održivi povratak i integracije u BiH na ovaj način želi da aktivno uključi političke partije koje će dati svoj dopirnos u Analizi rezultata rada u protekle 4 godine sadržane u Platformi. Ovo je prilika da politički subjekti koji su na izborne liste stavili svoje kandidate konkretno daju svoj doprinos.

Još jednom koristimo priliku da javno pozovemo političke partije potpisnice Platforme na njihovu obavezu da daju odgovore za ono što su radile u protekle četiri godine. Poznato je da je najveći procenat glasačkog tijela iz redova izbjeglica, raseljenih lica i povratnika.

(zurnal.info/Unija za održivi povratak i integraciju BiH)

Udruženje građana “DON” (Demokratija-Ogranizovanje-Napredak) iz Prijedora je danas organizovalo info štandove u Novom Gradu i u centru Krupe na Uni sa ciljem animacije mladih da izađu na predstojeće izbore.

Glavni protagonisti ovog događaja su mladi srednjoškolci opštine Novi Grad koji će putem info letaka i drugog promotivnog materijala animirati svoje vršnjake da izađu na predstojeće izbore. Cilj ove aktivnosti je osim animiranja mladih da zajednički vratimo povjerenje u izborni proces kako među mladima tako i među svim ostalima građanima.

Pored Novog Grada, projekat „Mladi nadgledaju izbore 2010“ koji je podržan od strane BTD-a (The Blakan Trust for Democracy) i GMF (German Marshall Fund of the United States) se sprovodi u još 4 opštine (Oštra Luka, Prijedor, Kozarska Dubica, Krupa na Uni) u kojima će se u narednom periodu takođe održati info štandovi sa ciljem uključivanja i animiranja što većeg broja mladih da učestvuju u društvenim, ekonomskim i političkim procesima u zajednici i društvu kroz građanski angažman, samoorganizovanje, umrežavanje i zagovaranje, te zalaganje za odgovornu i otvorenu vlast koja će raditi u njihovom interesu i interesu svih građana.

Da bi NAŠ GLAS vrijedio mnogo više pozivamo sve mlade da izađu na predstojeće izbore i daju svoj doprinos pozitivnim društvenim promjenama.

(zurnal.info/UG DON)

Bivši uposlenik OHR-a, pravnik Matthew Parish, objavio je prošle godine kontroverzan tekst u kome nezavisnost i otcjepljenje Republike Srpske smatra neizbježnom i skoro završenom stvari. Nekoliko domaćh medija ponovo je objavilo ovaj tekst u turbulentno predizborno vrijeme a on je više nego vjetar u leđa Miloradu Dodiku. Podsjećamo na pisanja Parisha prije godinu dana koje je sadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko nazvao “neodgovornim”

Magazin Žurnal sutra će objaviti prvi dio velikog intervjua sa Parishom u kojem objašnjava zašto je čvrsto ubijeđen da RS neće ostati dio Bosne i Hercegovine, kako i kada bi se to moglo desiti i zašto su izjave stranih zvaničnika o nedjeljivosti licemjerne.

Često se zaboravlja da je građanski rat u Bosni i Hercegovini od 1992-95 godine okončan planom podjele, kojim je ova zemlja razdvojena na muslimansko-hrvatsku Federaciju i Republiku Srpsku s institucijama centralne vlasti koje su u početku bile toliko slabe da su bile gotovo nevidljive. No, do razvoja tih institucija došlo je kroz intervencije međunarodne zajednice u razdoblju od narednih trinaest godina i duže, tokom kojih su neposlušne strane bile prisiljene da sarađuju, dok je podijeljenost zemlje prikrivana. U posljednje tri godine, oslabilo je zanimanje međunarodne zajednice za ovu zemlju, stvorene institucije su se pokazale neodrživim u nedostatku vanjskog pritiska, dok se sadašnji vođa bosanskih Srba dao na rastavljanje centralne države. On sada manevriše s ciljem sprovođenja de facto, a potom i de jure nezavisnosti srpskih teritorija.

Glavna figura međunarodne zajednice u zemlji, visoki predstavnik, ima tradicionalnu ulogu prokonzula sa ovlaštenjem da nameće odluke. Međutim, njegov je autoritet sada toliko oslabio da on nije u mogućnosti da spriječi planove bosanskih Srba, što se vjerovatno neće ni promijeniti. Vojne i političke opcije koje su dostupne Zapadu kako bi se spriječilo otcjepljenje su neprivlačne, a vjerovatno i nedjelotvorne. Ono što bosanski Srbi uspiju ostvariti, bosanski Hrvati će pokušati naknadno. Moguće je da će doći do podjele zemlje na nekoliko dijelova. Zapad stoga mora radikalno preispitati svoju politiku prema Bosni. Neodlučno prihvatanje de facto secesije bosanskih Srba, iako neprivlačno iz istorijske perspektive, moglo bi se pokazati najmanje lošim izborom. U svakom slučaju, ono što je potrebno jeste osjetljiva i fleksibilna diplomatska strategija, jer ukoliko se separatističkim težnjama bosanskih Srba i Hrvata, ili nastojanjima bosanskih Muslimana da sačuvaju jednistvo zemlje ne pristupi na pravi način, postoji stvarna opasnost od obnavljanja oružanog sukoba.

U Jugoistočnoj Evropi će uskoro nastati nova država - "Republika Srpska" – kao osma po redu država koja poniče iz krvavih jugoslovenskih ratova 1990-ih. Međutim, rađanje ovog novog problematičnog djeteta neće biti ni lako, niti jednostavno. Može doći do ljudskih žrtava, a moguće je da će uslijediti diplomatska izolacija. Opcije za koje će se međunarodna zajednica odlučiti nakon tih događaja biće od presudnog značaja za dobrobit svih naroda u regiji. Za zapadne kreatore političkih odluka to će biti pitanje odabira manjeg zla. Zbog trenutnog nedostatka pažnje za regiju, postoji i realna opasnost da međunarodna zajednica nije pripremljena za događaje koji bi mogli uslijediti. Svrha ovog teksta je da se taj rizik preduprijedi, stimulisanjem ozbiljne rasprave o tome šta učiniti kada se neizbježno već dogodi.

Rat u Bosni je završen 1995. godine mirovnim sporazumom potpisanim u Dayton-u, Ohio, kojim je zemlja podijeljena na dvije nazgrapno oblikovane federalne regije sa dosta velikim stepenom autonomije, nazvane orwell-ovskim terminom "entiteti". Federacija Bosne i Hercegovine, nastala kao nesiguran savez između prethodno zaraćenih Muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, zauzima južni i zapadni dio ove bivše jugoslovenske republike. Federacija ima dva de facto središta, Sarajevo (službeno središte Bosne), gotovo isključivo bošnjački grad, i zapadni Mostar, koji predstavlja hrvatsku polovinu podijeljenog grada na jugu zemlje koji je bio poprište žestokih borbi u kojima su stradale hiljade civila. Teritorija Federacije je dodatno podijeljena na deset kantona, od kojih su neki bošnjački, a neki hrvatski. Drugi entitet, poznat kao Republika Srpska ("Srpska Republika" ili "RS"), u kojem i dalje žive gotovo svi bosanski Srbi, zauzima izduženu teritoriju sjeverno i istočno od Federacije.

Bilo je očigledno čak iz samog imena da je Republika Srpska od početka imala pretenzije prema državnosti. Oba entiteta bi imala svog premijera, predsjednika, ustav i ustavni sud. To je bio slučaj i sa svim kantonima u Federaciji BiH, što je dovelo do stvaranja mreže mikro-država unutar jedne od dvije već postojeće mini-države. Konačno, Bosna je imala i sopstveni slobodan grad, Brčko - grad od strateškog značaja i regija u sjevernoj Bosni sa tradicionalno većinskim Bošnjačkim stanovništvom. Budući da je bio kopneni most između dva dijela prekinute srpske teritorije, srpske snage su u Brčkom tokom rata sprovele etničko čišćenje, te je grad 1995. bio pod srpskom kontrolom. Ne mogavši se složiti u Dayton-u kojem od dva entiteta će pripasti ovaj kontroverzan grad, strane su odgodile rješavanje ovog pitanja upućivanjem na proces "obavezujuće arbitraže". Time je Vlada SAD-a dobila priliku da postavi sopstvenog "međunarodnog supervizora" u grad, uz pojačanje u vidu američkih vojnih snaga. Supervizor je preuredio područje stvorivši "Distrikt", politički drugačiji od entiteta, sa vlastitim zakonima, ustavom, parlamentom i institucijama, te je izdejstvovao etničku reintegraciju kroz agresivni program povratka izbjeglica.

