Lideri dvije najveće stranke u RS potpisali su platformu po kojoj će tražiti promjene rješenja u sistemu raspodjele prihoda od indirektnih poreza, preko izmjena Izbornog zakona, promjene spoljne politike, redukcije oružanih snaga BiH, reorganizacije “Elektroprenosa BiH”, do sređivanja stanja u javnom rtv servisu BiH Lideri Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Srpske demokratske stranke (SDS) Milorad Dodik i Mladen Bosić parafirali su danas u Banjoj Luci političku platformu o zajedničkom djelovanju na državnom nivou. Oni su najavili da će ovaj dokument biti potpisan nakon što ga potvrde najviši organi njihovih stranaka. Novi politički saveznici, ako je suditi prema utvrđenom dokumentu, u budućnosti će tražiti promjenu funkcionisanja skoro svih institucija na državnom nivou, prvenstveno u pravcu njihovog slabljena. Dodik i Bosić poručuju da “aprilski”, “butmirski” ili bilo koji drugi paket ustavnih promjena predloženih u prošlosti ne može biti osnova za buduće pregovore o ustavnim reformama u BiH. Oni jesu za provođenje presude Suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju “Sejdić-Finci”, ali poručuju da bi bilo kakve radikalnije promjene Ustava BiH morale biti potvrđene na referendum u RS. Referendum u RS, dodali su, biće proveden i u vezi sa ulaskom BiH u NATO. Dodik je, doduše, priznao da taj referendum ne bi obavezivao državu BiH, ali da bi bio obavezujući za RS kao njen sastavni dio.
ZAVRŠETAK BONSKE FAZE
U platformi se još navodi da su SNSD i SDS opredijeljeni da nastave politiku nepriznavanja nezavisnosti Kosova. Dodik i Bosić u detalje su utvrdili buduće političko djelovanje na državnom nivou, najavljujući da će tražiti promjene rješenja u sistemu raspodjele prihoda od indirektnih poreza, preko izmjena Izbornog zakona, promjene spoljne politike, redukcije oružanih snaga BiH, reorganizacije “Elektroprenosa BiH”, do sređivanja stanja u javnom rtv servisu BiH. Dodik i Bosić smatraju da je “domaćim institucijama neophodno vratiti puni institucionalni i demokratski kapacitet u odgovornom vršenju vlasti i da je neophodno zatvaranje OHR-a i drugih oblika međunarodne uprave”. Za njih je “period upotrebe ‘bonskih ovlaštenja’ završen i svim osobama kojima su, neargumentovanim odlukama visokog predstavnika, oduzeta ili ograničenja ljudska prava, ona moraju odmah biti vraćena”.
Za SNSD i SDS je reforma pravosuđa neuspio projekat, a Tužilaštvo i Sud BiH, kao i Visoki sudski i tužilački savjet su neustavne kategorije, “koje su od svog nastanka indukovale nove problem u BiH”, pa je potrebno raditi na lustraciji pravosuđa. Dodik i Bosić traže i da se preispitaju ranije odluke visokog predstavnika, između ostalih i one koje se odnose na način odlučivanja u Savjetu ministara BiH. Kada je riječ o raspodjeli državne imovine, novopečeni saveznici smatraju da se to pitanje mora riješiti na teritorijalno-funkcionalnom principu, ne narušavajući postojeća prava RS. Oni tvrde da i da nije moguće povećanje državnog budžeta na štetu RS.
DRŽAVNA ZAJEDNICA
Dodik je novinarima rekao da usvojena platforma ima za cilj da olakša proces formiranja vlasti na državnom nivou, dodajući kako će ostalim strankama biti ponuđeno da se u BiH formiraju institucije koje bi bile u funkciji građana. Za njega je BiH “izvedena državna zajednica, u kojoj su osnovni faktori suvereniteta entiteti i tri konstitutivna naroda, a ne država BiH”, dodajući da će RS, kao jednu od strana potpisnica Dejtonskog sporazuma, na nivou BiH zajednički predstavljati SNSD i SDS. Lider SDS-a Mladen Bosić izjavio je da očekuje da u što skorije vrijeme ostali politički faktori u BiH počnu pregovore o formiranju vlasti na državnom nivou, dodajući da očekuje i skori sastanak Dodika sa liderom Socijaldemokratske partije (SDP) Zlatkom Lagumdžijom. On je potvrdio da su na današnjem sastanku razriješena “otvorena pitanja” između SDS-a i SNSD-a, navodeći da usaglašena politička platforma sadrži osnovne postavke njihovih političkih ciljeva, kada je u pitanju odnos prema BiH. Govoreći o raspodjeli funkcija u Savjetu ministara BiH, Dodik je kazao da bi od tri ministarska mjesta, koji u toj instituciji pripadaju Srbima, SNSD-u trebalo da pripadnu dva, a SDS-u jedna ministarska funkcija. “Ukoliko dobijemo četiri ministarska mjesta, a za to postoji mogućnost, spremni smo da to dijelomo sa SDS-om u paritetu”, rekao je Dodik. On je još kazao da mu nije poznato da se predstavnici SAD-a protive ulasku SDS-a u vlast na državnom nivou, navodeći da je SDS je na izborima dobila demokratski legitimitet i da može da učestvuje u raspodjeli vlasti. Dodik je istakao da se pri imenovanju predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH mora zadržati princip rotacije, ističući da stranke iz RS ne prihvataju da se u budućim ustavnim promjenama Savjet ministara BiH preimenuje u Vladu BiH.
MANDATAR VLADE RS 1. DECEMBRA
Konstitutivna sjednica novog saziva Narodne skupštine Republike Srpske trebalo bi da se održi 15. novembra, a mandatar za sastav nove Vlade RS biće poznat 1. decembra. Ovo je danas najavio novoizabrani predsjednik RS Milorad Dodik, koji bi na konstitutivnoj sjednici Parlamenta trebalo da položi zakletvu, kada bi i formalno trebalo da počne njegov predsjednički mandat. Dodik nije isključio mogućnost da SNSD i SDS uđu u koaliciju i na entitetskom nivou.
(zurnal.info)
Predsjednik Vlade Hercegovačko - neretvanske županije Srećko Boras, ministar gospodarstva Esad Humo, direktor i zamjenik direktora Agencije za privatizaciju Alija Tipura i Mihajlo Butigan razgovarali su danas s predstavnicima sindikata poduzeća 'Granit'. Budući da je presuda suda, kojom je vlasništvo vraćeno Vladi, postala pravosnažna, Vlada će u narednom razdoblju, na prijedlog resornog ministarstva, imenovati vršitelje dužnosti direktora i članova upravnog odbora, koji će u skladu sa zakonom nastaviti aktivnosti vezane za 'Granit'. Predstavnici sindikata izrazili su zadovoljstvo odnosom Vlade prema problematici poduzeća 'Granit', kazavši da su uvjereni kako 'Granit' i njegove zaposlenike, nakon svih poteškoća, očekuju bolji dani, priopćeno je iz Vlade HNŽ.
Kako nam je izjavio predsednik Sindikata preduzeća Granit, Mensud Ćosić, s obzirom da je preduzeće sada uvlasništvu države 67 posto, Vlada Kantona se sada založila da se prvo odredi Upravni odbor preduzeća, a zatim i direktor.
- Sada je malo lakše i izgleda da dolaze bolji dani za Granit. Očekujemo da će se ovo rešiti do kraja ovog mjeseca i da ćemo tada krenuti sa radom. Kada se bude odredio direktor, on će moći da traži obustavu stečajnog postupka, a samim tim radnicima Granita će biti omogućeno da započnu sa poslom- kazao je Mensud.
Inače, Mensud je najavio i pokretanje grupne tužbe protiv nalogodavaca koji su izdali naređenje da se izvrši upad u preduzeće u noći osamnaestog oktobra.
Da podsetimo, tada je grupa od oko 200 pripadnika specijalnih jedinica policije, upala u preduzeće i uz upotrebu pendreka, šok bombi i oružja i pretukla radnike preduzeća Granit koji su štrajkovali. Tom priliko je bilo desetak teško povređenih ljudi.
- Tražićemo pravdu na Sudu i videćemo ko je stavio potpis na naredbu da se izvrši napad na nas - poručio je Ćosić.
(zurnal.info)
Stranka demokratske akcije koju je osmislio, formirao i godinama vodio otac Bakira Izetbegovića želi sada da se predstavi okolini kao fini, kulturni susjed koji se zna izviniti i kada to niko od njega ne traži Izvinio se Bakir Alije Izetbegović na beogradskoj televiziji, doduše neoficijelnoj – B92, svim Srbima za zločine koje su počinili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ova vijest bi nekad, nešto, možda, i značila, ali danas ona nema ama baš nikakvu vrijednost. Pije vode koliko i podatak da je Jupiter pogodio još jedan asteroid. Možda i manje od toga, jer ovo astronomsko saznanje otkriva koliki značaj ta planeta ima za život na Zemlji. Jupiter, svojevrsni svemirski usisivač, svojom gravitacijom privlači asteroide i drugi galaktički otpad koji kola sunčevim sistemom. Jednostavno rečeno, žrtvuje se da bi nama bilo dobro.
BAKIR LIKES CACO PROFILE
A, šta je to usisao mladi Izetbegović? Za šta se on žrtvovao? Šta je čovječanstvu, ili Balkanu, pa čak i amebama značilo beogradsko izvinjenje Alijinog sina Bakira? Istog onog Izetbegovića koji je išao na dženazu Mušanu Topaloviću po zlu poznatom Caci, kada je gomila raspamećenih nacionalista, predvođena fantomskim Zelenim beretkama, prenosila kosti jednog zločinca na groblje gdje su smješteni posmrtni ostaci pripadnika one iste Armije RBiH, u čije ime se izvinjavao. Pokopanog tek nekoliko metara od mezara i spomen muzeja njegovog oca. Istog onog Cace koji je Srbe, ali i druge stanovnike opkoljenog Sarajeva, vodio da kopaju rovove, a onda ih vezane bacao u Kazane, ničim obilježeno stratište, tik iznad glavnog grada Bosne i Hercegovine. Pritisnut osudama javnosti, lagao je tada Bakir kako nije bio na Cacinoj sahrani. A bio je. Imaju svjedoci, postoje fotografije, video snimci. Da nije bilo ove beogradske epizode, zauvijek bi ostalo nejasno zašto je petljao mladi Izetbegović. Za čiji račun je onomad želio ostaviti dojam normalnog, demokratski orjentiranog političara u nastanku, da ne kažemo budućeg pronosioca liberalne misli u regionu?
Sada je, ipak, sve mnogo jasnije. Bakir Izetbegović je muslimanski Čedomir Jovanović. Neopterećen je prošlošću, ima savršen background, okružen je vrhunskim intelektualcima, njegov društveni status isključivo je proizvod vlastitog rada i beskompromisne borbe za istinu, a protiv korupcije i kriminala. Bakir Jovanović, političar budućnosti!
Ili možda i nije. Možda je on samo, što bi rekao Nick Cave: Another Blade Runner, još jedan replikant iz SDA – inkubatora. Štancaju ih tamo kao praline na proizvodnoj traci – privlačne, slatkorječive, zavodljive, visokokalorične bombonice. Otrov u šarenom celofanu i leglo karijesa koji ćemo lijepo upakovati kada odemo Beograđanima u goste, zaviti u sjajni celofan sa prikladnom posvetom na kojoj piše: Sorry zbog zločina!
SOCIOPAT U SUSJEDSTVU
Kao da je zločin nepoznata bolest koja neznano kako dođe, napada samo određene skupine ljudi i jednako nejasno ode, ostavljajući pustoš i rasturene živote iza sebe. E, nije! Zločin je posljedica politike koju je devedestih godina prošlog stoljeća promovisao i Alija, otac Bakira Izetbegovića. Politike koja je pod maskom najbolje, demokratske budućnosti obećavala doba zlatnih kašika. Ubrzo se ispostavilo da su na pladnjevima naše glave, a da su zlatne kašike u rukama probranih i da imaju dimenzije lopate Alije Sirotanovića. Po potrebi je ta politika proizvodila cace, ćele, juke, tigrove, vukove, labudove..., sve upakovane u patriotski celofan. Kada je patriotizam izgubio na vrijednosti SDA je izbacila na tržište nove, tranzicijske modele: šaje, ševe, šete..., bičakčiće i brankoviće razne. Zločince, ratne pljačkaše i bandite zamijenili su privatizacijski lopovi i tranzicijski ološ. Ratne zločine zamijenili su privatizacijski. Ubice i neizlječive sadiste zamijenili su lopovi i banditi. Društvena imovina je postala privatna, vlasništvo odabranih desetak-dvadeset porodica. Opljačkana je državna imovina, nestale su milijarde doniranih sredstava, potomci odabranih otišli su u poznate svjetske škole i donijeli prestižne diplome.
Ratni gospodari smrti i poratni vlasnici naših života, sada bi da postanu čede jovanovići. Stranka demokratske akcije koju je osmislio, formirao i godinama vodio otac Bakira Izetbegovića želi sada da se predstavi okolini kao fini, kulturni susjed koji se zna izviniti i kada to niko od njega ne traži. A susjedi vole takve. Imaju svoje problem i njih ne interesuje što je taj uglađeni gospodin sociopat. Luđak koji je rasprodao porodično imanje, ženinu djedovinu propio, koji je i svoju djecu stavio pod hipoteku, uništio njihovu budućnost, a ženu prodao u bijelo roblje. Zaboravili su susjedi besane noći kada su zatvarali prozore i ispod glasa govorili: Eno, opet se tuku, neko bi trebao zvati policiju...
Susjedima možda to nije važno jer ni oni nisu ništa bolji, a na globalnom tržištu laž je uvijek tražena roba. Ovdašnji vlasnici manufakture laži to znaju najbolje. Proizvode i prodaju svakom koje spreman da to kupi.
Jučer je to bio patriotizam, pa neoliberalizam a sada se traži politika pomirljivosti i dobrosusjedstva.
Ali, kako kažu Laž vrijedi onoliko koliko su ljudi spremni da povjeruju u nju. Ja ću u ovu, Bakirovu, novu SDA laž povjerovati kada mlađahni Izetbegović ode na Kovače, prouči fatihu svom ocu i časnim pripadnicima Armije RBiH koji su poginuli braneći svoju domovinu, i zatraži da se Cacin mezar izmjesti sa Šehidskog mezarja. Dakle, nikad.
(zurnal.info)
Akcija hapšenja Ratka Mladića u srbijanskim medijima izazvala je veliku pažnju. Ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić, neposredno po okončanju akcije, izjavio je da su ovo uobičajene aktivnosti koje se sprovode na njegovom hapšenju. Slučajno, ili namerno, ovaj “performans” je izveden pred dolazak Serža Bramerca u Srbiju. Vlada Srbije nudi deset miliona eura za informacije o Ratku Mladiću, dok je više od milion njenih građana ispod granice siromaštva. Na teritoriji Srbije se šetaju lovci na glave. Hoće li doprineti u hapšenju Ratka Mladića i da li će on uopšte biti uhapšen? Redakcija Žurnala o ovim pitanjima razgovarala je sa profesorom Zoranom Dragišićem sa Fakulteta za bezbednost u Beogradu
Da li je ovo bila planirana akcija sa realnim informacijama koje su eventualno mogle dovesti do nekakvih informacija ili čak Mladićevog hapšenja, ili je ovo bila još jedna “parada” u kojoj Srbija želi da prikaže saradnju s Haškim tribunalom i to pred dolazak Serža Bramerca?
