U siromašnoj BiH, čiji se budžeti „krpe“ MMF-ovim kreditima, potrošeno je 900.000 maraka za udobnije WC školjke u Parlamentu BiH
Javnim je revizorima trebala cijela stranica teksta u izvještaju da pojasne kakvim su "računovodstvenim akrobacijama" u Službi za zajedničke poslove institucija BiH, u jeku budžetskih ušteda, uopće uspjeli u prošlogodišnje rashode "progurati" posao sanacije toaleta u zgradi Parlamenta BiH. I to kao prioritetan projekat! Jasno je bilo revizorima da se „skresalo“ novca na nekoliko mjesta kako bi parlamentarci, ministri i njihova administracija imali ljepše WC školjke ali, sve je bilo „po zakonu“. Planirani posao, Služba za zajedničke poslove realizira tek ovih dana a to je koštalo poreske obveznike 900.000 maraka!
UDOBNIJE WC ŠKOLJKE ZA MINISTRE
Za pomenuti novac toalete u zgradi državnog Parlamenta "dotjeruje" firma Stanišić d.o.o. sa Pala, odnosno radnici Unigradnje. Posao je firma Stanišić na tenderu dobila početkom novembra ali detalje o provedenoj proceduri, o eventualnim „specijalnim klauzulama“ u ugovoru sa izvođačima radova nemoguće je bilo saznati u Službi za zajedničke poslove institucija BiH koja vodi projekat i koja je bila zadužena za raspisivanje tendera. Ni pomoćnici direktora u Stanišić d.o.o. i Unigradnji, Njegoš Poljaković i Nusret Džanko nisu bili raspoloženi za razgovor o ovoj temi.
Itekako dobro uštiman tim saradnika u Službi za zajedničke poslove institucija BiH na sve je spreman, samo ne odgovarati na pitanja. Slanjem, isključivo pismenog upita počinje bespoštedno iscrpljivanje radoznalca kompliciranim procedurama. Međutim, nije to ništa novo. Standardna priča. Nema šefova, nije još potpisano...ne znamo kad će. "Za promjenu" se ponekad umjesto sekretarice direktorice Službe, Melihe Jahjaefendić, na telefon javi sekretarica njenog zamjenika pa nas malo ubjeđuje da smo birali pogrešan broj, sigurna je, provjerila je kod kolegice. Počinje besmislena rasprava čak i o nepouzdanim telefonskim centralama ali samo ne o izvođačima radova na sanaciji toaleta, o procjenama da li je to zaista u ovom trenutku neophodno, o procjenama da li to baš treba da košta skoro milion... Međutim, treba znati da kada bi podatak o tenderu jednostavno bio objavljen na web stranici Službe i bio dostupan poreskim obveznicima, stvarnim vlasnicima onog miliona za klozete, šta bi onda radila brojna administracija u Službi.
DIREKTORI SE ROTIRAJU KAO PREDSJEDNIŠTVO
A riječ je o čak 362 uposlenika za čije se plate i naknade godišnje potroši skoro polovina budžeta Službe koja je samo u prošloj godini raspolagala sa više od 15 miliona maraka.
Iako je njihov zadatak, prevashodno, servisiranje drugih institucija BiH, međutim...Tri se direktora Službe, po uzoru na članove državnog Predsjedništva, smjenjuju svakih osam mjeseci ?! Aktuelna direktorica je Meliha Jahjaefendić a njeni su zamjenici Dragan Savić i Dragan Brković. Svaki od njih ima svoj kabinet i svoju administraciju. Služba za zajedničke poslove institucija BiH nema ured za odnose s javnošću. Ne znači to, međutim, da je moguć sastanak i razgovor s direktorima. Komunicirate isključivo sa sekretaricama. Svaki upit mora proći kroz ruke tri direktora, odnosno mora biti odobren i potpisan. Pa i kad je posredna korespodencija sa stručnim službama pri kraju, ponovo odgovori koje su spremili idu na potpis sva tri direktora. I ponovo je sreća ako im se odgovori svima podjednako dopadnu, a uz to je veoma bitno i da su u tom trenutku na svom radnom mjestu. I sve to traje dovoljno vremena da milion maraka s početka priče već završi na nečijem računu.