Iznad dva entiteta je postavljen niz institucija centralne vlasti koje su teoretski postojale, tako što su stvorene na papiru Daytonskim mirovnim sporazumom. No, ove institucije su bile prisiljene na postojanje samo uz najveći pritisak visokog predstavnika u Bosni, međunarodnog guvernera čiju su funkciju i stvorile mirovne snage, ali i tada tek uz veliko oklijevanje. Nakon zločina počinjenih od strane srpskih snaga tokom rata u Bosni, Zapad je posmatrao stvaranje Republike Srpske kao nužno zlo, u najboljem slučaju, ili "genocidnu tvorevinu", po riječima sadašnjeg bošnjačkog člana predsjedništva Harisa Silajdžića, koja će na kraju biti poništena u nastojanju za uspostavljanjem jedinstvene Bosne. Ovaj cilj, jednom ostvaren, poslužio bi kao nadoknada za kolektivni osjećaj krivnje koju međunarodna zajednica osjeća prema Bošnjacima zbog propusta da intervenišu s dovoljno snage tokom ratnog sukoba.

Kako bi se sproveo ovaj cilj, visokom predstavniku su dana enormno široka i nekontrolisana zakonska ovlaštenja koja mu omogućavaju da raspusti izabrane zvaničnike, da nameće zakone i da zamrzne bankovne račune političkih stranaka. Zakonskom upotrebom prijetnji i zauzvratnim nametanjima, visoki predstavnik je prisilio zaraćene etničke skupine da ostvare saradnju na državnom nivou. Iako je Ustav prihvaćen u Dayton-u ograničio nadležnosti centralne vlasti svodeći ih na skroman broj, do 2006. godine broj državnih funkcija bio je značajan.  Tada su te funkcije obuhvatale procesuiranje ratnih zločina i finansijskog kriminala, vanjske poslove, indirektno oporezivanje, centralnu banku i pregovore sa EU. Te strukture su stvorene prijetnjama upućenim političarima iz redova bosanskih Srba, čiji je ugled bio ukaljan zbog povezanosti sa ratnim zločinima, u vidu karata u jednom pravcu do Međunarodnog krivičnog suda za Jugoslaviju u Haagu ukoliko odbiju da sarađuju. Nove centralne institucije su bile finansirane iz sredstava međunarodne pomoći, neovisno od domaće ekonomije Bosne i Hercegovine koja je u stalnom stanju bankrota.

No, dvije stvari su se tada promijenile. Prije svega, ko god je mogao biti deportovan u Haag tamo je već bio, dok je tokom rata vladajuća politička stranka bosanskih Srba SDS (Srpska demokratska stranka), oslabljena kroz sve opresivnije mjere koje su svi visoki predstavnici jedan za drugim preduzimali u vezi sa njenim finansijama i protiv njenih službenika. To je dovelo do uspona Milorada Dodika, potpuno drugačije sorte političara iz redova bosanskih Srba, čiji je ugled bio neukaljan učešćem u ratu. Njegovu novu stranku, SNSD (Savez nezavisnih socijaldemokrata), visoki predstavnici više nisu mogli uslovljavati nikakvim prijetnjama, jer zvaničnici iz njegove stranke nisu imali ratnu prošlost koja bi mogla biti upotrijebljena protiv njih. Drugo, interesovanje međunarodne zajednice za Bosnu je oslabilo, a sa tim su presušili i ogromni izvori razvojnih sredstava neophodnih za održavanje i funkcionisanje državnih institucija. Tako se porezni sistem Bosne i Hercegovine, hronično neefikasan i zaražen korupcijom, sve više oslanjao na finansiranje od strane centralne države. Ta dva faktora, u kombinaciji s dramatičnim povlačenjem stranih mirovnih snaga, spojila su se upravo u trenutku kada je Milorad Dodik postao predsjednik Vlade Republike Srpske u januaru 2006.

Milorad Dodik dijeli dosta zajedničkih osobina sa Vladimirom Putinom. Odlučan, oštrouman, nezainteresovan za demokratiju, koristeći nacionalni ponos svog naroda kao izvor političke moći, i odlučan da unaprijedi status svoje nacije nakon decenije slabosti, on je snažan protivnik slabim i neučinkovitim predstavnicima međunarodne zajednice koji su preostali u Bosni i Hercegovini. Neuprljan ratnom prošlošću Republike Srpske, te ohrabren snažnom međunarodnom kritikom nezgrapne taktike korištene od strane međunarodnih upravitelja u BiH, Dodik je neranjiv za tradicionalne metode visokih predstavnika. On je u više navrata posramio visokog predstavnika frustrirajući svaki njegov napor, zahvaljujući svojoj kontroli nad velikom većinom srpskih zvaničnika u cijeloj zemlji, uključujući i državnog premijera. Malo je toga što visoki predstavnik u Bosni sada može učiniti da ga obuzda. On nema novac koji bi eventualno mogao uskratiti (Republika Srpska sada dobija investicije iz istočne Evrope i Rusije), niti ima vojne snage koje bi mogao poslati da djeluju (međunarodne mirovne snage prisutne su u zanemarivom broju).

Kada je Kancelarija visokog predstavnika pokušala da Dodiku pripiše optužbe za korupciju, on je zatvorio Sud BiH . Potom je zatvorio državno preduzeće za proizvodnju električne energije. Kada je međunarodna zajednica pokušala nametnuti centralizovan sistem upravljanja policijom u cijeloj zemlji, Dodik je osujetio taj proces podbadanjem svojih bošnjačkih kolega da se uključe u zažarene rasprave oko trivijalnih naziva. Kada je visoki predstavnik pokušao promijeniti glasanje u državnom Vijeću ministara (glavno izvršno tijelo na državnom nivou), Dodik je isposlovao da državni premijer podnese ostavku, paralizujući time centralne organe vlasti. Dodik je više puta dokazao da sa svim centralnim institucijama može raditi šta hoće. Teoretski, visoki predstavnik posjeduje ovlaštenje da smijeni Dodika sa funkcije. Sasvim je sigurno da bi bilo koji od Dodikovih prethodnika koji bi postupao na takav način, doživio upravo takvu sudbinu. No, teoretski autoritet visokog predstavnika je sada lišen moći, jer ne postoji način da se sprovede. Više nema stranih vojnika da izbace Dodika iz njegove kancelarije.  Državna policija je malobrojna, slaba i etnički podijeljena, i nije ravna da se suprostavi mnogobrojnijoj policiji Republike Srpske. Bosna nema vojsku od bilo kakvog značaja. Organi Republike Srpske imaju kontrolu nad svojim poreznim prihodima, i mogu se finansijski povući iz ostatka zemlje, bez značajnih sankcija. Dodik drži sudbinu zemlje u svojim rukama. On je najmoćniji političar u Bosni.

Dodikov plan je transparentan. Kratkoročno, plan je da se osigura nezavisnost Republike Srpske od institucija bosanske centralne države. To će biti jednostavno za postići, jer centralna vlast, kao i sam dejtonski Ustav, uključuju "konsocijativne" principe, pri čemu se odluke mogu donijeti samo konsenzusom predstavnika sve tri etničke grupe u zemlji. Pod uslovom da bude u mogućnosti da nastavi sa kontrolisanjem velike većine srpskih zvaničnika – što se može postići korištenjem izuzetno efikasne stranačke mašine - on može blokirati svaku značajniju odluku, što će dovesti do raspadanje institucija. Uticaj državne policije i Suda BiH već slabi u Republici Srpskoj, koja ima sopstvenu policiju, sudstvo, porezni sistem, nacionalnu zastavu i pravni režim. Jedine značajne institucije koje dijeli s ostatkom zemlje su zajednička valuta, zajednički režim registarskih tablica , zajednički sistem PDV-a i prikupljanja prihoda, zajednička granična kontrola i Sud BiH. Sve ove institucije će biti lako razmontirati. Euro, koji se već koristi kao druga valuta, lako dostupna i iz bankomata, mogao bi biti formalno usvojen preko noći. Iako se registarske oznake ne razlikuju po federalnim jedinicama BiH, one se izdaju na lokalnom nivou, što čini jednostrane promjene lakim i mogućim.

