Suprotno balkanskim filolozima, Llosa ističe da Hrvati, Srbi i Bošnjaci govore jedan te isti jezik, a suprotno balkanskim povjesničarima podsjeća da kod Hrvata, Srba i Bošnjaka "postoje samo oskudni povijesni korijeni na koje se 'nacionalistički' pokreti mogu pozivati kao na svoju legitimaciju"
Rasplamsavanje nacionalizma na Balkanu devedesetih godina potaknulo je Maria Vargasa Llosu da napiše knjigu "Nacionalizam kao nova prijetnja". To djelo pokazuje jako dobru upućenost autora u situaciju na našim prostorima i u praksu sprovođenja nacionalističke ideologije, kod koje filolozi i povjesničari imaju glavnu ulogu.
Suprotno balkanskim filolozima, Llosa ističe da Hrvati, Srbi i Bošnjaci govore jedan te isti jezik (7), a suprotno balkanskim povjesničarima podsjeća da kod Hrvata, Srba i Bošnjaka "postoje samo oskudni povijesni korijeni na koje se 'nacionalistički' pokreti mogu pozivati kao na svoju legitimaciju" (11). To znači da se "nacionalistička ideologija gotovo uopće ne poklapa sa stvarnošću i mora sistematski iskrivljavati povijest kako bi opravdala sebe" (26).
REP LAVA ILI GLAVA MIŠA
Osim što se zasniva na krivotvorenju, "'nacionalističko' rješenje problema različitih zajednica koje moraju živjeti zajedno izgleda posvuda najlošije i najskuplje" (11-12). Usprkos tome, za njim su posegnuli na našim prostorima "neodgovorni političari, koji znaju da u prelaznim vremenima - i u vremenima ideoloških smetenosti - najkraći put do zadovoljavanja njihove gladi za vlašću je nacionalizam" (8). Za nacionalizmom "se posegnulo sigurno zbog njegove demagoške učinkovitosti jer ništa drugo ne omogućava na sličan način da se ljudi nahuškaju jedni protiv drugih i da se istovremeno tako brzo proizvede iluzija društvenog identiteta, ali najviše se posegnulo za njim stoga što garantira dolazak na vlast onima koji se ne zadovoljavaju time da budu rep lava, nego, koštalo što koštalo, žele biti glava nečega, pa makar to bila i glava miša" (12).
Analizirajući nacionalizam, Llosa ističe da "porijeklo svake nacionalističke doktrine leži u vjeri, i to u vjeri u jedan kolektiv [...]. Ta vjera pripisuje jednom mitskom biću - naciji - nadnaravna svojstva, koja su u stanju nadtrajati vrijeme, neoskrvljena povijesnim okolnostima i promjenama. Ta vjera pravi trajnu povezanost među njenim konstitutivnim članovima i elementima, pravi homogenost, jednakost, čak i kad je to jedinstvo nevidljivo i spada u carstvo izmišljotina. Pored tog kolektivizma, bitan sastavni dio nacionalizma je i metafizički esencijalizam. Prema toj doktrini pojedinci ne postoje neovisno o naciji, onoj majčinskoj placenti kojoj zahvaljuju svoj život i svoj identitet. Nacionalnom identitetu, ključnoj riječi nacionalističke retorike, zahvaljuju svoju društvenu, kulturnu i političku egzistenciju; nacionalni identitet se očituje u jeziku kojim govore, u običajima koje njeguju, u sudbinskoj povijesti koju dijele, ponekad i u religiji, etnosu, rasi kojoj pripadaju, pa čak i u obliku glave ili u krvnoj grupi kojom ih je Bog ili slučaj opskrbio. Takvo utopijsko predočavanje jedne potpuno homogene i u sebe zatvorene zajednice nestaje čim ga pokušamo usporediti s realno postojećim nacijama u konkretnoj stvarnosti. Kulturna, etnička i društvena heterogenost, koja je u njima više ili manje jako izražena, dokazuje da pojam 'kolektivnog identiteta' - a 'nacionalni identitet' da i ne spominjem - vodi u potpunosti u zabludu" (19-20).
Drugim riječima, "sama ideja nacije je obmana ako se predočava kao nešto homogeno i vječno, kao ljudska potpunost u kojoj zajednički jezik i tradicija, zajedničke navike, oblici ponašanja, uvjerenja i vrijednosti čine jednu kolektivnu ličnost koja je jasno razgraničena od drugih naroda. U tom smislu ne postoje i nisu nikad postojale nacije" (54-55).
Za one koji kod nas tvrde da se nacija prepoznaje po jeziku i da svaka nacija ima svoj jezik, Llosa napominje da "čak ni jezik, možda najautentičnije obilježje društvenog identiteta, ne predstavlja danas svojstvo po kojem se prepoznaje neka nacija. Jer unutar gotovo svih nacija govore se različiti jezici - pa i kad je jedan od njih službeni - i skoro svi jezici, osim sasvim malobrojnih iznimaka, prelaze nacionalne granice i raščlanjuju svijet prema svojoj vlastitoj geografiji" (55).
Nacija nije nastala pomoću objektivnih kriterija kao što je jezik, nego "nacija je politička izmišljotina" (54). "Svaka nacija je laž, kojoj su vrijeme i povijest - kao starim mitovima i klasičnim legendama - dali samo privid istine. Nijedna nacija nije prirodno nastala. Usprkos povezanosti i bratstva koji naizgled još uvijek postoje kod malobrojnih, nailazi se izvan uljepšavajuće - književne, povijesne, umjetničke - fikcije, u kojoj uobličavaju svoj identitet, na zastrašujuće povijesne činjenice" (56). Te činjenice pokazuju da su sve nacije "nastale političkom samovoljom, pljačkom, intrigama vladara, ekonomskim interesima, kombinacijom sirovog nasilja i slučaja" (55).
ŽRTVA KAO ADUT
Suočen s osporavajućim činjenicama, "nacionalizam na osporavanje svojih teza odgovara dodatnim adutom: ulogom žrtve. On nudi dugačku listu povijesnih ponižavanja, političkih i kulturnih uzurpacija od strane kolonijalnih i imperijalnih sila, koje su dotičnu naciju pokušavale uništiti, zagaditi, izroditi. To se pokušavalo i još uvijek se pokušava, naravno bez uspjeha! Koliko god da su bili grozni zločini osvajača i koliko god stoljeća da je trajalo to sistematsko istrebljivanje naroda koje je trebalo izbrisati potlačenu naciju, ona je preživjela! Usprkos varljivom prividu, mučena nacija je potajno uvijek odolijevala, sačuvala svoju suštinu, ostala uvijek vjerna svojim precima i porijeklu te čiste duše čekala dan povratka svog otetog suvereniteta i svoje potisnute slobode" (20).
O listi tlačenja iz povijesti Llosa kaže: "Naravno da se ta lista ponižavanja i nepravdi oslanja na neke povijesne istine. Ali bilo bi zabluda vjerovati da su nasilja i zlostavljanja iz prošlosti koja su jači narodi počinili nad slabijim narodima uzrok za nacionalizam. Kad bi to bio slučaj, onda bi se nacionalizam poput epidemije proširio do najudaljenijeg kuta zemaljske kugle. Jer zar ima ijedna država u čijoj povijesti se ne bi našli razlozi za ispravljanje nepravdi? Svako društvo koje pogleda unazad i detaljnije promotri svoju prošlost nailazi na scenario horora, zločina i neizrecivog nasilja, koje su jednako vršila društva, narodi i nacije međusobno kao što su ga unutar svakog društva vršile moćnije klase ili pojedinci nad slabima. U toj perspektivi postaje od povijesti svih država jedna povijest nitkovluka" (21).