- Ivica Dačić je već rekao da je ovo bila uobičajena aktivnost. Dakle nije bilo nikakve potrage za Ratkom Mladićem, već nekakva uobičajena aktivnost. Sa druge strane, to se jako eksploatisalo u medijima, pa je to bio jedan performans sa kojim je trebalo pokazati da se ozbiljno traga za Ratkom Mladićem. Ne znam zaista za čim se tragalo, jer bih morao da imam ista saznanja kao i oni koji su tragali za Mladićem. U ovom trenutku je to jako teško proceniti, ali ostaje činjenica da je podignuta velika medijska prašina i da praktično niste imali nikakav vidljiv rezultat. Dakle, ostaje utisak da je sve ovo odrađeno zbog dolaska Serža Bramerca.
U svetu se inače ovakve operacije obavljaju u najvećoj tajnosti. Da li smatrate da je brzo curenje informacija zapravo unapred planirano, kako bi se podigla medijska pažnja?
- To je teško sa sigurnošću reći, mada se stiče takav utisak. Rezultata nema, Mladić je još uvek na slobodi. Dakle jedini pravi rezultat bi bio Mladić u Hagu. Sve ostale priče o nekakvoj saradnji sa Haškim tribunalom zvuče neozbiljno. Moj utisak je da je ovo bilo isplanirano da se napravi medijska priča. Ovo je do sada toliko puta rađeno da već počinje da bude otužno. Ako Ratko Mladić ikada bude uhapšen to će biti vest koja će se čuti kao već gotova stvar. Dakle, Ratko Mladić je uhapšen, na putu je prema Hagu, ili nešto slično, ali činjenica je da se to neće desiti pred tv kamerama.
NEMA HAPŠENJA UZ KAMERE
Koliko medijska prašina ugrožava ovakve akcije?
- Mediji u svakom slučaju smetaju ljudima koji rade na hvatanju Ratka Mladića, jer putem medija često mogu da procure informacije koje su od velikog značaja za njegovo lociranje i hapšenje. Samo prisustvo novinara, tv kamera prilikom aktivnosti koje se sprovode prilikom akcija značajno otežava rad ljudima koji neposredno rade na tome. Siguran sam da bi oni bili najsrećniji kada novinarskih ekipa ne bi bilo prilikom ovih akcija. Međutim, sa jedne strane imate ljude koji rade konkretan posao na traženju Ratka Mladića, a sa druge strane su političari koji pokušavaju da iz toga izvuku nekakav politički benefit.
Koliko će podizanje nagrade na 10 miliona evra pomoći hapšenju?
- To je izazvalo dosta negativne reakcije u Srbiji. Ovo je bila očekivana reakcija građana, jer činjenica je da u Srbiji ima milion nezaposlenih, preko milion koji žive ispod granice siromaštva, a vi nudite deset miliona za informaciju o Ratku Mladiću. Sa druge strane, mi već imamo obaveštajno-bezbednosni sistem, imamo policiju, imamo sve ono što se finansira iz budžeta i na kraju krajeva čiji je posao da se bave tim pitanjima. Cela ovo priča oko tih deset miliona je izazvala veliko ogorčenje, a ne verujem da je bilo koga u Hagu, posebno ne Tužilaštvo i glavnog tužioca Serža Bramerca ubedila da je Srbija napravila neki korak napred u traženju Ratka Mladića.
Kada je realno očekivati hapšenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića?
- To niko ne može reći. To se možda može dogoditi večeras, a možda i nikada. To koliko su blizu toga znaju samo tužilac Vukčević i ljudi koji neposredno rade na tome, možda predsednik Tadić ili ljudi iz Saveta za nacionalnu bezbednost. Da bih procenio kada će se to desiti, morao bih da imam informacije koje poseduje svega nekoliko ljudi u Srbiji. Sa druge strane, mislim da je to dobro, jer ako bi se te informacije proširile, to bi mogućnost hapšenja Mladića učinilo manjom. E sada, pored operativne sposobnosti naših službi, tu je i veliko pitanje političke volje. To je jednačina sa puno nepoznatih i nemoguće je na nju odgovoriti tako jednostavno.
Smatrate li da Srbija zapravo igra taktički i da će na kraju svoju obavezu predstaviti kao čin dobre volje i predati optuženike u ključnom trenutku pred sam ulazak Srbije u EU?
- Ne verujem da su naši političari baš tako daleko otišli. Pokazali su do sada da baš i ne raspolažu sa takvim sposobnostima. Put Srbije do EU je jako dalek, a pogotovo ako se uzmu svi problemi sa kojima se suočava Evropska unija i problemi sa kojima se suočava Srbija. Toliko daleko planirati unapred...To ne mogu ni mnogo bolji vizionari i puno sposobniji političari od ovih iz Srbije.
BLACKWATERS SU KATASTROFALNI
Da li je tačna informacija da su u Srbiji stigli najveći lovci na glave Blackwaters?
- Tu informaciju su demantovali svi srpski zvaničnici. Mada, sa druge strane su oni mnogo toga demantovali, pa se ipak dogodilo. Ako su oni zaista ovde, to bi bila katastrofa za našu zemlju. Ne postoji nikakav pravni osnov da to oni rade ovde, jer Srbija nema Zakon o privatnim službama bezbednosti za vlastite, a kamo li da se dopusti da neka strana firma sa oružjem dođe u Srbiju i traži haške optuženike. To bi definitivno bio akt direktnog poništavanja suvereniteta Srbije. Nadam se da ih ovde nema, a ako ih ima to je definitivno katastrofa.
Kolika su oni opasnost po bezbednost građana Srbije, ako uzmemo u obzir činjenicu da su već imali probleme u Iraku i Afganistanui zbog ubistava civila?
- Ako bi oni zaista došli, to bi predstavljalo veliku opasnost po građane Srbije. Pokazalo se da te firme ne rade baš dobro. Blackwaters je promenio ime zbog problema u Iraku. Druga stvar, ja zaista ne znam šta bi oni to mogli da urade više nego što su naše snage u stanju da urade. Naše službe, ako je verovati našim političarima, već godinama tragaju za Ratkom Mladićem bez ikakvog rezultata. S druge strane, Srbija ima Specijalnu antiterorističku jedinicu (SAJ) unutar policije, ima Specijalnu protivterorističku jedinicu unutar Žandarmerije, ima specijalnu brigadu vojske u kojoj su svi mnogo sposobniji i opremljeniji nego što je Blackwaters za izvršenje takvih zadataka. Ne vidim šta bi ta firma radila u Srbiji. Drugo, njihovo prisustvo bi bilo potpuno protivzakonito, tako da ako bi se oni pojavili ovde, naša država bi morala da ih odmah pohapsi. Inače ja ne verujem da su oni ovde, jer mi je to nerealno, ali to samo po sebi pokazuje koliko je bila nepromišljena odluka Vlade Srbije da poveća tu nagradu na deset miliona i koliko je uopšte bila nepromišljena odluka da se raspiše bilo kakva nagrada.
(zurnal.info)
Uređivački kolegij bivšeg magazina "Dani" izdao jesaopćenje za javnost radi valjanog, istinitog i potpunoobjektivnog informiranja javnosti o prelasku magazinaDani" iz vlasništva izdavačke kuće Civitas u vlasništvoOslobođenja".
-Već drugi put zaredom "Oslobođenje", ovoga puta iz pera ne samo glavne urednice nego i čitave “redakcije”, neumjesno se služi imenom Ivana Lovrenovića, pokušavajući mu imputirati kršenje usmenog dogovora postignutog prilikom posjete glavne i odgovorne urednice "Oslobođenja" redakciji "Dana", s namjerom da se uposlenicima “poželi dobrodošlica u Oslobođenje”, navodi uređivački kolegij bivših "Dana".
Smatraju kako "ova slikovita konstrukcija prikriva da je prilikom iskazivanja “dobrodošlice u Oslobođenje” uposlenicima "Dana" otkriveno da je prodan/kupljen "samo brend“, a ne i ljudi koji su taj brend godinama gradili, te da je Ivan Lovrenović prihvatio ulogu v.d. glavnog i odgovornog urednika "Dana", ali pod jednim striktnim uvjetom - da za to ima podršku postojećeg tima, s kojim će nastaviti praviti list".
-To sve nije spriječilo glavnu urednicu "Oslobođenja" da to već sutra, bez konsultacije s bilo kim, objavi kao gotovu vijest, kao što joj ni nakon objavljivanja te informacije nije bio problem samovlasno naručivati priloge i angažirati suradnike za priloge u "Danima", dodaju u Uređivačkom kolegiju "Dana".
Ocjenjuju da je time uredniku i Kolegiju "Dana" jasno stavila do znanja koliko drži do autonomije buduće uređivačke politike "Dana", kao i do njihovih urednika, a sve to u trenutku dok je kompletan kolektiv "Dana" tražio pregovore s vlasnikom "Oslobođenja" o osnovnim uvjetima koje je bilo potrebno osigurati da bi se nastavio njihov angažman u pripremi i izdavanju "Dana" u okviru izdavačke kuće "Oslobođenje".
(Fena)
Nakon što smo objavili tekst o korupciji i nepotizmu na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, redakciji Žurnala pristigle su brojne reakcije. Dekanat i dalje šuti na navode da su se pretvorili u vrlo profitabilnu visokoškolsku instituciju koja za milionske zarade preko studentskih džepova nikome ne polaže račune. Zato je, međutim, profesor Mehmed Jahić svojom gestom prema autorici teksta, kazao o sebi ali o ovoj instituciji, i više nego treba
Nakon objavljenog teksta o Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, na redakcijski e-mail Žurnala, između ostalog, stiglo je i pismo studenata koje potvrđuje naše pisanje o bahatom odnosu uprave fakulteta prema studentima koji se usude pobuniti što su njihovi džepovi postali glavni izvor milionske zarade fakulteta.
Riječ je o pismenoj korespodenciji studenata i dekana Ekonomskog fakulteta Veljka Trivuna, bolje rečeno njihovom pokušaju da sa dekanom razgovaraju o promjenama pravila studiranja i upisa u novoj 2010/11 školskoj godini.
"Mi Vas molimo i od Vas , kao i od odgovorne uprave očekujemo da ćete pozitivno odgovoriti na naš zahtjev i održati sastanak s nama u toku ove sedmice. Želimo da kroz partnerski i mentorski odnos (studenti-profesori) ostvarimo komunikaciju i smirimo strasti te dobijemo precizne odgovore i neka moguća rješenja za probleme s kojima se susrećemo", napisali su između ostalog studenti dekanu Trivunu 30. oktobra.
Na ovaj zahtjev dekan Trivun studentima piše: "Mogu vam slobodno reći da neću podleći Vašim kontinuiranim pritiscima i prijetnjama i zato upoznajem sve nastavnike oko Vaših zahtjeva..."
Nadalje dekan studentima sugerira "da se radi zaštite svojih prava obrate resornom ministru". "Što se mene tiče, završili smo svaki oblik komunikacije" poručuje dekan VeljkoTrivun svojim studentima.
IDITE U KISELJAK
Posljednji pasus u dekanovom pismu potvrđuje priču članova Vijeća studenata Ekonomskog fakulteta da svaki Trivunov odgovor završava ultimatumom. Tako i u ovom pismu Trivun sudentima na kraju pisma poručuje:
"Ako niste zadovoljni našom institucijom, iskreno vam sugerišem da se odmah prepišete na vrlo renomirane institucije u bližem okruženju, u Kiseljaku, Travniku, Istočnom Sarajevu". Dakle, poruka je jasna. Postoje dvije opcije: ili ništa ne pitaj, ili idi s fakulteta! Ne čudi onda što studenti tek na internetskim portalima i to anonimno progovaraju o svojim problemima. Dekanu je ionako svejedno šta pišu novinari, bar ako je suditi po dosadašnjim reakcijama. Studenti Ekonomskog fakulteta su još dobro prošli jer na Žurnalov zvaničan pismeni zahtjev za razgovor nikada nije stigao službeni odgovor. Na skoro pa ponizno insistiranje novinarke da se sastane s dekanom, stizali su odgovori ili da je dekan bio zauzet poslom, ili da je na putu...
Kada je kolega pokušao fotografisati unutrašnjost zgrade fakulteta, na ulazu ga je sačekala svita uposlenika. Otišao je i do dekana da pita može li fotografisati, da bi mu ovaj tek rekao: "Tako bi ti došao i mojoj kući da slikaš! Nije se dekan Trivun obazirao mnogo na opasku kako je fakultet javna institucije te da nije dekanovo privatno vlasništvo. Poslao je kolega naknadno i službeni zahtjev za dozvolu za fotografiranje. Ona službenica za odnose s medijima, što smo je danima zvali zbog obećanog razgovora s dekanom, saopćila je kako je novinarka Žurnala imala "veoma lošu komunikaciju" s fakultetom i na službeni zahtjev za fotografisanje nikada nije odgovorila.
ŠTA JE S REVIZORSKIM IZVJEŠTAJEM
Jedan od naših čitatelja nas podsjeća na revizorski izvještaj o finansijskom poslovanju Ekonomskog fakulteta u Sarajevu (posljednji ikada urađen) za 2004. godinu. Podsjetimo, revizori su tada utvrdili netransparentno trošenje milionskih iznosa koje fakultet zarađuje samofinansiranjem. Od 8, 2 miliona maraka, samo 1, 9 miliona fakultet je dobio iz kantonalnog budžeta. Sav preostali novac fakultet je zaradio od studenata.
Revizori su još tada upozorili upravu fakulteta na praksu da dodatni rad profesorima moraju plaćati kao prekovremeni rad a ne da im za taj posao isplaćuju visoke honorare. Upozorili su federalni revizori i na neuobičajenu praksu za javnu instituciju da neutrošeni novac deponuju u komercijalnim bankama i zarađuju na kamatama.
Taj je novac, podsjetimo, podijeljen uposlenicima u vidu beskamatnih kredita za stanove. Upozoreno je u revizorskom izvještaju i na enormno trošenje na službena putovanja, reprezentaciju...
Niko, naravno, nikada nije odgovarao za to a riječ je o milionskim iznosima na računu fakulteta. Zašto bi se onda sekirao profesor Mehmed Jahić zbog "prozivki" studenata o sumnjivim razlozima male prolaznosti na njegovom predmetu Finansijsko računovodstvo. Nije se nasekirao ni zbog pjesme koju su studenti o njemu napisali i postavili na Youtube a čiji refren kaže: Hoću da imam para kao Mehmed Jahić...