Centralni državni račun za indirektno oporezivanje nalazi se u Banjoj Luci, i ne bi bilo naročito teško preusmjeriti sve indirektne poreze prikupljene od prihoda sa teritorije Republike Srpske na odvojeni račun Republike Srpske. U svakom slučaju, ministar finansija Republike Srpske može staviti veto na sve odluke državne uprave za indirektno oporezivanje, urušavajući time sistem iznutra bez ikakvog napora. Teoretski objedinjena Državna granična služba sačinjena je od gotovo isključivo srpskih službenika tamo gdje granice zemlje potpadaju pod teritoriju Republike Srpske. Na prelazu između RS i Srbije, granice su gotovo nevidljive i vozila sa lokalnim tablicama se često i ne zaustavljaju. Sud BiH je nekada bio snaga na koju se moglo računati, ali se kroz čitavo svoje postojanje od 2003. godine oslanjao na međunarodne suce i tužioce, dok je finansijsku podršku dobijao od stranih donatora. Ovakav aranžman nikada nije bio održiv, tako da međunarodni zvaničnici ovog suda sada masovno odlaze, upravo zbog prijetnji srpskih političara da će blokirati produženje njihovih mandata. Oni su s pravom zaključili da za njih nema stabilne karijere u ovoj političkoj baruštini. Sudovi Republike Srpske odani su Dodiku, i neće biti spremni da vjerno provode državne zakone protiv interesa Republike Srpske.

Dodikova motivacija u sprovođenju plana odvajanja je jednostavna. Dok je politika u Federaciji BiH podijeljena između zaraćenih političara iz dvije etničke skupine, pet glavnih političkih stranaka i deset kantona, u Republici Srpskoj politika je izuzetno jedinstvena. Svime upravlja jedna politička jedinica, jedna politička stranka, i naposljetku samo jedan čovjek. Zašto bi Dodik odustao od svega toga zarad multi-etničkog i razdornog političkog haosa u ostalom dijelu zemlje? Ono što je još značajnije, odvajanje od ostatka BiH upravo je ono što ogromna većina bosanskih Srba želi. Oni dijele kolektivnu paranoju o kulturnoj i političkoj dominaciji bošnjačke većine. Taj strah je bio glavni motivacijski faktor za rat u Bosni od 1992-95. Federativna Jugoslavija je bila otjelotvorenje delikatnog kompromisa između bosanskih Muslimana, koji su imali većinski uticaj na podsuverenom nivou Republike Bosne i Hercegovine, i Bosanskih Srba, koji su mogli biti sigurni  da će srpski interesi biti zaštićeni kroz uticaj Srba na saveznom nivou u glavnom gradu Jugoslavije, Beogradu. Sa raspadom federalnog sistema krajem 1980-ih, rat je postao neizbježan: bosanski Muslimani su tražili nezavisnost od svojih srpskih gospodara u Beogradu, dok su bosanski Srbi tražili odvajanje od svojih potencijalnih novih muslimanskih gospodara u Sarajevu. Obostrani strah od dominacije i progona vijekovima je upravljao politikom na zapadnom Balkanu i ništa se nije dogodilo u posljednjih četrnaest godina od završetka rata u BiH da taj strah ublaži.

Jedina sila koja je spriječila odvajanje Republike Srpske nakon 1995. godine bila je Kancelarija visokog predstavnika (OHR), izdavanjem dekreta u cilju centralizacije koji su bili poduprijeti vojskom i diplomatskim pritiscima. No, od 2006. godine, Kancelarija neokolonijalnog guvernera u Bosni je u sunovratu. Sa odlaskom mirovnih snaga i slabljenjem međunarodnog interesovanja za regiju, ovlaštenja visokog predstavnika su izblijedila i postala podložna ignorisanju. Dodik je u nekoliko navrata javno izjavio da mjere visokog predstavnika smatra nelegalnim i da će ih ignorisati. Sadašnji visoki predstavnik, austrijski diplomat Valentin Inzko, ne usuđuje se niti da pokuša da smijeni Dodika dekretom, kako Dodiku ne bi dao priliku da zbog toga   obistini svoje prijetnje te dovede 50.000 srpskih protestanata u Sarajevo. Takav potez samo bi strmoglavo doveo do krize i ubrzao ono što je neizbježno. Štaviše, promjena lidera u Republici Srpskoj učinila bi stvari još gorima, nikako boljim. Često se zaboravlja da po standardima bosanskih Srba, Dodik predstavlja umjerenu struju. On nije vidljivo rasista, i nadgledao je povratak  bošnjačkih i hrvatskih izbjeglica u Republiku Srpsku. Zauzeo je umjereni stav u vezi sa spornim gradom Brčko i obnavljanjem Srebrenice. On je evidentno odlučan da transformiše Republiku Srpsku u tržišnu ekonomiju i da privuče strana ulaganja. Spreman je za susrete i dogovore sa svojim kolegama Bošnjacima i Hrvatima. Možda je pregovaračima međunarodne zajednice teško da to prihvate, ali Dodik predstavlja najliberalnije krilo političke misli bosanskih Srba.

U prvim danima poslijeratne Bosne i Hercegovine, Dodik je bio saveznik zapadnih sila u borbi protiv političara SDS-a iz ratnog perioda koji su od Republike Srpske napravili policijsku državu, podsticanjem nasilja protiv Bošnjaka i Hrvata koji su tražili da se vrate u svoje predratne domove. U odnosu na ranije vođe bosanskih Srba - Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika i Nikolu Poplašena, Dodik je umjeren. Svaka zamjena za njega mogla biti daleko ekstremnija, s težnjama ka nezavisnosti u okviru mnogo kraćeg vremenskog perioda, ili sklonija međuetničkim provokacijama koje bi mogle naglo dovesti do nasilja. On ili ona bi se mogao/mogla isto tako pokazati manje vještim po pitanju ekonomije Republike Srpske, otežavajući tako situaciju u kojoj se nalazi stanovništvo, i samim time otvoriti mogućnost ponovnog posezanja za uprošćenim i nasilnim nacionalizmom. Dodikov plan za Republiku Srpsku je postepen. Nezavisnosti će se težiti  korak po korak, dok će se postepeno prekidati jedna po jedna veza sa centralnom državom. Do trenutka kada Republika Srpska bude de facto nezavisna (što već u ovom trenutku nije daleko), međunarodna zajednica jedva da će to primijetiti. A potom, upravo kao što se Crna Gora odvojila od Srbije, najprije de facto odvajanjem od institucija u Beogradu, do trenutka kada dođe do formalnog proglašenja nezavisnosti, ovaj će događaj biti svršen čin.

Možda je nekada bilo moguće da tri etničke skupine u Bosni i Hercegovini postignu zadovoljavajući dogovor: Bošnjaci bi prihvatili labavu konfederativnu strukturu u kojoj bi različite etničke skupine dominirale različitim političkim područjima, te bi bile slobodne da razvijaju odnose sa susjednim ili ‘saosjećajnim’ državama (Turskom, Srbijom i Hrvatskom), u zamjenu za odustajanje od separatističkih težnji Srba i Hrvata. Ali avaj, izgledi za ovaj umjereno optimističan scenarij gotovo su isparili u poslednje dvije godine, u velikoj mjeri zahvaljujući trapavom miješanju Kancelarije visokog predstavnika u domaći politički proces poznat kao "Prudski sporazum". U početku je to bio obećavajući niz sastanaka između vođa tri glavne političke stranke Bošnjaka, Hrvata i Srba koji su dali obrise buduće ustavne strukture nakon zatvaranja Kancelarije visokog predstavnika, koji je u konačnici osujećen kriminalnom istragom Dodikovih finansija pod pokroviteljstvom Kancelarije visokog predstavnika. Takođe je značajno ubjeđenje Bošnjaka da stalna neodređenost Kancelarije visokog predstavnika u vezi sa okončanjem mandata znači da se oni mogu osloniti na ovu instituciju kao podršku njihovom programu centralizacije na neodređeni vremenski period. Dodik je na to odgovorio tako što je potvrdio ubjeđenost Srba da je svaka velika pogodba koja zadovoljava srpske interese, i koja garantuje značajano očuvanje srpske autonomije, fatamorgana. Tako su se Srbi postepeno, ali neumoljivo, pomjerili ka završnom činu odvajanja od svojih nevoljenih sunarodnjaka.

Ovo je moj argument da je nezavisnost Republike Srpske neizbježna. Sada prelazim na daleko teže pitanje o tome šta bi međunarodna zajednica trebala učiniti kada se to dogodi. 