SUMNJIVI TENDERI: Ozbiljna kršenja zakona
Vrijednost ukupnih javnih nabavki u institucijama BiH u 2009. godini, i to samo onih koje je provela Služba za zajedničke poslove institucija BiH, iznosila je 2.300.000 KM. Zbog određenih postupaka nabavki Služba je "zaradila" i ozbiljne kritike javnih revizora u izvještaju o prošlogodišnjem poslovanju. Revizori su Službi „preporučili" da ubuduće u ugovorima sa ponuđačima izbjegavaju klauzulu "potpuna ili djelimična realizacija ugovora", te da se konkurentski postupci ne obavljaju samo upućivanjem ponuda na tri adrese. Službi je preporučeno i da se kod otvorenih postupaka nabavki pri određivanju kriterija za dodjelu ugovora preferira najniža cijena jer je to jedan od najobjektivnijih kriterija. Isto tako je sugerisano da se vodi računa o dokazima koje ponuđač treba ispuniti u pogledu tehničke i profesionalne sposobnosti.
Zanimljivim formulacijama, pisanim birokratskim jezikom, nevjerovatno su ublaženi propusti Službe, ozbiljna kršenja Zakona o javnim nabavkama, koja, podsjetimo podliježu sankcijama.
(zurnal.info)
Sedam članova Glavnog odbora Demokratskog narodnog saveza (DNS) iz Zvornika napustilo je ovu stranku, nezadovoljni politikom koju vodi stranački šef Marko Pavić
Posle oktobarskih izbora, na kojima je Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika odnio ubjedljivu pobjedu, na političkoj sceni Republike Srpske (RS) došlo je do prave pometnje. Dojučerašnji opzicionari, predvođeni Srpskom demokratskom strankom (SDS), što zastrašeni Dodikovom političkom snagom, što iz sitnošićardžijskih pobuda, nadajući se mrvicama vlasti, pohrlili su u SNSD-ov zagrljaj.
SMRT OPOZICIJE
Opoziciona scena u RS tako je ostala opustošena, a iz nje se trenutno čuje tek glas lidera Demokratske partije (DP) Dragana Čavića. Partija demokratskog progresa (PDP) Mladena Ivanića valja se u blatu unutarstranačkih okršaja, predsjednik radikala Milanko Mihajlica ćuti kao zaliven, nadajući se na će mu muk donijeti mjesto u Vijeću naroda RS, a predsjednik Narodne demokratske stranke (NDS) Krsto Jandrić otvoreno je ponudio svoja dva poslanika u entitetskom parlamentu na raspolaganje vladajućoj koaliciji. S obzirom na ovaj politički stampedo koji hrli ka vlasti, prijeteći da u RS potare bilo kakvo opoziciono djelovanje, sasvim nevjerovatno zvuči informacija da ima i onih koji napuštaju vladajuće partije.
Sedam članova Glavnog odbora Demokratskog narodnog saveza (DNS) iz Zvornika napustilo je ovu stranku, nezadovoljni politikom koju vodi stranački šef Marko Pavić. Prethodno je Glavni odbor DNS-a raspustio opštinski odbor ove stranke u Zvorniku, a nešto ranije, 11. oktobra, Predsjedništvo partije odlučilo je da iz stranke izbaci njenog potpredsjednika Jovana Hadži Mitrovića. Goran Obradović, jedan od onih koji je su napustili DNS, rekao je “Žurnalu” da je stranku napustio zbog odluke da se raspusti partijski opštinski odbor u Zvorniku i pored činjenice da je DNS u toj opštini postigao dobar izborni rezultat iako nije imao ni logističku ni materijalnu ni moralnu podršku vrha partije. Obradović je naveo da je DNS napustio i zato jer je Predsedništvo DNS-a prije mjesec dana iz partije izbacilo potpredsjednika stranke Jovana Hadži Mitrovića. “Predsjedništvo stranke je, protivno statutu, razriješilo potpredsjednika DNS-a Jovana Hadži Mitrovića. On je jedan od osnivača ili ikona DNS-a”, kazao je Obradović.