No nacionalizam želi vidjeti samo svoja paćeništva u povijesti, spremno ih i izmišlja jer "nacionalizmu su potrebna takva povijesna ponižavanja kako bi opravdao svoj zahtjev da je žrtva jedne kolektivno proživljene prastare nepravde koju može ispraviti samo ponovno postizanje izgubljene nezavisnosti. On ih treba i zato da bi objasnio navodnu nečistoću nacionalnog jedinstva - na području jezika, kulture, institucija i čak rase - te da bi obrazložio politiku kojom sada na poziciji vladara želi ponovo uspostaviti integritet i čistoću nacije, uprljanu stoljećima strane vlasti" (21).
Svojom politikom nacionalizam "sprovodi nekad blažim nekad okrutnijim sredstvima ujednačavanje sistema, koje na račun dosad postojeće heterogenosti proizvodi homogenost i postavlja često nepremostive prepreke razvoju religijske, kulturne ili etničke raznovrsnosti" (54). Zato je "neosporna činjenica da svaki nacionalizam koji želi biti koherentan i slijediti do kraja svoje osnovne principe vodi prije ili kasnije u netolerantno i diskriminirajuće postupanje i u otvoreni ili prikriveni rasizam. Nema mogućnosti izlaza. Budući da ona homogena, čista, kulturna i etnička ili i religijska nacija o kojoj nacionalizam sanja i koju želi probuditi nije nikad postojala - a da je ikad postojala, nestala bi u toku povijesti - mora je umjetno napraviti i izokrenuti stvarnost. A to se može postići samo silom" (29). "Čišćenja" koja se tako događaju "patriotsko pisanje povijesti - još jedna fikcija - kasnije pokušava zatajiti" (54).
Povijest koja dolazi iz patriotskih ili nacionalističkih pera nije nikad istinita: "Budući da se stvarna povijest ne uklapa u nacionalističku verziju prošlosti, ili se uklapa samo s iskrivljavanjima, nacionalizam je prisiljen povijest toliko saviti da bude upotrebljiva, uljepšati je ili deformirati da koristi njegovim ciljevima i da mu služi kao dokaz" (24).
Nacionalizam se temelji na izmišljotinama, među kojima je i sama nacija: "To što taj izgubljeni raj - nacija nacionalista - nikad nije bio opipljiva stvarnost, to ne predstavlja prepreku za čovjeka nadarenog strašnim i veličanstvenim instrumentom mašte da je izmisli. Za to je poezija tu: da bi se prazna mjesta u životu popunila priviđenjima, koje ljudi u svom kukavičluku, velikodušnosti, strahu ili gluposti trebaju kako bi svom životu dali smisao. Priviđenja koja poezija dodaje stvarnosti mogu biti dobroćudna, neškodljiva ili zloćudna. Nacionalizmi spadaju u ona posljednja" (25).
NACIONALIZAM U UMJETNOSTI
U širenju nacionalističkih priviđenja osnovnu ulogu imaju mediji. Llosa to pokazuje uzimajući kao primjer nacionalistički konflikt na našim prostorima, koji "je umjetno provociran pomoću tehnika manipulacije masama. Budući da se to događalo u društvu bez slobodnog i pluralističkog sistema informiranja, nije bilo mogućnosti da se javnost cijepi protiv nacionalističkog bulažnjenja i njegovih neizbježnih posljedica, neprijateljstva prema strancima, rasizma i religijske netoleracije. [...] apstraktno je koncipirana jedna fikcija, koju su zatim propaganda i državni audiovizualni mediji ugradili u stvarnost vrtoglavnom učinkovitošću" (79). "Ujednačeni televizijski kanali, radio stanice, novine i časopisi bili su motor velike kampanje trovanja, koja je potpirivala nepovjerenje i mržnju među zajednicama i regijama tamo gdje je to još postojalo, a tamo gdje je bilo nestalo, iznova raspirivala. [...] A razumni glasovi i razborita pera onih koji su pokušavali da objektivno informiraju i ozbiljno zastupaju svoje mišljenje bili su bez oklijevanja potisnuti ili vrijeđani najgorim pogrdama: odmetnici, plaćenici, izdajnici" (78-79).
Nacionalizam guši i odbacuje razum i racionalnost jer "istine koje nacionalistička ideologija proglašava nisu racionalne; one su, kako je već rečeno, dogme, vjerske dogme. Zato se nacionalizmi, kao ni crkve, ne upuštaju u dijalog: oni proglašavaju svetim ili ekskomuniciraju. Nacionalizam ima mnogo više veze s instinktom i strašću nego s inteligencijom, i njegova snaga nisu ideje, nego uvjerenja i mitovi. Zato su mu bliski književnost i religija [...]. Pjesme, romani pa čak i gramatike doprinose više njegovom razumijevanju nego povijesna ili sociološka istraživanja" (25-26).
U nacionalističkoj sredini "šteta koju nacionalizam prouzrokuje sigurno nije ni na jednom drugom području tako očigledna kao na području kulture. U konfuznom i apsurdnom sistemu vrijednosti u kojem je pripadnost kolektivnoj apstrakciji 'naciji' vrhunska vrijednost te se književno i umjetničko stvaralaštvo vrednuje prema tom mjerilu, rezultat je predvidljiv. Nacionalističko gledište je sklono omalovažiti ili odbaciti svako duhovno djelo koje lokalne vrijednosti, regionalno, nacionalno, folklorističko stavlja u pozadinu, negira, ismijava ili poništava pomoću kozmopolitske i univerzalne perspektive ili pomoću individualnog - pomoću one stvarnosti čovjekovog postojanja koja se teško može spojiti s nacionalizmom [...]. Nacionalizam najviše cijeni one književne tvorevine koje potvrđuju njegove predrasude o kolektivnom identitetu. U praksi to znači da se regionalistička ili folkloristička umjetnost mora uzeti za uzor, što vodi u provincijalni autizam, neizbježni rezultat nacionalističke kulturne politike. Zato nacionalizam u umjetnosti i književnosti do danas nije dao ništa što bi bilo vrijedno pamćenja, i zato ni 'proroci nacionalizma', kako primjećuje Ernest Gellner, 'kad se trebalo latiti razmišljanja, nisu igrali u prvoj ligi'" (29-30).
Oni intelektualci i političari koji ne forsiraju nacionalizam ipak prave ustupke nacionalistima i popuštaju im misleći da će ih to stišati. Pritom zaboravljaju "iracionalni i teleološki karakter nacionalizma. Politički i ideološki ustupci i nagodbe po pravilu ga ne stišavaju, nego ga razjaruju kao strelica rasnog bika i navode da zahtijeva još više. To neutaživo zahtijevanje je njegovo bitno obilježje" (32).
Obilježje nacionalizma je i da se služi neosnovanim zastrašivanjima kako bi oni koji su na vlasti zadržali i proširili svoju vlast (13-14). Aktualni primjer u Hrvatskoj je pravljenje straha da će Evropa oduzeti Hrvatima jezik i natjerati ih da pređu na neki drugi. Računa se da će svaki zastrašeni Hrvat tražiti zaštitu u okrilju nacionalista. Neutemeljeni strah koristi se i da bi se opravdala nasilna promjena pravopisa u državi.