Glasovi iz Bosne, uključujući i bošnjačke političare i Kancelariju visokog predstavnika, će zahtijevati upotrebu pravnih ovlaštenja visokog predstavnika. Isti će glasovi reći da bi on trebao smijeniti Dodika, "poništiti" nezavisnost, a možda čak i ponovno napisati Ustav Bosne i Hercegovine, ukinuti Republiku Srpsku, drastično oslabiti njezina ustavna ovlaštenja, ili iskorijeniti konsocijativni izborni sistem koji omogućava Srbima (i Hrvatima) da vetom blokiraju inicijative na državnom nivou. Takav radikalan pravac - komadanje cijele poslijeratne ustavne strukture samo kako bi se ugušile srpske težnje za autonomijom – primamljiv je, ali i izuzetno opasan i vrlo je teško procijeniti kada je pravi trenutak da se preduzme. Ako bi takve radikalne mjere bile primijenjene tek nakon proglašenja nezavisnosti (ili referenduma o nezavisnosti), bile bi isuviše zakašnjele. Dodik bi ih jednostavno ignorisao - ili bi ih iskoristio kao izgovor da ubrza svoj plan. Te mjere bi mogle biti nametnute samo oružanom intervencijom u Republici Srpskoj, i okupacijom od strane međuarodnih trupa, no niti su potrebni vojnici dostupni niti su njihovi politički gospodari spremni da ih upute na takav zadatak u vremenu u kojem je strani vojni avanturizam na jako lošem glasu. Američka vojska se povukla iz Bosne tek 2004. godine, nakon osam godina, iako je Predsjednik Clinton garantovao da neće ostati duže od jedne. Ne postoji želja da se vojska vrati 2010. godine - i to po svoj prilici u daleko većem broju.

Da bi se održalo imalo nade u uspjeh bez masovnog vojnog angažmana, do nametanja od strane visokog predstavnika će morati doći prije nego što se ka nezavisnosti krene nepovratno punim zamahom. To bi se trebalo desiti sutra. U ovom trenutku ne postoji međunarodni konsenzus o tome koliko je akcija ovako velikih razmjera poželjna. To bi morala biti inicijativa SAD-a; EU gotovo sigurno ne bi podržala takve mjere, nastojeći da podstakne demokratske procese na Balkanu obećavajući članstvo u EU i finansijsku pomoć, te razmatrajući mogućnost prokonzularnog ustavnog restrukturisanja koje nije u skladu s regionalnim programom. Visoki predstavnik, u svojstvu naimenovanog predstavnika EU, vjerovatno će odbiti da potpiše takav aranžman. Štaviše, Dodikovi trenutni stavovi su alarmantno odbranjivi kao pitanje principa. Dayton-ski Ustav daje Republici Srpskoj široku autonomiju. Opsežan mandat visokog predstavnika često je bio žestoko kritikovan kao nespojiv s međunarodnim pravom. Državne institucije koje su njegovi prethodnici nametnuli izabranim političarima u Bosni i Hercegovini su sumnjive ustavnosti. Dodikove trenutne tvrdnje da je on čuvar ustavnog poretka BiH imaju neugodan odjek istine u sebi. Konačno, gotovo da je sigurno prekasno za takve mjere. Trenutak da se Ustav Bosne i Hercegovine preradi jednostrano bio je 1999, kada je Republika Srpska bila najslabija i kada su strane trupe još uvijek bile prisutne u zemlji u velikom broju. Da se djelovalo tada, Bosna bi bila pretvorena u koloniju pod međunarodnom upravom na neodređeno vrijeme, što je bila odgovornost koju niko nije htio preuzeti, te zbog toga to i nije učinjeno. Sadašnja situacija je sasvim drugačija. Da je visoki predstavnik bio u mogućnosti da smjeni Dodika, to bi se sigurno dogodilo u posljednje dvije godine. Kancelarija visokog predstavnika je sada isuviše slaba, dok je Republika Srpska isuviše jaka kako bi se moglo očekivati da dođe do sprovođenja tako dramatičnih naredbi. To bi pomoglo Dodiku u ostvarivanju njegovih ciljeva, dajući mu oslonac za izražavanje nezadovoljstva i protivljenja međunarodnoj zajednici. Na kraju, takve bi odluke uništile ono što je preostalo od kredibiliteta međunarodne zajednice u zemlji, jer ne bi bile ispoštovane.

Po tom scenariju - ubrzanog proglašenja nezavisnosti Republike Srpske podstaknutog dramatičnim djelovanjem Kancelarije visokog predstavnika – Bošnjaci bi se, u ime odbrane Ustava i autoriteta visokog predstavnika, mogli odlučiti da uzmu oružje u ruke i da se bore. Tačka zapaljenja bila bi Brčko, slobodan grad kojim je nekada upravljala Vlada SAD-a, ali koji je od tada napušten i bez ijednog američkog državljanina (osim nekoliko lica sa dvojnim bosansko-američkim državljanstvom) koji trenutno tamo boravi. Jedina i najveća prepreka za nezavisnost Republike Srpske je geografija: njezinu produženu teritoriju je izuzetno teško braniti, a Brčko je najslabija tačka. Bošnjaci bi upotrebom vojne sile mogli povratiti službeno neutralni teritorij, tražeći da se Republika Srpska rascijepi na dva dijela. Najinteligentniji potez koji bi međunarodna zajednica tada mogla preduzeti bilo bi da pošalje mali dio vojnih snaga u Brčko, navodno sa ciljem stabilizacije među-etničkih sukoba, ali zapravo da povrati sopstvenu moć u pregovorima sa Dodikom razdvajajući njegovu teritoriju vojnom silom.  Ukoliko bi se osigurala podrška Hrvatske, granice sa zapadnom Republikom Srpskom bi bile zatvorene, okružujući tako Banja Luku - glavni grad Republike Srpske – neprijateljski nastrojenim susjedima, te tražeći Dodikovu predaju ili sporazumno rješenje. Međutim, ova bi strategija bila izuzetno rizična. Koja bi bila izlazna strategija za nesrećne strane vojnike koji bi se zatekli na ničijoj zemlji između neprijateljskih snaga? Kako bi se izbjeglo da oni budu uvučeni u sporadično nasilje do koga bi povremeno došlo u drugim dijelovima zemlje?

Najozbiljnija opasnost u ovom scenariju bile bi reakcije bosanskih susjeda. Domaće javno mišljenje u Srbiji primoralo bi Srbiju da podrži Srbe u Bosni. To bi ih moglo dalje podstaći da stvore probleme na sjeveru Kosova. Mogli bi pružati materijalnu pomoć za Srbe u Bosni kako bi se oduprli Bošnjacima i stranoj okupaciji. Paravojne snage bi prešle granicu iz Srbije u Republiku Srpsku kako bi dale podršku svojoj srpskoj braći u nevolji, što je često bio slučaj tokom rata u periodu od 1992-95, kada su bili glavni izvršioci zlodjela. Težnje Srbije za pridruživanjem EU bile bi usporene za cijelu jednu deceniju ili duže, mogućnost koju bi i sama EU-a  zaobišla. Program EU za stabilizaciju Kosova je da obezbijedi što bržu dobrobit za građane Srbije kroz bližu povezanost sa EU, da podrži umjerenu vladu u Beogradu i pomogne u procesu prećutnog pristanka Srbije na gubitak Kosova. Ovi bi planovi završili potpunom propašću ukoliko bi srpski nacionalizam bio ponovno podstaknut kroz slučaj Republike Srpske. Hrvatska bi takođe mogla odbiti saradnju, zbog slične reakcije bosanskih Hrvata. I oni imaju separatističke težnje, i vjerovatno bi iskoristili politički haos negdje drugdje u zemlji kako bi osigurali nezavisnost Herceg-Bosne, hrvatskog regije na jugozapadu Bosne. Ovdje bi tačka zapaljenja bila Mostar, koji je još nestabilnije i opasnije mjesto u odnosu na Brčko, jer je tamo politički animozitet lokalnog karaktera, a ne takmičenje za dominaciju između udaljenih etničkih metropola, kao što je slučaj u Brčkom. U Mostaru nikada nije uspostavljena učinkovita poslijeratna lokalna vlast, a stanovnici grada su naoružani do zuba. Prije nego što bi se međunarodna zajednica snašla, našla bi se u daleko ozbiljnijem sukobu u južnoj Bosni, u koji bi i Hrvatska bila neizbježno uvučena iz poštovanja prema svojoj domaćoj politici. Bosansko-hercegovački Hrvati ne mogu biti napušteni, rekli bi politički demagozi u Zagrebu, te bi se perspektiva pristupanja Hrvatske u EU takođe stavila u stanje dubokog zamrzavanja. A ko zna šta bi Albanci u Makedoniji ili Srbi na Kosovu učinili kao rezultat toga.