Mitrovićev smrtni grijeh je bio taj što je u predizbornoj kampanji odbio da podrži kandidaturu Milorada Dodika za predsjednika Republike Srpske. “Njegov stav o glasanju za pojedinačne kandidate bio je suprotan stavu Glavnog odbora. On je pozivao i druge da glasaju mimo odluke GO i sam je izjavio da ga odluke odbora ne obavezuju. To je vrlo težak prestup partijske discipline i preko toga nismo mogli preći, uz još neke stvari”, rekao je lider DNS-a Marko Pavić, nakon što je Hadži Mitrovića izbacio is stranke.
UNIŠTAVANJE SRPSKE
Mitrović tvrdi da DNS na području Zvornika i Birča ne bi osvojio poslanički mandat da su nastavili da podržavaju SNSD. “Nismo mogli da podržavamo stranku koja nas u ovom dijelu RS uništava. To mi je uzeto za zlo, a zapravo smo spasavali stranku. Mirna mi je savjest i neću se žaliti Glavnom odboru”, rekao je tada Mitrović. Goran Obradović, koji je krenuo Mitrovićevim putem, tvrdi da nije spreman da bude u partiji koja funkcioniše na principu jednoumlja i despotizma njenog predsjendika Marka Pavića. “Odluke u DNS se donose kada i kako to odgovara Marku Paviću. DNS je postao privjesak SNSD-a i ispunjava želje većeg koalicionog partnera, bez postojanja donje linije koja ne bi smjela da se pređe kada je u pitanju dostojanstvo DNS-a i članova stranke. Logičnije bi bilo da budem u SNSD-u nego u DNS-u”, naglasio je Obradović.
Kako “Žurnal” saznaje, Jovan Hadži Mitrović, kao i članovi DNS-a iz Zvornika koji su mu ostali lojalni, neće napustiti politiku, već će svoj angažman najvjerovatnije nastaviti u Srpskoj naprednoj stranci (SNS). Na mostu dobiješ ništa, na ćupriji izgubiš mnogo. Tako je DNS posle oktobarskih izbora dobio nove članove - prebjege iz Srpske radikalne stranke RS, poput banjalučanina Nove Grijića (alijas Crni Gruja) i Opštinskog odbora radikala sa Sokoca, čiji su izborni rezultati vrijedni prezira, dok je izgubio Jovana Hadži Mitrovića i Opštinski odbor DNS-a u Zvorniku, koji su na svim dosadašnjim izborima stranci obezbjeđivali jedan poslanički manat.
Političari u BiH tek trebaju da otkriju kako ih u svojim povjerljivim izvještajima vide Amerikanci. Među četvrt miliona internih dokumenata State Departmenta sa čijim je objavljivanjem počela web stranica WikiLeaks, nalazi se i 869 izvještaja iz ambasade SAD u Sarajevu.
U nedelju naveče američki New York Times, britanski Guardian, francuski Le Monde, njemački Der Spiegel i španski El Pais počeli sa objavljivanjem povjerljivih dokumenata američkog State Departmenta, koje im je na raspolaganje stavila web stranica WikiLeaks.
Očekivano, za globalnu publiku najzanimljivije su bile ocjene američkih diplomata o liderima Njemačke, Rusije, Italije, Avganistana, Irana, dok su balkanski političari, u poređenju sa ovim “kapitalcima”, manje interesantni.
Sudeći po načinu kako su američke diplomate opisale svjetske lidere, ni domaći političari nemaju se čemu dobrome nadati kada kompletan sadržaj izvještaja iz sarajevske ambasade SAD ugleda svijetlo dana.
Šta god da su američke diplomate napisale o političarima, ne može biti gore od onoga šta o tim istim političarima misle njihovi podanici.
