U pokušajima da sami sebi pomognemo na psihološkom nivou svakodnevno izmišljamo fraze tipa: „Bolje smo igrali al' nemamo sreće“. Jedna od omiljenih krilatica mi je ona „Bosna bi mogla biti ko Švicarska“. Ova genijalnost je isprđena vjerovatno poredeći dvije zemlje, i zaista kad malo bolje pogledaš obije zemlje su planinske tromeđe koje su podjeljene na kantone u kojima žive tri različita naroda, kojima je čakija omiljano oružije s tim sto Švicarci svoje Victorinox čakije prodaju američkoj vojsci, a mi svoje koristimo za međusobno klanje. I tu se spisak sličnosti i završava. Nažalost spisak različitosti je mnogo duži.

Dubioza je prošli vikend svirala u Cirihu pa sam iskoristio tih 16-ak sati puta da kroz prozor kombija malo analiziram poređenje Švice i BiH

Dok se genijalna Sarajevska obilaznica čeka, Švicarci probiše još jedan Gotard, novi najduži tunel na svijetu koji će povezivati Cirih i Milano.

U Cirihu smo svirali u klubu „Stall 6“ što u prevodu znači Štala br. 6. Ljudi napravili od starih vojnih konjušarnica kulturni centar. U svakoj od štala nalaze razni sadržaji - od pozorišta do restorana. A kod nas konji iz univerziteta još uvijek krčme bivšu kasarnu „Maršal Tito“ koja je mogla biti kulturni centar u Sarajevu po ugledu na „Stall“ ili „Metelkovu“ u Ljubljani.

Pored autoputa kojm se vozimo uvijek ista slika: planine sa omota čokolade i na padinama pod ručnom pasu krave. Ne prosipaju ovdje ljudi mlijeko jer ga niko neće otkupiti, nego sve slože fabrici koja pravi raznih Milka kuraca palaca.

ŠPREHENZI DOJČ

Na ulazu u bundes republiku Njemačku zaustavlja nas bundes polizei patrola kojoj je zadatak da kontroliše sva strana vozila čudnih registracija među koje spada i BiH tablica: „Guten tag, bla bla bla – nešto na njemačkom“- Kaže patroldžija

“ Du ju spik ingliš?“ –odgovaram preko namještenog, šatro ja sav ljubazan, osmjeha.

„Ih bin dojč – šprehenzi dojč“

Kontam da mu kazem „Ih bin bosnis pa sprehenzi i inglis i bosnis i natucing spanis, jebem te neobrazovana“, al sam odustao, jer bi vjerovatno svi poslije te rečenice završili goli pored autoputa dok bi njemački revnosni redarstvenici tragali za eventualnom drogom skrivenom u najmračnijim predjelima ljudskoga tijela.

Poslije bundes kontrole, koja je na kraju pregledala pasoše pitala uobičejeno gdje idete ima'l droge..., negdje na potezu Salzburg- Minhen iz predjela motora u kombiju se počeo javljati tihi nekarakteristični zvuk: „krrrrrrllllll“ koji se pojačavao kako smo prilazili Švicarskoj granici. Nekoliko kilometara prije granice kombi je zvučao kao pokvarena ruska borbena samohotka iz drugog svjetskog rata. Poslije dvosatne potrage za servisom konačno nađemo jedan koji radi. Mehaničar samo vrhom prsta malo pipa motor ko Udo Brinkman iz klinike Švarcvald i govori: “Ooouuuu, oouuuu!“ Uglavnom stigli smo u Cirih živi i zdravi.

SMOK ON D VOTER

Kad smo već kod Švice ispričaću jedan kuriozitet vezan za zemlju sira, satova i čokolade. Ove godine u julu svirali smo na Montreux Jazz festivalu na bini koja se zove Balkan Corner. Po riječima ljudi koji vode taj stage, upravo na mjestu gdje je danas bina bila je bašta kafića u kojoj su prije nekoliko decenija sjedili dečki iz popularnog rok sastava Deep Purple i gledali kako gori sala u kojoj su nastupali noć prije. Nekoliko dana kasnije po tom događaju su napisali najlegendarniju rock stvar svih vremena „Smoke On The Water“ – znate onu : TA-TA-TAA TA-TA-TA-DAA TA-TA-TAA TA-DAA. Najbizarnije od svega je to da su je napravili zato što im je izdavač rekao da naprave bilo šta, jer je album prekratak.

Na kraju zadnji prizor koji sam vidio na putu kući, na izlasku iz Italije, je ovaj natpis i ovdje prestajem pisati.

{yuizoom paznjamala.jpg|paznjavelika.jpg||Pažnja, čuvajte se!}

Samo ću još dodati da bi Bosna zaista mogla biti ko Švicarska – al u kurcu!!!

(zurnal.info)

Većina Holanđana se protivi odluci Evropske unije da ukine vize za građane Bosne i Hercegovine i Albanije, rezultati su danas objavljenog istraživanja, prenose agencije.

Pitanje imigracije ostaje jedan od glavnih izvora tenzija u manjinskoj vladi premijera Marka Rutea, koju čine Liberalna stranka i Hrišćanske demokrate, a koja se oslanja na podršku desničarske anti-islamske Partije slobode Gerta Vildersa. 

Kada je Evropska unija 8. novembra saopćila da će u decembru biti ukinute vize za građane BiH i Albanije, Vilders je kritikovao ministra za imigraciju Gerda Lirsa, iz redova Hrišćanskih demokrata što je podržao tu odluku. 

Agencija za istraživanje javnog mnjenja "Moris de Hond" saopćila je danas da se 55 posto anketiranih Holanđana protivi odluci EU-a, dok je 32 posto podržava. 

Protivljenje ukidanju viza posebno je izraženo među pristalicama Vildersove partije (92 posto) i Liberalne stranke (74 posto). 

Približno dva od tri anketirana rekli su da su zabinuti zbog povećanja broja imigranata iz istočne Evrope koji rade u Holandiji. 

(Fena)

Bivša ritam sekcija Azre predviđa šta bi se dogodilo ako se Štulić vrati. Prvi dan bi ga pozdravili s “Di si, Johnny, care”, drugi dan s “Bok, Johnny”, a treći “Kaj, još si tu?

Sjećate li se snimanja albuma “Filigranski pločnici”, kada ste posljednji put surađivali sa Štulićem?

Leiner: Tada je sve bilo drugačije, bilo je puno lakše raditi jer je Johnny imao sve u svojoj glavi, mi smo tu trebali samo pomagati – svirati svoje instrumente, dok je on sve dogovarao. Bilo je to romantično vrijeme, kod Truloga (poznati zagrebački studio za snimanje, op. a.) se radilo vrlo opušteno.

Hrnjak: “Filigranske pločnike” smo radili dva mjeseca. Baš smo se vratili s nekih turneja i odahnuli malo. Taman nam je nekakva kinta kapnula, pa smo se mogli posvetiti snimanju, što bi se zapravo trebalo događati svakom autoru.

JNA NAM JE DOŠLA GLAVE

Znači, Štulić je imao gotov kompletan materijal?

Hrnjak: Da, vratili smo se s turneje s desetak novih stvari.

Leiner: Važno je reći da smo mi tada bili napucani kao vojska, vježbali smo danonoćno. Kad bismo išli na turneju, vježbali smo u hotelskoj sobi nove stvari, tako da se sve stvaralo u hodu i stalno su nove stvari bile spremne.

Hrnjak: Na tonskoj probi postavili bismo konstrukciju stvari, Johnny bi tu večer napisao tekst i drugi dan, opet na tonskoj, sklopili bismo tekst s onim što smo već napravili. Treći smo  dan tu stvar već svirali na koncertu.

U kakvom vam je sjećanju ostao razlaz Azre?

Hrnjak: Bio je taj moment kada su Borisa i mene povukli u armiju i to nas je prekinulo.

Leiner: JNA nam je došla glave.

Hrnjak: To nas je presjeklo i onda je sve krenulo jednim drugim tokom.

Kada ste se vas dvojica ponovno sreli?

Hrnjak: Ja sam otišao iz Hrvatske 1987., pa sam se skitao po Europi. Završio sam u Mađarskoj.

Leiner: Sreli smo se na snimanju Mirkovićevog “Sretnog djeteta”. Radio sam za potrebe filma Johnnyjevu bistu, a Mirković je dogovorio susret s Mišom, što on nije znao. Sreli smo se u mom ateljeu, pred kamerama, i bilo je baš emotivno.

U vrijeme kad se Mišo krenuo skitati po Europi a Boris ostao u Hrvatskoj, Johnny je već zapalio u Nizozemsku: niste ostali u kontaktu?

Leiner: Ja sam cijelo vrijeme bio s njim u kontaktu, u Holandiji smo snimili album “Krivo srastanje”, nakon čega je on odlučio tamo ostati, a ja sam se vratio. Onda je on trasirao teren za osvajanje Europe, pozvao me, a ja sam sve ostavio za sobom: akademiju, ženu, Naturalnu mistiku… Otišao sam za njim i tamo smo se kao Mirko i Slavko borili protiv Zvjezdanih ratova. I tu mi pogibosmo: nakon dvije godine neuspjeha i sviranja po malim holandskim klubovima, gdje smo iz svog džepa snimili taj nesretni album “It Ain’t Like in the Movies At All”. Nije išlo, potrošili smo pare i vratili se natrag, Johnny samo radi snimanja i sviranja, a ja za stalno.

S obzirom na to da te Johnny putem medija prilično blatio posljednjih godina, postoji li doista neki animozitet među vama ili je to ipak prenapuhano?

Leiner: Ma da, Johnny je konfliktne naravi i mi smo se zapravo rastali u svađi. S njim nema srednjeg puta, to je ili ljubav ili rat. Jedino se Mišo izvukao. Gadno smo se posvađali na zadnjoj turneji i rastali smo se 1987., pred rat, otkada se ne viđamo. No, kako je Azra ipak dio naše mladosti, mislim da imamo moralno pravo svirati te pjesme. To, naravno, njega ljuti i zato taj gnjev preko medija.

Hrnjak: To ti je kao da se Eric Clapton ljuti na sto hiljada klinaca u svijetu koji sviraju “Sunshine of Your Love”, umjesto da mu bude drago da mladi ljudi skidaju te stvari.

Leiner: Mi njemu nismo dužni, on spominje neke ogromne cifre, po sto tisuća eura. Kad idemo svirati Pozdrav Azri, ZAMP uzima svoj dio od koncerta.

Vuku li pjesme s vašeg prvog zajedničkog albuma “Viša sila”, koji je nedavno objavljen, repove iz vremena Azre?

Leiner: Nema to veze s Azrom.

Hrnjak: To je sve novi materijal, nove pjesme naših starih dobrih prijatelja, muzičara.

PREŽIVJELI VETERANI NOVOG VALA

Na albumu je, u različitim ulogama, sudjelovala impresivna ekipa: Rundek je pjevao prateće vokale u pjesmi “Vrela”, Arsen Dedić napisao je “Tunelarinu”. Kako ste birali suradnike?

Leiner: To je krug preživjelih veterana novog vala, s kojima smo već surađivali na više zajedničkih projekata: od Rundeka, Novoselića, Sachera, Jakopača… Sve je to isti milje ljudi koji njeguju isti stil glazbe i isti svjetonazor. A Arsen Dedić je velika duša i moralna vertikala i ja sam ga osobno zamolio da napiše jednu pjesmu za mene.

Hoćete li svirati Azrine pjesme na koncertima? Ljudi će sigurno očekivati neke hitove.

Hrnjak: Razmišljamo o tome, čini se da je to neminovno, mladi ljudi žele čuti stare hitove. Kad to pomiješamo s novim materijalom, neminovno će se pojaviti usporedbe. Kako ćemo to  sklopiti, još ne znamo.

Leiner: Ne možemo pobjeći od svoje slavne prošlosti.

S obzirom na tu slavnu prošlost ali i lošu sadašnjost, kakve su vaše prognoze za “Višu silu”? Ima li ta glazba danas svoju publiku?