Činjenica da je stabilnost cijele regije u pitanju ukoliko se zauzme nespretan pristup prema separatističkim ambicijama Republike Srpske razlog je zbog kojeg zapravo ništa nije učinjeno, dok Dodik ostaje na funkciji uz trpljenje međunarodne zajednice. Iako je međunarodna zajednica, na žalost, nemoćna, sopstveni nedostatak moći u regiji nešto je s čim se međunarodna zajednica mora obračunati ako namjeravamo doći do odlučnih političkih rješenja. Stoga bismo trebali procijeniti najnoviju strategiju visokog predstavnika, koja podrazumijeva uključivanje u domaću politiku s Dodikom: iskoristiti institucije koje on ima na raspolaganju protiv njega, kao što su istrage od strane Suda BiH. Visoki predstavnik je takođe počeo sa rehabilitacijom Dodikovih političkih protivnika, od kojih je najznačajniji Dragan Kalinić, nekadašnji tvrdokorni predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske, koji je prethodno smijenjen međunarodnim dekretom zbog podrške Radovanu Karadžiću. Cilj djelovanja visokog predstavnika je očito da oslabi Dodika, i okupira ga domaćim političkim bitkama umjesto nastojanjima za ostvarivanjem projekta državnosti Republike Srpske.

Postoje tri problema u vezi s ovim pristupom. Prvo, ne vidi se kraj. Prije ili kasnije visoki predstavnik i njegove kolege međunarodni zvaničnici će se umoriti i otići; Dodik će ostati. Drugo, ako se taj pristup pokaže uspješnim, stvoriće još veće probleme: Dodikov nasljednik će gotovo sigurno biti ekstremniji i mnogo brže će gurnuti zemlju u krizu. Treće, plan - od ograničavanja separatističkih ambicija kroz stvaranje pratećih političkih problema - može imati suprotan politički učinak u odnosu na onaj željeni. Mogao bi ubrzati separatizam kao najefikasniji način za protiv-napad. Dodikova istrajna retorika počiva na tvrdnjama da su jedinstvena Bosna, i centralne državne institucije, nepraktične zbog trajnih uplitanja u ustavne postupke i vladavinu prava nezakonitim akcijama visokog predstavnika. Republici Srpskoj nije preostalo ništa drugo, zaključuje on, nego da se izdvoji iz ovog međunarodnog pravnog mutanta, na najbrži mogući način. Ako visoki predstavnik želi pogurati krivične istrage protiv Dodika od strane Suda BiH, Dodikovo rješenje je sasvim jednostavno: opozvati Državni sud. Institucija postoji samo zbog njegove popustljivosti, što on uveliko pokazuje kroz svoje sadašnje napore da otjera međunarodne zvaničnike koji tamo rade.

Stoga nije teško zaključiti da je trenutna strategija visokog predstavnika više dio problema, nego rješenja. Koje druge opcije su dostupne? Jedna od njih je ne činiti ništa. Ostaviti se primjene ”čvrste” politike u poslijeratnoj Bosni, i pustiti da domaći političari ove zemlje učine s njom ono što oni mogu, barem u kratkom roku. Možda će uspjeti postići sporazum sličan onom iz Pruda, i time će katastrofa biti izbjegnuta. De facto nezavisnost Republike Srpske, moglo bi se zaključiti, nije užasno bitna. Prepuštena sopstvenim snagama, Republika Srpska bi čak mogla naći razlog da sarađuje s Federacijom po više pitanja, ostavljajući neke od državnih institucija formalno netaknutima. Značajan je obim trgovinskih aktivnosti između BiH entiteta, čiji narodi u značajnoj mjeri dijele isti jezik i istu kulturu. To bi nametnulo ekonomske razloge za zadržavanje zajedničke valute (koja je do sada održavana izuzetno stabilnom naspram Eura), zajedničkog sistema prevoza i infrastrukture, slobodnog kretanja roba, ljudi i usluga, usklađenog pravnog sistema, pa čak i zajedničkog režima indirektnog oporezivanja. Međutim, sa trenutnom oštrom retorikom o referendumu i nezavisnosti, osnovna načela ekonomske logike često bivaju zanemarena.

Ako i kada dođe do nekog akta de jure nezavisnosti, međunarodna zajednica bi mogla biti prisiljena da je nevoljko prihvatiti. Bez vojne intervencije, malo je toga što bi uopšte mogla učiniti. Rusija bi vetom blokirala sankcije UN-a. EU može, i vjerojatno će odbiti da prizna pasoše i ostale dokumente Vlade Republike Srpske, ali nije jasno šta će se time postići osim nametanja primitivnih nedaća na ionako većinom osiromašeno stanovništvo Republike Srpske. U svakom slučaju, gotovo svi bosanski Srbi posjeduju pasoše Srbije, dok bi se Srbija rado obavezala da obezbijedi i papirologiju neophodnu za međunarodnu trgovinu. Trenutno prisutni strani investitori u Republici Srpskoj, od kojih su mnogi iz članica EU iz istočne Europe, lobiraće protiv ekonomske izolacije Republike Srpske. Njezina se situacija čini ekonomski i politički stabilnom: u središtu je Evrope, ima prihvatljivo profesionalnu vladu, određeni nivo stranih ulaganja, i nesubvencionisan, uravnotežen proračun.

Međunarodna izolacija nezavisne Republike Srpske pokazala bi se teškom i po svoj prilici neproduktivnom, jer bi podstakla uskogrudi ekstremizam, sa malo vjerojatnoće za ostvarenjem bilo kakvog značajnog rezultata. Ekonomska i diplomatska izolacija teritorije koja je daleko manje održiva za državnost, Transdnjistrije, nisu uspjele da je silom vrate za pregovarački stol u sedamnaest godina od građanskog rata 1992. godine kada je uspjela da se odvoji. Ta etnički ruska pokrajina koja se otcijepila od nekadašnje sovjetske Republike Moldavija, tek je mali komad zemljišta, s površinom od 1.607 kvadratnih milja i sa populacijom koja broji svega 537.000, u odnosu na 9.597 kvadratnih milja i 1.439.000 ljudi Republici Srpskoj. Diplomatska crna rupa u središtu Evrope bi takođe bila opasna po bezbjednosne interese zapadne Evrope. Ukoliko samoproglašena nezavisna Republika Srpska ne bude priznata, neće moći potpisivati sporazume o ekstradiciji, neće moći biti članicom Interpola, a biće i teško uputiti međunarodnu tehničku pomoć kao podršku domaćim policijskim i bezbjednosnim snagama (kao što je trenutno slučaj). Izolovana Republika Srpska mogla bi postati pravi raj za kriminalne aktivnosti najgore vrste.

Ako je formalno priznanje Republike Srpske kao samostalne države od strane zapadne Evrope i Sjedinjenih Država politički nerealno, postoje barem neki oprezni koraci koje pragmatične zapadne sile mogu preduzeti kako bi se zaštitile od izbijanja nasilnih sukoba kada dođe do sloma Bosne. Prvo, svaka mjera bi se trebala iskoristiti kako bi se osiguralo da čak i ako postepena de facto nezavisnost bude neizbježna, ili je u velikoj mjeri do nje već došlo, bilo koji čin proglašenja de iure nezavisnosti - koji bi mogao podstaći Bošnjake da se late oružja, i Hrvate da se otcjepe u Herceg-Bosni – trebao bi biti odgođen što je duže moguće, po mogućnosti na neodređeno vrijeme. Ako bi formalna nezavisnost uslijedila tek nakon što bi djelić prosperiteta bio vraćen svim narodima u Bosni, inklinacija Bošnjaka da se bore kako bi spriječili otcjepljenje mogla bi oslabiti, zbog straha od gubitka životnog standarda koji su osigurali u međuvremenu. Ako je odgovarajući cilj odgađanje, onda međunarodna zajednica ne može učiniti ništa bolje nego da ostavi ovu zemlju na miru, barem za sada. Sadašnja strategija - davanja izgovora Dodiku da se odvoji od ostatka Bosne - može samo katalizovati njegov secesionistički plan.

Drugo, umjerenim političarima na svim stranama se mora dati podrška. Prudski pregovori su pokazali da postoje umjereni glasovi u poslijeratnoj Bosni. Manje je vjerovatno da će umjereni političari podstaći svoje stanovništvo da uzmu oružje kada se neizbježno dogodi. Međunarodna zajednica mora obuzdati Bošnjake da ne učine ono što će im se po prirodi stvari desiti - borba za sprečavanje raspada njihove zemlje. Koliko god saosjećanja postojalo za situaciju Bošnjaka,  znajući za zločine koji su počinjeni protiv njih tokom rata u Bosni, njihova politička aspiracija - jedinstvena Bosna sa pravilom da većina vlada - moguća je samo onoliko dugo koliko je međunarodna zajednica spremna da vodi ovu zemlju kao koloniju. Takav nivo posvećenosti odavno je nestao. Bošnjaci stoga moraju biti pažljivo izvedeni iz zablude o ostvarivanju njihove jedinstvene političke agende, ili će sigurno biti spremni da krenu u rat zbog toga, te će muslimanski borci za slobodu opet biti dovedeni iz stranih zemalja kako bi im pružili pomoć, kao što je bio slučaj tokom rata 1992-95. Međunarodna zajednica i dalje ima određeni moralni uticaj među bošnjačkim političarima, te mora biti spremna da ga iskoristi kako bi se spriječila opasna eskalacija sukoba.