TRANSPARENTNI JAHIĆI
U tekstu o Ekonomskom fakultetu postavljeno je i pitanje da li je isključivo stručnost bila kriterij po kojem su se među nastavnim osobljem našla čak tri Jahića. Umjesto odgovora profesor Jahić je nakon objavljenog teksta telefonirao autorici i srdačno joj zahvalio?!
"Baš vam hvala za onaj naslov, neka se zna koliko nas Jahića ima po fakultetima, koliko smo pametni i obrazovani".
"Pa dobro, možda smo se malo poigrali s naslovom ali da li su vaše riječi krivo interpretirane, izvučene iz konteksta, zloupotrijebljene...", pitam profesora.
Nakon ironične zahvalnice, iako očekivana, nije uslijedila kritika.
"Ne, naprotiv! Vrlo korektno ste sve prenijeli. Samo ste trebali napisati i da sam vas ja jedini primio da razgovaramo", kaže profesor Jahić.
"Hajte, molim vas. Pa još trebamo da hvalimo nekog što razgovara s nama. Zar ne bi fakulteti, odnosno profesori trebali biti još transparentniji", pitam profesora Jahića.
"Ja sam uvijek bio transparentan, ja sam ponosan što nas Jahića ima toliko po fakultetima. Prvi Jahić koji se bude ženio daću mu vaš broj telefona".
"Šta želite da kažete", pitam jer nisam sigurna da sam uopće dobro čula.
"Pa, neka nas ima i više. A ko zna možda i vi budete kakva asistentica".
Donekle prihvatim šalu i kažem profesoru kako je to nemoguće, jer nemam veze s ekonomijom.
"Pa, možete biti asistentica na Fakultetu političkih nauka".
"Valja platiti 10.000 KM postdiplomski studij, profesore", pokušavam završiti razgovor i dalje oprezna jer čekam kritiku.
"Pa, Jahići su toliko bogati da bi vas oni mogli i školovati".
"Nema potrebe za tim", kažem profesoru uz molbu da okončamo razgovor jer pričam na mobitel i vozim.
Ako ništa sad bar vjerujem profesoru da se dobro osjeća kao Jahić.
(zurnal.info)
Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom
Ima već godinu i po dana kako je Bosna i Hercegovina „bogatija“ za jednog celebritya koji se vratio u mjesto svojih predaka, valjda ponukan onom Šantićevom o suncu tuđeg i našeg neba. Bio je to prirodni zov kamena u Drinovcima potpomognut tada izrečenom desetogodišnjom zatvorskom kaznom koju je Branimir Glavaš zaslužio zbog ratnih zločina u Osijeku. Nakon što mu je nedavno kazna smanjena na osam godina, ali i potvrđena presuda da je kriv za brojne zločine počinjene nad Srbima u Osijeku Glavaš se nalazi na putu ka služenju kazne u Zenici. Draže mu je tu, no u Remetincu i domovini koju gotovo da više i ne priznaje.
Dvadeset godina traje uspon, ali definitivnog pada još nema, iako se nalazi iza rešetaka. Još uvijek traje let Branimira Glavaša, još uvijek rukovodi Osijekom, a tu zlosretnu sudbinu da postane neka vrsta privatnog kroničara slavonskog gospodara života i smrti imao je Drago Hedl koji je prvo o svemu pisao u „Glasu Slavonije“, a nakon toga i u „Feral Tribune-u“ i „Jutarnjem listu“. Njegovi tekstovi su na kraju i doveli do brojnih tragova koji su ukazivali na Glavaševu krivicu.
Svoja saznanja kronološkim redom o usponu Glavaša i zločinima u Osijeku sakupio je u sjajnu knjigu „Glavaš – kronika jedne destrukcije“ koja će premijerno biti predstavljena u srijedu, 3. novembra u Domu novinara u Zagrebu.
Knjiga će biti objavljena neposredno pred Interliber, a nedugo nakon što je Sud BiH potvrdio presudu Vrhovnog suda RH po kojoj Glavaš mora odrobijati osam godina zbog zločina koji su činjeni po Osijeku. Pretpostavljam da je izlazak tempiran kao neki epilog ovoga slučaja?
- Knjiga je, u najvećem dijelu, bila dovršena još proljetos, no nisam je želio objaviti prije nego što presuda postane pravomoćna. Nisam imao nikakvih dvojbi o Glavaševoj krivici. No nisam želio knjigu objaviti prije toga, kako se opet ne bi govorilo da ja činim pritisak na sud, što je bila omiljena tema njegovih branitelja. Knjiga je svojevrsni epilog slučaja Glavaš, mada kao što sam to i napisao u epilogu knjige – s Glavašem nikad niste sigurni. On je osoba koja ne zastarijeva, kao ni djela koja je počinio.
NISAM MU SE MICAO S PUTA
Knjiga kronološki prati zbivanja u Osijeku i okolici od pojave Glavaša. Osim njega, kao i nekoliko najbližih ljudi kao jedina konstanta pojavljujete se Vi. Pratili ste uspon Branimira Glavaša, pa bi se moglo reći da ste sami poslati kroničarem destrukcije a ona traje već 20 godina?
- Nastojao sam da mene u knjizi bude što manje, samo u mjeri u kojoj je to stvarno bilo nužno. Osijek je mali grad, Glavaš i ja živjeli smo dugo zajedno u tom gradu i normalno je da su nam se povremeno putovi ukrštali. Ja mu se nisam micao s puta, nisam prelazio na drugu stranu ulice kada mi je dolazio u susret. Nisu to bili ugodni susreti. No, želio sam mu pokazati da ga se ne bojim. Da me ne impresionira njegova moć i kojekakvi mračni topovi oko njega.
Na kakve probleme ste nailazili prilikom pokušaja da nađete svjedoke i dođete do odgovora koji bi zaokružili priče koje ste objavljivali još kao urednik u „Glasu Slavonije“, a zatim i u „Feralu“?
- Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom. Toliko je još straha u ljudima. Možete tek misliti kako je bilo razgovarati sa svjedocima o onome što su vidjeli, proživjeli, znali. Nije bilo lako. Ipak, našlo se hrabrih ljudi koji su znali da bez njihovih iskaza pravda nikada ne bi bila zadovoljena. Nije ih bilo puno, ali ipak dovoljno. Zahvaljujući njima i moja je knjiga završena. Oni su pravi junaci te priče.
Smatrate li da je presudom ta kronika završena? Na kraju knjige ste naveli da vulkan njegove destrukcije još nije presahnuo?
- Što se mene tiče, priča o Glavašu je završena. On je sada na podu, a ja ne spadam u one koji takve žele ritnuti nogom. Pisao sam o Glavašu u vrijeme njegove najveće moći, a ta je moć, vjerujte mi, bila ogromna. Bio je, doslovno, gospodar života i smrti i nije baš bilo jednostavno, a ni osobito pametno, suprotstaviti mu se. Netko je tu priču morao napisati. Zbog povijesne istine, zbog mentalne higijene. Što se pak njegove destrukcije tiče, ona sigurno nije presahnula. Taj vulkan sada miruje, prisilno miruje i siguran sam da će još biti i lave i pepela.
CAR U MOSTARU
Kolika je danas Glavaševa moć u Osijeku? Njegova stranka i dalje vlada gradom, sin mu je, iako je „policiji poznat“, porotnik u Općinskom sudu u Osijeku, tužio je predsjednika Josipovića zbog oduzimanja odlikovanja...
- Bilo bi neozbiljno podcijeniti Glavaševu moć. Izgleda apsurdno, čovjek je u pritvoru, čeka odlazak u Zenicu, pa se čini da više ne upravlja gradom. Ali poltroni kojima se okružio, a sada su na vlasti u Osijeku, još ga uvijek slušaju. Dva su razloga za to: njihov strah i njihovo neznanje. Oni se boje povući bilo kakav korak na svoju ruku u strahu od njegova povratka. Drugo, oni ni znaju misliti svojom glavom. On misli za njih. Svi njegovi suradnici – Šišljagić, Drmić, Burić, Bubalo…, znaju da su bez Glavaša nitko i ništa. Ali njima takva pozicija i odgovara.
No, dugoročno, kako vrijeme bude odmicalo, njih čeka sudbina radikala u Srbiji. Samo je pitanje tko će biti Tomislav Nikolić Glavaševog HDSSB-a.
Kako ste se osjećali nakon izricanja konačne presude? Ima li mjesta zadovoljstvu nakon svega?
- Neke stvari su se ipak promijenile. Moćni Glavaš je u zatvoru. Sud je potvrdio ono što su u Osijeku svi znali. A znali su – bez iznimke svi – da je u Osijeku bilo ratnih zločina i znali su – također bez iznimke - da se u ratnom Osijeku ništa nije moglo dogoditi bez Glavaševa znanja i blagoslova. Što se presude Glavašu tiče, osobno, nemam nikakvih emocija prema tome. Profesionalno, da: zadovoljan sam jer se pokazalo da je sve što sam tokom desetak zadnjih godina pisao bila istina. Da nije riječ o izmišljotinama i lažima psihičkog bolesnika kako je on redovno komentirao moje tekstove.
Da li je za vas bilo iznenađujuća odluka Vrhovnog suda da smanji kaznu Glavašu, kao i njegova odluka da kaznu služi u BiH?
- Presuda Vrhovnog suda kojom je kazna Glavašu smanjena, blago rečeno, iznenađujuća je. Taj je čovjek bježao od zakona, rugao se pravosuđu, sud je utvrdio da je kriv za smrti najmanje deset ljudi. Iznenađujuća je i Glavaševa odluka da kaznu služi u svojoj "drugoj domovini". Ali siguran sam da on tu ima nekog asa u rukavu. Uostalom, čitali smo već u novinama kako se u Zenici na njega pripremao inscenirani napad, što je trebalo biti razlog da ga se premjesti u Mostar. A ondje bi bio car…
Tužno je bilo složiti se sa Glavašem koji je prokomentirao presudu riječima da je zaista kriv za zločine da je trebao dobiti najvišu moguću kaznu, a ne osam godina. Šta nam to zapravo govori o državi?
- Država, bolje rečeno, njeno pravosuđe željeli su ispasti i pošteni i j…. A to baš nije lak posao. Dakle, presudili su Glavašu, ali ipak je to "naš general", "naš junak" pa ne možemo mu baš dati 20 godina. To što je Glavaš rekao točno je, samo on je to rekao s namjerom da pokaže kako nije kriv.
Glavni tužilac, Damir Bajić je čak pokušao intervenirati kod Heni Erceg ne bi li odložili priču Krunoslava Fehira. Da li samo zbog straha za „zdravlje“ svjedoka? Bajiću nije ovo jedini slučaj koji je imao u ruci a koji je držan sa strane, sve dok dokazi, najčešće u obliku novinskih tekstova nisu „pogurali“ istragu i procese?
- Mislim da je Bajić tada uistinu htio zaštiti Fehira. Imao je vruć krumpir u rukama, ali i da je htio – a mislim da nije – njegovu priču nije mogao šutnuti pod tepih. Bilo je to strašno, sjetite se – ljude su nalijevali sumpornom kiselinom! Pa tko pred tim može zatvoriti oči. Bajić se bojao da se Fehiru štogod ne dogodi i vjerujem da je samo zato htio zaustaviti tekst za nekoliko dana. Naravno, nije bilo moguće utjecati na Heni Erceg. Feral je objavio priču, lavina se zakotrljala, a epilog je poznat.
OVAJ SLUČAJ NIJE MONODRAMA
Jasna je odgovornost Hrvatske što je dozvolila Glavašu da prebjegne u BiH. Kolika je odgovornost BiH bila u trenutku kad famozni sporazumi o saradnji i izručivanju dvije zemlje nisu bili potpisani?
- Naravno da je Glavašu netko od njegovih jataka iz vlasti dao mig da zbriše u Bosnu i dobije nešto vremena. Nitko tada nije vjerovao da će tako brzo Hrvatska i BiH potpisati sporazum o međusobnom izručenju i siguran sam da je tu malo stisnula međunarodna zajednica. Ni BiH, kao ni Hrvatska nije nevina u toj priči o njegovu bijegu. Dali su mu dokumente u vrijeme kad je protiv njega suđenje bilo u finišu. Znali su, morali su znati, zašto traži dokumente BiH. A ipak su mu ih dali. Taj čovjek nikada nije ondje živio, niti je ondje rođen, niti je ondje imao prebivalište. Znali su dakle da su mu BiH dokumenti potrebni za bijeg, a ipak su mu ih dali.
Kakve planove imate sa knjigom? Gdje ćete je promovirati i da li ste razmatrali mogućnost da se ova kronika i ekranizuje?
- Knjiga će biti promovirana u Zagrebu. Ima obećanja da bi mogla biti tiskana u još dvije države u regiji. No, pričekamo prvo da vidimo kako će biti primljena među čitateljima. Naklada od 2.500 tisuće primjeraka, za hrvatske prilike, prilično je dobra, a moj se izdavač, Novi liber, nada da će je brzo rasprodati, uvjeren ako je u pitanju pravi politički triler. Što se pak ekranizacije tiče, o tome nisam razmišljao. Neka sada knjiga živi svoj život. A u životu nije baš sve moguće predvidjeti, pa tako ni u životu knjige. Možda se i dogodi ekranizacija. Samo trebat će puno glumaca, "slučaj Glavaš" sve je samo ne monodrama.
Najavljena je posjeta srbijanskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, odnosno Ovčari, kao i Paulin Dvoru, mjestu na kojem je pobijeno 18 civila, što ste u knjizi i opisali. Glavaš je u zatvoru, Tomislav Merčep i još mnogi drugi i dalje na slobodi. Mladić je očigledno neuhvatljiv ovim vlastima, Hadžić je tek misterija...Slažete li se sa konstatacijom da ove kurtoazne posjete nemaju dovoljnu težinu, a nekad ni smisla bez hapšenja i procesuiranja odgovornih za zločine?
- Tadićev posjet Ovčari, ali i Paulin Dvoru, vrlo je važan događaj. Žrtve, i jedne i druge, to zaslužuju. Ali zaslužuju i da njihovi krvnici više ne šeću uokolo slobodno. Kao što nisu kažnjeni svi krivci za Ovčaru, tako nisu kažnjeni ni svi krivci za Paulin Dvor. Suđeno je i jednima i drugima, pa se može reći da je pravda koliko-toliko ipak zadovoljena. No kad su Mladić i Hadžić u pitanju, njihova sloboda ruganje je žrtvama. Isto kao što je ruganje žrtvama iz Pakračke Poljane činjenica da protiv Merčepa nije podignuta optužnica.
(zurnal.info)
Prema informacijama iz Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, u dvoranu Zetra postavljena je bomba, zbog čega su svi posjetitelji evakuisani. Kako saznajemo, Prva policijska uprava MUP-a KS dobila je anonimnu dojavu o postavljenoj bombi u 12.20 sati.
Kako nam je kazao Irfan Nefić, glasnogovornik MUP-a KS, svi posjetitelji Zetre su evakuisani, a u toku je KDZ pregled prostorija.