Nacionalizam ne može bez nasilnih postupaka, a oni nisu spojivi s demokracijom. Zato je nacionalizam suprotstavljen demokraciji: "Zbog njegove predodžbe povijesti, [...] njegovog ideološkog opšivanja šovinizmom, neprijateljstvom prema strancima, rasizmom i religijskim dogmatizmom nacionalizam će bez sumnje - kao što već i jest u rascjepkanoj bivšoj Jugoslaviji - biti politička snaga koja će se sljedećih godina suprotstavljati onom internacionaliziranju života i ekonomije kojem zahvaljujemo razvoj industrijske civilizacije i demokracije" (48). U žaru nacionalizma zaboravlja se da je napredak civilizacije oduvijek povezan s nadilaženjem granica plemenske zajednice, a ne sa zatvaranjem u njih (13).
(preneseno sa www.h-alter.org)
U trećem dijelu feljtona o pljački mostarske fabrike, čitajte kako je i kome menadžment opraštao milionske dugove i kakva je uloga srajevskog duhanskog lobija
Koliko god su prve poslijeratne godine bile teške za ukupnu privredu u Bosni i Hercegovini, za mostarsku Fabriku duhana bi se taj period, s obzirom na događaje koji će tek uslijediti nakon 2000-te, mogao još nazvati zlatnim periodom. U to vrijeme se još proizvodilo i vjerovalo kako za FDM slijede bolja vremena.
POLITIKA ULAZI U FABRIKU
Početkom 1999. godine, međutim, prema tvrdnjama radnika FDM-a kola kreću nizbrdo kada se fabrikom počinje baviti politika. Najprije dolazi do smjene na čelu FDM-a. Tadašnji direktor Senad Milavić odlazi u penziju a na njegovo mjesto je u februaru imenovan Esad Pobrić. Crne slutnje o namjerama s kojima u Fabriku dolazi SDA-ov kadar dijelom se obistinjuju već naredne godine. Najprije propada pokušaj Agencije za privatizaciju HNK da 2000. godine proda državni dio kapitala FDM-a. Zainteresiranih je bilo, ali kao i u svakom narednom pokušaju prodaje, kupac bi odustajao čim bi se podrobnije informirao o finansijama FDM-a.
U međuvremenu ponovo dolazi do smjene na čelu Fabrike. Nakon Pobrića, u julu 2004. godine za direktora FDM-a imenovan je Bakir Pekušić. Navodno se ni kadar Stranke za BiH nije mnogo brinuo za sudbinu fabrike što je pokazao i izvještaj Finansijske policije FBiH iz 2005. godine. Poslovanje FDM-a je , upravo u periodu kada Pekušić preuzima dužnost od Pobrića bilo više nego katastrofalno.
Nakon formalne revizije finansija tadašnji specijalni revizor za FBiH i RS Dalle Ellen Ralpf u knjigama FDM-a pronalazi mnogo „nejasnoća“ i hitno nalaže zadatak federalnoj Finansijskoj policiji da istraže sumnje. Inspektori su utvrdili da su milioni maraka završili na krajnje sumnjiv način i na još sumnjivijim adresama. Takvim je poslovima vrijednost kapitala kompanije drastično smanjena za samo tri godine. U junu 2002. godine je, prema izvještaju Finansijske policije temeljna glavnica kapitala FDM-a iznosila 22, 1 milion KM a samo tri godine i pet mjeseci kasnije taj je iznos smanjen na 15,8 miliona maraka?! Uz taj su se gubitak već nagomilale obaveze prema drugima na 5,9 miliona maraka. Riječ je još o periodu kada se u FDM-u ponešto i proizvodilo. Međutim, gdje su završile mostarske cigarete? Izvještaj o kriminalu u FDM-u je Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona proslijeđen 2006. godine i do danas istraga nije okončana. Pisali smo već o sumnjivim fakturama ispostavljenim dvjema kompanijama s Kipra, Funrick trading LTD Limassol i kompaniji Dulwich enterprises LTD Cyprus, kojima su cigarete prodate „s popustom“ od oko 2,5 miliona maraka!
Ukoliko Tužilaštvo HNK napokon odluči istraživati kriminal u FDM-u, bit će vrlo zanimljivo saslušati i obrazloženje menadžmenta za odluku da otpišu potraživanja od 132 „manja“ kupca cigareta. Samo tim su potezom fabriku oštetili za više od 4 miliona maraka!? Među najvećim dužnicima koji su se tada obradovali suludoj poslovnoj politici u FDM-u bila je i Bancocom banka ( 917.000 KM). Da apsurd bude veći za tu je banku naknadno utvđeno da uopće ne postoji?! Na spisku dužnika kojima je dug „oprošten“ je i Ljubljanska banka (196.000 KM), Autokuća T. Iz Gračanice ( 148.000 KM) Monopur Tuzla ( 127.000 KM), Polietilenka Bihać (101.000 KM), Unionimpex Sarajevo (103.000 KM), Tabacocomerc 1 (972.000 KM), Bijela Band Sarajevo ( 134.000 KM). Iako su ostali dugovali mnogo manje iznose vrlo je zanimljiv popis dužnika: Kruško 1 ( 68.000 KM), Sule (5.600 KM), Nail ( 1.400 KM), Sabko ( 7.600 KM), Kaktus, Dada, Šuvalija....
SPECIJALNA ULOGA SARAJEVSKOG LOBIJA
Dok je trajala finansijska kontrola knjiga FDM-a 2005. godine, Agencija za privatizaciju HNK raspisuje ponovo javni poziv za prodaju dijela kapitala kompanije metodom neposredne pogodbe. I ovaj pokušaj, međutim, propada jer je već tada očigledno da malo ko želi investirati u kompaniju koja grca u dugovima. Nedugo nakon toga Vlada FBiH kao većinski vlasnik FDM-a odlučuje da nadležnost za prodaju Fabrike, od Agencije za privatizaciju HNK preuzme federalna Agencija. Uz to je, u godinama kada se događa najveća pljačka FDM-a, pažnja javnosti bila usmjerena na potpuno drugu priču. Podsjetimo na slučaj „mostarskih granata“ otkrivenih u proljeće 2002. godine u prostorima FDM-a ali i još dvije mostarske kompanije. Sve do kraja 2005. godine kada je okončan sudski proces u ovom slučaju, javnost je bila zaokupljena pričom o aferi a ne o razlozima zbog kojih FDM već tada bespovratno tone u finansijsku provaliju.