Za međunarodne političare upoznate s nepravdama prvog rata u Bosni, ovo je zaista neukusna poruka. No, vrijeme za stremljenje ka savršenim moralnim idealima je prošlo. Postoji realna opasnost od katastrofe u današnjoj Bosni, a sveopšti cilj morao bi biti sprečavanje drugog rata u Bosni. Najmanje loša opcija bila bi predsjedavanje nad postepenim neizbježnim raspadom Bosne umjerenom rukom, osiguravajući da se to desi polako, kako bi se građani privikli na novo političkio okruženje. Moramo osigurati da do toga dodje u kontekstu stalnog porasta životnog standarda, kako bi ljudi u Bosni shvatili da imaju mnogo izgubiti. Moramo održati sve strane mirnima i umjerenima, kako bi se spriječilo izbijanje lokalnog nasilja ili čak masovne mobilizacije. U ovom nezavidnom položaju u koji se međunarodna zajednica sama dovela svojim manevrisanjem u proteklih 14 godina, ovo je najbolje što u ovom trenutku možemo učiniti.

Copyright © Matthew Parish 2009. Sva prava zadržana.

Autor je bivši glavni pravni savetnik Međunarodnog supervizora za Brčko, grada u severnoj Bosni koji je zbog strateškog značaja tokom sukoba u ovoj zemlji stavljen pod posleratnu superviziju od strane američke vlade. Redovno piše članke i komentare u vezi sa dešavanjima na Balkanu. Njegovu knjigu o međunarodnoj intervenciji u posleratnoj Bosni, Slobodan grad na Balkanu: Preuređenje podeljenog društva u Bosni, objavljena je u izdanju IBTauris. Za više detalja, pogledajte www.matthewparish.com. Zahvalnost za komentare i kritike na rane verzije ovog članka dugujem Ričardu Daltonu, Suzan Džonson, Adamu Muru i Robertsu Ovenu. Autor preuzima potpunu odgovornost za sve greške i propuste.

(Preneseno sa online magazina 6yuka.com)

Veselin Vlahović Batko konačno je izručen pravosuđu Bosne i Hercegovine. Ovim izručenjem okončana je višemjesečna pravna borba da se krvnik dovede na mjesto zločina. Podsjećamo na potresno svjedočenje Komandanta Balije

 Monstrum s Grbavice, Veselin Vlahović konačno je izručen pravosuđu Bosne i Hercegovine. Na Aerodromu Sarajevo predat je policijskim službenicima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i pripadnicima Sudske policije. Određena mu je mjera pritvora i priveden je u pritvorske prostorije Kompleksa pravosudnih institucija BiH. Ovim izručenjem okončana je višemjesečna pravna borba da se krvnik dovede na mjesto zločina.
Podsjetimo, španska policija uhapsila ga je u gradu Altea. Sadistički zločinac uhapšen je u sklopu policijske istrage o organizovanoj grupi državljana istočne Evrope koja je umiješana u nasilne pljačke kuća.
U saopštenju španske policije navodi se da je Vlahović primijetio policajce koji su nadzirali njegov stan i da je pokušao pobjeći. Policija je ipak uspjela da ga uhapsi iako je pružao otpor. Kod Vlahovića su pronađeni falsificirani bugarski dokumenti.
Tužilaštvo BiH sumnjiči Vlahovića za sadističke zločine koje je počinio na Grbavici. Bio je poznat kao monstrum sa Grbavice. Jedna od njegovih žrtava je i Goran Čengić, nekadašnji član rukometne reprezentacije SFRJ. Čengić je ubijen u junu 1992. godine, a njegovo tijelo je nakon devet godina pronađeno i iskopano.
Vlahovićeva grupa s Grbavice bila je dio paravojne formacije “Beli anđeli”. Prema izjavama preživjelih, učestvovao je u ubistvima više od stotinu građana nesrpske nacionalnosti. Posljednji put javnost je čula za njega 2001. godine, kada je pobjegao iz crnogorskog zatvora u Spužu 2001. gdje je izdržavao kaznu zbog više počinjenih razbojništava. Tužilaštvo BiH ga je optužilo za ratne zločine i izdalo međunarodnu potjernicu.

Prije nekoliko mjeseci objavili smo dijelove iz knjige Balija, koju je napisao Božidar Debelonogić.

Debelonogić se nalazi na spisku Federalne policije BiH iz 2004. godine na kojem se nalazi 166 osoba osumnjičenih za učešće u ratnim zločinima. Do rata je živio u Zenici, odakle prelazi na Grbavicu gdje je, kako tvrdi u knjizi, stekao nadimak Komandant Balija. Knjižicu Balija objavio je u maju 1997. godine za opskurnu novinsko - izdavačku kuću Jahorinski potok. U njoj je zapisao svoja sjećanja o danima na Grbavici, a najupečatljivija je epizoda o Veselinu Vlahoviću. Ponovo prenosimo ovo potresno poglavlje.

Za razliku od drugih Crnogoraca Batko je bio izrazito niskog rasta. Više žut nego smeđ, slijepljenog lica i ružnih, malih očiju. Niko nije znao sa koje je strane doputovao u Sarajevo. Znalo se da je prije nego će izbiti rat bio bokser. Loš bokser. Iznad svega volio je Radovana Karadžića, tvrdeći da su Crnogorci plava krv srpskog naroda.

Batko Crnogorac je najviše volio voziti auta i ubijati Muslimane. Volio je on, doduše, i da ih bije, ali samo pred drugima, pokazujući svoje umijeće, tehniku aperkata i krošea. Tukao je samo krupne Muslimane. Nepotrebno je reći da su to bili civili. Ukoliko je neko od bijenih pokušao da se zaštiti, blokira ili eskivira, koristio je prljave udarce glavom i nogom. Dešavalo se da mu je neki od mučenika pokušao pružiti otpor, Batko bi mu pucao u koljena, a tada - znalo se šta već slijedi.

Muslimane niskog rasta nije tukao, njih bi odmah ubijao.

Komandant odreda “Bijelih anđela” u čijem sastavu je Batko djelovao, znao ga je često prekoriti zbog neodmjerenog ponašanja. Batko bi se tad snuždio i bivao neraspoložen. “Ma šali se Zoka”, tješio ga je njegov nerazdvojni prijatelj Krompir.

Batko je vozio razna auta i redovno ih uništavao. Da je neko drugi mogao mijenjati brzine, kočiti, davati i oduzimati gas, a da se Batko mogao baviti samo volanom, vjerovatno bi bilo manje slupanih automobila. Radnje neophodne za vožnju nikako nije mogao sinhronizovati, a i volan je okretao onoliko koliko je mogao zavrnuti ruke ne pomjerajući šake ni za milimetar sa volana. Muslimane je mučio i ubijao uvijek na drugi način, vršeći fizičke i psihičke eksperimente. Dileme je rješavao brzo i efikasno. Recimo, koliko ljudi postrojenih jednog iza drugog može ubiti jednim metkom iz papovke, riješio je tako što je pokupio po stanovima deset nesretnih Muslimana, ubjeđujući ih onako zbunjene i uplašene da su potrebni za razmjenu. Ljudi su se čudili i pitali kakvu razmjenu? 1992. godine niko nikog nije ni mijenjao ni razmjenjivao. Nagurao ih je u žutog “stojadina”, sjeo za volan prethodno davši Muslimanu do sebe pušku da je čuva dok on vozi.

Dok je vozio uz Vrace prema Trebeviću, zatečeni i u čudu, okretali su se prolaznici. Gore ih je poređao jedan iza drugog, uzeo pušku iz ruku zbunjenog čovjeka, stao korak ispred njih, repetirao naciljavši u predjelu stomaka i opalio. Zadnju dvojicu koji pokušaše pobjeći pobi pucajući im u leđa. Gledajući radoznalo u ljude koji su se grčili na zemlji, stade prebrojavati. Jedan, dva tri. “Samo osam”. Sjede u auto i ode niz Vrace prema Grbavici preznojavajući se od napora koji mu je pričinjavala vožnja, strahujući da mu se kao prošli put ne desi da umjesto kočnice pritisne gas.