Leiner: Mi smo prvenstveno krenuli od sebe, znači sviramo iz užitka pjesme koje su nam drage, te međimurske. Radimo iskreno, a onda to ljudi prepoznaju, pravu žilavu svirku.

Fascinantan je taj kult Johnnyja koji traje i među generacijama koje nikada nisu gledale Azru. Kako objašnjavate taj fenomen, karizmu koju je zadržao usprkos tome što ga nema ovdje?

Leiner: Ima ga preko pjesama koje i dan-danas žive. Kao i Krleža, napisao je riječi i one žive. Johnny je otišao i to mu je samo veliki plus. Ima jedna anegdota kojom je on opisao kako bi izgledalo da se vrati. Prvi dan bi ga pozdravili s “Di si, Johnny, care”, drugi dan s “Bok, Johnny”, a treći “Kaj, još si tu?”

Hrnjak: On je kao autor, umjetnik, muzičar, gitarist, pjesnik, pjevač… razvio jedan osebujan, originalan stil. Ili ga voliš ili ne, to je osobno. Ima ih koji ga ne vole. Ali kao i Picasso u slikarstvu, i Johnny je na neku foru ostavio trag u muzici i šire.

Kako komentirate njegovo strastveno prevođenje sa starogrčkog?

Leiner: On se uvijek bavio poviješću, mislio je da je personifikacija Aleksandra Velikog jer se i on rodio u Skopju. Uostalom, ako ne svira, što bi čovjek goleme kreativne energije drugo mogao raditi nego prevoditi s grčkog?

Treba li se Johnny vratiti kući?

Leiner: Jao si ga nama ako se vrati! Ma ne, mislim da jedan Johnny baš fali Balkanu!

(Preneseno sa www.novossti.com)

Da bi ste u Republici Srpskoj postali uspješan privatni preduzetnik, i opstali kao takav, morate da ispunite dva ključna uslova- da budete viđeniji član Saveza nezavisnih socijaldemokrata (po mogućnosti član Glavnog odbora) ili da imate rodbinske, prijateljske ili kumovske veze sa glavnim šefom Miloradom Dodikom. Ukoliko ste srećnik, pa ispunjavate oba uslova, za vas prepreke ne postoje- poslovi će ići kao po loju, a ako vam, kojim slučajem, zatreba pristupni put ili most do vlastitog preduzeća , ne brinite, tu su partijski kamaradi da državnim parama riješe vaše probleme.

COSA NOSTRA

Upravo na ovaj način su izgrađeni put i most u banjalučkom naselju Derviši, koji vode tačno do građevinskog skladišta firme “Interkont comerc”, koja je vlasništvo tajkuna Budimira Stankovića, uvaženog člana SNSD-a i kuma Milorada Dodika. Odluku o izgradnji puta i mosta, koji služe jedino za potrebe Stankovićeve firme, donijela je Skupština Grada, koja je za te namjene izdvojila skoro 454 hiljade maraka. Da ostane sve u krugu prijatelja, radovi izgradnje puta i mosta povjereni su firmi “Niskogradnja” Laktaši, čiji je vlasnik Ljubo Ćubić, jedan od omiljenih Dodikovih graditelja.

“Izgradnja mosta rađena je 2008. godine, u skladu sa regulacionim planom za predmetnu lokaciju i Programom zajedničke komunalne potrošnje, koji je usvojila skupština Skupština Grada Banja Luka. Most za pristupnom saobraćajnicom ima karakter javnog puta. Poslije sprovedene javne nabavke, posao na izvođenju radova dobilo je preduzeće ‘Niskogradnja’, a vrijednost radova na izgradnji mosta iznosila je 453. 955, 27 konvertibilnih maraka”, navodi se u odgovoru iz Administrativne službe grada na upit “Žurnala” o razlozima zbog kojih se Grad odlučio da finansira izgradnju ceste i mosta koji su potrebni samo jednom čovjeku.

PRIVATNO OD OPŠTEG ZNAČAJA

Predsjednik nevladine organizacije “Forum roditelja” Borko Džajić tvrdi da se ne radi o saobraćajnici koja je od opšteg značaja, već o klasičnoj zloupotrebi budžetskih sredstava u privatne svrhe. Džajić tvrdi da se samo dvadeset metara od mosta i ceste izgrađene za Budimira Stankovića nalazi ruinirani most, preko kojeg vodi izrazito frekfentna saobraćajnica prema Laktašima. On navodi da je upravo taj most trebalo je da bude rekonstruisan, ali da su sredstva preusmjerena u drugom pravcu zahvaljujući kriminalnim akrobacijama gradonačelnika Banjaluke Dragoljuba Davidovića i načelnika Odjeljenja za komunalnu i stambenu oblast Budimira Balabana.

-U ovom slučaju, oni su prevarili odbornike u Gradskoj skupštini. U prijedlogu odluke o izdvajanju sredstva navedena je načelna odredba o izgradnji mosta kod objekta “Kristal”. Zaista, samo dvadesetak metara od mosta koji je izgrađen za privatno skladište Stankovića nalazi se most kojeg treba sanirati, a koji je od opšteg značaja i interesa jer povezuje Banjaluku sa Laktašima. Usvajajući načelnu odluku o izgradnji mosta na toj lokaciji stvoren je manevarski prostor da se izgradi most i 500 metara asfalta, koji vodi do privatnog građevinskog skladišta tajkuna Budimira Stankovića- navodi Džajić. On tvrdi kako je to očit primjer ogranizovanog kriminala, u koji su upleteni ljudi iz gradske uprave i tajkun Budimir Stanković, član Glavnog odbora SNSD-a i Dodikov kum.

KUM JE NAJPREČI

Džajić tvrdi da je Stanković nezakonito dobio i gradsko zemljište na kojem je sagradio građevinsko skladište, koje je potom na korištenje ustupio Dodikovom zetu (suprugu Dodikove rođene sestre). Predsjednik banjalučkog “Foruma roditelja” ovaj slučaj prijavio je pravosudnim institucijama, iako ne vjeruje da će tužilaštva i sudovi krenuti u obračun sa kriminalom i kriminalcima.

-I ovaj slučaj će, kao i mnogi slučajevi očitog kriminala i korupcije u RS, ostati netaknuti zbog korumpiranosti tužilaštava i sudova- ističe Džajić.

On navodi da su gradonačelnik Banjaluke Dragomir Davidović i njegova desna ruka za raznorazne mahinacije Budimir Balaban odgovorni za milionske štete nanesene budžetu grada zbog preusmjeravanja para iz gradske kase za finansiranje privatnih projekata svojim poslovnim i stranačkim prijateljima. O tome nadležne institucije ćute, valjda zbog uvjerenja da se u prijateljske, rodbinske i kumovske veze ne treba miješati. Pogoto kada se zna ko je glavni kum.

(zurnal.info)

Razuman i primjeren odgovor na današnja horska izvinjenja, ne treba tražiti u Jaspersovom Pitanju krivice nego, recimo, kod Milića Vukašinovića

To ste već čuli: ljudi iz REKOM-a su na skup pomirenja u Sarajevu pozvali Mihaila, mitropolita Crnogorske pravoslavne crkve. Onda se predstavnik Srpske pravoslavne crkve pobunio i saopštio da će, ako organizatori ne deportuju Mihaila, on napustiti skup, jer je Crnogorska pravoslavna crkva »nekanonska«. Iako nikome nikada neće biti jasno zašto bi crkveni kanoni uređivali sastav učesnika okruglog stola u Sarajevu, koje je 4 godine bombardovano uz kanonski blagoslov Srpske pravoslavne crkve, zahtjevu se pridružio i katolički pop. Organizatori su onda udovoljili ovom ekumenskom zahtjevu i Mihaila udaljili sa skupa, koji je uz Božiji blagoslov nastavljen.

Bijeli Gandalf

Ovdje me uopšte ne zanima funkcija koju Mihailo obavlja, niti institucija koju predstavlja. Zanima me on kao čovjek, koji nije učestvovao u potpaljivanju mržnje devedesetih, kao čovjek koji je smjerno i bez spektakla, gotovo nezapaženo, otišao u Vukovar, otišao u Srebrenicu, i tamo se poklonio žrtvama zločinačkog projekta koji je, bez njegove volje, sprovođen i u njegovo ime. Kao čovjek koji nije svađao, nego pokušavao da pomiri. Kao čovjek kojega su, nakon svega toga, izbacili sa skupa o pomirenju.

Lord Of The Rings terminologijom, nekanonski Mihailo je bijeli Gandalf, dok je kanonski Amfilohije – Sauron himself. Lijepo je čuti da Sauronovi izaslanici diktiraju uslove za razgovore o pomirenju.

Desni dio temelja crnogorske demokratije, dakle onaj dio slobodnih i nezavisnih medija za koje je Amfilohije Radović duhovni svjetionik a Srebrenica neprovjerena glasina, danima su se naslađivali zbog poniženja kojem je bio izložen Mihailo.

Potom je predstavnica REKOM-a otišla na Cetinje, posjetila Mihaila i rekla mu »izvini, nećemo nikad više«. ... i svi su živjeli dugo i sretno.

To što se desilo sa Mihailom i REKOM-om važno je zbog toga što precizno iscrtava krajnje granice nove kulture izvinjenja, novog svijeta koji stvaraju ovdašnji ideolozi pomirenja. Granice njihovog jezika granice su njihovog svijeta. A jezik je to grantova, aplikacija i evaluacija, jezik birokratski, kafkijanski, hladan i mrtav, jezik čija praznina zvoni glasno, kao zvona na Hramu Svetog Save.

Da izvinjenje čemu vrijedi, ne bi ga sada svuda naokolo prosipali kao žito pred kokoške. Uostalom, izvinjenja su pala sa svih strana, nema više nikoga ko se nije izvinio. Pa ako je tako, onda smo se »suočili sa prošlošću« i izmirili, onda je sve u redu, zar ne? Zašto onda nastavljamo da verglamo, zašto se i dalje suočavamo i mirimo? Možda zato što izvinjenja nisu dovoljna? Možda zato što svi znamo da su ta izvinjenja tek retorička lukavstva?

Šta je pravi roker

Jednom je Milić Vukašinović na televiziji objasnio šta je to, po njemu, pravi roker. Vidite, rekao je, pravi se roker vozi tramvajem. Kraj njega stoji zgodna žena, koja lijepo miriše. Tramvaj naglo zakoči, žena slučajno petom stane rokeru na nogu. Ona se okrene i ljubazno mu kaže: izvinite, molim vas, nisam namjerno. A pravi roker, poentira Vukašinović, onda njoj kaže: mrš u pičku materinu.

Naša situacija traži rokerski stav – rokendrol, uostalom, u čitavoj stvari nipošto nije nevin. Jer, nisu li naši neočetnici, rokeri s Moravu, izgledali kao kopilad Roky Ericksona? Nisu li neoustaše, u svojim crnim uniformama, izgledale kao pijačna varijanta Kraftwerka? Definitivno, ne samo ikonografski, četništvo referiše na Hard Rock i psihodeliju, a ustaštvo na Krautrock i New Wave. Hoću reći, onaj e moj druže dvoboj teškog rokera Bore Đorđevića i novovalnog Jure Stublića nije bio slučajan.

Izvinjavam se i molim za oprost, ali držim kako razuman, ne-lažljiv i primjeren odgovor na današnja horska izvinjenja, ne treba tražiti u Jaspersovom Pitanju krivice nego, recimo, kod Milića Vukašinovića.

(zurnal.info)

U Saopćenju za javnost UBP 1946, između ostalog naglašavaju kako su Mirsad Alihodžić, Nihad Baljak, Salko Čimić i Senad Merdanović, planeri i implementatori opstrukcije rada svih onih koji su željeli boljitak kluba FKS

Povodom posljednjih dešavanja u FK Sarajevo, kada su predsjednik i četiri člana uprave kluba podnijeli ostavke, predstavnici Udruženja Bordo prijatelji 1946 su poslali Saopćenje za javnost u kojem iznose svoje stavove o novonastaloj situaciji. Kako stoji u Saopćenju, Udruženje Bordo Prijatelji 1946 od svog osnivanja ukazuje na potrebu sistemskih promjena u FK Sarajevo. U tom cilju UBP 1946 je pripremilo Plan razvoja kluba FK Sarajevo 2010-2014 koji je 21. juna ove godine jednoglasno usvojen na Skupštini FKS kao zvanični razvojni dokument kluba za navedeni period.