- Nakon detaljne istrage o ovom slučaju, biće i detaljnijih informacija- kazao je Nefić
No, prema nekim špekulacijama pozadina cijele ujdurme je animozitet selefijskog pokreta u BiH prema Torabiju. Prije nekoliko dana trojica pripadnika selefijskog pokreta u Zetri su dijelili plakate čiji je sadržaj bio usmjeren protiv ovog marokanskog iscjeljitelja. Tada je Torabijevo privatno obezbjeđenje otjeralo selefije i oduzelo im letke na kojima je pisalo da je "Torabijevo učenje usmjereno protiv Islama", i još to da je marokanski čudotvorac pljunuo jednog selefiju.
(zurnal.info)
Kao i svake godine, Jazz Festival predstavlja odmor duha. Naš saradnik napravio je pojmovnik ovogodišnje ponude
Evo prilike za duhovni odmor narednih dana uz 14. Jazz Fest Sarajevo. Još večeras u BKC-u (20:30h) svira homo ritmicus, turski perkusionista (prvenstveno) Burhan Öçal, uz svoj trenutno prateći band The Trakya All Stars. Sasvim sigurno ime ovoga muzičara obećava dobro gibanje uz malo maloazijatskog zvuka, no sve je to razlog više za siguran užitak.
Uz uvodnu napomenu, slijede još neki koncerti koje bi valjalo uzeti u obzir:
Dave Holland Quintet – Uz Dave Hollanda, možda najveće ime ovogodišnjega festivalskog izdanja, ide svakako i jedan od najboljih mogućih sastava današnjice. Sve njih valjalo bi propustiti jedino iz razloga hitne medicinske nužnosti. Muziciranje Dave Hollanda (saksofoniste Chris Pottera, bubnjara Nate Smitha…) uživa poštovanje i u znatno širim umjetničkim krugovima nego li je to jazz a po tehničkoj perpetuiranosti u rangu je sa standardima izdašnog (klasičnog) muzičkog obrazovanja. Stoga, Holland obećava čisto uživanje.
John Scofield Trio – Topla preporuka jer se sa njim nikada ne zna: čak i ako ostanete hladnjikavi na njegovu svirku, a takav scenarij nije bez izgleda, trebate računati sa dvojicom njegovih drugara iz banda, basistom Steve Swallowom i bubnjarem Bill Stewartom. Vjerovatno da će ovo biti najpouzdaniji sastav na predstojećem festu.
Gitarističke komparacije radi, osim Scofielda poslušajte i američki sastav gitariste Mike Sterna. Potonji je nešto temperamentniji muzičar a uz njegov band (Alain Caron na šestožičnom basu i Lionel Cordew za bubnjevima) je najavljen kao gost i francuski vilolinist Didier Lockwood. Ili pak, vjerovatnije će biti, maestro na električnoj violini.
Mercan Dede Tribal Quartet – Mercan Dede po drugi put među nama. Ako nemate preča posla otiđite poslušajte ovoga trendy sufija. To je nešto što se svakako valja .čuti. Opšte mjesto mondijalizma. Uostalom, kako bismo sa rajom čavrljali o 'uzvišenim' stvarima a da ne bude po reisovom tabijatu...
Tigran Hamasyan, armenijski muzičar – Ovaj je skroz sumnjiv tip; helem, čuj'mo ga i u live varijanti pa ćemo o tome — genijalan nije ni izdaleka. Uz to, realnije mu stoji onaj pošvabljeni termin klavirista nego li elitistički - pijanista, koji pretpostavlja vanredne tehničke i muzičke osoboenosti.
Edin Bosnić, klavir – naš a nije svjetski – svira čovjek, istrajava, koliko je takvih... Hertz-Bosanaca.
Uz 14. Jazz Fest reaktivira se i Late Night Stage (u Pivnici, Maršala Tita na broju 7). Posjetite ove festivalske sessions – izgubili smo naviku a bogami i mjesta (tek nedavno jedan probrani beogradski jazz kvintet nastupi u City pubu) gdje se jazz uopšte da slušati...
I, umalo da izostavimo – projekat Flamenca Reunion, vajnoga flamenko gitariste Gerardo Núñeza, uz plesačicu Carmen Cortés i prateći sastav. Ovo bi moglo biti sasvim OK. Zaboravila Angela Merkel da se multikulturalizam odavno primio na Pirinejima a evrodesničari smeli s uma da je Evropa odavno onečišćena muzikom i bojom...
A kad samo pomislite koliko je godina sricanja slogova potrebno da bi se učila tabla ili ritmiziralo o onoj čarobnoj latinoameričkoj kutiji – kahon.
(zurnal.info)
Transparency International Bosne i Hercegovine (TIBiH), uz podršku Centara civilnih inicijativa BiH (CCI), pokreće inicijativu za izmjene Zakona o finansiranju političkih partija BiH, prema kojima bi se, između ostalog, uvela obaveza objavljivanja imena donatora i iznosa donacija, kao i pooštrile sankcije za nepoštivanje ovog zakona. Cilj ove inicijative je povećanje transparentnosti finansiranja stranaka, kao i njihove odgovornosti prema građanima koji ih biraju na izborima, saopćeno je u utorak iz ove nevladine organizacije.
U okviru ove incijative TIBiH će uputiti prijedlog izmjena Zakona članovima Parlamentarne skupštine BiH, Centralnoj izbornoj komisiji, koja je zadužena za provođenje Zakona, te Ministarstvu pravde BiH.
S ciljem uključivanja građana u incijativu i omogućavanja da i oni daju svoj stav o tome na koji način bi trebalo izmijeniti Zakon, i šta to građani očekuju od stranaka, TIBiH će organizirati ulične akcije u Sarajevu i Banjoj Luci, gdje će informirati građane o incijativi i putem anketa i letaka prikupiti stavove građana te im dati mogućnost da pitaju političke stranke sve što ih zanima o njihovom finansiranju.
TIBiH će stavove građana, kao i njihova pitanja, uputiti strankama i institucijama na koneferenciji koja će biti održana povodom rasprave o izmjenama Zakona o finansiranju političkih partija BiH.
S obzirom na to da sadašnji zakoni ne pružaju građanima pristup informacijama o finansiranju stranaka, TIBiH na ovaj način nastoji, barem posredno, pružiti građanima priliku da postave pitanja strankama i da dođu do informacija koje ih zanimaju.
Ulične akcije će se održati u srijedu, 3. novembra sa početkom u 13 sati u Sarajevu, kod Vječne vatre, i u Banjoj Luci na Trgu Krajine.
(Fena)
Policija je oko 11 sati završila pretres u etno-selu na Bukulji kod Aranđelovca i restoranu Bajka u Beogradu, u okviru akcije pronalaženja Ratka Mladića.
Jake policijske snage jutros oko 8 sati blokirale su etno-selo “Divljakovac” u Aranđelovcu, u potrazi za odbjeglim haškim optuženikom Ratkom Mladićem. Pretres u etno-selu na planini Bukulja trajao je nešto duže od tri sata.
Selo, u koje nije bilo moguće ući tokom trajanja pretresa, napustilo je četvoro automobila i jedno terensko vozilo, a putnici u automobilima su imali kapuljače na glavi.
Dvije žene zaposlene u tom objektu su rekle da u akciji pretresa niko nije odveden i da ništa nije odneto, ali i da im je zabranjeno da daju bilo kakve izjave.
U isto vreme u Beogradu na Košutnjaku, desetak pripadnika Žandarmerije pretresalo je i restoran “Bajka”.
Vlasnik pretresenih objekata u Beogradu i na Bukulji, je četrdesetogodišnji ugostitelj Goran Radivojević. Policija je pretresala i njegov stan u Beogradu.
Inače, Goran Radivojević pominjao se ranije u medijima kao osoba u čijem je vlasništvu kombi koji je preseljavao Legijinu ženu Aleksandru Ivanović kada im je sudskom presudom oduzet dio kuće na Košutnjaku.
Ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić izjavio je da je današnja akcija dio uobičajenih aktivnosti u saradnji s Haškim tribunalom.
- Izvršen je pretres na nekoliko lokacija, jedna osoba je privedena na razgovor, tako da ovo jesu uobičajene aktivnosti i nije reč ni o kakvim posebnim aktivnostima za koje neko može da pretpostavlja da su javljene na telefon koji je dat poslije objavljivanja ove novčane nagrade, rekao je Dačić.
Ministar je ponovio da je Vlada Srbije rešena da ostvari punu saradnju sa Haškim tribunalom.
Portparol Tužilaštva za ratne zločine Bruno Vekarić izjavio je agenciji Beta da je današnja potraga bila usmerena na informacijame koje bi mogle dovesti do hapšenja Mladića.
- Akcija je bila fokusirana na potragu za materijalnim dokazima, stvarima koje bi mogle dovesti do lociranja i hapšenja Mladića, kazao je on.
Vekarić nije mogao da odgovori na pitanje da li je današnja akcija rezultat povećanog broja dojava koje BIA i Akcioni tim za hapšenje Ratka Mladića dobijaju nakon udesetostručavanja nagrade za njegovo hapšenje.
- O tome ne mogu ništa da vam kažem, jer su to podaci koji bi mogli da ugroze istragu, rekao je Vekarić.
Zoran Dragišić s Međunarodnog instituta za bezbjednost, gostujući u Vestima TV B92, ocijenio je "zbog velike medijske prisutnosti“ da "sve ukazuje da niko ozbiljno nije vjerovao da će naći Mladića“.
- Poslije ovih 10 miliona, što je jako nepromišljeno urađeno po mom mišljenju, sada imamo i ovo, sve se svodi na to kakav će izvještaj Brammertz dati i mislim da je sve ovo više performans za medije nego što to zaista može dovesti do Mladića, ocijenio je Dragišić.
(Fena)
Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim
Akademik, slikar-pisac, jedan od osnivača umjetničke grupe Gorgona Josip Vaništa u 86. godini objavio je petu knjigu svojih zapisa – “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” (Kratis, 2010.) - i u njoj na punih 86 stranica, u stotinjak fragmenata prvi put otkrio što mu je tijekom zajedničkih razgovora govorio Miroslav Krleža! O Ljubi Babiću, Josipu Račiću, Augustu Cesarcu, Ivi Andriću, Vladku Mačeku, Milivoju Đilasu, A. B. Šimiću, Mao Ce Tungu, I. G. Kovačiću, o smrti socijalizma, ali i o predosjećaju vlastite smrti!
Vaništa se s Krležom, naime, upoznao 1952. u Muzeju za umjetnost i obrt, kada je Krleža došao pogledati zajedničku izložbu njega i Miljenka Stančića. Tada ga je Krleža, direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i pisac čija je neka djela Vaništa, kao njegov pasionirani čitatelj, čak znao i napamet, angažirao da surađuje sa Zavodom.
Dok se pripremao izbor iz Krležinih djela u pet svezaka za Ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti 1970, veliki je pisac prvi put zamolio Vaništu da upravo on za tu priliku izradi pet njegovih portreta. Dotad su ga portretirali samo Ljubo Babić i Petar Dobrović. 
Vaništa je, dakle, bio posljednji slikar kojem je Krleža pozirao.
Kontakt slikara i pisca tada postaje vrlo živ, a intenzivira se posebno tijekom Beline bolesti, još i više nakon njezine smrti - Vaništa je Krležin najbliži prijatelj sve do njegove smrti 29. prosinca 1981. godine. Posebna vrijednost ove knjige i jest u tome što njih dvojica nisu vodila “službene” razgovore za javnost, već su oni bili potpuno privatne naravi.
U predgovoru knjizi “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” njezin urednik Marko Grčić stoga tvrdi: “U ovim zapisima prvi put susrećemo neke aspekte njegove (Krležine op.a.) ličnosti koji se nikad nisu javljali u doticaju s drugim sugovornicima, pa čak ni u njegovim uspomenskim tekstovima: to je duboka, predsmrtna, osamljenost čovjeka koji, možda, nikada nije osjećao blizinu rodbine ili prijatelja, to veličanstvenija što je doživljavamo prizivajući u sjećanje njegovo golemo djelo, u koje on sam kao da više nije imao potpuno povjerenje, a koje se mi, malo-pomalo, učimo cijeniti.”
Premda tijekom tih 11 godina čestih Vaništinih odlazaka Krleži na Gvozd nije nastala baš ni jedna njihova zajednička fotografija, Vaništa je svaki put iza razgovora s Krležom, čim bi došao doma, uglavnom navečer, bilježio što mu je on rekao. Krleža je to znao i nikad ga nije pitao zašto zapisuje njegove riječi, a Vaništa kaže da ih je zapisivao jer su to, za njega, bile dragocjenosti.
“Krležina rečenica bila je neobično muzikalna, a pričanje, moguće, ljepše nego pisanje. To je bio jedan oblik najčišće kreacije”, kaže nam Vaništa. Međutim, na objavu tih Krležinih riječi namjerno je čekao gotovo 30 godina jer je smatrao da su mnoga njegova razmišljanja, pogotovo o suvremenicima, vrlo osjetljiva.
Neke bilješke nije, priznaje nam Vaništa, ni sada objavio. A ovu je knjigu pisao cijeli život. “Zašto se piše, zašto crta?”, pita se Josip Vaništa, pa odgovara: “Piše se kao što se i crta, da bi se nešto odbacilo.” Nakon knjiga “Zapisi I”, “Zapisi II”, “Knjiga zapisa” i “Novi zapisi”, napokon, evo i Vaniština “Skizzenbucha 1932-2010. Iza otvorenih vrata” u kojem je detaljno sačuvao, “odbacio” jednog drukčijeg još nepoznatog Miroslava Krležu.
O AUGUSTU CESARCU “Cesarec je bio gospodin. Fin, izuzetan, sama skromnost. Da ga čovjek stavi na koljena u jednom homoseksualnom smislu. (…) Pisao je dobre političke stvari. Ali dara za literaturu imao nije. I sada, danas, stvarati od njega velikog pisca nema nikakvog smisla.”
O A. B. ŠIMIĆU “Bio je primitivac sa Širokog Brijega. Jedan mali primitivac. Precijenjen. Bio je bez škole, ni maturu nije položio, nije znao ni jedan jezik, nije vidio ni jedan veći grad. Dolazio je k meni, ostajao do kasno u noć. Živio je kao prosjak i umro u 26. godini života. Napao je Pana. Prekinuo sam sve veze s njime. Nisam ga više vidio. 
Njegov brat, sasvim minorna pojava, bio je mračna ličnost.” (19. 02. 1972)
O DOBRIŠI CESARIĆU “Pogled s Cmroka na rasvijetljeni grad, ne to nije moguće. Sa Cmroka se Zagreb ne vidi. I onaj glasoviti, toliko citirani, Cesarićev stih kako ‘teče i teče jedan slap’ nije nego besmislica. Slap radi sve prije nego teče.”