Objavljivanje 251.287 internih dokumenata State Departmenta je najveće “curenje” zvaničnih povjerljivih dokumenata u modernoj istoriji i predstavlja prekretnicu u dosadašnjem shvatanju klasičnog novinarstva i odnosu između medija i “insajdera”, spremnih da objelodane zvanične dokumente, bilo da je riječ o vladinim ili dokumetima privatnih korporacija.
I do sada su mediji širom svijeta objavljivali povjerljive dokumente vlada, do kojih se uglavnom dolazilo kroz lične kontakte novinara sa svojim izvorima informacija, pri čemu su novinari preuzimali na sebe da provjere vjerodostojnost dokumenata, te na bazi vlastite procjene donosili odluke i o tome šta od dokumenata treba a šta ne treba objaviti.
Ono što je suštinski drugačije u slučaju objavljivanja dokumenata State Departmenta je da nisu tradicionalni mediji došli do dokumenata već WikiLeaks, pri čemu niti jedni niti drugi znaju zvanično ko je izvor ovih dokumenata.
Četvrt miliona tajni na jednom USB sticku
Nezvanično, mlađahni analitičar američke vojne obavještajne službe, Bradley Manning, stacioniran u bazi u Iraku, je taj koji je iskoristio pristup centralizovan američkoj bazi podataka i hladno iskopirao stotine hiljada povjerljivih vojnih i diplomatskih dokumenata koje je potom proslijedio WikiLeaksu.
“Curenje” povjerljivih informacija u ovakvom obimu prije 20 godina, u doba neprikosnovene “vladavine” papira bi bilo nemoguće, jednostavno zato što ni u crtanom filmu ne bi bilo izvodljivo iznijeti neopaženo iz arhive State Departmenta kamion dokumenata.
Zahvaljujući digitalnom dobu u kojem živimo, svih četvrt miliona izvještaja State Departmenta došlo je do WikiLeaksa elektronskim putem a potom proslijeđeno vodećim svjetskim medijima na običnom USB sticku.
Neodoljiva privlačnost WikiLeaksa za insajdere, voljne da objelodane mračne tajne svojih poslodavaca, leži u garantovanoj anonimnosti, zahvaljujući sofisticiranom sistemu baziranom na mreži servera što omogućava da stvarni pošiljalac dokumenata bude nepoznat i WikiLeaksu.
Otkrivanje povjerljivih informacija klasičnim medijima takvu garantovanu anonimnost ne pruža, jer u najboljem slučaju barem novinar zna identitet insajdera a klasična anonimna pisma, bila ona na papiru ili elektronska u današnje doba također ne garantuju anonimnost pošiljaoca.
Kako vjerovati anonimnom pošiljaocu
Slaba tačka koncepta WikiLeaksa je da garantovana anonimnost pošiljaoca čini ekstremno teškim verifikaciju dobijenih dokumenata, odnosno kako utvrditi da je riječ o originalnim dokumentima ili falsifikatima.
WikiLeaks se tako našao u poziciji da mu je “sa neba” jednostavno palo u krilo gomila zvaničnih dokumenata o čemu su tradicionalni mediji mogli samo sanjati.
WikiLeaks je od svog početka, 2006. godine, pa do početka ove godine, od objave dokumenata iz Somalije i Kenije, pa do vojnih snimaka pokolja iz Iraka, pokušao da prakticira sistem “direktne demokratije”, pa je dobijene dokumente nudio direktno na svojim web stranicama svakom korisniku interneta.
I
ako su svi ovi dokumenti privukli veću ili manju pažnju vodećih medija, Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, nije bio pretjerano zadovoljan, pa je u više navrata izražavao razočarenje da mediji nisu prepoznali značaj objavljenih dokumenata, kao i da je kao i svaka druga vijest, izgubila privlačnost za tri dana.
Stoga je odlučio da promijeni taktiku, svjestan činjenice da niti jedan web sajt na generalnu publiku nema još uvijek uticaj kao tradicionalni mediji. Rješenje je pronađeno u “posrednoj demokratiji”, kroz davanje ekskluzive nekolicini vodećih svjetskih pisanih medija, kao što su New York Times. Guardian, Spiegel.