„Činom usvajanja ovog dokumenta od Skupštine FKS kao najvišeg organa kluba njegova implementacija postala je obavezujuća za UO i menadžment FKS. Polazeći od ovog saznanja UBP 1946 je, iako svjesno svih realnih problema u FKS, donijelo jednoglasnu odluku da delegira svoje članove u rad UO i menadžmenta FKS prije svega kao eksperti iz oblasti iz kojih je procijenjeno da postojeća klupska administracija nije sposobna impementirati „Plan razvoja kluba FK Sarajevo 2010-2014”. Članovi UBP 1946 bili su maksimalno angažovani bilo kao članovi UO i menadžmenta FKS, ili radeći aktivno na projektima koje je pokrenulo UBP 1946, „Ja sam Sarajevo”, direktni prijenosi utakmica FKS putem interneta, osmišljavanje programa za gledaoce na stadionu AFH, te najjednostavnije poslove oko organizacije utakmice FKS poput poslova interne kontrole na ulazima stadiona AFH, da bi se na taj način jednostavnim primjerom pokazalo da je FKS iznad sviju nas i da smo spremni besplatno raditi bilo koju aktivnost vezanu za svakodnevne poslove u klubu. U želji da se ovo ostvari voljenom klubu smo bezrezervno stavili na raspolaganje sve svoje resurse, kako materijalne (finansijski pomažući klub u granicama svojih mogućnosti), tako i nematerijalne (intelektualne usluge na osnovu potpisanog Ugovora između FKS i UBP 1946)”, stoji u Saopćenju.

U obraćanju javnosti iz UBP naglašavaju kako su od samog početka njihovog aktivnog angažmana u FKS, svi članovi Udruženja, koji su se na bilo koji način angažirali, nailazili na otpore postojećeg menadžmenta kluba: „Planeri i implementatori opstrukcije rada svih onih koji su željeli boljitak kluba FKS su gospoda Mirsad Alihodžić, Nihad Baljak, Salko Čimić i Senad Merdanović koji su blokirali sve promjene neophodne da FKS krene prema ozdravljenju. Nakon četiri i pol mjeseca rada u strukturama FKS u kome su naši članovi pretrpili različite vrste šikaniranja od gore navedene gospode, uvjerili smo se da u postojećoj konstalaciji odnosa naši članovi nisu u stanju implementirati „Plan razvoja kluba FK Sarajevo 2010-2014”, i u potpunosti podržavamo njihovu moralnu odluku da podnesu neopozive ostavke na sve funkcije koje su obavljali u FKS.”

Iz UBP napominju kako će staviti na raspolaganje nadležnim organima sve podatke i dokumentaciju o načinu rada FKS i SD Sarajevo koju raspolažu.

„Ovim putem pozivamo gospodina Adnana Hadžimuratovića predsjednika Skupštine FKS da u skladu sa Statutom kluba zakaže održavanje vanredne skupštine kluba, na kojoj bi se izabrali novi organi FKS.

Pozivamo sve navijače FKS na strpljenje i zajedništvo jer je postojeće stanje u FKS neodrživo i ne može dugo trajati. Gore navedenu gospodu Alihodžića, Baljka, Čimića i Merdanovića ovim putem pozivamo da podnesu neopozive ostavke na funkcije koje obavljaju u menadžmentu kluba i tim moralnim činom pokažu da im je interes FKS  iznad vlastitog interesa.”

Iz Udruženja Bordo Prijatelji 1946 posebno naglašavaju da nikada neće odustati od borbe za napredak, prosperitet i bolje sutra svog kluba, a u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima i etikom ponašanja.

Svoje Saopćenje završavaju porukom: ”Jedan je cilj, jedan je put i samo je jedan dom!!!”

(zurnal.info)

Saradnik Žurnala je sa popularnim Vahom razgovarao o Dinamu, Zdravku Mamiću, prijemu u Zagrebu, Safetu Sušiću, Veležu i „ljudima koji žele da BiH nestane“

Već nekoliko mjeseci ste u centru pažnje ne samo hrvatske nego i bosanskohercegovačke sportske javnosti. Davno ste otišli sa ovih prostora pa me zanima je li vas iznenadio ovaj medijski pritisak?

-Kako da ne! Ja sam se povukao iz ovih krajeva davno, odmah poslije rata. Sam moj dolazak ovdje bio je iznenadan. Nisam mogao vjerovati da ću jednog dana doći ovdje da radim. Desilo se to baš igrom slučaja. Sva ta priča koja se događa oko mene i Dinama je zaista nevjerovatna.

Jeste li se odvikli tih stvari,dizanju nebu pod oblake,brzom spuštanju na zemlju?

-Pritiska ima svugdje. U kojem god ste klubu koji hoće da pobjeđuje konstantno, uvijek postoji neka doza pritiska. Toga ima i na ovim prostorima. Međutim, ja sam se na to već navikao tako da mi je to normalno.

Trenirate klub koji već godinama neuspješno pokušava osigurati evropsko proljeće. U ovom trenutku ste vrlo blizu ostvarenju tog cilja. Šta ste to Vi donijeli novo u Dinamovu svlačionicu ?

-Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Vjerovatno sam donio mnoge novine pa sam tako preko noći, kao magičnom rukom, preokrenuo neke stvari u svlačionici. Jer,morate znati, sve što se dešava na terenu, prvo se sredi u svlačionici. Pretpostavljam da je taj moj prvi govor, prva komunikacija koju sam imao sa igračima mnogo uticala. Pogodio sam sa onim što su igrači htjeli čuti pa je od početka stvoreno neophodno povjerenje između mene i igrača. Oni su bili u vrlo kompleksnom, stanju apatije i anksioznosti. Taj prvi govor ih je razbudio, uhvatili su se za moje riječi i vjerovali su mi. Rezultata su dale i neke moje taktičke zamisli, iskustvo i znanje koja sam u tom vrlo kratkom roku mogao da prenesem. Stvorena je jaka veza između mene i igrača i oni to za sada vrlo dobro vraćaju na terenu.

Jesu li igrači bili iznenađeni vašim pristupom u svlačionici i na treninzima, s obzirom na njihova dosadašnja iskustva u karijerama?

-Ja nisam imao puno izbora. Imam iskustva u tim situacija šta treba reći, kako se ponašati i šta raditi. Gdje sam god dolazio, to je prolazilo, ne znam zašto ne bi moglo u Dinamu. Istina, malo me iznenadila brzina oporavka. Ipak, tu je mnogo rada, diskusije, dijaloga, monologa...

Kako vas je primio Zagreb? Bilo je dosta skepse budući da ste prilično otvoreno govorili o vašim iskustvima tokom rata u Mostaru...

-Šta imam kriti kad je sve što sam rekao istina?! Ja se ne stidim svoje prošlosti. Ali, zaista, najviše me ugodno iznenadio prijem koji mi je Zagreb priredio...

Jeste li se bojali kako će te biti primljeni ?

-Pa, kad sam razmišljao o tome, da, malo. Pošto imam specifičan stav o tome svemu što se meni dešavalo u ratu, to je i hrabrost s moje strane da se odlučim na takav potez.

Jeste li se savjetovali s nekim, kako se postaviti,kako se ponašati ?

-U momentu dok sam razgovarao sa ljudima iz Dinama, puno toga se promjenilo u samo tri-četiri dana. Iz Zagreba sam od svih medija dobijao pozive, poruke da dođem, da me trebaju... Iznenadilo me to što su me neki novinari koje znam ali i oni koje nikad nisam sreo zvali i tražili da dođem. To mi je dalo tako pozitivan naboj da je to nevjerovatno. I ta publika, navijači..., drugu, treću utakmicu oni već skandiraju moje ime. Čak su mi u prvoj utakmici u Koprivnici protiv Slaven Belupa aplaudirali, iako su mi prije toga rekli kako je ovdje Dinamo uvijek bio izviždan. Nešto se strašno pozitivno događa jer sam ja izvanredno primljen svugdje, od igrača, od uprave, svih tih ljudi, navijača, građana Zagreba, Hrvatske, to je nešto nevjerovatno. Postao sam medijska ličnost koja..., ja kad otvorim novine nema gdje nema moje izjave. Vidio sam da je to previše pa sam malo stopirao, manje me ima. Mene je stvarno stid, kad god otvorim novine, moja slika. Sreća je pa ne pratim mnogo medije jer što je previše, previše je. S druge strane, znam taj osjećaj jer mi se tako nešto dogodilo u Parizu. Prva godina super, druga kad je krenula lošije onda su jedan list i neki ljudi oko njega organizovano krenuli da ruše Vahu, da se uništi sve ono što se izgradilo. Prema tome, znam ja i drugu stranu medalje.

Za sada dva jaka karaktera uspješno funkcioniraju – mislim da Vas i neformalnog gazdu kluba Zdravka Mamića. Jeste li zadovoljni saradnjom? Je li recept za uspjeh nepetljanje u tuđe poslove?

-Između ljudi se uvijek nađe zajednička riječ, kad ljudi hoće da sarađuju i pobjeđuju. Ljudi koji nemaju razumijevanja, ne trebaju zajedno ni raditi. Mnogi su me pitali o našoj saradnji. Mamić ima svoj dio posla, svoj način rukovođenja, on je odgovoran za funkcionisanje kluba. Ja imam svoja zaduženja, moja je svlačionica, moji su igrači i moj je rezultat. Znate da je jedino mjerilo mog uspjeha rezultat. Za sada sve funkcioniše odlično ali morate znati da je to još krhko, da smo mi tek na početku.

Pretpostavljam da sada kada ste u Hrvatskoj pratite nešto više i dešavanja u regionu, Bosni i Hercegovini i Srbiji...

- Ne pratim. Vrlo malo vremena imam za bilo šta drugo osim za pripremu utakmica koje slijede. Zaista ih je bilo mnogo u posljednje vrijeme da ne znam ništa šta se okolo dešava. Ako će te vjerovati, od mog dolaska u Zagreb pa do danas ja nisam prošetao gradom. Jednom, samo jednom sam otišao do Trga bana Josipa Jelačića i to na zahtjev francuskih novinara koji su došli u Zagreb.To je sve što sam vidio u Zagrebu.

Ipak, stignete barem pogledati nastupe reprezentacije BiH. Kako vi komentarišete rezultate u kvalifikacijama? Dosta se govorilo o tome ima li Safet Sušić snage, znanja, autoriteta voditi ovu selekciju?

-Pratim reprezentaciju, gledao sam neke utakmice. Ma, mnogi ovdje žele nešto polemisati, kritikovati, reći. Safet Sušić je moj prijatelj, veliki sportista. Treba ga pustiti da radi posao na miru. Nije sve do njega. Mora imati podršku od sviju, bez toga nema ništa.

Imamo li kvalitetu među reprezentativcima da možemo reći da pripadamo selekcijama koje bi trebale igrati Evropsko prvenstvo?

-Kvalitet posjedujemo. Imamo kvalitetne igrače. Ali imati kvalitetne igrače i ekipu nije isto, to su dvije različite stvari. E, Sušić je zadužen da napravi ekipu. Mi imamo kvalitetu da napravimo jedan pozitivan rezultat. Ali mora se stvoriti atmosfera.

Kad se spominjao bilo kakav vaš angažman u reprezentaciji, rekli ste da ne razmišljate ni o čemu dok u Savezu presuđuje nacionalnost a ne kvalitet. Danas nam oko vrata stoji omča i kako sada stvari stoje u martu naredne godine će naš Savez biti suspendovan zbog neusvajanja inoviranog Statuta.