Batko ženama nije vjerovao. Doduše, slabost su mu bile obrazovane žene, ili ako ne one, ono bar žene obrazovanih ljudi koji su ispred imena imali ono dr.,pr.,ing. Tragajući po zgradama, obilazeći od ulaza do ulaza, zagledao je imena i prezimena po vratima, tražeći ona sa titulom. Muževe je odvodio na ispitivanje zbog sumnje u lojalnost ili špijunaže. Fotografski aparat je uzimao kao krunski dokaz špijunaže, znajući da ga svaka porodica posjeduje. Za povod hapšenju i ispitivanju je mogao poslužiti i stari, pokvareni, ruski “Zorki”. Batko se nikad nije upuštao u suvišne diskusije. Doduše, priča mu i nije bila jača strana. Uhapšeni su poslušno išli, vjerujući da će na mjestu gdje ga vode sresti razumnog čovjeka, ali Batko svoje zarobljenike nikada nije vodio razumnim ljudima, nego uvijek Krompiru koji je preuzeo ispitivanje - “Znači – snimaš!!!” Zatim bi se vraćao u stan. Pri jednom takvom upadu u stan, učinila mu se previše komplikovana procedura privođenja. Poslije uobičajene torture obeća prestravljenoj i izmučenoj ženi da će joj poštediti život ako ubije muža. Dade joj pušku i stade iza nje govoreći joj da će ih obadvoje ubiti ako ga ne posluša. Žena jecajući opali, Batko je pogleda: “Kurvo, ubila si rođenog muža. Reci pošteno, zaslužuješ li da živiš?” Sagne se i uze pušku koja je ispala iz ženinih ruku. Uperi i sasu rafal. Batko ženama nije vjerovao.

Poslije Jukinog upada u Skupštinu BiH, Batko je počeo da pati. Činilo mu se da su poduhvati Juke Prazine sa druge strane Miljacke nekako veličanstveniji i da bolje kotiraju kod sarajevske raje. Juka mu se činio nedostižnim. Prestao je ubijati Muslimane. Nije vozio žutog “stojadina”. Nije tragao za obrazovanim ženama, odnosno ženama obrazovanih ljudi. Nigdje nije izlazio. Gledao je samo muslimanski TV Hajat u nadi da će ugledati Juku. Virio je kroz prozor očekujući da proleti na Kavasakiju ulicom Darovalaca krvi prkoseći mecima sa ove strane Miljacke.

Rano zorom banu kod Batka Krompir podbuo u licu, zakrvavljenih očiju u teškom stanju višednevnog pijanstva.

- “Batko, brate rođeni!”, zaurla nježno, promuklim glasom - “Nafato je tebi tvoj brat buljuk Turaka... Ajmo da ih na Trebeviću pobijemo, jebo te ćopavi Juka”.

Čuvši rafalnu paljbu u neposrednoj blizini komandnog mjesta Romanijske brigade, komandant izađe iz štaba imajući šta vidjeti. Batko, Krompir, kradljivac i preprodavac golfova Peđa sa svojom rajom, upravo su završavali posao pucajući u glave onih koji su pokazivali znake života. Nikom nije jasno kako se desilo da ih šokirani komandant ne strelja na licu mjesta. Batko je tada prvi put sa cijelom grupom bio uhapšen i sproveden u Lukavicu u vojni zatvor.

Malo potom pojaviše se na Grbavici bahati i samouvjereni. Batko je postao štićenik komandanta Sarajevskog korpusa general majora Šipčića, tačnije crnogorskog generala na proputovanju kroz gradove bivše Jugoslavije i službe u JNA.

Batko se od tog slučaja nikog na svijetu nije bojao. Ali, paničan strah, smrtni strah obuzimao ga je od Pere Petrovskog i Zenge Slavonca, vojnih policajaca Romanijske brigade. Pri pomenu njihovih imena, briznuo bi u plač poput djeteta, a kad bi ih ugledao padao je istog momenta u nesvjest, vjerujući da je to sudnji dan.

Život u Sarajevu postajao je sve teži. Ginuli su sa one strane Miljacke, ali i sa ove. Pero i Zenga su poginuli u borbama na trgu Pere Kosorića. Izgorjeli su u “11 plavih” , kod Željinog stadiona. Peđa je odvezao zadnjeg golfa i otvorio kafić kod Zvezdinog stadiona. Krompir je bukvalno propao u zemlju. Vođa “Bijelih anđela” pogođen je na Dobrinji od metka koji nije došao sa suprotne strane. Vjerenica princa Tomislava, Biljana – pokrovitelj “Bijelih anđela” obilazila je Zorana na Koranu u bolnici gdje je izdahnuo.

Shvativši da je slava prolazna i da se od nje ne živi, Batko je prešao Drinu i pokušao sa biznisom u svijetu kriminala. Čulo se da je pucao na komandanta “Bijelih orlova” Lainovića u Novom Sadu. Niko u to nije vjerovao, znajući da ovaj nije Musliman. Pričalo se da Batko više nije onaj i da ne ubija iz ljubavi, već za novac. Bez obzira, u te tračeve niko nije vjerovao.

(zurnal.info)

Udruženje građana “DON” (Demokratija-Ogranizovanje-Napredak) iz Prijedora je danas organizovalo info štand na Trgu Zorana Karlice u Prijedoru sa ciljem animacije mladih da izađu na predstojeće izbore.
Glavni protagonisti ovog događaja su mladi srednjoškolci opštine Prijedor koji će putem info letaka i drugog promotivnog materijala animirati svoje vršnjake da izađu na predstojeće izbore. Cilj ove aktivnosti je osim animiranja mladih da zajednički vratimo povjerenje u izborni proces kako među mladima tako i među svim ostalima građanima.

Pored Prijedora, projekat „Mladi nadgledaju izbore 2010“ koji je podržan od strane BTD-a (The Blakan Trust for Democracy) i GMF (German Marshall Fund of the United States) se sprovodi u još 4 opštine (Oštra Luka, Novi Grad, Kozarska Dubica, Krupa na Uni) u kojima će se u narednom periodu takođe održati info štandovi sa ciljem uključivanja i animiranja što većeg broja mladih da učestvuju u društvenim, ekonomskim i političkim procesima u zajednici i društvu kroz građanski angažman, samoorganizovanje, umrežavanje i zagovaranje, te zalaganje za odgovornu i otvorenu vlast koja će raditi u njihovom interesu i interesu svih građana.

Da bi NAŠ GLAS vrijedio mnogo više pozivamo sve mlade da izađu na predstojeće izbore i daju svoj doprinos pozitivnim društvenim promjenama.

(zurnal.info/UG DON)

Damir Kaletović, novinar Federalne televizije (politički magazin «60 minuta») izjasnio se pred Osnovnim sudom u Banjaluci, (ekspozitura Saveza nezavisnih socijaldemokrata inkorporirana u pravosudni sistem Bosne i Hercegovine), da «nije kriv», zato što je snimio Vitomira Popovića, nekadašnjeg ombudsmena BiH, kako mu blagoglagoljivo i u skladu sa zakonima o ljudskim pravima koji važe u Republici Srpskoj poručuje: »Ti zaslužuješ metak u čelo»!

NIŠTA NOVO

Tanja Mrđa, tužilac Okružnog tužilaštva Banjaluka, (ekspoziture Saveza nezavisnih socijaldemokrata inkorporirane u pravosudni sistem Bosne i Hercegovine), nije zatražila smrtnu kaznu za Kaletovića ( to je u ingerencijama Popovića), već uslovnu dok nekadašnji «branilac ljudskih prava» ne odluči kada će novinaru FTV-a sprašiti zrno u glavu. Spasen Keleman, SNSD-ov sudija za prethodni postupak, potvrdio je njenu optužnicu i «pružio» priliku Kaletoviću da se, u skladu sa ljudskim pravima koja važe Republici Srpskoj, izjasni o krivici, prije nego što Vitomir Popović preuzme stvar u svoje ruke i uradi ono što svaki dželat radi.

Pisati o tome kako je suđenje Kaletoviću udar na medije; udar na ljudske slobode; proces kojim režim želi dokazati snagu; predizborni trik SNSD-a koji suđenjem šalje poruku svim nesrbima koji žive u RS da će ponovo biti progonjeni, po potrebi i ubijani, samo zato što su to što jesu..., je deplasirano, jer je opštepoznata stvar da su sve navedene konstatacije istinite i čine dio zločinačkog plana: sačuvati mafijašku državu, ne pitajući za cijenu. Esenesdeovo tužilaštvo i sud bitan su dio te platforme, jer imaju sveti zadatak da mafijaše, sjecikese, zlikovce, pervertite i ubice u javnosti predstave kao umiljatu jagnjad, dok svi oni koji drže do sebe, pravde i slobode trebaju da završe kao najgori kriminalci. Društvo jednog zlog i izopačenog lica, ogrezlog u kriminalu i zločinima, što RS danas jeste, na odličnom je putu da to u potpunosti i ostvari. Prije nego što sve presude/zatvore/pobiju nužno je izreći ko su režiseri zla koji su zagadili pravosudne institucije i stavili ih u potpunu funkciju mafije. «Slučaj Kaletović» specifičan je i po tome, jer su ključni kriminalni igrači duboko involvirani u njega i jer su ga, na kraju krajeva, oni i stvorili.