(veljača, 1981)
O I. G. KOVAČIĆU “Čitao sam Jamu 1944/45, to je kružilo Zagrebom. Sve su okolnosti bile za, pa i smrt pjesnika. Ali to je čista retorika. Bio je čovjek bez talenta, arivista.” (26. 04. 1973)
O IVI ANDRIĆU “Jeste li pročitali što sam napisao u povodu Andrićeve smrti? Danas mi to predbacuju. A da sam šutio, što bi rekli, to možete zamisliti. Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac. Jeste li čuli ono more praznih riječi oko njegove smrti? Samo mrtve fraze kakve pišu sluškinje prepisujući ih iz ljubavnog listara. Govore o 25 godina njegovog partijskog rada. Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Po svom djelu bio je stoproccentni nihilist, u životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje?
Mi smo se razišli 1919. Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim. Za njega ja sam bio samo pisac pamfleta, fakin, kojeg treba izbjegavati.”
O STANKU LASIĆU “Stanko Lasić? On je deset kopalja iznad svih koji su pisali o meni.” (1972)
O VJEKOSLAVU KALEBU “Čovjek koji je obećavao. Došavši poslije rata u Zagreb, u gradu propada. Najbolje je napravio kad se vratio u Tisno. Tamo spada.”
O VLADIMIRU NAZORU “Ditirambi, prve Nazorove pjesme, to je najbolje što je napisao. U njima je neko htjenje, prkos, želja da se stane na vlastite noge. Tresić Pavičić, danas sasvim zaboravljen, bio je još bolji versifikator. Tu se varate: Tresić je bolji od Nazora.” (20. 04. 1981)
O
PRIJATELJIMA “Da li ste čitali Krleža u Warszawie? Imao sam 40 godina, boravio četiri mjeseca u Poljskoj; tamo nisam pisao, samo sam govorio. I od svega toga što je zapisao Benešić? NIŠTA! Da čovjek poludi.
Ni o Filipu (Latinoviczu) Benešić nije imao dobro mišljenje. Za Gavellu to su bili eseji, to nije bio roman. Pater Dobrović, kojemu sam tu knjigu čitao u Pragu, nije ništa razumio.
Eto to su bili moji prijatelji.”
O VANIŠTINOJ ŽENI ROZI “Krleža dolazi u naš mali socijalistički stan. Roszi mu pruža ruku, kaže: - Ja sam obična profesorica. Nisam ni magistrirala ni doktorirala, posvetila sam se odgoju naše djece…
- Niste mogli inteligentnije postupiti - odgovara.”
O LJUBI BABIĆU “Babić nije mogao naslikati akt, ruku, lice. Mogli bismo reći da je bio slikarski nedarovit. U svojoj biti bio je dekorater koji je ovdje propao. Volio me i mrzio. Prosjedio sam sate i sate u njegovom atelijeru od 1915-6. Do 1922, kada se naš odnos prekida. Trideset godina kasnije on se ponovno uspostavlja, ali ne zadugo.Pedeset devete treći put kod Areteja. 1945. Učinio sam sve za njega, vi znate što. Ali kad smo započeli Areteja, vidio sam da je gotov. Potpuno se izgubio, njegova inscenacija nije vrijedila ništa. Uopće, Aretej je propao u Zagrebu. Govore mi da je Paro u Dubrovniku načinio dobru predstavu.” 
O ANTUNU BARCU (i Nazoru, Kombolu, Bakariću) “O njemu nemam dobro mišljenje. Živjeli smo jedno pored drugoga u malom gradu, bez kontakta. On je dvadesetih godina u Rijeci pisao o mojim pjesmama (Pjesme I, II, III) u stilu: rodio se poeta. Bio sam krajnje netaktičan, poručio sam mu da napusti pisanje, da to nije posao za njega. To mi nije oprostio, uskratio mi je pozdrav. Bio je dosadni profesor, mason, ustaše su ga kao takvog zatvorile. Poslije rata gotovo je skrivio hapšenje Kombola. Molio sam Nazora za pomoć, slušao me čupkajući svoju glupu bradicu, ali nije ništa učinio. I onda sam otišao Bakariću. I on je to sredio u najkraćem roku. Kombol je bio spašen.”
O RAČIĆU I KRALJEVIĆU “Račić je bio kalfa, darovit, nedarovit, tko bi znao? Ali je Kraljević bio talent, za razliku od Babića – u biti dekoratera, koji je ovdje, u ovom svračjem zakutku propao. (…)”
O VLADKU MAČEKU “Imati 85 posto birača na slobodnim izborima, kao što je imao Maček i izjaviti, povodom ulaska Nijemaca u zemlju, da je narod doživio rat, nešto je najgore što se može dogoditi, a staviti taj narod na raspoloženje okupatoru, odraz je ograničenih sposobnosti. On je u tom času zapečatio svoju političku budućnost.
Bio je svršen čovjek. Nije bio ni Hrvat, dijete slovenskih roditelja, koji su se pohrvatili, nešto najgore.
Ali je činjenica da je imao iza sebe cijeli narod. Pa kad već govorimo o sporazumu 1939, ja sam bio za sporazum.”
O 1941. “1941. Bio je to ustanak Srba u Hrvatskoj za obranu gole egzistencije…”
O 1945. “Trebao sam ostati po strani. Barem deset godina, ako ne deset, onda do 1948, '50, '52. godine. Ali nisam. Da li sam pogriješio…” (jul) 1981.
O PAVELIĆU I ĐILASU “Đilas piše da me je Pavelić tapšao po ramenu i rekao da će sve biti dobro… Mrzio me, vjerojatno bi me i ubio, zgazio kao zmiju. Trebao sam za NDH uzeti otrov, ubiti se. Rat me uništio. 1945. ja sam bio drugi čovjek, nikad mi se onaj vitalitet od nekada nije vratio.”
O BUDUĆNOSTI “(…)Priznajmo da se u SSSR-u nešto promijenilo u materijalnoj osnovi. Oni se bore za svijet kao što to i Amerika čini. Ali naoružanja su fizički ograničena. Sve će se slomiti u jednom času. Socijalizam će potrajati još osamdesetak godina, onda će potonuti…”
(preneseno iz Globusa)
Nathan Englander napisao je izuzetnu knjigu, on uspijeva o teškim temama pisati sa vedrinom i ljudsko zlo precizno secirati nimalo ne gubeći vjeru u humanost
- Gorka, mučna političko – historijska bajka... Kao jeziv od srca izgovoren kadiš za desaparecidose, za sve Židove, nestale i nepokopane tokom historije – o knjizi Ministarstvo posebnih slučajeva napisao je kritičar Chicago Tribunea, a u The New York Observeru napisali su da se radi o knjizi koja je puna brižljivo osmišljenih kontradiktornosti, mudra i ekscentrična, smiješna i tužna.
Zaista,
Nathan Englander napisao je izuzetnu knjigu, on uspijeva o teškim temama pisati sa vedrinom i ljudsko zlo precizno secirati nimalo ne gubeći vjeru u humanost. Rođen je u New Yorku 1970. godine. Za zbirku kratkih priča For The Relief Of Unbearable Urges nagrađen je PEN/Malamud nagradom i nagradom Sue Kaufman, koju dodjeljuje Američka akademija umjetnosti i književnosti.
Ministarstvo posebnih slučajeva je njegov prvi roman u kojem piše o Prljavom ratu u Argentini, kada su vlasti u nepoznato odvodile pobunjenu omladinu. Dobrodušni Kaddish Poznan, koji je do tada dlijetom sa starih nadgrobnih spomenika skidao imena nepoželjnih predaka uglednih jevrejskih porodica, prinuđen je da se bori sa neljudski hladnom argentinskom administracijom. Njeno zlo srce smješteno je u Ministarstvu posebnih slučajeva, kafkijanskoj tvorevini koja s dva pečata može uništiti generacije.
Roman Ministarstvo posebnih slučajeva objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook. Žurnal sa zadovoljstvom objavljuje prvih 30 stranica izuzetne knjige.
Uživajte u čitanju!
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/englander.pdf|580|700}
Najbolje svjedočanstvo pljačke je katastrofalno poslovanje „Agrokrajine“: prije privatizacije, 2005. godine, ova firma je imala pedesetak radnika i ostvarili su preko 100 hiljada maraka dobitka, sada imaju deset radnika i gubitak od milion maraka Milorad Dodik je odmah po drugom dolasku na vlast, marta 2006. godine, poništio prodaju izdavačke kuće „Glas“ i preprodao je Željku Kopanji, odnosno konzorcijumu koji je on oformio, a čiji je jedan od nosilaca bio i Slobodan Stanković. Uz „Glas“, Kopanja je dobio i prodajnu mrežu, te je tako, suprotno zakonima, ostvario monopol u ovom segmentu. Međutim, nije mu to bio cilj, već da se kupovinom „Glasa“ dokopa zemljišta, koje je pripadalo ovoj firmi, na kojem je Dodikov medijski tajkun namjeravao da zajedno sa Stankovićem izgradi poslovno-stambene objekte. Kriza je učinila svoje, Kopanja ne zida, Dodik se razišao sa njim, jer nema više para da plaća Kopanjine propale firme, (a uz to mu i ne trebaju više usluge ovog mešetara); redakcija „Glasa Srpske“ pridružena je redakciji „Nezavisnih novina“...
MAFIJAŠKA SRPSKA
Zašto je ovo bitno? Zato što je to bila jedina poništena privatizacija, jer je ona koja joj je prethodila oglašena kriminalnom. Nakon što je „Glas“ prepustio na nemilost svom „ljubimcu“, Dodik je osnovao Komisiju za hartije od vrijednosti, sa ciljem, kako je tada tvrdio, vraćnja privatizacije u zakonske okvire i progon mešetara, koji su kupili desetine firmi. Komisija je potrošila milione, mahom neuspješno progoneći Mladena Ivanića zbog privatizacije „Kristal“ banke; progoni su pali u vodu, a Komisija je prije par nedelja, kroz usta svog čelnika, zatražila da bude ukinuta?! Potpun i promašaj! Na sve to, Dodik je lakonski izjavio da je Vlada RS učinila sve i optužio tužilaštva i sudove da su krivi za krah rada Komisije. Tu je tačka i to je znak da niko ništa neće uraditi da bi se privatizacvijsko pljačkanje bar u nekoj mjeri sankcionisalo, odnosno neće odgovarati niko od kriminalaca koji su počinili strašna nedjela, opljačkali milione i uništili živote hiljada i hiljada radnika i njihovih porodica, ostavljajući ih na ulici i bez sredstava za život. Koga briga?! Bitni su bili politički poeni u kampanjama, a Dodikova priča o grešnim sudovima i tužilaštvima je licemjerstvo, jer ih on i njegov režim u potpunosti kontrolišu. Republika Srpska je mafijaška tvorevina, tu dileme nema i takva će biti, kako stvari stoje, još decenijama. Ali, tražili ste, gledajte. Potvrđuje to i oslobađajuća presuda Vrhovnog suda RS ubici Rajku Saviću, koji je strijeljao Branislava Garića, a najteža sankcija mu je oduzimanje pištolja na šest mjeseci.
PORODIČNI POSAO
Čemu, onda, da se nadaju svi izvarani i opljačkani nakon ovog besramnog čina? Ničemu. Obijanje pragova entitetskih institucija u potrazi za pravdom je Sizifov posao i dobro dođe za „ubijanje“ vremena u opštoj besposlici i nemanju pametnijeg posla. Primjer koji slijedi pokazuje u kolikoj mjeri je sve korumpirano i kriminalizovano, jer niko ništa iz vlasti neće i ne želi da preduzme, člak i kada su situacije potpuno čiste i kada se zna da je riječ o notornmim kriminalcima. Slučaj privatizacije „Agrokrajine“ i svega onoga što se dešavalo pet godina nakon toga, ukazuje da je Dodikov potez o poništenju privatizacije „Glasa“ i njegovog poklanjanja Kopanji bio, u stvari, nasilnički akt, a formiranje Komisije tek poza, koja bi takvo i slična nasilnička djela trebalo da opravda. Što se i desilo.
„Agrokrajina“ je privatizovana 2005. godine, a od tada do danas je to nekada uspješno preduzeće postalo ruina, a oni koji su ga kupili bogataši. Naravno, radnici su na ulici, imovina se krčmi, a niko od entitetskih funkcionera i ne pomišlja da reaguje i spriječi brutalnu otimačinu. „Agrokrajinu“ je kupio Radivoje Karalić, pater familias, čiji su članovi ili u zatvoru ili na sudovima. Njegova supruga Mirjana izdržava višegodišnju kaznu zbog malverzacija sa firmom „Da Gor“ i višemilionske utaje poreza, u koje su bili uključeni i sinovi Danijel i Goran. Dok supruga guli robiju, Radivoje, sa ostatkom familije, guli „Agrokrajinu“, izvlačeći iz nje milionske dobitke, iako je vlasnik svega 20 posto kapitala, koje je kupio za bagatelu starom deviznom štednjiom. Saučesnici u ovim nečasnim radnjama su mu, osim sina Danijela, i rođaci Zrnići, koji su svi, odreda, članovi uprave, iako to po zakonu ne mogu biti. Šema pljačke je standardizovana i javnosti predstavljena en puta, ali nikom ništa, jer odgovornima u Komisiji za hartije od vrijednosti i Investiciono-razvojnoj banci RS, na pamet ne pada da prekinu lanac pljačke, premda postoje svi relevantni dokumenti, koji bi Radivoja trebalo da pošalju ženi.
SILA BOGA NE MOLI
Kriminalna firma „Da Gor“ preimenovana je u „Duvan promet“. Njen stopostotni vlasnik je Nada Zrnić, sestra zatvorene Mirjane Karalić, majka Bojana Zrnića, člana UO „Agrokrajine“, supruga Žarka Zrnića, akcionara ove firme, i svastika Radivoja Karalića, vlasnika 20 posto akcija i direktora preduzeća, koji je na to mjesto imenovan falsifikovanjem dokumenata. Kada su se stvari ovako lijepo poredale, lako je doći do milionske zarade. „Agrokrajina“ izdaje svoje poslovne prostore „Duvanu“ po bagatelnim cijenama, a oni im liferuju robu po višestruko naduvanim cijenama i od njih stvaraju svoje dužnike. Uz to, „Duvan“ podiže milionske kredite kod banaka (dva miliona maraka samo u jednom slučaju), a pod hipoteku stavlja nekretnine „Agrokrajine“. Krediti se ne vraćaju, a „Agrokrajina“ će platiti stečajem. Nakon toga će se pojaviti Karalići sa novcem izvučenim preko „Duvana“, a od onih kredita, za bagatelu otkupiti stopostotno vlasništvo u „Agrokrajini“. Tako će se dokopati i firme i miliona, a da nisu ni marke uložili. Karalići novac izvlače i preko kreditiranja samih sebe, tako što uzimaju stotine hiljada maraka iz blagajne, kojima se gubi svaki trag. Novac se vodi kao beskamatni kredit, a nikada se ne vraća, niti postoje osiguranja za njegov povratak. A i zašto bi, kada je sve njihovo, kako smatraju.