Kada je federalna Vlada 2005. konačno pokazala navodnu zabrinutost za sudbinu fabrike počinje se u javnosti sve glasnije govoriti i o ideji da mostarsku fabriku dokapitalizira Fabrika duhana Sarajevo. Navodno su postojala čvrsta obećanja tadašnjeg federalnog premijera Ahmeta Hadžipašića ali nikada nije razjašnjeno zašto se od te ideje odustalo. Dio radnika FDM-a vjeruje kako je upravo FDS-u zapravo najviše smetala mostarska konkurencija. Već 2007. godine je potpuno jasno da od „udruživanja“ mostarske fabrike sa sarajevskom nema ništa jer federalna Vlada nalaže Agenciji za privatizaciju FBiH da ponovo raspiše javni poziv za prodaju državnog dijela kapitala, ovaj put metodom neposredne pogodbe. Potpisan je tada kupoprodajni ugovor s firmom Pazardžik iz Bugarske. Kako, međutim, kupac do kraja 2008. godine nije izvršio potpisane obaveze, ugovor je raskinut 2009. godine. Bilo je u međuvremenu dosta zaintersiranih za kupovinu ali je njihovo interesovanje trajalo kratko. Sve do saznanja o stanju finansijskih knjiga FDM-a. Tako je bilo i pred posljednji javni poziv u septembru 2010. godine. Agenciji za privatizaciju FBiH nije pristigla ni jedna ponuda. Kako smo već pisali, zbog nelikvidnosti fabrike, Agencija više nema mogućnosti za njenu prodaju. O sudbini FDM-a odlučit će Vlada Federacije BiH , najvjerovatnije u novom sazivu i to kada FDM uopće dođe na dnevni red. Mada, samo zbog brojki iz poslovnih knjiga FDM-a nije teško pretpostaviti ishod priče a nije zanemarljiv ni podatak da već tri godine naše tržište, osim proizvoda sarajevske fabrike, ne prepoznaje druge domaće cigarete.
(zurnal.info)
Angelina Jolie našla se u središtu jednoga međunarodnog spora nakon što je vlada jednoga bh. entiteta povukla dozvolu datu ovoj holivudskoj zvijezdi i humanitarnoj veleposlanici UN-a da snimi scene svog redateljskog debija u Bosni zbog žalbi ratnih žrtava silovanja, piše u danas The Guardian.
Dio filma trebalo bi da bude snimljen u Bosni idućeg mjeseca, ali je ministar za kulturu Federacije BiH Gavrilo Grahovac povukao dozvolu nakon izvještaja da se u filmu radi o ljubavnoj priči između srpskog silovatelja i muslimanske žrtve.
Angelina Jolie je u petak zamolila svoje kritičare da se suzdrže od davanja sudova o ovom filmu, rekavši kako bi bila šteta da "nepravedan pritisak zasnovan na pogrešnim informacijama" spriječi filmsku ekipu da snima u Bosni.
"Izbor da se napravi film o ovoj oblasti u tome povijesnom trenutku treba, pored ostalog, poslužiti i kao podsjetnik na ono što se dogodilo ne tako davno i skrenuti pozornost na žrtve rata", rekla je Angelina Jolie.
Bakira Hasečić iz Udruženja "Žena žrtva rata", koje okuplja uglavnom bošnjačke žrtve silovanja, kaže međutim da se na temelju onog što je čula u filmu radi o žrtvi u jednom logoru za žene koja se zaljubila u svog silovatelja; ovo je, kako ona smatra, ne samo nemoguće, već i uvredljivo, i žrtve ne žele biti prikazane na takav način.
Producenti Angeline Jolie odbacili su ove glasine i navodno su poslali scenarij filma federalnom ministru kulture, koji je rekao da će dozvola biti data samo ako film ne vrijeđa Bošnjakinje, prenosi Guardian.
Jolie se neće pojavljivati u filmu u kojem će glavne uloge igrati bosanska glumica Zana Marjanović i glumački veteran Rade Šerbedžija.
(Fena)
Iako su revizori Agencije za državnu službu FBiH (ADS FBiH) još u februaru ove godine otkrili kako su tri javna službenika u kabinetima Vlade Federacije zaposlena bez javnog konkursa, znakovito je da tek u septembru odlučuju provesti zakonsku proceduru koja za "obične smrtnike" znači mjesece testiranja, polaganje javnog ispita ali i traženje "veze", bez koje se skoro nemoguće zaposliti u javnim institucijama.
U ADS-u FBiH navodno ne znaju kako je uopće bilo moguće da tri službenika bez konkursa budu angažirana i to u ključnim Vladinim kabinetima ali je još zanimljiviji podatak da konkurs za ta radna mjesta odlučuju raspisati tek sedam mjeseci kasnije i to u jeku predizborne kampanje. Kako namjera da se raniji "propust" zataška ne bi bila toliko očigledna, 7. septembra ove godine ADS raspisuje konkurs za ukupno pet uposlenika među kojima i za tri sporne pozicije u uredima federalnog premijera Mustafe Mujezinovića, sekretara Vlade Ismeta Trumića te u uredu federalnog dopremijera Gavrila Grahovca. Riječ je, između ostalog i o spornim angažmanima koje su otkrili revizori ADS-a , mjestima na kojima već rade Širaza Jahić, saradnica za ekonomska pitanja, Sanela Adžović, saradnica za pravna pitanja i informiranje te šefica računovodstva Alma Gašević- Muslić. Čemu zapravo služi Agencija za zapošljavanje FBiH za čiji se rad godišnje troše milioni ako pored prava da do mile volje šire svoju savjetničku svitu, ministri uzimaju u svoje ruke i nadležnost da zapošljavaju javne službenike. Nažalost, ovo nije prvi slučaj da "odlazeća" vlast "uhljebljava" svoje kadrove i to dok je javnost još zaokupljena rezultatima izbora. Eto posla i za federalnu inspekciju rada da ispita može li za posao služenika u Vladinim kabinetima "preporuka s vrha" biti jača od slova zakona.
(zurnal.info)
Kiša pljušti, redovi su ogromni, i izvan kapija olimpijske dvorane, a ljudi ljuti i mrzovoljni. Guraju se, padaju jedni preko drugih, psuju i pokušavaju na sve načine doći što bliže ulazu
- Jebem vam Boga ludog! Da Bog dođe neće proći! – urla već potpuno promukao mladić, redar iz Zetre, na gomilu ljudi koja ga gura kako bi se probila do ulaza i sale u kojoj ovog mjeseca ordinira iscjelitelj Mekki Torabi. No, vrlo brzo situacija izmiče kontroli i gomila ruši ženu koja pada preko metalne šipke i udara glavom u beton. Djevojka u bijeloj jakni pokušava joj prići, ali joj redari ne daju:
- Idiote, to mi je majka! – dere se. Ženu dižu sa ulice i odvode negdje.
NASILNI REDARI
Na čelu dvije kolone po dva su redara, koji posljednjim atomima snage pokušavaju obuzdati one koji su u Zetru došli po nadu i ozdravljenje. Kiša pljušti, redovi su ogromni, i izvan kapija olimpijske dvorane, a ljudi ljuti i mrzovoljni. Guraju se, padaju jedni preko drugih, psuju i pokušavaju na sve načine doći što bliže ulazu. Očajne i bolesne, nije ih teško razumjeti. U redu s moje lijeve strane djevojka, koja očito ima neki oblik mentalne retardacije, bez kišobrana, s kosom potpuno slijepljenom od kiše, urla:
- Jebo vas moj dedo u p... Mršava je i jedva stoji. Niko ne obraća pažnju na nju. Traje borba da se spriječi pokušaj starije žene da se ugura u red. Redar urla na nju, i u jednom trenutku, potpuno izrevoltiran, zamahne rukom, ali je ne ipak udari. Niko ne reaguju, svi su svjesni da ovise o volji nasilnog redara koliko će ih biti pušteno unutra.
Nigdje policajca, nigdje ljekara:
- Ljudi, ljudi, razmaknite se, žena ima napad – jedva izvlače ženu s plavom maramom na glavi u dugačkom crnom kaputu. Očito bolesna, trese se kao da ima epileptični napad dok je vode u ćošak.