-Ma to nikako ne mogu da razumijem oko Statuta. Ono što vidim i što je prilično jasno jeste da neki ljudi u BiH žele da ova država nestane, da je nema nikako. Sport je ono što spaja ljude a u ovoj zemlji postoje ljudi koji će sve učiniti da se ljudi ne zbliže. Žele prikazati Evropi i svijetu da se mi ne možemo dogovoriti ni oko čega i najsretniji bi bili da nas suspenduju. UEFA i FIFA moraju biti obazrivi i mislim da prije svega moraju suspendovati te ljude koji ne žele napredak nogometa u BiH. Bez obzira na sve, i mog dolazak u Zagreb, s obzirom da sve ono što sam proživio u ratu u Mostaru, na neki način je pokazatelj da i ja želim da se ljudi zbližavaju, da rade i da funkcinišu zajedno.

Za kraj, ne mogu da vas ne pitam za komentar položaja na tabeli mostarskih premijerligaša, Zrinjskog i Veleža. Samo je Drina iz Zvornika ispod njih. Dotakli su samo dno.

- Da, znam, vidio sam. Ah, čuj..., ne znam puno o stanju u Zrinjskom, znam o Veležu. Ali, teško stanje u Veležu je već godinama, nije od juče. Ja sam pomagao godinama..., a kako bi pomogao nego novcem. Međutim, ove godine prvi put nisam pomogao finansijski jer sam se malo razočarao u te ljudi koji su oko kluba. Mnogo je ljudi koji dole sjede, ispijaju kafe i čekaju kada će im neko dati novac za klub. Tako se ne pravi klub, tako se ne izlazi iz krize. Ja ću i ubuduće pomagati klub, Velež je zauvijek moj klub i ja to nikada neću zaboraviti. Ali, želim da se ti ljudi malo preispitaju i shvate da se na drugim temeljima mora graditi budućnost kluba. Inače, sva ta priča oko Veleža i njegovog stadiona pod Bijelim brijegom me prilično nervira i samo se nasekiram kad pričam o njoj. Ako je taj grad oduzeo Veležu stadion, ili općina ili kanton..., ne znam ko već..., pa neka im onda napravi novi stadion. Vidio sam da je tu previše politike i zato sam se odmakao od svega toga.

(zurnal.info)

Naredne godine navršiće se 50 godina od dodjele Nobelove nagrade za književnost Ivi Andriću.

Kako bi na prigodan način obljetnica bila obilježena u cijeloj BiH Zavičajni muzej Travnik želi biti inicijator osmišljavanja i organizovanja kulturnih projekata i programa koji se trebaju odvijati u cijeloj BiH tokom 2011. godine.

Kao poticaj za iniciranje cjelokupnog projekta, poslužili su najavljeni planovi iz Srbije, koji će biti realizirani u narednoj godini povodom 50 godina od dodjele Nobelove nagrade Ivi Andriću.

Već od 2009. godine Zvezdara teatar iz Beograda je na repertoaru premijerno postavio predstavu „Konsulska vremena“ u režiji Ljubiše Ristića, rađenu po motivima romana „Travnička hronika“. Emir Kusturica najavio je ekranizaciju romana „Na Drini ćuprija“ u formi filmske opere, a pod visokim pokroviteljstvom Borisa Tadića, predsjednika R Srbije. Takođe, Ministarstvo kulture, planira 2011. godine objaviti novo izdanje sabranih djela Ive Andrića.

Kako bi se na prigodan način obljetnica obilježila i u našoj zemlji, Zavičajni muzej Travnik predložio je sledeće aktivnosti:

1. Da se sve aktivnosti na obilježavanju ove obljetnice odvijaju pod visokim pokroviteljstvom Predsjedništva BiH.

2.Da Vijeće ministara BiH, odnosno Ministarstvo civilnih poslova BiH omogući adekvatnu finansijsku potporu planiranim aktivnostima.

3.Da Ministarstva kulture Federacije BiH i Republike Srpske pruže znatnu finansijsku i organizacionu podršku planiranim programima i projektima.

Predlažu se sljedeći projekti i programi, i institucije i organizacije kao glavni nositelji aktivnosti na ostvarenju istih.

1. Međunarodni naučni skup posvećen Ivi Andriću.

Akademija nauka i umjetnosti BiH, Odjel za humanističke nauke

2.Tematske izložbe

Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH / Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića / ICOM BiH

3. Tematski broj časopisa „Novi izraz“ posvećen Ivi Andriću

PEN Centar BiH

4.Izdavanje sabranih djela Ive Andrića

Izdavanje romana „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ na engleskom, francuskom, njemačkom i talijanskom jeziku

Udruženje izdavača BiH

5.Produkcija pozorišnih predstava po motivima djela Ive Andrića.

Profesionalna i amaterska pozorišta BiH.

6. Javna čitanja djela Ive Andrića u gradovima BiH u kojima se odvija radnja pripovijetki i romana (npr. „Čudo u Olovu“ čitanje u Olovu...).

Savez bibliotekara BiH / Društvo pisaca BiH / Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića

7. Ciklus igranih filmova-ekranizacija djela Ive Andrića; Ciklus dokumentarnih filmova o Ivi Andriću

BHT / FTV / RTRS.

8. Foto-safari : „Staze – Lica – Predeli“; Travnik – Višegrad – Sarajevo, i naknadna Izložba fotografija.

Asocijacija fotografa BiH / Zavičajni muzej Travnik.

9. Izdavanje filatelističke marke s likom Ive Andrića ili drugim prigodnim motivima.

BH Pošta / Društvo filatelista i kolekcionara Travnik.

10. Izdavanje prigodne filatelističke koverte i poštanskog žiga.

Društvo filatelista i kolekcionara Travnik / Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića.

11.Produciranje i emitovanje TV spotova i radio jinglova; Produciranje jumbo plakata.

Očekujući da će ova inicijativa biti prihvaćena od institucija i organizacija, nadamo se da će se ostvarenjem barem dijela planiranih aktivnosti književno djelo Ive Andrića pomjeriti sa margina bosanskohercegovačkog društva i kulturnog života u sami vrh društvene i kulturne zbilje, ono mjesto koje po umjetničkim dostignućima jeste jedino moguće.

(zurnal.info)

Glavna zabava političara u RS je ubijanje medvjeda po šipovskim šumama. Ovo samozadovoljavanje krvoločnih nagona SNSD-ovih političara iziskuje nemala finansijska sredstva, ali oni ne brinu zbog toga, jer sve plaćaju mještani Šipova

Krajem oktobra prošle godine, naše krajeve pohodila je princeza Lala Amini, članica marokanske kraljevske porodice, sve sa puškom i ostalim lovačkim alatom. Princeza je bila u gostima kod Nebojše Radmanovića, srpskog člana Predsjeništva BiH, za kojeg se, takođe, tvrdi da je strastveni lovac. Uz njih se prišljamčio i Džerad Selman, ministar pravde u vladi RS, a tu se zadesila i Ana Trišić Babić, ekspozitura Željka Kopanje, medijskog lešinara, u Ministarstvu inostranih poslova BiH. Do podne su lovci bazali, tražeći divlje svinje, koje nikako nisu našli, te su se zapitali “kuda idu divlje svinje” i završili na specijalitetima kod načelnika opštine Šipovo Dušana Malinovića, zvjerke SNSD-a koja upravlja ovim okrugom. Kiša je padala, zvjerke navukle maskirne kabanice i kišobrane, dobro se kamuflirale, pa ulova nije bilo. Međutim, popodne je zasušilo, te su se medvjedi (izvorno međedi) raštrkali po Šumskom gazdinstvu “Gorica”, ne znajući da ih vrebaju spretni lovci, sa svijetlim oružjem i junačkim srcem. Princeza je napola roknula neko meče i razgulila u Maroko, ne stigavši ni da se slika sa njim, kako su izvijestili Kopanjini lešinarski mediji, ali su zato Radmanović i Selman ostali da ćeife i dotukli su povelikog medvjeda (izvorno međedinu) mnogo većeg od princezine žrtve. Mediji nisu objavili ko je dotukao ranjenika, kojeg je Lala Amini načela, ali su itekako naglasili Radmanovićev i Selmanov trofej.

KOKOŠARI U LOVU NA MEDVJEDE

Sve je to divno i krasno, naši “državnici” i entitetski ministri - kriminalci zbog raznoraznih razloga trebaju da se druže sa stranim svijetom, diplomatama, plemstvom, bogatašima…, i sve to, naravno, trebaju da plate iz državne kase, od novca predviđenog za te namjene, a ne da otimaju od usta narodu koji u ovoj zemlji jedva preživljava. Kao što se desilo sa pobijenim medvjedima u Šipovu, koje nije platilo Predsjedništvo BiH, što je bio red i obaveza, niti entitetska vlada, što je bio red, ako to ne učini predsjedništvo. Pobijene medvjede platila je opština Šipovo, tako što je za te namjene novac otela od građana koji žive na njenom području. Sramno, nema šta, a krivolovci su za Radmanovića i Selmana, tek puki kokošari. Što se tiče princeze, izvjesno je da nema pojma sa kakvom bagrom je lovila. Bitno bi je bilo obavijestiti o tome, tek da zna da joj je Kanada, koju obožava, najsigurnija destinacija, jer je tamo sve u skladu sa zakonom. Bar kada su medvjedi (izvorno bears) u pitanju.

Dokumenti koji su u posjedu “Žurnala”, svjedoče o tome da je masakr medvjeda u Šipovu plaćen sa grbače građana, tako što su “Šume Srpske” za vrijednost odstrijeljenih životinja uanjile redovnu tranšu opštini Šipovo.

“Uprava JPŠ Šume RS je saglasna sa postignutim dogovorom između organizatora (Predsjedništva) i domaćina (Skupština opštine Šipovo) kako je to već navedeno u zahtjevu ŠG “Gorica” Šipovo, da ukoliko se desi odstrel divljači troškovi istog idu na teret Opštine Šipovo umanjenjem rente za korišćenje šumskih sortimenata, a koja se obračunava u skladu sa važećim Zakonom o šumama”, precizira se u Zaključku JP “Šume Srpske”, donesenim 11.03.2009. godine. Načelnik Šipova Dušan Malinović četiri dana kasnije dao je saglasnost da se “troškovi odstrela povodom posjete zvanične delegacije Maroka i delegacije BiH i RS stave na teret opštine”. Još je rukom na ovom načelnikovom dokumentu dopisano da su ti troškovi 19.550 KM.

UBIJAJTE, OPŠTINA PLAĆA

Postoji još jedna odluka o ubijanju medvjeda, koju je potpisao načelnik Šipova. Ona je datirana 16.09.2009. godine, a odnosi se na 10.04.2009. godine, kada je, kako se navodi, u Šipovu bio Nebojša Radmanović.

“Odobravaju se novčana sredstva u iznosu od 20.568 KM, na ime učešća u sponzorstvu i promocije lovišta Šipovo za odstrel medvjeda u reviru Roduša, dana 10.04.2009. godine, posjetom lovištu Predsjednika predsjedništva BiH Gospodina Nebojše Radmanovića”, navodi se u odluci načelnika Malinovića, a u članu 2. istog dokumenta se dodaje da će se sredstva “obezbijediti na ime umanjenja obračunate rente za korišćenje šumskih sortimenata”. Radmanović se naubijao u Šipovu, na račun stanovnika te opštine, tu nema dileme. Ovaj mračnjak obožava krupnu divljač, pa valjda frustriran što istoj takvoj u sopstvenoj stranci ne može ništa, bijes iskaljuje na nedužnim životinjama. Nije tu kraj priče, jer je i u ovoj godini u Šipovu nastavljeno trijebljenje medvjeda. “Lovio” je kriminalac Selman, a njegov medvjed koštao je cca 20 hiljada KM. I njega je platila opština Šipovo. I nikom ništa. Ali, dobro je dok ubijaju samo divljač. Problem će biti kada krenu po one koji im se ne dopadaju, a hodaju na dvije noge.

Goran Kosorić, predsednik Komisije, za Žurnal je izjavio da je NK Široki Brijeg kažnjen sa 20 000 KM i jednom utakmicom koja će se igrati bez publike.