Najbolje svjedočanstvo pljačke je katastrofalno poslovanje „Agrokrajine“ u ovih pet godina. Prije privatizacije, 2005. godine, ova firma je poslovala sa preko 100 hiljada maraka dobitka i imala pedesetak radnika, da bi krajem prošle godine bila u gubitku od milion maraka (što se zna) i upošljavala desetak radnika. Uz to, svi potezi Karalićeve uprave su nezakoniti, a Skupštine akcionara se održavaju jednom u dvije - tri godine. I tada se siluje zakon, jer Karalići i Zrnići zakon i ne poznaju, niti im treba, jer su oni zakon. Iz firme su izbačeni svi - od privatizacionih fondova do malih akcionara, premda imaju više vlasništva u „Agrokrajini“ od Karalića. Ali, sila Boga ne moli. Komisija za reviziju privatizacije nije našla za shodno da zatraži njeno poništenje u ovom slučaju; Komisija za hartije od vrijednosti upoznata je sa svim ovim malverzacijama, ali nije ništa preduzela, a zainteresovane da se kriminalu stane u kraj uputila je na Sud. Isti onaj za koji Dodik zna da neće ništa učiniti.
(zurnal.info)
Crni zidovi, u potpunosti spaljen krov i izgorjeli ostaci šporeta jedino je što se može videti na mestu gde je nekada živela Ajša. Kuća od nekih tridesetak kvadrata je potpuno izgorela. Na podu prekrivenom gareži, leže krovne grede i popucalo staklo sa prozora. Ajšu nismo pronašli u naselju. Često odlazi do Doboja. Tamo radi, a kada nema posla, jedino što joj preostaje je prošnja. U naselju Stara Pruga je poznaju kao dobru osobu.
U blizini mesta gde je nekada bila Ajšina kuća, živi njen sin, Mehmed Rustić. S razlogom je bio besan, ali je ipak razgovarao sa nama. Ljut je jer, kako kaže, ovo nije prvi put da u ovom naselju bude zapaljena kuća. Serija velikih požara, o čemu je i pisala redakcija Žurnala, dešavala se negde na proleće ove godine.
- Šta da vam kažem, vidite i sami. Tu su nekada živjeli moja majka i očuh. Ne znamo ko to radi. I kako neko može da govori da Romi sami sebi pale kuće?! Pa zar bi moja majka htjela da živi u ovoj kartonskoj kutiji- govori Mehmed.
VATROGASCI DOLAZE PREKASNO
Živiničko romsko naselje Stara Pruga, postalo je opasno mesto za život. Organizovana grupa, ili pojedinac, prvo opljačka, a zatim zapali kuću, baš kao na filmu. Samo dva dana je bilo dovoljno da Ajša Rustić iz ovog naselja ne boravi u svojoj kući... Njen skromni dom je zapaljen i sada je prinuđena da živi u “kući” od kartonskih kutija i limenih ploča.
Požar se desio kasno iza ponoći. Počinioci su prvo izvukli nameštaj koji se mogao izvući, a zatim su zapalili kuću.
- Bilo je stvari unutra. To je sve moja majka kupila. Da li je neko odavde to uradio, da li neko dolazi iz drugih mjesta...Ne znamo - govori Mehmed.
Čim su komšije primetile požar, pozvale su policiju. Patrola je došla, ali vatrogasna ekipa nije. Bolje rečeno, nisu stigli na vreme, jer kuća je već potpuno izgorela kada su vatrogasci došli da “intervenišu”.
Požar je prvi primetio Edin Asanović. Odmah je pozvao policiju.
- Oko pola tri sam čuo da ker laje... Izašao sam i video ogroman plamen. Pozvao sam policiju i vatrogasnu. Policija je došla. Vatrogasce smo čekali više od sat vremena. Došli su kada je već sve izgorelo - govori Edin.
Mehmed nam je takođe kazao da nije postojala nikakva šansa da se u kući desi neki električni spoj i da se sama zapali, jer električne energije uopšte nema u kući. O nepažnji s vatrom da i ne govorimo, jer u kući niko nije boravio dva dana pre požara.
Misterija paljenja i pljačkanja kuća u ovom romskom naselju nije rešena. Mehmed očekuje da opština Živinice reaguje, ali i mnogobrojni romski lideri. Provesti zimu u improvizovanoj kući za Ajšu će biti nemoguća misija.
- Da su neki Romi koji se predstavljaju kao predsjednici dobri, oni bi nam pomogli. Svakoj sirotinji treba pomoći, ako ima nešto, ako ne ništa...- govori Mehmed.
Po svemu sudeći privremenog smeštaja za Ajšu nema. Postoje samo obećanja.
Sehim Osmanović je predsednik Veća Roma Federacije BiH. On je detaljno upoznat sa dešavanjima u naselju Stara Pruga, ali, kako on kaže, za sada ne postoji nikakvo rešenje za ovaj slučaj.
- Trenutno nemamo rješenje za ovaj slučaj. Razgovarao sam sa Salihom Đuderijom iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i upoznao je sa situacijom. Imaćemo sastanak koji će se održati trećeg novembra. Tek tada mogu govoriti o nekim konkretnim stvarima- kazao je Osmanović.
NOĆNE STRAŽE
Ukoliko se na tom sastanku ne reši ništa, Ajša će definitivno zimu provesti na otvorenom, ali to nikoga od zvaničnika ne brine. Jedini konkretan korak je preuzeo Muradif Biberović iz udruženja Romano Drom Živinice.
- Treba izvršiti pritisak. Razgovarao sam sa ljudima iz opštine. Za sada ne vidim neki pomak, ali se nadam da ćemo naći neko rešenje za Ajšu. Zapravo, ovo i treba riješiti na nivou institucije, odnosno opštine- kazao je Muradif.
I on je ogorčen na informacije koje su se pojavile i kruže po Živinicama. Nedaleko od Ajšine, postoji još jedna kuća koja je zapaljena u prethodnom talasu požara. Muradif je pokazao na nju i kazao- zar je moguće da neko zapali sopstvenu muku?
Kuća na koju je pokazao zaista je ogromna. Na njoj se vide ostaci lepe fasade. Moderno izgleda, bar ono što je ostalo od nje. Malo dalje od ove kuće, stoje ostaci skromne prizemne kuće, koja je takođe zapaljena u istom talasu požara. Nema sumnje da nije bilo namere zastrašivanja. Prošlo je 6-7 meseci od tada. Romi se nisu dovoljno oporavili, a novi talas straha je ponovo zavladao.
U martu ove godine u ovom naselju je zapaljeno devet kuća. Jedna starica je čak i stradala. Policija ništa nije preduzela, a počinioci nikada nisu pronađeni. Ponovo je zavlado strah. Romi ponovo ne spavaju noću, čuvaju stražu. Pitaju se, da li je njihova kuća sledeća?
U zavisnosti od toga da li će policija i opština Živinice reagovati na ovaj slučaj, Romima će se u ovom naselju vratiti život u normalu, a Ajša Rustić neće brinuti što dolazi zima.
Sve do tada, u naselju će se redovno smenjivati noćne straže, a Ajša će živeti u kartonskoj kutiji.
(zurnal.info)
Jedan neuračunljivi ubica, obavezno dobrostojeći, jedan korumpirani tužilac, jedan vještak bez trunke morala i trulo pravosuđe, dovoljni su da građani budu upozoreni kako nije pametno stati na put lokalnim moćnicima
Vrhovni sud Republike Srpske u petak je potvrdio presudu dobojskog Okružnog suda kojom je Rajko Savić, ubica potpredsjednika Srpske demokratske stranke (SDS) Branislava Garića, oslobođen krivice, jer je “ubistvo počinio u neuračunljivom stanju”.
“Sudsko vijeće Vrhovnog suda odbacilo je žalbu tužilaštva i potvrdilo je prvostepenu presudu Okružnog suda u Doboju. Presuda je konačna i nijedna strana u postupku na ovu odluku nema pravo žalbe”, izjavila je portparolka Vrhovnog suda RS Jelena Despotović. Svaki normalan čovjek duboko je ponižen i posrmaljen zbog ovakve sudske odluke. Uz to, od ovakve skandalozne odluke Vrhovnog suda ledi se krv u žilama, jer je poruka najviše entitetske sudske instance lako čitljiva- u Republici Srpskoj možete nekažnjeno ubijati ako imate milione i veze u vlasti i medijima, koji će vam omogućiti da prljavim parama kupite slobodu.
UBISTVO BEZ RAČUNA
Dobojski preduzetnik i milioner Rajko Savić je 26. aprila prošle godine usmrtio Branislava Garića, potpredsjednika SDS-a i predsjednika SO Doboj, ispalivši mu pet hitaca u grudi u njegovoj kancelariji u prostorijama stranke. Dobojski Okružni sud je 4. marta ove godine Savića oslobodio krivice, tvrdeći da je u trenutku ubistva bio neuračunjiv. Sud je Savića oslobodio i svih sudskih trškova, a pištolj, kojim je počinio ubistvo, oduzet mu je na šest mjeseci. Kako je famoznih šest mjeseci isteklo, Savić, čija je neuračunjivost, po svemu sudeći, vremenski temprirana, sada ponovo ima svoj pištolj i može krenuti u nove krvave pohode, siguran da neće završiti u zatvoru. Slučaj Savić još je jedna od potvrda da ovdašnji sistem počiva na mračnim i neraskidivim vezama novca, moći i vlasti. Notorno je da je Savić oslobođen zahvaljujući milionima koje posjeduje, ali i odličnim vezama sa vlastima i pravosudnim organima. Očito je i da je na dan ubistva uveliko računao sa tim, jer je u Garićevu kancelariju došao naoružan, istresao šanžer u njega, a onda pobjegao u Sarajevo gdje se predao policiji. Usput je iz svog BMW-a, navodno neuračunljivi Savić, telefonom pozvao brata i ispričao mu je da je likvidirao Garića, te ga obavjestio da će se predati u Sarajevu kako bi izbjegao moguću osvetu. Previše racionalnih poteza za neuračunjivu osobu.
KO JE RAJKO SAVIĆ?
Rajko Savić prije rata je bio magacioner, a 1996. godine njegov mecena postaje dobojski mračnjak i jedan od tadašnjih prvaka SDS-a Milan Ninković, koji Savićevoj firmi „Građ promet“ daje ekskluzivno pravo na gotovo sve građevinske poslove u Doboju. Savić preko noći dolazi do mnogo novca, a godinama postaje sve bogatiji i moćniji. Sve to vrijeme Savić finansira dobojski SDS, ali i SNSD, kao i druge manje partije, prateći uhodani hodogram tajkuna u ovoj zemlji. Savićeva firma gradila je po Doboju, ali i po opštinama u kojima je na vlasti bio SNSD. Da ironija bude još veća, Savić je Garića ubio u zgradi koju je izgradio za SDS. Zrno razdora između ubice i ubijenog pojavilo se kada Garić odbija da pristane na promjenu regulacionog plana, koja bi omogućila Saviću da dio zemljišta, na kojem je trebalo da gradi stambeno poslovni objekat Dragulji, prenamjeni i proda jednom velikom trgovačkom lancu za milionsku svotu. Savić je na taj način namjeravao da premosti finansijsku dubiozu u koju je upala njegova firma, ali je naišao na odbijanje Garića. Potom je odlučio da povuče obarač. To jeste bila njegova lična odluka, a sve što je uslijedilo, oslobađajuća presuda, prvo na dobojskom Okružnom sudu, a potom na Vrhovnom sudu RS, zajedničko je djelovanje vlasti, tužilaštva i suda. Uz svesrdno zalaganje režimskih medija da ubici daju alibi, tvrdnjama da je ubijeni Garić bio okorjeli kriminalac, a Savić žrtva političke urote.
KORUMPIRANI VJEŠTAK
Nekoliko mjeseci prije ubistva Garić je u nekoliko navrata obavijestio MUP RS, SIPU, OSU da mu se prijeti ubistvom, ali nijedna od ovih institucija nije preduzela ništa. Garić se krajem 2008. godine obraćao i Okružnom tužilaštvu u Doboju, tvrdeći da tužilac Goran Rubil radi za SNSD i prima naloge iz te stranke. Nikome u ovoj instituciji, kao ni u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu nije palo na pamet da provjeri ove navode, kao ni tvrdnje da je visoki funkcioner SNSD-a Vojkan Rađa tužiocu poklonio stan u svojoj bespravno izgrađenoj zgradi. Posle Garićevog ubistva, upravo tužilac Rubil dobija predmet protiv ubice Rajka Savića. Tokom procesa Rubil, slučajno ili ne, čini niz grešaka, koje dovode do oslobađajuće presude za Savića. On prvo angažuje vještaka Šefika Hedžića koji je ustvrdio da je Savić bio neuračunljiv, nakon čega Rubil traži mišljenje stručnjaka iz Psihijatrijske bolnice na Sokocu, koji tvrde da je ubica u trenutku ubistva bio uračunljiv. Umjesto da zatraži supervještačenje, Rubil sa dva potpuno suprotna nalaza ulazi u sudnicu. Odbrana je to iskoristila i uzela mišljenje od korumpiranog Alije Sutovića iz UKC Tuzla, protiv kojeg je federalna uprava policije podnijela krivičnu prijavu zbog falsifikovanja. Sutović je, naravno, potvrdio da je ubica bio neuračunljiv. Vrhunac Rubilovog licemjesrtva je netraženje da se Savić smjesti u specijalizovanu ustanovu na liječenje u slučaju da sud prihvati neuračunljivost. Iako je morao djelovati po službenoj dužnosti, sud propušta priliku da zatraži supervještačenje i donosi oslobađajuću presudu. Konačno, na samom kraju lanca korumpiranog pravosuđa je Vrhovni sud RS, koji potvrđuje oslobađajuću presudu za Savića, ali i činjenicu da živimo u društvu u kojem sve vrijednosti pravne države tonu u živo blato.
SDS: U RS je dozvoljeno nekažnjeno ubijati
Srpska demokratska stranka saopštila je u subotu da je zaprepašćena skandaloznom odlukom Vrhovnog suda RS da potvrdi oslobađajuću presudu Rajku Saviću: “Skandalozna oslobađajuća presuda ubici Branislava Garića sahranila je pravnu državu Republiku Srpsku. To je poruka svim građanima RS da se sklanjaju s puta moćnicima, jer je prljavim novcem moguće kupiti i slobodu za ubistvo s umišljajem i proći sa kaznom oduzimanja pištolja na šest mjeseci”. SDS je ocijenio da odluka Vrhovnog suda potvrđuje kako u RS “vlada sprega tajkuna i sistema, u kojoj je bez posljedica dozvoljeno nekažnjeno ubijati sve one koji se beskrupuloznim moćnicima i njihovom kriminalu nađu na putu”.
“Tako je i u ovom slučaju, uz pomoć medija pod vlašću tajkuna i uticajem određenih političkih krugova, prvo medijski linčovan potpredsednik SDS Branislav Garić, da bi potom od ubice pravili žrtvu kako bi oslobađajuća presuda bila što mirnije prihvaćena”, naglašava se u saopštenju.