21 VIDJELAC
Nekoliko metara dalje, ispod nadvožnjaka, grupica žena sakrila se od kiše. Čekaju večer da se, nadaju se, gužva malo raziđe kako bi došle na red. Čule su svašta o Torabiju, u mnogo toga i vjeruju. Tvrde kako je dan ranije jedno dijete prohodala, drugo progledalo a nedavno i treće progovorilo. Jedna od njih, Sabiha Bajraktarević iz okoline Sarajeva, tvrdi kako je i sama svjedočila manifestaciji Torabijeve moći:
- Bila sam unutra i vidjela kako on u jednom trenutku zastaje i nakon toga kaže kako je 21 čovjek vidio nešto. I onda ih pita šta su vidjeli. I, stvarno, njih 21, jedno po jedno, počeše se javljati i govoriti šta su vidjeli.
Neki od njih kazali su kako su vidjeli zvjezdice, prisjeća se sagovornica, neki samo jaku svjetlost koja je obasjala pola dvorane:
- Jedan čovjek je rekao kako je vidio svjetlo i zelenilo na hadžu a žena kako ju je samo zapahnuo jak miris.
Neke od njih kod Torabija dolaze već peti put:
- I dolaziću kolko god mogu. Imam problema s kičmom i kad izađem od njega ko da mi je kakav teret skino. On ima moć datu s Božije strane.
Ipak, i Torabiju, čini se, treba povremeno “punjenje”:
- Jednom sam ga gledala kad mu je nestalo energije. Stajao je pet-šest minuta i od Allaha dž.š. čekao. I kad je završio opet je sjeo i počeo s radom... - kaže jedna od njih.
Pri svakom dolasku, one, kao i većina posjetilaca, kupuju vodu koja se u Zetri prodaje kao voda na koju je Torabi prenio energiju. Nose je kući, sebi i drugim članovima porodice koji nemaju nužno zdravstvenih problema, i piju.
TMURNI DANI
Ispred ulaza žena sa naslaganim paketima, tri paketa sa po šest flaša od litar i po vode. U kolicima je i ne želi razgovarati. Vjeruje u moć vode. Dosta ovih ljudi nosi vodu kući za bolesne članove porodica koji ne mogu doći u Zetru, ali veliki broj je i potpuno zdravih ljudi koji dolaze iz radoznalosti. Jedna od njih kaže kako uzima vodu preventivno a u njene moći vjeruje jer se vlasittim očima osvjedočila kako Torabi “prouči dovu nad šleperom vode” i tako je učini ljekovitom.
Najrazličitije priče se u Zetri mogu čuti o čudesnom marokanskom iscjelitelju. Od onih kako je dječak prohodao pa do žene koja je na svaki Torabijev dodir povraćala spletove dlaka i papira.
Sa svih strana pristižu muškarci i žene u kolicima, na štakama, ili zdravi. Nose djecu umotanu u peškire. Mlađa žena u kolicima gura djevojčicu širom otvorenih usta i zabačene glave, bolesna je. Kišobran im pruža slabašnu zaštitu pa obje kisnu. Potpuno demoralisana veličnim reda djevojka stoji nasred ulice. Redari urlaju na ljude zgurene u gomili, čuje se buka kamiona koji dovlači nove količine vode. U ZOI '84 zadovoljno trljaju ruke jer se prihodi u njihovu kasu sljevaju bez ikakve kontrole bilo kakve finansijske inspekcije, a sve na račun hiljada ljudi koji svakodnevno dolaze u Zetru. Od ulaza, parkinga i prodaje vode. Ženu koja pokušava da se provuče ispod ograde preko reda neko gura nazad i ona sjeda na ulicu i plače.
Sve, samo ne dobru energiju, obećava ovaj tmurni oktobarski dan ispred Zetre.
Ko je Mekki Torabi
Iscjelitelja Mekkija Torabija u Maroku, ali i gdje god da ode, posjećuju stotine hiljada ljudi, tražeći nadu i pomoć. Među njima su nerijetko i poznate ličnosti. Iako u BiH još uvijk nije izazvao pažnju estradnjaka i političara, prilikom prošlogodišnjeg boravka u Hrvatskoj redovno ga je posjećivao Davor Gobac, Severina je tražila pomoć za prijateljicu, a sureo se i sa pjevačem Ćirom Gašparcem ali i zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.
Mekki Torabi je 57-godišnji iscjelitelj iz Maroka. U Bosnu i Hercegovinu i zemlje regiona koje posjećuje doveo ga je Asad Sabo Ajel, Iračanin koji živi u Zagrebu, ujedno i njegov menadžer. Torabi je, prema vlastitim navodima, imao samo pet godina kada je roditeljima rekao kako će, kad odraste, liječiti ljude koji imaju tumore:
- Nikada se nisam osjećao kao dijete. Uvijek mi se činilo da mi je 50 godina i tako sam se i ponašao. Nikada se nisam igrao s djecom, a sa šest godina znao sam napamet Kuran – rekao je prošle godine za hrvatske medije.
Njegov otac imao je veliko imanje u Skhiratu u blizini Rabata i živjela su od poljoprivrede. Završio je poljoprivrednu školu u Rabatu a u Parizu je upisao Agronomski fakultet. Međutim, bio je toliko čudan i različit od drugih da su njegovi roditelji mislili da je bolestan pa su ga vodili raznim liječnicima, prvo u Maroku, a kasnije i u Parizu. Energiju, tvrdi, prima od pet planeta iz svemira a kad se to dogodi počne govoriti nekim nerazumljivim jezikom, nakon čega se više ničega ne sjeća. Takvi “ispadi” ponukali su njegova oca da ga odvede na promatranje u jedan institut u Parizu, pišu mediji. Jedan od “testova” bio je i ugriz kobre. Mekki je morao gurnuti ruku kroz otvor ne znajući što je s druge strane. Liječnici su stajali uz njega s protuotrovom u ruci, a on je samo osjetio bol i shvatio da mu s ruke teče krv i nekakva žuta tekućina. Nakon toga je vidio zabezeknuta lica liječnika i čuo - da je kobra mrtva. Shvativši što se dogodilo, pobjesnio je i porazbijao cijeli laboratorij, vičući da on nije zvijer na kojoj će drugi eksperimentirati – rekao je Asad Sabo Ajel.
Torabi kaže kako ne naplaćuje svoj tretman jer je njegova sposobnost dar od Boga. Oženio se, dobio tri sina i kćer, a onda se zatvorio u kuću i nije iz nje izlazio 13 godina. Samo se molio, dobivao energiju, imao vizije, a prije pet godina dobio je signal da ljude može liječiti pogledom.