- Milan Vuksan, koji je bio delegat na toj utakmici, takođe je kažnjen, jer nije adekvatno reagovo, odnosno nije nikako reagovao i njegova kazna je šest mjeseci zabrane obavljanja funkcije delegata na fudbalskim utakmicama- kazao je Kosorić.

Za ostale aktere pomenute utakmice, disciplinski postupak je obustavljen.

- Za njih nema kazne. Sudija je sudio utakmicu, kao i pomoćnici, tako da oni nisu mogli nikako da utiču na razvoj događaja, kao ni na spriječavanje pomenutog incidenta- dodao je Kosorić.

(zurnal.info)

Suvereno se služiti ćenifom i njenim instrumentarijem kao vodećim sredstvima žurnalističke metafore, to može samo neko krajnje opasan

Dnevni Avaz nedavno nas je počastio još jednim iz serije svojih istorijskih članaka.

Tekst je potpisao Fadil Mandal. Prva rečenica glasi: „Kad gaće spadnu, svi stanu u red.“ Savršen početak, idealan odraz Avazove škole mišljenja i njihove političke filozofije. U ovom tekstu ugledni publicista Ivan Lovrenović nazvan je slinom, a Vildana Selimbegović, urednica Oslobođenja, između ostalog, klozetskom krpom.

TOP FIVE

Tekst je, recimo to odmah, danima bio vodeći hit u Sarajevu. Jedni se zabavljaju tvrdeći da je ovaj intelektualni uradak iste sekunde kada je objavljen ušao u Top pet svih vremena. Ljudi su naučili napamet cijele fragmente iz ove potresne poeme i na koncertima, predstavama i po kafanama publika se neumorno zabavljala probranim citatima. Drugi pak, izražavaju zgroženost, zgađeni su i zabrinuti, tvrde da bi tekst o kojem pišemo morao biti zakonski sankcioniran, i to ne kao rezultat nečije privatne tužbe, nego kao odraz društvene svijesti da takav politički i novinarski izraz ne može i ne smije učestvovati u kreiranju socijalne atmosfere u nekoj sredini, makar ta sredina bila jadna na način na koji je jadno današnje Sarajevo.

MORBIDNA STRAST

Ova druga reakcija, koliko god bila razumljiva, nema uporišta ni u smislu ni u stvarnosti. Ne možeš sankcionirati glupost. S ovakvim stvarima možeš se samo zajebavati.

Naravno, cijeli grad bruji o još jednoj stvari, vrlo zanimljivoj, o tome da ovaj tekst nije napisao čovjek koji ga je potpisao, nego da se iza tih skasndaloznih klozetskih dosjetki krije neka mnogo mračnija svijest i neki mnogo mračniji cilj. Koliko ima uporišta u takvim tvrdnjama, teško je procijeniti. Niti je to u krajnjoj liniji bitno jer postoji čovjek koji se potpisao i koji je samim tim preuzeo moralnu i profesionalnu odgovornost za napisane rečenice. Zastrašuju, međutim, količina mračnjaštva uložena u taj pamflet i morbidna strast koja izbija iz svakog njegovog reda. Recimo da je to neka potmula, prijeteća energija koja je tek na početku puta i koja nagovještava gore stvari. Ista je to svijest koja je onomad, pišući o jednom sarajevskom novinaru, usput tretirala i novinarevu majku, nazivajući je – citiramo jer nam drugačije nećete vjerovati – „njegovom lopovskom materešinom“.

ĆENIFA KAO METAFORA

Svako ko pažljivije prati ovdašnje polemike, prepoznaće istog autora. Vrijeđati na takav način roditelje svojih neistomišljenika, suvereno se služiti ćenifom i njenim instrumentarijem kao vodećim sredstvima žurnalističke metafore, to može samo neko krajnje opasan. U oba ova slučaja identičan je mafijaški kod, isti bolesnički tik, isti klozetski stil, istovjetan gubitak kontrole, podjednaka nesposobnost da se spostveno ludilo zauzda.

Niže ne može.

(zurnal.info)

Hiljade Hrvata, uostalom, već se zajebalo gužvajući se i mlateći pred trafikama za svoj primjerak "Tisuću i jedne noći", razočarano kod kuće psujući i novine i trafikanticu što su im - umjesto sadržaja svih devedeset epizoda njihove omiljene serije, vodiča za shopping po istanbulskom Bazaaru i recepata iz Onurove orijentalne kuhinje - uvalile dajdžest verziju nekakvih srednjevjekovnih arapskih priča

Jedva da su dvije godine prošle otkako je turski napadač Semih Sentürk u posljednjoj desetinki posljednje sekunde posljednje minute drugog produžetka četvrtfinalne utakmice europskog prvenstva zabio Hrvatima onaj očajnički balun u Pletikosine rašlje, zabio ga preciznošću i bešćutnošću kojom su Abidagini krvoloci zabili kolac nesretnom Radisavu na početku Andrićeve "Ćuprije", još do prije samo dvije godine i koji mjesec trpjela je, dakle, Hrvatska turski zulum, a već je Turska opet u modi.

Kao da se ništa dogodilo nije, kao da nije uboga Hrvatska punih pet stotina i četrdeset pet godina provela pod osmanlijskom čizmom i kopačkom - od 1465., kad je turska vojska osvojila Blagaj na Sani, pa do 2008., kad su osvetili Beč i na stadionu "Ernst Happel" na Prateru okrutno izbacili Bilićevu selekciju iz četvrtfinala - Hrvati ovih dana kao mahniti kupuju avionske karte za Istanbul i bjesomučno na pučkim učilištima uče turski, potpuno poludjeli za turskom kulturom, turskom kuhinjom, i svim što ima ikakve, makar i najudaljenije veze s nekoć omraženim Osmanlijama.

A svemu je kriva jedna obična telenovela, jedna od milijun plitkih i dugačkih televizijskih glista što se uvuku u program, pa pod kožu, zauzmu onda onu toplu, vlažnu pećinu između sljepoočnica, i obuzmu gledatelja, čovjeka i Hrvata tako da ovaj ništa po cijeli dan ne radi nego čeka osam navečer da počne "Binbir Geçe".

"Tisuću i jedna noć", kako je preveden naslov te serije, osvojila je tako preko noći Balkan i stigla, kao onomad vojska Ise-bega Isakovića, u Hrvatsku. Već nakon dva i pol mjeseca prikazivanja naslovna stranica internetskog portala "Jutarnjeg lista" u srijedu, 10. novembra - napominjem da su svi naslovi doslovno prepisani - izgleda ovako:

"Najčitanije: pogledajte turskog Brada Pitta, Halita Ergença, lijepog Onura iz Šeherezade, na tajnom snimanju reklame za 'Konzum'!"; "Ekskluzivni intervju s Halitom Ergençom: Turska ne bi trebala žuriti u Europsku uniju!"; "Dva dana nakon Onura u Zagreb stigla i njegova supruga Šeherezada!'; "Reporter 'Jutarnjeg' na letu s turskom glumicom Bergüzar Korel - Šeherezada: Ukrali ste mi muža!", "Fotogalerija: Onurova i Šeherezadina prva romantična večera u Zagrebu"; "Pročitajte u novoj 'Gloriji': Bergüzar i Halit uživali u zagrebačkoj noći", "Kako su hrvatski obožavatelji dočekali Šeherezadu"; "Jučer ste propustili '1001 noć'? Večeras ne stignete gledati Šeherezadu? Ne brinite: 'Jutarnji' vam donosi sadržaj svih epizoda najpopularnije serije u Hrvata!"; "Tema 'Jutarnjeg' - Turska u Hrvatskoj: ljudi, hrana, objekti, situacije i tursko nasljeđe", "Kulinarski magazin 'Jutarnjeg lista': orijentalni paprenjaci", "Odletite s 'Jutarnjim' u Tursku: pošaljite fotku i osvojite atraktivni aranžman za dvoje u Istanbulu!".

Sve ovo, napominjem, samo u jednom danu, u srijedu. A ništa manje Onura, Šeherezade i Turske nije u ostalim medijima. Izgledaju hrvatske novine kao turski Hürryet, prodaje se uz njih na trafikama knjiga "Tisuću i jedna noć", bez daha prate Hrvati ljubavni život lijepe Bergüzar i anadolskog zavodnika Halita, novinari pišu vodiče po istanbulskim lokacijama na kojima je snimana serija i prepisuju s Interneta instant-priručnike o turskoj kulturi, jeziku i umjetnosti, presreću po Hrvatskoj zbunjene turske namjernike - više je turski ambasador dao intervjua u ova dva mjeseca nego što su u dva stoljeća turski sultani izdali firmana - i jedva da se između Onura, Šeherezade i orijentalnih paprenjaka nađe pokoji tekst iz Hrvatske.

Treba izbiti najveća korupcijska afera u cjelokupnoj povijesti hrvatske države, bivši premijer i pola Vlade moraju se naći pred zatvorom da bi tekst o tome zaslužio pokoji redak na naslovnoj stranici zagrebačke "Akšam Gazete" ili "Sabah Čaršafa", nekadašnjeg "Večernjaka" i "Jutarnjeg lista".

Ono što nisu uspjeli slavni turski osvajači, uspjela je naposlijetku jedna obična, hiljadu i prva televizijska serija, ni po čemu revolucionarna i drugačija od svih hiljadu prije nje. Uvijek su tu muškarac i žena, njihovi ljubavnici, svekrve, punice i vanbračna djeca, i u ovoj će se na kraju, kako je to lijep običaj u televizijskim sapunicama, otkriti da je Onur u stvari Šeherezadina sestra blizanka, a ona svoja vlastita baba, pa kao jedino moguće objašnjenje goleme popularnosti serije "1001 noć" preostaje samo činjenica da je - turska.

Otkrivaju tako zapanjeni Hrvati iz novinskih priručnika da im je cijela abeceda puna turcizama, da su alat, budala, čarapa, ćup, duhan, džep, đon, ergela, fitilj, galama, hajduk, ibrik, jastuk, krevet, limun, magarac, naranča, pilić, rakija, sapun, šećer, tamburica, ular, višnja, zanat i žirafa turske riječi, i jednako zapanjeni otkrivaju da su Onur i Šeherezada, ali i Kerem, i Bennu, i Buket i Burak i Burhan jednako ljudi kao Hrvati, da im jednako stoje nos i uši, da se ti, kako se zovu, Turci, jednako međusobno vole i mrze, smiju i plaču, jebu i zajebavaju, da rade sve što rade Hrvati i da, općenito, zastrašujuće nalikuju običnim ljudskim bićima.

Fenomenolozi već organiziraju znanstvene seminare i okrugle stolove, tumačeći golemi utjecaj trivijalne kulture u razbijanju zidova među narodima, i korist koju će obični samozadovoljni Hrvat, zatvoren u četiri takva zida s televizorom na jednom od njih, imati od jedne telenovele, kao da će Onur i Šeherezada razbiti sve predrasude koje taj nesretnik u svojoj staklenoj bašti cijeli život strpljivo uzgaja prema bošnjama, balijama, muslićima, mujama i kako se već sve ne zovu ti Turci. A sva je znanstvena istina u tome da je "1001 noć" popularna upravo zato što Turci u njoj nisu balije, nego bogati, uspješni muškarci s lijepim, seksepilnim ženama.

Hiljade Hrvata, uostalom, već se zajebalo gužvajući se i mlateći pred trafikama za svoj primjerak "Tisuću i jedne noći", razočarano kod kuće psujući i novine i trafikanticu što su im - umjesto sadržaja svih devedeset epizoda njihove omiljene serije, vodiča za shopping po istanbulskom Bazaaru i recepata iz Onurove orijentalne kuhinje - uvalile dajdžest verziju nekakvih srednjevjekovnih arapskih priča o Šeherezadi, caru Šahrijahu, Sindbadu Moreplovcu, Aladinu, Ali Babi i ostalim budalaštinama, kojih u seriji uopće nema i koji s njihovom Šeherezadom baš nikakve veze nemaju.