Ovim medijima je omogućeno da prije objavljivanja podataka njihovi novinari temeljiti analiziraju dokumente i na osnovu njih pripreme svoje tekstove koji bi se simultano objavili sa pojavom dokumenata na web stranicma WikiLeaksa.
Na ovaj način objelodanjen je ratni dnevnik iz Avganistana, u julu ove godine, kao i ratni dnevnik iz Iraka u oktobru.
“Brak” medija i WikiLeaksa
Ovaj “brak iz računa” između WikiLeaksa i medija rezultat je činjenice da su mediji shvatili da igru ne vode oni već Wikileaks.
Naravno, vodeći svjetski mediji su mogli ignorisati WikiLeaks ali bi u tom slučaju ostali vrućeg materijala pa bi se našli u rangu sa svim ostalim medijima širom svijeta, što nije dobro za reputaciju a još manje za profit..
Ovako, svaki od pet medija je dobio ekskluzivu za svoje geografsko ili jezičko područje. Dogovor je da ovih pet medija ima devet dana prednosti prije nego što WikiLeaks počne objavljivati kompletan sadržaj izvještaja na svom sajtu.
WikiLeaks u ovom partnerstvu dobija toliko željeni medijski publicitet za svoje dokumente,a da bi se održala pažnja javnosti mediji koji su dobili eksluzivni pristup dokumetima unaprijed, ovog puta odlučili su da priču objavljuju u dijelovima, desetak dana zaredom kako bi maksimalno iskoristili eksluzivitet koji imaju.
Da vijest, koliko god bila velika i bitna, ipak živi samo jedan dan, naučili su i u WikiLeaksu. Za razliku od dosadašnje prakse kada su čitav paket dokumenata objavljivali odjednom, sada su promijenili taktiku najavivši da će 250 hiljada izvještaja State Departmenta objavljivati postepeno, “na kašičicu” tokom nekoliko narednih mjeseci.
Cijena koju je WikiLeaks platio za medijsku pažnju za objavljene dokumente je da uprkos svom proklamovanom cilju da informacije svima trebaju biti dostupne, nekima su informacije ipak dostupnije prije nego ostalim običnim smrtnicima i medijima.
(zurnal.info)
Toples
Poglavlje u kojem hroničar bestidno glorificira ljepotu ženskog tijela i apelacijom traži neuobičajeno otkrivanje istog
Možemo ga nazvati civilizacijskim dostignućem, iako bi s estetskog stanovišta trebao biti obrnut od onoga što je sad: žene bi morale tkaninom zaštititi grudi, kojima sunce škodi, a od platna osloboditi jajnike, kojima sunce godi. Toples je ispao ovakav kakav je – ne poštuje zdravstvene, nego estetske argumente – zbog najglupljih društvenih razloga: tako se na plaži oblače muškarci. Grudi su im otkrivene, a međunožje skriveno. Kod ljudskih mužjaka to je tako upravo iz estetskih razloga – njihovo spolovilo, naime, izgleda izrazito neinteligentno i bolje ga je pokriti mudantama. Ali zašto žene moraju prihvatiti sve što taj glupi rod promovira kao društvenu normu, estetski kôd, modni izričaj? Zar ne bi taj moment nepristajanja – da su im grudi pokrivene, jer se tako štite od karcinoma, a međunožje otkriveno, jer tako opet predupređuju karcinom – bio i odličan razlikovni fol, koji bi učvrstio njihovu samosvojnost?
Evo još jedne kulturološke enigme: zašto je toples uobičajena prirodna pojava u Hrvatskoj, a još nikad nije viđen na plažama Bosne i Hercegovine? I da li bi tu, kad bi se kojim slučajem pojavio, bio prirodna pojava ili elementarna nepogoda? Jesmo li zaista dva svijeta? Je li BiH stvarno...?