{slimbox images/Galerije/torabi/1.JPG,images/Galerije/torabi/1.JPG;images/Galerije/torabi/2.JPG,images/Galerije/torabi/2.JPG;images/Galerije/torabi/3.JPG,images/Galerije/torabi/3.JPG;images/Galerije/torabi/4.JPG,images/Galerije/torabi/4.JPG;images/Galerije/torabi/5.JPG,images/Galerije/torabi/5.JPG;images/Galerije/torabi/6.JPG,images/Galerije/torabi/6.JPG;images/Galerije/torabi/7.JPG,images/Galerije/torabi/7.JPG;images/Galerije/torabi/8.JPG,images/Galerije/torabi/8.JPG;images/Galerije/torabi/9.JPG,images/Galerije/torabi/9.JPG;images/Galerije/torabi/10.JPG,images/Galerije/torabi/10.JPG;images/Galerije/torabi/11.JPG,images/Galerije/torabi/11.JPG;images/Galerije/torabi/12.JPG,images/Galerije/torabi/12.JPG;images/Galerije/torabi/13.JPG,images/Galerije/torabi/13.JPG;images/Galerije/torabi/14.JPG,images/Galerije/torabi/14.JPG;images/Galerije/torabi/15.JPG,images/Galerije/torabi/15.JPG;images/Galerije/torabi/16.JPG,images/Galerije/torabi/16.JPG;images/Galerije/torabi/17.JPG,images/Galerije/torabi/17.JPG;images/Galerije/torabi/18.JPG,images/Galerije/torabi/18.JPG;images/Galerije/torabi/19.JPG,images/Galerije/torabi/19.JPG;images/Galerije/torabi/20.JPG,images/Galerije/torabi/20.JPG;images/Galerije/torabi/21.JPG,images/Galerije/torabi/21.JPG;images/Galerije/torabi/22.JPG,images/Galerije/torabi/22.JPG;images/Galerije/torabi/23.JPG,images/Galerije/torabi/23.JPG;images/Galerije/torabi/24.JPG,images/Galerije/torabi/24.JPG;images/Galerije/torabi/25.JPG,images/Galerije/torabi/25.JPG;images/Galerije/torabi/26.JPG,images/Galerije/torabi/26.JPG}
(zurnal.info)
"Nadam se da ljudi neće suditi o filmu dok ga ne vide. Odabrala sam da ovaj film radim na ovim prostorima i da ga smjestim u ovaj historijski period da bih podsjetila ljude na ono što se desilo ne tako davno i ukazala na žrtve koje su preživjele rat", istakla je rediteljica Angelina Jolie putem UNHCR-a, povodom poništavanja odobrenja za snimanje njenog prvjenca u BiH. U saopćenju za javnost UNHCR-a, koji potpisuje predstavnik ove institucije Navid Husein, prenesena je poruka Angeline Jolie "zbog prašine" koja se podigla ovih dana oko scenarija njenog filma.
"Veoma poštujem sve što Udruženje "Žene-žrtve rata" radi i što su dosada uradili i željela bih da mi pruže priliku da razgovaram sa njima da bih razjasnila sve nesporazume o ovom projektu", navela je Jolie.
"Bila bi sramota za sve nas koji smo uključeni u ovaj projekt i za sarajevsku filmsku ekipu kada bi nas ovaj neopravdani pritisak, koji se zasniva na pogrešnoj informaciji, spriječio u nakani da film snimamo u Bosni", saopćeno je iz GK Filma.
(Fena)
- Ko to viče? - upitao neki dan Sveti Petar Lucifera pred vratima sobe za sastanke.
- Stari - šapnuo kratko Gospodar Tame. - Popizdio je.
- Uf. Ne bih im bio u koži - stresao se Petar, pa izvadio kutiju cigareta. - Imaš vatre?
- Šuti, nije mi do zajebancije.
A drug Tito unutra baš popizdio. Okupio šire rukovodstvo Partije i galami već više od dva sata. Nebo se trese kako viče, "Majku vam božju! Majku vam božju! ", a oko velikog stola u sali za sastanke tridesetak, možda i više, ljudi. Svi su tu, stari drugovi opet na okupu, od Leke Rankovića i Vladimira Bakarića do Bevca Kardelja i generala Peke Dapčevića, do njih i juniori, od Stipe Šuvara do Milke Planinc, a na kraju stola, okružen svojom svitom, Slobodan Milošević ne smije druga Tita u oči pogledati.
Majku vam božju!, urla Josip Broz i nervozno u kolicima šeta gore-dolje po sobi, dok se tridesetak pokunjenih glava oko stola šutke pogledava ispod oka. Zasrali su ovaj put baš debelo, nije Stari ovako popizdio od Brionskog plenuma. A kako i ne bi? Dvadeset godina nakon što se raspala Titova Jugoslavija shvatili drugovi da se stvar mogla spasiti, samo da je bilo malo više pameti i malo manje javašluka u obavještajnim službama.
Da su umjesto raznih neprijatelja, vanjskih i unutrašnjih - umjesto dakle Amerikanaca, Rusa i Vatikana, kulaka, ustaša, četnika, bjelogardejaca, informbiroovaca, maspokovaca, liberala, disidenata, svećenika, pisaca, režisera, emigranata i ostalih nenarodnih elemenata što su Jugoslaviji radili o glavi - na vrijeme otkrili jedinu reakciju koja je u zajedničkom narodnooslobodilačkom otporu mogla ujediniti sve naše narode i narodnosti.
Da, drugovi i drugarice - pederi.
Nije drug Tito bio budala kad je zakonom zabranio istospolne odnose, gay populacija bila je najpouzdaniji neprijatelj socijalističke Jugoslavije. I što su drugovi prvo napravili kad se Josip Broz pod stare dane razbolio i ispustio konce vlasti iz svoje čvrste ruke? Ukinuli zakonsku zabranu homoseksualizma! Majku vam božju!, urla on već dva sata.
Trideset godina otada je trebalo proći, četiri rata i krvavi raspad zemlje, da bi naši narodi i narodnosti na koncu shvatili kako su se džabe ustrajno međusobno mrzili i ubijali, kad im je zajednički neprijatelj - štoviše, jedini zajednički neprijatelj! - cijelo vrijeme bio nadohvat puške, skriven među njima. Ali trebala je, eto, velika pamet da se to shvati. Majku vam božju nesposobnu!
Pali onda drug Tito kompjuter i pušta drugovima idiotima powerpoint prezentaciju događaja iz Beograda. Vide se gnjevna lica jugoslavenske mladosti - a narod koji ima takvu omladinu nije trebao brinuti za svoju budućnost! - naoružane noževima, palicama, bokserima, lancima i kamenjem, pored njih narodna milicija, stamena i odlučna, a eno ih tamo kraj Manježa i pederi. Mašu onim šarenim zastavama bez socijalističkih obilježja i drže se, da prostiš, za ruke! Usred Beograda, umjesto pješadije, mornarice, padobranaca i svečane garde, paradiraju tetkice! A šta radi narodna milicija? Narodna milicija štiti pedere od naše omladine!
- Pfi, mamu im jebem - prosiktao je Dobroslav Čulafić. - Ja se izvinjavam.
Ali nije to to zbog čega drug Tito pokazuje drugovima snimke iz Beograda. Pokazuje im Josip Broz bradatog srpskog svećenika na čelu kolone, sa sve golemom krstačom u rukama, i kaluđerice prkosno postrojene pred izopačenim pederima kao pred švapskim streljačkim vodom, a onda i dirljivu poruku hrvatskog svećenika Franje Jurčevića, župnika iz Kastva, koji izražava čvrstu katoličku podršku heteroseksualnoj pravoslavnoj braći iz Srbije, takozvanim "normalnim Beograđanima", koji su pokazali kako treba postupati kad "moralne nakaze, psihopate i bolesnici" bezočno "okupiraju javne površine" i "teroriziraju većinu". A vi ste mislili da nam je Crkva neprijatelj, majku vam božju?!, urla i dalje drug Tito.