(zurnal.info)
UPOZORENJE IZ RS: Ubica Rajko Savić je na slobodi!
Jedan neuračunljivi ubica, obavezno dobrostojeći, jedan korumpirani tužilac, jedan vještak bez trunke morala i trulo pravosuđe, dovoljni su da građani budu upozoreni kako nije pametno stati na put lokalnim moćnicima
Jedan neuračunljivi ubica, obavezno dobrostojeći, jedan korumpirani tužilac, jedan vještak bez trunke morala i trulo pravosuđe, dovoljni su da građani budu upozoreni kako nije pametno stati na put lokalnim moćnicima
Vrhovni sud Republike Srpske u petak je potvrdio presudu dobojskog Okružnog suda kojom je Rajko Savić, ubica potpredsjednika Srpske demokratske stranke (SDS) Branislava Garića, oslobođen krivice, jer je “ubistvo počinio u neuračunljivom stanju”.
“Sudsko vijeće Vrhovnog suda odbacilo je žalbu tužilaštva i potvrdilo je prvostepenu presudu Okružnog suda u Doboju. Presuda je konačna i nijedna strana u postupku na ovu odluku nema pravo žalbe”, izjavila je portparolka Vrhovnog suda RS Jelena Despotović. Svaki normalan čovjek duboko je ponižen i posrmaljen zbog ovakve sudske odluke. Uz to, od ovakve skandalozne odluke Vrhovnog suda ledi se krv u žilama, jer je poruka najviše entitetske sudske instance lako čitljiva- u Republici Srpskoj možete nekažnjeno ubijati ako imate milione i veze u vlasti i medijima, koji će vam omogućiti da prljavim parama kupite slobodu.
UBISTVO BEZ RAČUNA
Dobojski preduzetnik i milioner Rajko Savić je 26. aprila prošle godine usmrtio Branislava Garića, potpredsjednika SDS-a i predsjednika SO Doboj, ispalivši mu pet hitaca u grudi u njegovoj kancelariji u prostorijama stranke. Dobojski Okružni sud je 4. marta ove godine Savića oslobodio krivice, tvrdeći da je u trenutku ubistva bio neuračunjiv. Sud je Savića oslobodio i svih sudskih trškova, a pištolj, kojim je počinio ubistvo, oduzet mu je na šest mjeseci. Kako je famoznih šest mjeseci isteklo, Savić, čija je neuračunjivost, po svemu sudeći, vremenski temprirana, sada ponovo ima svoj pištolj i može krenuti u nove krvave pohode, siguran da neće završiti u zatvoru. Slučaj Savić još je jedna od potvrda da ovdašnji sistem počiva na mračnim i neraskidivim vezama novca, moći i vlasti. Notorno je da je Savić oslobođen zahvaljujući milionima koje posjeduje, ali i odličnim vezama sa vlastima i pravosudnim organima. Očito je i da je na dan ubistva uveliko računao sa tim, jer je u Garićevu kancelariju došao naoružan, istresao šanžer u njega, a onda pobjegao u Sarajevo gdje se predao policiji. Usput je iz svog BMW-a, navodno neuračunljivi Savić, telefonom pozvao brata i ispričao mu je da je likvidirao Garića, te ga obavjestio da će se predati u Sarajevu kako bi izbjegao moguću osvetu. Previše racionalnih poteza za neuračunjivu osobu.
KO JE RAJKO SAVIĆ?
Rajko Savić prije rata je bio magacioner, a 1996. godine njegov mecena postaje dobojski mračnjak i jedan od tadašnjih prvaka SDS-a Milan Ninković, koji Savićevoj firmi „Građ promet“ daje ekskluzivno pravo na gotovo sve građevinske poslove u Doboju. Savić preko noći dolazi do mnogo novca, a godinama postaje sve bogatiji i moćniji. Sve to vrijeme Savić finansira dobojski SDS, ali i SNSD, kao i druge manje partije, prateći uhodani hodogram tajkuna u ovoj zemlji. Savićeva firma gradila je po Doboju, ali i po opštinama u kojima je na vlasti bio SNSD. Da ironija bude još veća, Savić je Garića ubio u zgradi koju je izgradio za SDS. Zrno razdora između ubice i ubijenog pojavilo se kada Garić odbija da pristane na promjenu regulacionog plana, koja bi omogućila Saviću da dio zemljišta, na kojem je trebalo da gradi stambeno poslovni objekat Dragulji, prenamjeni i proda jednom velikom trgovačkom lancu za milionsku svotu. Savić je na taj način namjeravao da premosti finansijsku dubiozu u koju je upala njegova firma, ali je naišao na odbijanje Garića. Potom je odlučio da povuče obarač. To jeste bila njegova lična odluka, a sve što je uslijedilo, oslobađajuća presuda, prvo na dobojskom Okružnom sudu, a potom na Vrhovnom sudu RS, zajedničko je djelovanje vlasti, tužilaštva i suda. Uz svesrdno zalaganje režimskih medija da ubici daju alibi, tvrdnjama da je ubijeni Garić bio okorjeli kriminalac, a Savić žrtva političke urote.
KORUMPIRANI VJEŠTAK
Nekoliko mjeseci prije ubistva Garić je u nekoliko navrata obavijestio MUP RS, SIPU, OSU da mu se prijeti ubistvom, ali nijedna od ovih institucija nije preduzela ništa. Garić se krajem 2008. godine obraćao i Okružnom tužilaštvu u Doboju, tvrdeći da tužilac Goran Rubil radi za SNSD i prima naloge iz te stranke. Nikome u ovoj instituciji, kao ni u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu nije palo na pamet da provjeri ove navode, kao ni tvrdnje da je visoki funkcioner SNSD-a Vojkan Rađa tužiocu poklonio stan u svojoj bespravno izgrađenoj zgradi. Posle Garićevog ubistva, upravo tužilac Rubil dobija predmet protiv ubice Rajka Savića. Tokom procesa Rubil, slučajno ili ne, čini niz grešaka, koje dovode do oslobađajuće presude za Savića. On prvo angažuje vještaka Šefika Hedžića koji je ustvrdio da je Savić bio neuračunljiv, nakon čega Rubil traži mišljenje stručnjaka iz Psihijatrijske bolnice na Sokocu, koji tvrde da je ubica u trenutku ubistva bio uračunljiv. Umjesto da zatraži supervještačenje, Rubil sa dva potpuno suprotna nalaza ulazi u sudnicu. Odbrana je to iskoristila i uzela mišljenje od korumpiranog Alije Sutovića iz UKC Tuzla, protiv kojeg je federalna uprava policije podnijela krivičnu prijavu zbog falsifikovanja. Sutović je, naravno, potvrdio da je ubica bio neuračunljiv. Vrhunac Rubilovog licemjesrtva je netraženje da se Savić smjesti u specijalizovanu ustanovu na liječenje u slučaju da sud prihvati neuračunljivost. Iako je morao djelovati po službenoj dužnosti, sud propušta priliku da zatraži supervještačenje i donosi oslobađajuću presudu. Konačno, na samom kraju lanca korumpiranog pravosuđa je Vrhovni sud RS, koji potvrđuje oslobađajuću presudu za Savića, ali i činjenicu da živimo u društvu u kojem sve vrijednosti pravne države tonu u živo blato.
SDS: U RS je dozvoljeno nekažnjeno ubijati
Srpska demokratska stranka saopštila je u subotu da je zaprepašćena skandaloznom odlukom Vrhovnog suda RS da potvrdi oslobađajuću presudu Rajku Saviću: “Skandalozna oslobađajuća presuda ubici Branislava Garića sahranila je pravnu državu Republiku Srpsku. To je poruka svim građanima RS da se sklanjaju s puta moćnicima, jer je prljavim novcem moguće kupiti i slobodu za ubistvo s umišljajem i proći sa kaznom oduzimanja pištolja na šest mjeseci”. SDS je ocijenio da odluka Vrhovnog suda potvrđuje kako u RS “vlada sprega tajkuna i sistema, u kojoj je bez posljedica dozvoljeno nekažnjeno ubijati sve one koji se beskrupuloznim moćnicima i njihovom kriminalu nađu na putu”.
“Tako je i u ovom slučaju, uz pomoć medija pod vlašću tajkuna i uticajem određenih političkih krugova, prvo medijski linčovan potpredsednik SDS Branislav Garić, da bi potom od ubice pravili žrtvu kako bi oslobađajuća presuda bila što mirnije prihvaćena”, naglašava se u saopštenju.
(zurnal.info)
Treba ohrabriti Tužiteljstvo BiH da konačno podigne optužnicu za onih stotinjak miliona maraka koje je Dodikova mafijaška hobotnica otela od sirotinje u Republici Srpskoj Predsjednik HDZ BiH Dragan Čović ni po koju cijenu ne pristaje da nakon izbora po prvi put svoju kriminaliziranu stranku vodi iz opozicije. Prijetnje, ucjene i brutalne uvrede koje ta tek rođena mostarska replika laktaškog lole Milorada Dodika nakon 3. oktobra prosipa po režimskim banjalučkim i medijima koje kontrolira u Hercegovini, već je postala tema za ozbiljnije sociološko-psihološke analize. Iako je kao malo koji radnik u oblasti bh. javnog života ogrezao u kriminal i korupcijske afere, Čović se u svojim javnim istupima u proteklih desetak godina nikada nije prokazao kao „političar od teških riječi“ a ni uz najveće napore sve do unazad mjesec dana nije bilo moguće dokumentirati njegov „jezik mržnje“ kako bi rekla jedna ovdašnja stručnjakinja. Ali sve ima svoj kraj pa tako i Čovićev (lažni) imidž uljuđenog gospodina, smjernog katolika i uznika vazda spremnog za samožrtvovanje u ime vlastitog hrvatskog puka što uključuje i „montirane pravosudne progone“. Ko bi rekao da će Čović tako daleko dogurati? Koji bi se to kladioničarski hazarder usudio prognozirati da će lider HDZ-a BiH od tihog političara (iz susjedstva) opterećenog vlastitim kriminalom izrasti u verbalnog divljaka i ucjenjivača dodikovskog tipa? Banjalučka press konferencija na kojoj je u društvu svog lakataškog kolege neselektivno vrijeđao pobjednika proteklih izbora i lidera SDP-a Zlatka Lagumdžiju Čovića je promovirala u laureata laskave (i nepostojeće) godišnje nagrade „Velered Velje Ilića sa lentom i zvijezdom Danicom“.
SAMOPROMOCIJA
Udruženi u bolu zbog izbornog trijumfa SDP-a, Dodik i Čović su u više navrata i na svakom zgodnom mjestu prijetili da će zajednički izazvati krizu vlasti i Bosni i Hercegovinu a ako bude „stani-pani“ ni formiranje nove hrvatske samouprave kroz treći entitet neće im biti mrska opcija. Skandalozna šutnja OHR-a i ambasadora akreditiranih u Sarajevu nakon otvorenog prizivanja državnog udara predstavlja samo dodatno ohrabrujući motiv mostarsko-laktaškom kriminalnom društvu da u horski prizivaju nestanak zemlje koja ovih dana obilježava petnaestu godišnjicu od brutalne agresije sa istoka i zapada. Poput stranaca zaduženih za očuvanje Bosne i Hercegovine, na otvorene pozive Dodika i Čovića za rušenje dejtonske države k'o zaliveni šute i lideri stranaka koje u svojim programima navodno propagiraju vrijednosti cjelovite, a neki i „stopostotne“ BiH. Haris Silajdžić se očigledno zauvijek izgubio u vlastitoj ogorčenosti na bošnjački narod koji je unatoč stranačkim glasilima finansiranim iz izdašne akontacije Vahida Heće za promociju propalih i kriminalnih energetskih projekata odbio da na izborima pokloni još jedan mandat šefu Stranke za BiH. Sulejman Tihić vlastiti poraz i SDA-ov gubitak stotinjak hiljada glasova na izborima održanim 3. oktobra prikriva tijesnom pobjedom Bakira Izetbegovića u utrci za Predsjedništvo BiH. Pritom se Tihić po ko zna koji put (samo) promovira u „čovjeka dijaloga“, u političara koji će, kao, primiriti dodikovsko-čovićevske najnovije nasrtaje na suverenitet BiH te u skladu s tim HDZ BiH i (što je u cijeloj priči najlicemjernije) ubjedljive izborne pobjednike iz SDP-a velikodušno uvesti u vlast...
ISPUNJENJE OBEĆANJA
Zato se nadam i vjerujem da će partija na čijem je čelu Zlatko Lagumdžija ispuniti nekoliko puta ponovljenu stranačku odluku da ni u kom slučaju vlast neće praviti sa Čovićem i njegovim kriminaliziranim HDZ-om. Zato se nadam i vjerujem da čelništvo SDP-a nakon nesumnjive izborne pobjede neće pristati na planove političkih spletkaroša što svoju podršku političkim siledžijama, kao svojevremeno Tihić u Prudu, demonstriraju bijednim osmijehom. U suprotnom, bojim se da će biti uzalud. I izborna volja građana BiH i veliki uspjeh SDP-a te kandidata te stranke za Predsjedništvo BiH Željka Komšića. Uporno Dodikovo i naknadno Tihićevo insistiranje ( „Učiniću sve da HDZ BiH uđe u vlast“ - Sulejman Tihić, Večernji list 27. 10. 2010.) da se po svaku cijenu u buduću vladajuću koaliciju utrpaju i izborni gubitnici iz HDZ-a BiH jeste nedvosmislen dokaz da se političko nasilje i ucjene ipak isplate u razorenoj državi poput Bosne i Hercegovine. A SDP je upravo dobio mandat građana da ovu zemlju izvuče sa dna na koje su ga odveli čelnici dosadašnje vlasti. Nakon izbora, Silajdžić i njegova stranka su katapultirani na političku deponiju, HDZ BiH je osvojio najmanje zastupničkih mandata u svojoj povijesti, SDA je prvi put od 1990. izgubila izbore, a sa Dodikom ćemo se već nekako snaći. Ako ništa, treba ohrabriti Tužiteljstvo BiH da konačno podigne optužnicu za onih stotinjak miliona maraka koje je Dodikova mafijaška hobotnica otela od sirotinje u Republici Srpskoj a za što u ulici Kraljice Jelene na broju 88 postoji i adekvatna dokumentacija državne Agencije za istrage i zaštitu.
(zurnal.info)
“Tuzlanski kanton zaslužuje komesara poput Nedima Mutapčića”, je jedina istinita rečenica koju je, za mandata, izgovorio ministar Omerbegović Ma, ko kaže da su policajci glupi? Evo, tuzlanski komesar Nedim Mutapčić u stanju je pobiti čak i Isaaca Newtona i njegov zakon gravitacije.