Hiljade Hrvata, uostalom, već je zajebano i reklamama kojima se to klasično djelo arapske i svjetske književnosti na valu popularnosti istoimene serije oglašavalo i prodavalo kao "prvi hrvatski prijevod 'Tisuću i jedne noći'", iako je riječ o izboru iz kapitalnog bosanskog prijevoda Esada Durakovića, koji je debele sveske "Hiljadu i jedne noći" godinama prevodio na bosanski i 1994. u Sarajevu objavio upravo tako, kao "Hiljadu i jednu noć", dakle na bosanskom. Ali jebo sad hiljadu i jednu noć.

Točno toliko, naime, Hrvati mogu podnijeti turske i islamske kulture: dok je hiljadu i jedna noć tisuću i jedna, dok Šeherezada nije Fata u dimijama, već lijepa, europski dizajnirana arhitektica, i dok Onur nije bosanski radnik na hrvatskoj baušteli, već bogati vlasnik građevinske tvrtke u kabrioletu. Dok balije, eto, izgledaju gotovo kao normalni ljudi, ili onako kako normalne ljude zamišljaju Hrvati.

Proći će tako i ova osmanomanija, kao što je prošla i svaka dosad, kao što su Hrvati zaboravili i španjolski i portugalski, i već sutra kozmopolitski će široko hrvatsko gledateljstvo kupovati ujutro indijske kuharice, vodiče za shopping u Mumbaiju i "prvi hrvatski prijevod" knjige po kojoj je snimljena najpopularnija serija u Hrvata, gnjevno kod kuće otkrivajući kako lijepa Subhadra uopće nije ona marketinška menadžerica iz serije, pa psujući i novine i trafikanticu što su im umjesto sadržaja svih dvije hiljade epizoda megapopularne indijske serije "Mahabharata" uvalili nekakvu idiotsku staroindijsku hasanaginicu.

(zurnal.info)

 Fondacija Centar za zastupanje građanskih interesa (CPI) smatra da će se, dijelom zbog ravnodušnosti stranaka, dijelom zbog izbornog zakona koji to omogućuje, Bosna i Hercegovina, njeni entiteti i kantoni, načekati da dobiju novu vlast.
U saopćenju CPI-a se navodi da se ne može reći ni da vlasti u punom mandatu nešto rade, sva dosadašnja mjerenja efikasnosti su dala porazne rezultate. Ipak, biti bez vlasti u periodu krize je totalna katastrofa. 

"Povrh svih šteta ostaje i nominalna šteta od 6.700.000 KM mjesečno, koliko mjesečno građani ove zemlje iz budžeta odvajaju za finansiranje fantomskih vlasti. Ova brojka se zapravo uduplava u narednih šest mjeseci, kada plaćamo rad stare vlasti, dok se nova zvanično i funkcionalno ne postavi" izjavio je Damir Mehmedbašić, izvršni direktor Fondacije Centar za zastupanje građanskih interesa. 

Pozivamo zato one koji dobivaju novac za svoj nerad da sav iznos preko garantiranog minimalca uplate u fondove za poticaj mladim poduzetnicima na onom nivou vlasti za koji su birani, i time barem na simboličan način pokažu da im nije svejedno za sudbinu onih koji su ih birali, navodi se u saopćenju. 

(Fena)

Na današnjoj konstituirajućoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo uručeni su mandati za 35 novoizabranih zastupnika.

Prema potvrđenim rezultatima Centralne izborne komisije BiH najviše mandata osvojili su Socijaldemokratska partija (SDP) BiH, Savez za bolju budućnost (SBB) BiH - Fahrudin Radončić i Stranka demokratske akcije (SDA).

Tako će SDP imati deset, a po sedam mandata imat će SBBBiH i SDA. Stranka za BiH ima četiri mandata, Bosanskohercegovačka patriotska stranka -Sefer Halilović i Koalicija Naša stranka novi socijalistički pokret - Zdravko Krzmanović po dva mandata, Socijaldemokratska unija BiH, Bosanska stranka Mirnes Ajanović i Narodna stranka Radom za boljitak po jedan mandat.

Mirjana Malić iz SDP-a je kazala da će se rezulzati rada u Skupštini Kantono uskoro vidjeti.

Prilikom uručenja mandata predsjednica CIK-a Irena Hadžiabdić čestitala je zastupnicima i podsjetila ih da ova skupština do 2. decembra treba završiti izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH. Dodala je da je Skupština Kantona prva konstituirana skupština koja je održala konstituirajuću sjednicu, naglasivši da su novoizabrani zastupnici dužni do 1. decembra dostaviti imovinske kartone.
Nakon toga zastupnici su potpisali svečanu izjavu o prihvatanju mandata.

- Mi prije svega nismo partija koja pokušava matematički da napravi vlast. Mi zaista želimo u Kantonu i u Federaciji da napravimo odgovorinu vlast, pre svega da mi budemo odgovorni kojima su građani dali povjerenje- kazala je Malić.

-Vladavina prava i stabilna država je prioritet je nešto na čemu će insistirati SDP u naredne četiri godine -dodala je Malić.

O imenu budućeg premijera Vlade KS, Malićeva nije htela da govori, sem da je, kako ona kaže, sasvim normalno očekivati da to bude neko iz SDP-a.

A aktuelni premijer Kantona Sarajevo, Besim Mehmedić, izjavio je da je slab rezultat na predhodnim izborima, delo neangažovanosti stranke. Takođe je kazao da je nezadovoljan sa onim što su uvek nesrazmerna obećanja stranaka pre i posle izbora.

- Mi smo svi spremni da pijere izbora puno obećajemo, a malo toga uradimo za vrijeme mandata i to je činjenica- kazao je Mehmedić.

On je naglasio da je u budućnosti najbitnije raditi po svojoj savjesti i ono što je moguće raditi u sopstvenim domovima.

Zaim Backović iz stranke BPS, kaže da će njegov prioritet biti da se mladima nađe posao.

- U narednom periodu je najbitnije biti konstruktivan. U ovom Kantonu je to moguće, moguće je da se radi, a ne da se sedi po kafanama- kazao je Backović.

Prema Poslovniku SKS-a poslije ovih procedura formirat će se stranački klubovi, a da bi neka stranka imala klub mora imati tri i više poslanika.

U toku je pauza, nakon koje bi trebalo imenovati komisiju za izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH i izvršiti konstituiranje klubova naroda u Skupštini KS-a.

(zurnal.info)

Osim Sarajeva, koje je poštovanje prema Srđanu Aleksiću iskazalo davanjem imena ulici, u rodnom Trebinju postoji spomenik, Helsinški parlament građana Banjaluka ustanovio je novinarsku nagradu koja nosi Srđanovo ime, a nevladina organizacija Alternativni pokret u Foči je pokrenula inicijativu o imenovanju još jednog prolaza

Pančevo je od ponedeljka, 8. novembra 2010. godine, drugi grad u Srbiji (prvi je bio Novi Sad) koji je jedan mali svoj deo posvetio Srđanu Aleksiću, Trebinjcu koji je 1993. godine izgubio život braneći prijatelja od napada lokalnih hijena. Prijatelj se zove Alen Glavović, po nacionalnosti je Bošnjak a hijene su bile vojnici Vojske Republike Srpske, iste one vojske čiju uniformu je tih dana nosio i sam Srđan. Otkrivena je spomen ploča na kojoj piše: „Heroj je onaj koji daje život za najviši smisao života“.

ZASLUŽNI I OBIČNI GRAĐANIN

Inicijativa za otkrivanje spomen ploče porinuta je u Tamiš krajem 2008. godine, i nije baš sve teklo po planu. Gradske vlasti su prvo odbile ovaj predlog jer Srđan Aleksić nije zaslužni građanin Srbije. Ako ćemo pravo. Srđan Aleksić nije bio ni običan građanin Srbije i jedino u tom delu su gradske vlasti bile u pravu. U svemu ostalom, ne.

Ono šta je Srđan uradio te 1993. godine, dakle sa svega 27 godina zaboravljena je, i ne baš cenjena ljudska vrednost koju su za sada prepoznali samo Novi Sad i Pančevo, na onom zvaničnom nivou davajući dozvole za postavljanje ploče i imenovanjem prolaza koje nosi ime Srđana Aleksića.

- Srđan je simbol čovečnosti i onoga što nam je poslednje dve decenije nedostajalo – solidarnosti i humanosti, kaže za Žurnal Ljilja Spasić iz Građanske akcije, inicijatorka postavljanja spomen ploče kojoj je posebno zadovoljstvo i veliko priznanje za trud činilo prisustvo Srđanovog oca Radeta, kao i bh. ambasadora Boriše Arnauta, sa čim je ovaj čin dobio dvostruki značaj, pa se vredi nadati da će sličnih inicijativa sve više biti i u samoj BiH što u Građanskoj akciji i priželjkuju.

Beograd i ostatak Srbije za sada još uvek ćuti. A kako je u BiH?

Osim Sarajeva, koje je poštovanje prema Srđanu Aleksiću iskazalo davanjem imena ulici, u rodnom Trebinju postoji spomenik, Helsinški parlament građana Banjaluka ustanovio je novinarsku nagradu koja nosi Srđanovo ime, a nevladina organizacija Alternativni pokret u Foči je pokrenula inicijativu o imenovanju još jednog prolaza. Za sada je sve na inicijativi nevladine organizacije, ali tako je bilo i u Pančevu.

- Da nije bilo inicijative civilnog sektora mnogi ne bi ni znali za te ljude, konstatuje žalosnu činjenicu Ljilja Spasić dodajući da jedino civilni sektor može izmeniti odnos društva prema istinskim herojima poput Srđana Aleksića, Josipa Reihl - Kira i generala Vlade Trifunovića.

- Čekam kad će se države jasno odrediti prema tim ljudima. Tek to će pokazati jasne namere tzv. političkih elita koje su do sada slale loše poruke. Ovo ipak govori o određenim promenama, kaže naša sagovornica.

Da li je to sada u skladu sa politikom pomirenja u regionu, ili istinski postoji želja da epitet heroja ponesu ljudi koji su svojim delom to zaista zaslužili?

DEVET HOTELSKIH KVADRATA

Postavimo to ovako. U slučaju Vlade Trifunovića, koji je spasio živote preko 200 mladih vojnika, ali i građane Varaždina tek nedavno je ukinuta presuda za podrivanje vojne moći, ali samo u Srbiji jer u Hrvatskoj presuda za ratne zločine i dalje stoji, a u Sloveniji je nedavno podignuta optužnica sličnog tipa. Srbija sa druge strane i dalje ne razmišlja da obešteti Trifunovića i omogući mu makar dostojan kraj, kako ne bi skončao u sobičku od 9 m2 Hotela Bristol gde već godinama živi i vodi borbu da dokaže, ne svoje herojstvo, već nevinost.

Sa Reichl-Kirom stvari stoje tako da je ubica osuđen na 20 godina, dok nalogdavci uz sav trud njegove supruge Jadranke Reihl-Kir nikad nisu odgovarali. Glavaš je tu, u komšiluku ali ne zbog naredbe da se Reihl-Kir ukloni. Taj čin je, sada to možemo slobodno reći i definitivno doneo prevagu ratnoj opciji u Slavoniji i Hrvatskoj.

I na kraju Srđan Aleksić. Ubice Srđana Aleksića dobili su simbolične kazne i danas se slobodno šetkaju Trebinjem.

Kad ovoj trojici, možemo slobodno reći tragičnih heroja, makar i posthumno države odakle potiču vrate mrvu dostojanstva, pričajući o njihovim delima, makar kao opomenom, moći ćemo reći da su se stvari izmenile, a samim tim moći ćemo otkloniti i mogućnost da se slično ne ponovi.

Novi Sad, Pančevo...ko je sledeći?