SLUČAJ DODIK I KONDIĆ

Na čelu pravosudne hobotnice je Milorad Novković, predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) i predsjednik Okružnog suda Banjaluka, koji je odobrio da se Kaletoviću sudi, prije nego li mu Popović presudi. Novković je na mjestu prvog čovjeka VSTS naslijedio Branka Perića, sudiju državnog suda, koji već mjesecima poziva na krivično gonjenje novinara!!! Nije slučajno Novković došao na ovako visoko mjesto u bh. pravosuđu. Prije toga on je uradio izvanredan «domaći zadatak», kada je kao predsjednik vijeća Okružnog suda u Banjaluci, dana 25.05.2006. godine, donio presudu kojom se potvrđuje presuda Osnovnog suda u Banjaluci u «slučaju Dodik i Kondić». Da ne bude zabune, premijer Milorad Dodik i njegov ministar finansija iz prvog mandata (1998-2001) Novak Kondić oslobođeni su optužbi da su počinili brojne finansijske malverzacije u navedenom periodu. Presuda je smiješna, jer je svima u ovoj zemlji znano koliko su tada popljačkali i Dodik i Kondić i njihovi gaulajteri, ali je bitna, jer predstavlja tačku sa koje je pravosuđe nepovratno palo u bezdan, odnosno naručje Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

SIUSRETI NA IMANJU

Predsjednik sudskog vijeća koje je donijelo oslobađajuću prvostepenu presudu u «slučaju Dodik i Kondić» (17.10.2005. godine) bio je Spasen Keleman, isti onaj «sudija» koji je potvrdio optužnicu protiv Kaletovića. Dok se vodio taj postupak, Keleman je sa kolegama iz Suda i Tužilaštva bio redovan gost na Dodikovom imanju, na kojem je i utanačena «presuda». Novković, koji i dan danas živi u Beogradu, a radi u BiH, bio je glavna spona. Danas Keleman sudi svima onima koji se usude i riječ prozboriti o nečasnim radnjama premijera i njegovih izopačenika. Predsjednik osnovnog suda u kojem se sudi Kaletoviću je Milan Tegeltija, član tužilačkog tima koji je, svojevremeno, optužio Dodika. Tegeltija je na ovo mjesto došao nakon što je izgubio proces protiv Dodika, a učinio je sve da ga izgubi, kao i njegov tadašnji kolega Zoran Lipovac, koji je zbog propasti «slučaja Dodik» nagrađen mjestom Ministra lokalne uprave i samouprave u vladi nekadašnjeg klijenta. Uz to je za naredne izbore kandidovan na listi SNSD za parlament RS.

NEMA PRAVDE ZA SOLDATA

Tegeltija i Lipovac, sem što su sve učinili da oslobode, (a ne optuže), Dodika (i uz to njegovim medijima dojavljivali kako im napreduje «optužnica»), tada su «zaboravili» da tretiraju «slučaj Zekstra». Ukratko, Dodik je preko tadašnje «Agroprom bake» svom kriminalnom kompanjonu u Zemunu Draganu Đuriću i njihovoj firmi «Zekstra» prebacio 350 hiljada maraka iz budžeta RS, za koje je on kupio vozila («opel astra») i napravio taksi službu u Beogradu. Profit je išao i Dodiku, a kada je NATO bombardovao Srbiju, Dodik je «astre» sklonio na svoje imanje u Bakincima.

«Zekstra» se nije našla u optužnici, jer je u ovaj šokantni kriminalni slučaj do grla bio upleten i Miroslav Soldat, tadašnji direktor «Agroprom banke». Ko je Miroslav Soldat? Niko, osim što je brat Vitomira Soldata, šefa Okružnog tužilaštva u Banjaluci. Zato Soldat nije procesuiran.

Vitomir Soldat i sada je šef Okružnog tužilštva i Tanja Mrđa, koja je predmet ismijavanja svojih kolega zbog neznanja i nesposobnosti, je po njegovom direktnom naređenju podigla optužnicu protiv Kaletovića. isti taj Vitomir Soldat ne podiže optužnicu protiv ubica Borke Ožegović («Profesionalno je zaklana», rekao je za «Žurnal» član istražnog tima), premda zna ko su. Ona je ubijena, jer su ratni zločinci, koji su pobili desetine Bošnjaka i strpali ih u jame u selu Bunarevi na Manjači, smatrali da je znala ko su bili egzekutori. Ožegovićeva nije imala pojma o tome, ali Vitomir Soldat itekako zna ko je ubio i nju i Bošnjake civile. Zna on i ko su glavni akteri brojnih drugih ratnih i poratnih zločina, kriminalnih akata, pljački, prevara..., ali dokaze ne traži, već ih prikriva.

Kaletović je u rukama monstruma, sa dugima.

U SUDNICI

Brojne novinarske ekipe pratile su suđenje damiru Kaletoviću. «Tužilac» tanja Mrđa je vidljivo drhtala, prestravljena situacijom, licemjerni Keleman je sa facom dobroćudnog beskičmejaka izigravao «sudiju», Kaletović je bio miran i sabran, a njegov advokat Nikica Gržić standardno hladnokrvan. Nekoliko novinara i uposlenika FTV-a u sudnici je nosilo majice na kojima je pisalo «Smrt fašizmu, sloboda medijima», a istu je imao i Kaletović. Cijeli postupak bio je gotov za nekih dvadesetak minuta.

OVO JE SMIJEŠNO

Novinar Federalne televizije (FTV) i političkog magazina “60 minuta” Damir Kaletović izjasnio se pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci da nije kriv. On je ocijenio da je umesto pokretanja postupka protiv njega, trebalo suditi Popoviću koji mu je pretio smrću.

Izjašnjavajući se o optužnici koju je protiv njega podiglo Okružno tužilaštvo u Banjaluci, Kaletović je kazao da “optužnicu razumije jezički, ali da ne shvata njenu suštinu, jer je njemu prijećeno smrću”.

Okružno tužilastvo Banjaluka podiglo je u maju ove godine optužnicu protiv Kaletovića za neovlašteno snimanje i prisluškivanje. U optužnici se navodi da je Kaletović 28. septembra 2007. godine u službenim prostorijama ombudsmana za ljudska prava BiH, bez, kako se tvrdi, odobrenja Popovića, naredio snimatelju da snimi celi njihov neformalni razgovor, a dijelove tog razgovora objavio je par dana kasnije u političkom magazinu FTV televizije “60 minuta”.

Bivši ombudsman BiH tada je Kaletoviću rekao da je “zaslužio metak u čelo”.

Kaletović je u to vrijeme za politički magazin “60 minuta” radio prilog u ratnoj ulozi Vitomira Popovića, kao visokog funkcionera Srpske demokratske stranke (SDS) i sudije Osnovnog suda u Banjaluci, u progonu nesrpskih kadrova iz pravosudja RS. Vitomi Popović sada je dekan Pravnog fakulteta u Banjaluci.

Komentarišući cijeli slučaj, Kaletović je rekao da je banjalučki Osnovni sud “imao izvanrednu priliku da spere strašnu mrlju sa pravosudnih institucija BiH, koju im je nanijelo Okružno tužilastvo u Banjaluci, podižući optužnicu protov njega”.

“Ovde je došlo do zamjene teza. Umjesto da odgovara čovjek koji je novinaru uputio prijetnju smrću, odgovara novinar koji je samo radio svoj posao”, naglasio je Kaletović. Za njega je cijeli proces “nastavak udara režima i političko-pravosudne mafijaške hobotnice na nezavisne medije, poput Federlane televizije i političkog magazina “60 minuta”.

“Nažalost, medijski mrak koji je uspostavljen u RS dolaskom na vlast Milorada Dodika pokušava se sada na mala vrata uvesti i u Federaciju BiH. Meni je žao što ovdašnje pravosudje nije pokazalo ovakvu ekspeditivnost u rasvetljavanju ubistava pokojnog Milana Vukelicha i pronalska nalogodavaca njegovog ubistva, koje se desilo pored samog sjedista MUP RS”, naglasio je Kaletović.

Kaletovićev advokat Nikica Gržić rekao je da ovaj proces nije ni trebalo da se održi pred Osnovnim sudom u Banjaluci, već pred Sudom BiH, jer je u vrijeme kada se desio taj slučaj Vitomir Popović bio ombudsman BiH, odnosno visoki državni funkcioner.