Naime, pred pravosudnim organima Republike Srspke, u predmetu Milenko Lakić, Mutapčić je izjavio da je Lakićeva žrtva (policajac) hodala po plafonu. Pritisnut Mutapčićevim dokazima sud je oslobodio Lakića, kojeg su, nekoliko godina kasnije uhapsili pripadnici SIPA-e. Osumnjičen je da je član zločinačke organizacije Zijada Turkovića. Trenutno je u pritvoru, pa nije mogao vidjeti da je njegov spasilac, vještak opće prakse Nedim Mutapčić, ponovno imenovan za policijskog komesara MUP-a Tuzlanskog kantona.
-Tuzlanski kanton zaslužuje komesara poput Nedima Mutapčića - ustvrdio je jučer Sead Omerbegović, ministar.
I ovo je, možda, jedina istinita rečenica koju je, za mandata, izgovorio Omerbegović.
Dakle, kanton u kojem predsjednika Nezavisnog odbora za izbor policijskog komesara predlaže osuđenik Mirsad Kukić, zaslužuje komesara koji ima toliko hrabrosti da svjedoči u korist kriminalaca koje njegova policija prijavljuje. (Predmet: Sakić Senad Sendi; krivično djelo: pokušaj ubistva).
Samo kanton u kojem funkciju ministra unutrašnjih poslova obavlja optuženik Sead Omerbegović, zaslužuje da ima policijskog komesara koji se ne libi pocijepati krivičnu prijavu svojih inspektora. (Predmet: Đug; krivično djelo: neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga.)
Nijedan drugi kanton osim onog u kojem funkciju premijera obavlja optuženik Enes Mujić, ne zaslužuje da ima komesara koji uhapsi svoje inspektore zato što su nesmotreno zaplijenili 10 kilograma heroina. (Predmet: Fazlić i Janković; krivično djelo: zloupotreba položaja i ovlasti.)
Zar ijedan drugi kanton u kojem na čelu tužilaštva nije Šesenam Ćosić zaslužuje da na mjestu prvog čovjeka policije ima čovjeka koji je u stanju staviti u ladicu dokaze protiv najopasnijih narko-dilera? (Predmet: Emir Kodžaga; krivično djelo: međunarodna trgovina opojnih droga.)
Ima li pravo ijedan kanton, koji nema tužiteljicu Danicu Kovačević, da ima komesara koji u alkoholiziranom stanju može nekažnjeno slupati dva službena automobila?(Predmeti: Nedim Mutapčić 1 i Nedim Mutapčić 2; krivično djelo: ugrožavanje sigurnosti saobraćaja i oštećenje tuđe stvari.)
Kako ijedan drugi kanton, koji nema tužiteljicu poput Dijane Milić, može uopće razmišljati da na mjesto komesara dovede čovjeka koji je tako milostiv i koji svojim inspektorima oprašta to što omogućavaju ubicama da pobjegnu sa mjesta zločina? (Predmeti: Davor Blagojević i Mersed Hadžić Švicarac; krivična djela: ubistvo, ubistvo u pokušaju, izazivanje opće opasnosti, nanošenje lakih tjelesnih povreda, zloupotreba službenog položaja i ovlasti.)
Pošto Tuzlanski kanton ispunjava sve navedene uslove, Nezavisni odbor je odlučio da na mjesto komesara imenuje Nedima Mutapčića. Stoga, pješaci i vozači – oprez.
(zurnal.info)
- U stanju sam nervnog rastrojstva, neću više da vodim svoje dijete u Zetru dok je onaj čovjek gore. Jučer smo pokušali ući u salu jer moja kćerka dva puta sedmično ima sportske aktivnosti ali je prosto nemoguće doći do vježbaonice. Jučer smo odustali – kaže ogorčeni roditelj koji se obratio našoj redakciji. Naime, njegova sedmogodišnja kćerka dva puta sedmično u Zetri pohađa sportske aktivnosti, zajedno sa velikim brojem malih Sarajlija. Od dolaska i okupacije sale u Zetri samoproglašenog iscjelitelja Mekkija Torabija, odlazak na sportske aktivnosti postao je nemoguća misija. Jučerašnja vijest da mu je boravak produžen do 27. novembra izazvala je pravu buru negodovanja na posebno organizovanom roditeljskom sastanku u Zetri. Roditelji mahom odustaju od odvođenja djece na rekreaciju. Problem je nastao i zbog nepoštivanja dogovora Mekkija Torabija sa upravom ZOI 84. Naime, na početku je dogovoreno kako će Torabi seanse održavati samo do 16 časova poslijepodne, ali je očigledno da gužve u Zetri traju i do kasnih večernjih sati. Zbog toga je bilo kakva druga aktivnost u nekadašnjoj olimpijskoj dvorani itekako otežana:
- Svi roditelji su ljuti, jedan broj kaže da više neće ni dovoditi djecu ovo više stvarno nema nikakvog smisla. Još kad sam jučer čuo da su mu produžili boravak do 27. novembra, praktično sam poludio. Voditelji njenih sportskih aktivnosti su rekli kako ćemo pokušati još jednu sedmicu ne bi li se stanje smirilo, gužve se smanjile, a ako se to ne desi, prekinut će dok gužve ne prođu. Neću je više uopšte voditi dok je on tu, ne mogu! - kategoričan je ovaj otac.
Za subotu je zakazan sastanak Torabija i uprave kako bi se pokušao iznaći dogovor u vezi sa problemom ostanka u sali duže nego što je na početku dogovoreno. S obzirom na novac koji se svakodnevno sa hiljadama ljudi sljeva u Zetru, nije teško pretpostaviti ko će u ovom slučaju imati prednost – Torabi ili mali gimnastičari.
(zurnal.info)
U Zavodu za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici pokrenut je projekt za autističnu djecu pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Rezultati liječenja su izvanredni! Ali, roditelji se plaše šta će biti s djecom ako se doktorica vrati u SAD
Niz stepenice zavoda za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici silaze držeći se za ruke 15-godišnja djevojčica i nekoliko godina mlađi dječak:
- Ti moja đula, jesi li? - pita djevojčica a dječak poslušno klima glavom:
- Jesam, jesam, đula.
Na spratu iznad svakog jutra u devet časova 17 mališana pohađa nastavu ili vrtić. Većina ima autizam.
Osmogodišnjem dječaku dijagnoza je uspostavljena kada je imao tri i po godine, ali sve do septembra ove godine nije imao odgovarajuće uslove za rad:
- Po preporuci ljekara pokušavali smo ga uključiti u redovne vrtiće, ali to nije adekvatno. Ometa drugu djecu a nije dobro ni za njega – nema pomaka u razvoju. U specijalnim ustanovama nema kadra obrazovanog za rad sa autističnom djecom. Zbog toga četiri i po godine, ključne i važne godine za njegov razvoj, moj sin nije dobio adekvatan tretman – kaže dječakova majka :
- Mi jednostavno nismo znali šta ćemo s njim, gdje da ga upišemo kako bi se s njim radilo na pravi način, kako bi se postigao napredak, s obzirom da još uvijek ne govori.
Sve do septembra ove godine kada je u Zavodu pokrenut projekat pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Riječ je o projektu u sklopu Javne ustanove Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica kojim se u obrazovni sistem uvodi savremeni naučno dokazan sistem rada s djecom s razvojnim poremećajima, tzv. sveobuhvatni ABA sistem edukacije – CABAS®.
Jedan od ciljeva ovog projekta koji će se provoditi u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica jest obučavanje grupe stručnjaka za rad s djecom s razvojnim poremećajima po CABAS® sistemu, a kroz različite oblasti: defektologiju, psihologiju, pedagogiju, logopediju, okupacionu i fizioterapiju. Ove učionice prve su u regiji.
Šta kad mene ne bude?
Dječak iz ove priče krenuo je u školu u okviru projekta, nakon samo sedam dana već je stavljao svoje papuče u ormarić pri dolasku ili odlasku iz vrtića. Nakon mjesec dana rada stvoreni su uslovi za početak govora. Njegova majka pita se koliki bi napredak bio da se sa njim počelo raditi na vrijeme:
- Da nismo izgubili ove četiri i po godine.
O pozitivnim učincima govori i majka dječaka od pet i po godina, kojem je dijagnoza uspostavljena prije godinu i po. Ali kada je u februaru prošle godine došao u Mjedenicu zbog popunjenosti kapaciteta vrtić je pohađao svega dva dana. Godinu i po dječak nije imao gdje otići. Konačno, od septembra, ponovo kreće a njegova porodica već vidi napredak:
- Neopisivo je – kaže njegova majka - znate da je na pravom mjestu i da se s njim radi da bi se od njega izvukao maksimum. Promjene se vide i u kući, ništa niste mogli s njim, samo je trčkarao i vrtio papire, sada je i mirniji i može se poigrati. To mi daje neku nadu da koliko god da napreduje dobro je. Ali, s druge strane, čovjeka hvata bijes ako se zna da se, ako se metoda primijeni prije tri godine starosti djeteta, pravilno i intenzivno, kod većine djece potpuno povuče dijagnoza. I zato, kad vidite da je maltene kasno, hvata vas bijes. Ono što je on dobijao do ovog septembra bilo je kao da slijepog čovjeka liječite od gluhoće. Ali bolje ikad nego nikad, sve je uspjeh...
U Bosni i Hercegovini ne postoji obučen kadar koji bi radio sa autističnom djecom, u školi ili vrtiću. Kako kaže jedan od roditelja, prepušteni su sami sebi, jer djeci sa ovom dijagnozom ne odgovara pohađanje ni škole za djecu s posebnim potrebama ni “standardne” škole. Uče na poseban način, te metode opšte u defektologiji i pedagogije najčešće ne pokazuju velike rezultate. Zbog nedostatka kapaciteta veliki broj autistične djece u Bosni i Hercegovini živi povučenim životom, među četiri zida, bez prave pomoći i sa malo šansi za ozbiljniji napredak. Tragična činjenica, ukoliko se zna da je najvažniji faktor u otkrivanju i ublažavanju poremećaja upravo – vrijeme:
- Ko nije imao kontakt sa autističnom djecom ne može shvatiti tu brigu i taj teret. Šta će biti s njim kad mene ne bude? - pita se majka vrtićkog dječaka.
Bez alternative u BiH
Zbog toga većina ovih roditelja sa zebnjom dočekuje januar 2011., do kada ima novca za projekat profesorice Pištoljević. Dugogodišnjom borbom udruženja roditelja djece i odraslih u autističnom spektru “URDAS”, od Ministarstva obrazovanja KS dobili su tek 12.000 KM, nešto od Federalnog ministarstva obrazovanja, pomogao je i NATO, a najviše su donirali iz Fondacije za socijalno uključivanje (SIF) da ovaj projekat zaživi. Zavod Mjedenica je bio inicijator time što je otvorio vrata profesorici i pozvao je da pomogne njima i djeci. Iako je ministru Safetu Keši predstavljen projekat koji bi mogao poslužiti kao model za naučno-istraživački rad s djecom oboljelom od autizma, sluha nije bilo. Ipak, ni projekat od godinu dana nije trajno rješenje jer je djece s posebnim potrebama sve više, a stručnog kadra veoma malo:
- Željeli bismo osnivanje katedre na Univerzitetu na kojoj bih kroz rad sa naučno-istraživačkim fokusom i konstantnim praktičnim radom, educirala kadar za obrazovanje i rad s autističnom djecom, i djecom sa svim poteškoćama u razvoju. Imamo kompletnu sliku kako riješiti problem obrazovanja djece s posebnim potrebama. SAD već godinama imaju tu praksu, zašto da ne naučimo i uzmemo od njih ono što je već dokazano uspješno? Najvažnije od svega je educiranje kadra, doedukacija postojećih kadrova, zatim rana intervencija, ne u dobi od pet ili šest godina već ranije. U svijetu se počinje raditi sa djecom od 18 mjeseci, čim se uoči poteškoće u bilo kom vidu razvoja. Nije dijagnoza bitna, bitan je sistematski rad da se otklone poteškoće. U praksi sam imala trogodišnju djecu s autističnim poremećajima, koja u šestoj godini života, nakon tri godine sistematskog rada s njima, koristeći samo naučno dokazane metodologije, mogu pohađati standardnu školu. Veoma je bitno shvatiti da djeca sa poteškoćama u razvoju mogu napredovati, mogu postići dosta, samo je potreban specifičan i stalan vid intenzivnog rada.
Dr. Pištoljević kaže kako je veliki broj djece koju ne mogu primiti u zavodu zbog nedostatka osoblja i kapaciteta:
- Početkom ovog projekta javilo se jako puno roditelja sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju, autizam ili neki drugi poremećaj, nije bitno. Nažalost, mi smo projekat napisali za rad sa 6 učenika, a poceli smo sa 17, i nemamo mogucnosti da primimo vise djece. Strah me je pomisliti gdje su ta djeca koju nismo mogli završila. Pokušala sam napisati smjernice roditeljima za individalan rad i dati savjet za svako dijete, ali bez sistematskog rada sa obučenim kadrom, šanse za veliki napredak su male.
S druge strane, smatra, BiH bi mogla biti vodeća zemlja u regionu kada je riječ o uvođenju nove metode:
- Za sada, pored Mjedenice, samo postoje skole u Engleskoj i Irskoj koje rade po ovoj metodi, a Italija i Španija se bore da dostignu dovoljno visok standard obrazovanosti kadra i otvore svoje škole. I pored svakodnevnog rada sa kadrom i djecom u ciljnoj učionici i vrtiću, također pokušavamo pomoći i uključiti se u sve razrede u Zavodu, te raditi sa svim kadrom u Mjedenici.
Iako u Americi radi kao profesorica na postdiplomskim studijima iz edukacije i psihologije na američkom Teachers College, Columbia University, New York, gdje je i također direktorica škole/naučnog instituta Fred S. Keller School, gdje je mentor postdoktorskim studentima i radi na naučno-istraživačkim radovima u polju obrazovanja djece sa i bez poteškoća u razvoju, spremna je ostati u Bosni i Hercegovini i raditi za dobrobit ove djece. Nažalost, nema čak ni novca da se za nju nađe stalno radno mjesto u Mjedenici ili osnuje katedra na kojoj bi predavala. Ne čudi kada se zna kako se izdvaja novac za Mjedenicu i slične zavode – na kapaljku:
- Prošle godine kada sam stigla, sjećam se, direktor mi je rekao: Skresali su nam budžet kao I svima , sad imam četvero djece a tri kriške hljeba, šta ću sad?
Za to vrijeme, roditelji ne smiju ni zamisliti šta će se desiti ukoliko se novac za nastavak projekta ne nađe, iako je i to privremeno rješenje. Prekid nastave za ovu djecu značit će povratak u izolaciju, uskraćivanje prijeko potrebne podrške, jer Mjedenica sama, nema u budzetu dovoljno sredstava za odrzavanje ove ucionice.
Majka dječaka s početka teksta kaže kako u Bosni i Hercegovini alternative nema:
- Ukoliko se rješenje ne nađe, ukoliko se Nirvana zaista vrati u SAD, mi ćemo morati otići iz zemlje, negdje gdje će se sa mojim djetetom raditi na pravi način.
(zurnal.info)