(zurnal.info)

Mostarski nogometni premijerligaši Zrinjski i Velež nalaze se u rezultatskoj ali i svakoj drugoj krizi u kojoj odavno nisu bili. Velež je uspio nanizati osam (?!) uzastopnih poraza dok je Zrinjski doživio peti poraz zaredom u Premijer ligi

Jedan od najvećih gradova u Bosni i Hercegovini posljednjih 20-tak godina ima dva nogometna kluba u najjačem rangu. Uz nekoliko simbola koje ima Mostar, Velež je već decenijama prepoznatljiv brand ne samo u državi nego i van njenih granica. Danas je od tog kluba ostalo samo ime. Velež više ne igra pod Bijelim brijegom, u klubu više nisu proslavljena imena, a „zelene grane“ ni na pomolu.

Zrinjski je posljednja dva desetljeća, od obnove rada ovog kluba, u punom boljem položaju od Veleža. Mnogo je razloga za to, no jedan od najbitnijih je taj što je iza ovog kluba, finansijski, stajao hercegovački privredni gigant Aluminij. Novca je, međutim, svake godine sve manje. Entuzijasta pogotovo.

PORAZ DO PORAZA

Nakon trinaest odigranih kola Premijer lige ove sezone, Zrinjski i Velež se nalaze na samom dnu tabele. Iza njih je samo zvornička Drina. Rođeni su tek prije nekoliko dana okončali negativnu seriju koju ne pamte ni najstariji simpatizeri ovog kluba. Puna dva mjeseca, igrači Veleža su bilježili poraz za porazom. Redom su ih pobjeđivali Zvijezda, Travnik, Željezničar, Leotar, Široki b

Brijeg, Drina i Sloboda. Zrinjski je u malo boljoj poziciji. Plemići su upisali pet uzastopnih poraza, od Olimpica, Zvijezde, Travnika, Željezničara i Leotara.

Oni koji prate zbivanja u mostarskim klubovima kažu da je ovakva kriza bila neminovna. I što je još gore, predviđaju joj produbljenje.

-Bio sam u Veležu i kao igrač i kao trener ali mislim da nikada ovakva situacija u klubu nije bila kao što je danas. Stanje je katastrofalno, u svakom smislu. Ljudi koji se godinama vrte oko Veleža uspjeli su iznevjeriti povjerenje mnogih i danas nažalost od ovog kluba mnogi okreću leđa. Igračke kvalitete nema, a kako će je i biti kada se ne ulaže u omladinski pogon. Nekad je ovaj klub imao najjaču omladinsku školu iz koje su dolazili igrači za prvi tim. Gdje su oni danas? Pitam se da li to neko svjesno želi urušiti Velež? Družim se sa svojim prijateljima kojima je Velež u krvi i koji često znaju zaplakati, ali bukvalno, pitajući se da li može gore i niže. Bojim se da može. Bojim se da ukoliko Velež ispadne iz Premijer lige ove sezone, ne da neće uskoro uslijediti povratak nego da će uslijediti gašenje kluba – kaže za Žurnal Nusret Čerkić Dajdža, 60-tih godina prošlog vijeka standardni prvotimac rođenih.

Njegov saigrač u Veležu u to vrijeme bio je još jedan legendardni bivši nogometaš, Franjo Džidić. Popularni Franja posljednjih nekoliko godina najviše pažnje poklanja omladinskom pogonu Zrinjskog, a u novijoj istoriji ostat će upamćen kao trener koji je prije pet godina predvodio Zrinjski do prve titule prvaka Bosne i Hercegovine.

-Činjenica jeste da su mostarski premijerligaši u evidentnoj krizi. Mostar je uvijek bio poznat po proizvodnji vlastitog kadra. Posljednjih godina, dok je bilo moći, odnosno novca, kupovali su se igrači koji su tu dolazili sezonu-dvije i onda napuštali klub. Svake godine se mijenjao tim. Iz Zrinjskog je pred ovu sezonu otišlo sedam-osam igrača, nisu se našle adekvatne zamjene. A standardna ekipa puno znači, kada imate iste igrače na okupu nekoliko sezona onda je mnogo lakše stvarati rezultat – ističe Džidić.

VELEŽ + ZRINJSKI = BRANITELJ

I Čerkić i Džidić imaju jedinstven odgovor na pitanje kako naprijed, kako podići igračku kvalitetu.

-Jedini lijek za bosanskohercegovački, u ovom slučaju za mostarski nogomet je iznimna pažnja prema omladinskog nogometu. U bivšoj Jugoslaviji je Bosna i Hercegovina bila najjača Republika po proizvodnji mladih igrača. Velež je prije rata u prvoj ekipi uglavnom imao igrače iz vlastitog pogona i finansirao se upravo transferima svojih igrača. Živjelo se od prodaje igrača. Danas je potpuno drugačija situacija – priznaje Džidić.

Da je Zrinjski još uvijek u prednosti u odnosu na Velež pokazuje i odnos snaga u omladinskom pogonu. U kadetskoj konkurenciji, Zrinjski je u vrhu a Velež na dnu tabele. Juniori Zrinjskog su najbolji u ligi, a nedavno su u gradskom derbiju savladali vršnjake Veleža čak 7:0!

-Znam otići i na utakmice ostalih klubova u Mostaru. Nekoliko puta sam bio na utakmicama Branitelja, ne samo prvog tima nego i omladinskih pogona. Pa da vidite samo kakve uslove imaju ta djeca, kako samo pametnu politiku vodi taj klub. A gdje je Velež? Bolje da ne znate u kakvim uslovima treniraju ta djeca...– ogorčeno priča Čerkić.

Upravo je Branitelj kojeg spominje Čerkić svojevrstan fenomen. Ekipa koja je najugodnije iznenađenje ovogodišnjeg izdanja KUP-a BiH, član je Druge lige Jug. Trenutno su vodeći na tabeli i najozbiljniji kandidat da se već naredne sezone plasiraju u viši rang takmičenja, Prvu ligu Federacije. Ono što je odlika ovog tima je da je sastavljen od igrača koji su na početku svojih karijera prošli omladinske škole Veleža i Zrinjskog.

-Dosta je naših igrača poniklo u Veležu ili Zrinjskom. Iz Veleža su ovdje Bebanić, Kajan i Eminović, iz Zrinjskog Dragičević, Zadro, Delić, Slišković, Ferenc i Jurić – kaže nam trener Branitelja Slaven Musa, i sam na početku karijere igrač Veleža, kasnije kapiten Zrinjskog.

I tako, dok Velež i Zrinjski slažu ekipe koje se složiti ne mogu, pritom tonući na tabeli sve dublje i dublje, niželigaš iz predgrađa pobuđuje sve veći interes, ne samo mostarske nego i šire javnosti.

U MODI JE RUKOMET

Zbog klupske politike s kojom se ne slažu, navijača Veleža, popularnih Red Army, na tribinama stadiona u Vrapčićima nema još od prošle sezone. I oni najzagriženiji koji su Veležu pružali podršku u najtežim trenucima danas više ne dolaze na utakmice. Kažu, tako će biti sve dok ne vide organizacijske promjene u klubu i želju da se stvari postave na zdrave temelje. Do tog trenutka, Red Army će podržavati one za koje smatraju da su na pravom putu. A u ovom trenutku, u Mostaru je u modi rukomet. Red Army, vrlo bučno, svaku utakmicu sa tribina bodri rukometaše Veleža koji su članovi Prve lige Federacije - Jug.

(zurnal.info)

U TOTALU

Pedeseti MESS – puni krug i natrag sa Future Messom

Future MESS - zadnjih par godina programski segment MESS-a, mišljen možda kao depandans sistemski nelojalnih poetika. Od naredne jeseni najavljen je kao uporedni MESS festival, što će valjda biti savjest real MESS-a.

Dino Mustafić – direktor festivala, reditelj, intelektualac, konačno je MESS odredio kao mainstream, tako da smo načisto... Uostalom, permanentna revolucija nema smisla. U najkraćem „elitizam“ i subverzija - što je, podsjetimo, proklamovani (festivalski) cilj. Demokratizacija dasaka što život znače. Nadajmo se kako će amputirani (Future) MESS imati neke svoje proteze kako bi nadvladao sveopštu društvenu poštapljenost aktuelne umjetnosti.

Bojan Munjin – čovjek je koji od svake četvrti stola napravi krug. Moderator MESS-ovih (kvazi)kritičkih panela, pozorišni novinar i kritičar, politolog i Zagrepčanin. Sklon da prešuti po koju očitu stva, ali to čini sa namjerom da inspiriše raspravu i bude dragi gost. Ako postane četvrti hrvatski predsjednik ideja direktne demokratije ne gine budućnosti Republike.

IDIOT

Udesno lijevom stranom - Prva predstava MESS-a, ukrajinskoga reditelja na glasu, Andreja Žoldaka, po Životu s idiotom Viktora Jerofejeva. Igra na kartu sveopće kakofonije, kapitalizma i šizofrenije, ukratko; tranzicije i seksualnosti sa podvojenjem ličnosti koju akteri prenose kao autodidakti autoritarnih režima. Predstava je u(ne)ređena tako da ne zahtijeva od publike cjelovit umjetnički dojam. U suštini konzervativne ideje života u ovoj se predstavi zastupa ekstremno lijevim izvođačkim techne (τέχνη). To je, uostalom, potvrdio i direktor rumunskoga pozorišta koje je produciralo ovu predstavu. Može biti malo čudno, zar ne.

Trojstvo na kvadrat – Sa Pippom Delbono sve je na mjestu. I stolica i poigravanje flašom i ekstatično razglasavanje bola za drugima ali ne i za sobom. Šta Vam, uostalom, preostaje kada imate HIV, osim Priče u junu - igre do kraja života. Ako ste, pak, još i budista – sami ste na sceni i u uvjerenju. Međutim, budete li pride homoseksualac – to ćete morati kriti od svoje mame. Uostalom, imate li omiljenoga glumca u raji sa stažem od 45 godina u ludnici?

OBREZIVANJE

Farma u Pećini - češka pozorišna trupa na privremenom radu u Slovačkoj, igra Čekaonicu na željezničkoj stanici sa koje su slovački jevreji deportovani a koja je dodijena trupi kao radni prostor. Predstava kroz vrata od kupea/ormara otvara pitanja o sjećanju i odgovornosti za sjećanjem. Uzgred, propituje gdje bi nam bio kraj kada bismo denuncirali svako mjesto gdje se zadesimo. I sve to, opjevano, u muzici i igri. Nešto kao postdramski manirizam.

Passé – Elijahova stolica, zgodno štivo Igora Štiksa u produkciji Jugoslovenskog dramskog i MESS-a. Sarajevo kao topologija svijeta. Nije li previše? Potvrda Lešeka Kolakovskog. Čini se da je za ovakve predstave kasno. No, hvala Vlastimiru Đuzi Stojiljkoviću za ulogu ključara sarajevske sinagoge.

DOKLE, BRE

Trst je naš – Kada bi Festival MESS barem jedne godine sa svog elitnog spiska izostavio Paola Megellija i/li barem Damira Zlatara Freya dobio bi na kvalitetu bez ijednog jedinog uloženog (p)feninga. Ovogodišnji Magellijev remix Čehova O, ljubavi čak je i zvanični site MESS-a ocijenio sa - katastrofa. Teško je šta umnije dodati. Osim, pijeteta koji smo iskazali za jugoslovensku dijasporu Slovenske drame tršćanskoga pozorišta.

Ivan veliki i Perica mali – Nije ilegalac, niti otpisani, objektivno Frey zbori, apostol je aktivista – angažirani vjernik: jedina riječ i trenutak u Zlatarevoj (Damir Zlatar Frey 'n' INK Pula) predstavi Salome a da valja. Ostalo je kako mali Perica zamišlja Wagnera. Ili pak, kako su pisoari progutali pozorište. S tim da Perica nije Frey a Frey nije Nietzche, a pisoar više nije umjetnost, kako već potvrdi Jan Lauwers u jednom svom autorskom tekstu...