Kraw maga i aikido
Opako štivo: poznati novinar ovdje mudruje o metodama novinarstva i komparira ih s borilačkim vještinama
Postoje dvije opozitne borilačke vještine, kraw maga i aikido. Kao da se u putu nisu srele. Kraw maga je izraelsko umijeće i cilj mu je – nanijeti što više štete protivničkoj strani. Aikido dolazi iz Japana i počiva na principu što manje štete i za napadača i za napadnutog. Ako je ikako moguće, agresora bi valjalo savladati bez povreda, čak i bez borbe, a pogotovo bez poniženja. Najveća borba u aikidu je protiv samog sebe.
Obje ove vještine imaju složenu povijest i duboke razloge utkane u njihovu filozofiju. Kroz ovu pojavnu opozitnost, putem njihovih radikalno suprotstavljenih principa, mogli bismo procjenjivati cio svijet i sve u njemu. Ovaj je kraw maga, onaj tamo aikido. Ovaj hoće da našteti koliko je god moguće, onaj bi da se sve nekako izgladi i smiri. Sve zajednice podliježu nekoj formi rečene dihotomije. U braku, evo jedne utemeljene generalizacije, muškarci su najčešće krawmagisti, a žene aikidistkinje. Dakle, najčešće, ne uvijek. U politici također imamo slične koncepte.
Naprimjer, Kina je u izvjesnim aspektima djelovanja kraw maga, nasilna i bezobzirna, recimo prema Tibetu, koji je u ovom slučaju najljepši, izvorni aikido. Mogli bismo i u etnologiji naći sličnih tragova. Primjer Bošnjaka: taj narod je u Titino doba baštinio najbolje od aikida, a danas možete naći obilne tragove kraw mage u bošnjačkoj politici, u prevladavajućem mišljenju i skoro u svakom džematu. U župama i parohijama nije ništa bolja slika.
A ima li neko da bi smio odgovoriti kojem od ovih principa pripada, ili bi možda tačnije bilo pitati – kojem od njih podliježe naš medijski prostor? Kupone s tačnim odgovorima slati isključivo na adrese onih koje smatrate odgovornim za takve odgovore.
Jednom je Madeleine Albright, povodom neke međunarodne krize, rekla: “Ubijedit ćemo Ruse da griješe, nagovorit ćemo ih da promijene odluku, ali to moramo uraditi tako da se oni ni jednog trenutka ne osjete poniženima. U diplomatiji ne smijete ni poniziti ni poraziti protivničku stranu.” Dakle, diplomatija je u metodi isključivo aikidovska, iako su joj ciljevi i sredstva često ogrezli u nasilju.
A onaj naš sjajni novinar Radončić, Šeki, u nekom intervjuu odgovara na pitanje od koga je najviše naučio:
“Od profesora Miodraga Perovića. On je većinski vlasnik Monitora i ima jedno geslo: ‘Pišimo istinu i ne koristimo snagu pera da uništimo bilo koga, čak ni svoje neprijatelje’.”
Kakav veličanstven savjet; s dobrim savjetima imamo ozbiljan problem: teški su za implementirati.
Žestina, oštrina, blagost
Ovdje autor kritički propituje metode osvajanja slobode, ali je priču zakovrnuo u drugom pravcu, da niko ne bi mogao otkriti njegove istinske motive
Žestoke nacionaliste već smo vidjeli na djelu. Njihov politički bilans osjećat će pokoljenja. Ali žestoki demokrati također otvaraju nove prostore života i politike. Žestoki demokrati toliko su žestoki da često napuštaju prostor demokratije. Svi bismo trebali naučiti važnu lekciju: demokratija ne trpi žestinu. Bar ne ovu našu. Maksimalni stepen dozvoljene gradacije koji demokratija može podnijeti je oštrina. Uz demokratiju bi trebalo da ide blagost, kao metod, kao motiv i cilj, ali tu zalazimo na teren utopije, neostvarive vizije, pa ga svjesno i zauvijek napuštamo.
(zurnal.info)