Demonstrira potom pokunjenim drugovima drug Stari dirljivo internetsko bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba, ujedinjenih u pravednom gnjevu prema izopačenim homoseksualcima, složni kao u proljeće 1945. protiv stranog zavojevača i domaćeg izdajnika. Pa se redaju u powerpointu slike sa prijašnjih zagrebačkih gay parada, izobličena lica psihopata i moralnih nakaza, njima usuprot na ulicama Nepokorenog grada normalni Zagrepčani, zdrava jugoslavenska mladost, skojheadsi, skinheadsi, kako se već zovu, a uz njih internetskim forumima maršira srpska braća i nudi pomoć u obračunu s pederskom buržoazijom. Krenula drugu Titu izdajnička suza na oko, ali ne da maršal da drugovi vide, nego je briše zlatno izvezenim rukavom maršalske uniforme, pa se okreće i opet viče na drugove što nisu na vrijeme prepoznali golemi kapacitet jugoslavenske homofobije. Majku vam božju.
A drugovi i dalje šutke gledaju u platno, ćuti Stane Dolanc kako mu Brozov pogled svrdla sljepoočnicu, pa ne diže pogleda.
Drug Tito se, međutim, ne zaustavlja, već sve viče i nastavlja svoju powerpoint prezentaciju prizorima s Queer-festivala u Sarajevu, a tamo ista degenerirana lica, muško s muškim, žensko sa ženskim, nešto s nečim, i sa druge strane ista poštena, čelična mladost u kratkim hlačama, predvođena svojim vjerskim vođama, bošnjački omladinci, mudžahedinci i talibanci spremni do posljednjega obraniti heteroseksualnu Jugoslaviju i raznospolno bratstvo i jedinstvo svih njenih naroda i narodnosti, pokazano forumskim telegramima podrške njihove hrvatske i srpske braće.
A vi ste uspjeli da se ta ista mladost poubija međusobno, majku vam božju!, viče drug Tito i strijelja ih svojim prodornim očima jednog po jednog, da bi se zaustavio na Slobodanu Miloševiću, budali da bi li budali što mu je Jugoslaviju razjebala izmišljajući najrazličitije vanjske i unutrašnje neprijatelje pored živih pedera.
Eno Kosovo - viče Josip Broz, a drug Sloba pokrio se ušima - na Kosovu i Metohiji, drugovi i drugarice, homoseksualci ni ne pomišljaju na nekakvu paradu. Ili u Makedoniji. O Crnoj Gori da i ne govorim.
- A Slovenci?
- Ko je to reko?
- Slobo, druže Tito.
- Đubre austrijsko konjušarsko!...
- Umukni, Slobo, majku ti božju, ti si najodgovorniji!
Jer da je bilo pameti, da su drugovi iz Udbe radili svoj posao, nikad se heteroseksualna federativna republika Jugoslavija raspala ne bi, složna kao jedan protiv nenarodne i neprirodne pošasti. Umjesto kojekakvih "mitinga istine" organizirali bi drugovi komunisti gay parade diljem Jugoslavije, marširali bi pred policijskim kundacima prestravljeni homoseksualci u lisicama od Vardara do Triglava, a Jugoslavija bi složno vikala "Smrt homoseksualizmu, sloboda narodu!".
I što je Udba umjesto toga radila, pitam ja vas, drugovi i drugarice? Tražila neprijatelje među disidentima, piscima i umjetnicima, u emigraciji, Crkvi i omladinskoj štampi, svugdje osim među tim, kako se zovu, gejovima i gejkama, jedinim zajedničkim neprijateljima svih naših radnih ljudi i građana! Majku vam božju!
- Baš je ozbiljno popizdio - oprezno pred vratima šapuće Sveti Petar.
- Aha - klima rogatom glavom Gospodar Tame. - Nisam ga nikad čuo ovakvog.
- A ima i pravo. Svi će ti pederi gorjeti u paklu.
- Što u paklu? - lecnuo se Lucifer. - Eno ih tebi!
(nezavisne.com/zurnal.info)
Dugo nije postojao konsenzus oko zasluženosti Nobelove nagrade za jednog laureata kao što je slučaj s Llosom. Pored portreta portreta peruanskog pisca, koji je napisao Neven Svilar, Žurnal donosi i prvih trideset stranica romana Avanture nevaljale djevojčice
U vremenu kad je Feral Tribune u Hrvatskoj bio jedno od ključnih mjesta probijanja državotvorne medijske monolitnosti, dakle sredinom 90-ih godina, veći dio tog tjednika bio je, sasvim razumljivo, ispunjen društvenom i političkom katastrofom koja se odvijala na prostoru Hrvatske i ostalih jugoslavenskih republika. Međutim, na prvim stranicama novina postojala je rubrika koja se bavila temama s kojima se hrvatski čitatelj u ono vrijeme mogao prilično lako poistovjetiti. Riječ je bila o vanjsko-političkom odjeljku koji se bavio analogonima tuđmanovske politike, a koji su se mogli naći po čitavoj karti ovog nesretnog planeta. Jedan od stalnih protagonista ove uznemirujuće rubrike u kojoj su se, u doba prije interneta, mogle naći vijesti iz zemalja s tragičnom društvenom situacijom, bio je Alberto Fujimori, predsjednik Perua.
POLITIKA ZA VRATOM
Riječ je o zastrašujućoj političkoj figuri, čovjeku čija je politika u deset godina vladavine koja se rasprostirala na čitave 90-e godine od Perua učinila zemlju tiranije i korupcije bez presedana. Doduše, ako će se vjerovati Wikipediji u Hrvata (ako tko razuman vjeruje tom smiješnom internetskom fenomenu, osim hrvatskih političara poput Hebranga i Žužula koji dolaze na emisiju Otvoreno s podacima s Wikipedije) "Fujimorija Peruanci pamte po tome što je gradio škole, zaustavio teror i nasilje ultraljevičarske gerile i obuzdao inflaciju koja je dostizala 7600%, a 1997. zadobio je simpatije Peruanaca kada je njegov tim od 140 komandosa upao u kompleks japanske ambasade u kojoj je 14 revolucionara MRTA-e držalo taoce 126 dana tražeći oslobođenje oko 400 njihovih pripadnika. Oko te akcije mišljenja su podijeljena jer su ubili sve revolucionare, iako su se neki navodno bili već predali."
Fujimori, kojeg se Peruanci, eto, rado sjećaju, i koji sada služi 25 godina robije, došao je na vlast 1990. godine, a njegov je konkurent na izborima bio Mario Vargas Llosa. No, Llosa u to vrijeme nije bio politički početnik, kako to sada, nakon objavljivanja vijeti iz Stockholma, mnogi tvrde, vjerojatno iz posvemašnjeg neznanja. Riječ je o piscu kojeg je politika, kad ovaj i nije htio imati previše veze s njom, hvatala za vrat. Već je njegovo debitantsko djelo, vrhunski roman Grad i psi (La ciudad y los perros, 1963., kojeg je napisao kao 25-godišnjak, a gdje se pod 'perros' misli na gojence, polaznike vojne akademije u Peruu) izazvao nezapamćen skandal budući da je tisuću primjeraka javno spaljeno u vojnoj akademiji u Peruu, što je podsjetilo na nacističke lomače i 'entartete kunst'.