USAMLJENI GLASOVI

Gluma za vozačku Alme Terzić - Ovogodišnja selektorica Future MESS-a, Selma Spahić, nakon što je svojim inscenacijama ovjerila svako od sarajevskih pozorišta i ušla među vel'ke još uvijek nije nadmašila svoju diplomsku predstavu (Buđenje proljeća), sudeći bar po pažnji publike a manje medija. Ali umjetnost ili manufaktura, pitanje je sad... Ipak među svim znanim i neznanim sudionicima jubilarnog MESS-a, uloga Alme Terzić u predstavi Kako sam naučila da vozim ostaće upamćena...neko vrijeme, sigurno.

Sanjari na mikrofonu – Najčešći rekvizit na ovogodišenjem MESS-u bio je mikrofon. Budući je video u izvjesnoj hipokriziji, mistifikacija glasa voltama je dobrodošla.

Činovnička literatura Musila, kako je neki zapaženi autori kvalificiraju, u mikrofonskoj upotrebi Miloša Lolića, mlađanog beogradskog reditelja, je tek jedan fensi registrator.

MAGOVI

Zenička Kuća jelena - „Čuvajte se, svijet vam neće pomoći“. Bio bi motto predstave Kuća jelena Jana Lauwersa i njegove Needcompany igrane u BNP-u Zenica. U pitanju je fantazmagorična storija, potaknuta stvarnom smrću dok su postojeće kuće jelena izvjesnost smrti same. Lauwers, autor teksta, režiser, modelira predstavu kao dekonstrukciju same naracije, ostavljajući šansu životu na onoliko načina koliko može proigrati priča. Kao što jutro osporava svaki san. S tim u vezi i njegova je scena, puna od razrijeđenog zraka, nalik dnevnom boravku u koji nikada ne unesete velike komade namještaja ali u kojem prebivaju jeleni ili statue afričke umjetnosti (kako je to bilo u Izabelinoj sobi, igranoj na prošlogodišnjem MESS-u).

Kean, Volksbuhne am Rosa-Luxemburg-Platz – nešto kao cjelovečernji koncert za solistu i ansambl. Četiri sata i dvadeset minuta uz jarbole Danske, Britanske i Evropske zastave, po tekstu Alexandrea Dumase Starijeg i Die Hamletmaschine Heinera Müllera. Zavodi Kean, mladić iz industrijske Engleske, režira Frank Castorf nostalgičar iz DDR-a, okićen Zlatnim lovorovim vijencem MESS-a. Tragedija genija i malograđanske publike u pop-kulturalnoj retrospektivi Franka C. Koji gaji jednake simpatije prema Sir Mick Jaggeru i globalnoj solidarnosti koju personificira Hugo Chávez. Pa, ipak, predstava o Edmundu Keanu, razvratniku i rasipnom interpretatoru Shakespearea početkom 19. stoljeća, našla je barem vjernu kopiju u glumcu Alexanderu Scheeru, koji i van scene može biti njegov autentični nasljednik. Castorfova nategnuta scenska zabava, relaksirana songovima, pa podvlačena prenaglašenim monolozima kao valjda neminovnošću u njemačkom teatru glavne struje, u najkraćem je vodvilj između stražarskih kućica SSSR-a (u koje se ugurava ansambl buržoazije) i crucifixusa, raspeća samoga čovjeka, Keana.

ISTRAŽIVANJE POSRBICA

Proklet bio izdajica svoje domovine – Oliver Frljić, reditelj Bakhi, traži Hrvata među Slovencima. Uz to, raspituje, kako da ste toliko pametni a zemlja vam u kurcu dvadeset godina. I, najprije, kako da ste vi najviše najebali..? Osim ovoga segmenta predstave, Frljić trača scenske radnike: Ristića, Sokolovića, Dragojevića i još neke... Spisak, dakako, nije konačan jer sve, nažalost, ima svoju granicu.

Generacija '91-'95 – Ništa su smjehotresne suze po Dežuloviću šta su stvarne ispovijedi rođenih '91 – '95, natruščika u predstavi Boruta Šeparovića: u konačnom - jebo sad hiljadu dinara - istraživanje posrbica u hrvatsko-bošnjačkom ratu koji završi kao fudbalska igra (a tako je nekako i počeo). Gloria mundi! Iako polovina predstave ima ispovjedni karakter, okrugli sto o ovoj predstavi zauzeo je naročito mjesto – po emocijama i po onome koliko su naše ličnosti tek krhke slagalice konfigurirane etno–nacionalnom stihijom, ma koliko mi tome prkosili. Egzaltirano kazivanje dvanaest mladića ove predstave nasuprot kazalištu kao ciničnom mediju, kako reče Borut Šeparović, rezultiralo je plačem jednoga mladića jer je pokušao govoriti o iskustvu prešućivanja identiteta koji je dobio u naslijeđe. Izgleda, svako od nas je pomalo Srbin. Fakat.

IME

Fragmenti ljubavnoga diskursa – po Barthesu, u interpretaciji varšavskoga Teatra Dramatyczny, ludičko je istrajavanje na ulogama dvije žene i dva muškarca. Očito, jedne drugačije ćudljive glume - u ljubavnome vakumu – možda prije u samome imenu (ljubavi) nego li u diskursu. Jedinke oslobođene artificijelnog personalizovanoga mnoštva, intoniraju zagubljenu osamljenost vlastitosti.

A kad je već ime (onoma) u pitanju, za nas stiješnjenjene u bhscg... jeziku tek ovlašan dodir sa drugim slavenskim jezicima mogao bi biti prilično oslobođenje. Primjeri su brojni a tek elementaran prevodi našu ljubav na poljsku miłość. Pored svega toga ova je predstava priuštila možda najsmjeliju festivalsku scenu - djevojke na tipičnoj british telefonskoj govornici koja kao da leti kroz oblake nalik Alisi u zemlji čuda. I pitanje: „Voliš li moje tabane..?“

„Spašavaj se ko može“ nije loše za naslov – zove se predstavu belgijske trupe tg STAN (Stop Thinking About Names), rađene po Bernhardu (i Barthesu). Troje aktera, sami svoji majstori, bez rediteljskog diktata igraju mizantrope glumeći mizantropiji nasuprot. Ovaj pozorišni komad je 'inspirisan' narastajućom ksenofobijom u Evropi koje, priznaju, ni sami nisu pošteđeni. Komično, na okruglome stolu ove teatarske grupe, glumci (to jest, dvije žene) su se preobratile u likove svoje predstave izazvavši međusobno žučnu raspravu koja se u najkraćem svodi na – Jezik (i identitet) - pro et kontra. Ostaje za utjehu iskaz glumice Jolente De Keersmaeker da je ubijanje malograđanina u sebi njen životni projekat.

BEZ STVARNOSTI

Apstrakcija vs. Materijalizacija - Zemlja bez imena, monodrama jasnih koreografskih impulsa, berlinske rediteljke Lydiae Ziemke u izvođenju londonske glumice Lucy Ellinson, po tekstu Deae Loher. Radnja predstave ključa u srednjovječnom žensko tijelu na relaciji od slikara R. (Mark Rothko) do grada K. (Kabul, Kandahar, Kirkuk...izbor je Vaš). Otprilike, apstraktno slikarstvo se materijalizuje prašinom grada i obrnuto, uz par konstatacija, tipa: da tuga briše individualnost ostavljajući je pješčanoj površini očaja i da je uživanje ljepote povezano sa infantilnom žudnjom za sigurnošću.

Soba – uznemirujući i napučeni osjećaj tajnovitosti čijem odgonetanju bi možda najsmjelije priskočili odrasli dječijeg talenta. Tim prije je što je sav scenski vidokrug prozor stambene zgrade iza kojega se dešava netransparentna radnja u kojoj učestvuju doslovno – likovi sa hiper-ralističnih maskama, lišeni doslovne identifikacije (imena, zanimanja...). Takvome artikuliranju teksta Harolda Pintera, dvojca (od šest uloga) Tatrinoa Giullare ide u prilog sam tekst pa je credo ovoga teatra da tekst vodi predstavu sasvim zadovoljen. Uostalom, Pinter kaže da „stvar nije nužno istinita ili lažna; može biti oboje, istinita i lažna“.

ON THE END

Posljednja Krapova traka – autor ovih redaka nije gledao. Neka mu halali Bob Wilson. Šteta da se niko nije usudio napraviti ozbiljniju 'anketu' o tom ostvarenju.

Publika - već odavno se u pozorištima ne gura za stajaće mjesto i ne sjedi na stepeništu. To su već bila neka druga, romantičnija vremena. U autobusima koji voze na višesatnu pozorišnu ekskurziju u Zenicu, bude više nego dovoljno mjesta.

Off Off MESS-a – Ove godine na Messu nije bilo antičkih klasika ali je bio jedan takav lik. Davno je bilo, još za vremena Olimpijade, kada je Feliks Pašić ovjenčao filmskom trakom “Ovidija iz Graba”. Antički čovjek, Sinan Gudžević, pojavio se kao promoter knjige - paz’te sad - o fudbalu, autora Boža Koprivice, dramaturga. I zborio je nadahnuto, rječito, prizivajući slike i prilike, zaskačući događaje mimoilazeći stvarnost, svjestan valjda da je ona iz antičkih dubina ništavna.

(zurnal.info) 

Činilo mi se da su tog dana baš svi shvatili da je gotovo, da više nema natrag

Bio sam dijete i živio u Vojvodini. 09.11.1993. godine u našoj je kući bio jedan od najpotresnijih dana. Vijesti su objavile da je srušen Stari most u Mostaru. Od tog trenutka telefon je neprestano zvonio. Zvali su rodbina i prijatelji iz Beograda, Sombora, Novog Sada. Bili su uplakani i neutješni. Sutradan, u školi, prvi put mi se dogodilo da su sve moje kolege suosjećale sa mnom kao da nas je iznenada povezala teška zajednička nesreća. Sjećam se, bio sam dijete, ali se jako dobro sjećam koliko mi je sve to čudno djelovalo. Činilo mi se da su tog dana baš svi shvatili da je gotovo, da više nema natrag.

NEMA VIŠE

Nema više Jugoslavije i neka je nema. Nema više Mostara. Nema Bosne i Hercegovine. To, zapravo, i nisu geografski pojmovi. To su ideje sačinjene od naših sjećanja i osjećaja. A te su ideje početkom devedesetih ubijene nekoliko puta. Bosna i Hercegovina kao ideja umrla je dva puta. Prvi put kad je srušen Stari most. A drugi put dvije godine kasnije u Srebrenici. Ta su dva događaja zacementirala smrt Bosne i Hercegovine kao Jugoslavije u malom. Tim je događajima zatrta svaka pomisao na tu i takvu viziju Bosne i Hercegovine. Ostatak ubijanja BiH obavljan je u koncentracijskim logorima. Dokusurena je smrću naših najbližih. Nad lešem se danas iživljava ko stigne, navijači sa nacističkim zastavama, džankiji koji zapišavaju spomen obilježja, političari koji slažu nemoralne koalicije, susjedi koji pljunu na vaš trag u prolazu, četnici, ustaše, balije, ološ sa sve tri strane.

GRAD ZA UMIRANJE

09.11.2010. godine listao sam dnevni tisak. Godišnjica rušenja Starog mosta simbolično je pomenuta. A taj je datum za Mostar vjerovano najznačajniji dan u njegovoj povijesti. Tog je dana, prije 17 godina, nepovratno nestao Mostar kakav smo znali. Taj je čin u paramparčad razbio ideju Jugoslavije i ideju da možemo proći koliko toliko lišo sa svim što se do tada dogodilo. Naprosto, u povijesti, postoje simoblički događaji, koji zacementiraju sudbinu jedne političke ideje. Rušenje Starog mosta simbolički je uništilo ideju Jugoslavije. Sa tom idejom nestao je i Mostar, koji se dičio jugoslavenstvom i crvenim dresom. Tog i takvog Mostara više nema i nikad ga više neće ni biti. Od tog dana, 09.11.1993. godine Mostar postaje ovo što je danas. Poligon za nacionalnu mržnju i kriminal svake vrste. Grad u kojem se umire od raznih bolesti, a najviše od tuge.

(zurnal.info)