Inače, Fujimori je Llosu, čak pomalo iznenađujuće, porazio u drugom krugu izbora nakon što je Llosa predlagao neke financijske mjere koje je Fujimori razornim populističkim spinom okrenuo protiv samog predlagača te tako pokopao Llosinu kampanju. Fujimori se okrenuo osiromašenom dijelu populacije, dok je Llosa bio biran od strane građana, što je i bio uzrok njegove političke propasti, budući da ga se, ne i bez razloga, poistovjećivalo s političkim establišmentom koji je potpuno osiromašio zemlju. Nakon što je dobio Nobelovu nagradu pojavili su se brojni komentari, među ostalim i nekih hrvatskih 'kritičara' s izrazito naivnim pa i blesavim zaključcima, poput onog "da je Llosa pobijedio na izborima 90. Peru bi bila uspješna i moderna južnoamerička demokracija". No, treba reći kako je Llosa držao izuzetno ugodnu poziciju unutar političkog establišmenta - kao jedan od najvećih južnoameričkih romanopisaca bio je u mogućnosti da govori protiv real-politike. "Prava politika... nema puno veze s idejama, vrijednostima i imaginacijom, dalekosežnim vizijama, predodžbama idealnog društva, velikodušnošću, solidarnošću i idealizmom. Politika se sastoji gotovo isključivo od manevriranja, spletki, paktova, paranoje, izdaje, dosta proračunatosti, nemalo cinizma i svakojakih sljeparija", govorio je Llosa početkom 90-ih, nakon izbornog poraza.
Samo par godina ranije je, pak, bio lider stranke Movimento Libertad, političke partije koja je išla za uspostavljanjem čistog neoliberalizma, te je ušao u koaliciju s dvije najjače konzervativne stranke, strankom Popular Action i Partido Popular Cristiano, koje su dovele zemlju u naizgled bezizlaznu ekonomsku situaciju krajem 80-ih godina. No, da se poslužimo omiljenom frazom američkih republikanaca, Llosin politički flip-flopping, koliko god odbojan, zapravo nije bio ništa novo za ovog književnika. Uostalom upravo je zbog politike ušao u sukob s drugom dvojicom velikih latinoameričkih nobelovaca. Samo mjesec dana nakon gubitka izbora od Fujimorija Llosa je prihvatio poziv meksičkog književnika Octavija Paza za gostovanje na konferenciji intelektualaca u Meksiku pod nazivom '20. stoljeće: iskustvo slobode', a koja je bila posvećena slomu komunističkih režima u Istočnoj Europi. U svom govoru na konferenciji Llosa je posramio svoje domaćine rekavši kako je "Meksiko savršena diktatura – savršena diktatura nije niti komunistička, niti ona u SSSR-u, niti ona Fidela Castra, već ona koja je kamuflirana, a to je upravo meksička, koja je više od svih drugih južnoameričkih diktatura uspjela u podmićivanju i potkupljivanju intelektualnih slojeva društva."
SUKOB S MARQUEZOM
No, drugi političko-književni sukob Maria Vargasa Llose ipak je mnogo poznatiji. Riječ je dakako, o njegovom sukobu s Gabrielom Garciom Marquezom. Upravo se zato, nakon objavljivanja vijesti da je Llosa dobio Nobelovu nagradu, posebno očekivala reakcija Garcije Marqueza. Llosa i Marquez protagonisti su jedne od najvećih literarnih svađa prošlog stoljeća, koja je završila i najpoznatijim udarcem šakom u glavu između dvojice književnika (ne računajući fantazije Charlesa Bukowskog o šaketanju s Ernestom Hemingwayem). Llosa i Marquez bili su najbolji prijatelji te su čak i kupili kuće jedan do drugoga, a Llosa je napisao i izuzetno cijenjenu studiju o Marquezu, doktorsku disertaciju na 700 stranica za madridsko sveučilište Complutense 1971. godine. (Nažalost, Llosa je nakon njihova sukoba povukao iz opticaja knjigu, do koje je bilo gotovo nemoguće doći sve do 2006. godine kada su objavljena Llosina sabrana djela). Sama svađa dvojice nekadašnjih prijatelja još uvijek je nerazjašnjena – dok neki smatraju da je problem između dvojice prijatelja nastao zbog, kako je Marquez smatrao, Llosina političkog skretanja udesno (Llosa je, s druge strane, Marquezu počeo javno zamjerati njegovo prijateljstvo s Fidelom Castrom), drugi tvrde da je bila riječ o čistoj ljubomori budući da se Marquez previše 'približio' Llosinoj supruzi. U svakom slučaju, o svom sukobu ni Llosa ni Marquez nisu nikad željeli javno govoriti, a nakon što je saznao da je upravo Llosa dobio Nobelovu nagradu, Marquez je poslao tweet – "Cuentas iguales" (Sad smo izjednačeni).
A što se same Nobelove nagrade za Llosu tiče, o toj temi zapravo je bespredmetno raspravljati budući da dugo nije postojao konsenzus oko zasluženosti Nobelove nagrade za jednog laureata kao što je slučaj s Llosom. Llosa je autor tridesetak romana, među kojima je većina zaista briljantnih, a važno je reći i da je velik broj njih preveden na srpski (kao primjerice Razgovor u katedrali ili Tetka Julija i piskaralo) i na hrvatski, a među njima i sjajne ekspedicije u erotsku prozu Pohvala pomajci i Don Rigobertove bilježnice, zatim Jarčevo slavlje, Raj iza drugog ugla i Vragolije zločeste curice. Kako je rekao švedski akademik Peter Englund, kad je čitao proglas o ovogodišnjem dobitniku Nobelove nagrade za književnost "Llosa posjeduje božanski pripovjedački dar".
Iako je izuzetno cijenio Gabriela Garciu Marqueza, proza Vargasa Llose uvijek je u određenom smislu bila svojevrsni antipod ovom piscu - ona je uvijek na određeni način bila eksperimentalna, koliko god se držao tradicionalnih naratoloških koncepcija. Tako je bilo u njegovom debitantskom romanu Grad i psi iz 1963. godine, kao i u djelima iz kasnih 60-ih godina kao što su Zelena kuća (La casa verde, 1966.) i Razgovor u katedrali (La Conversacion en la Catedral 1969.), kad je ambiciozno i gotovo uvijek uspješno razrađivao i modificirao mogućnosti romaneskne strukture. Posebno se to odnosi na roman Tetka Julia i piskaralo, jedan od najboljih Llosinih romana, koji, nekim čudom, ipak nije postao dijelom ne samo zapadnoga književnog kanona, već i Llosinog kanona (ako se o njemu uopće može govoriti) iako se njegova vrijednost može usporediti s onom Krivotvoritelja novca Andréa Gidea, romana s kojim dijeli određene sličnosti.
Mario Vargas Llosa, koji je upravo objavio novi roman El sueño del celta (Keltov san) na kojem je radio tri godine rekonstruirajući život Rogera Casementa, pionira u obrani ljudskih prava i glavnog lika romana, nedavno je, govoreći o mogućnosti da dobije Nobelovu nagradu rekao, "Misliti na to je loše za stil, pozni ili ne." Sada više takve bojazni neće biti, ako je nje ikad i bilo.
(preneseno s prijateljskog sajta booksa.hr)
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/avanture.pdf|580|700}
Kada bi, nekim čudom, nekakva revolucija negdje uspjela, što mislite, da li bi nas, sa našim malim, slatkim laptopovima, Pepe Jeans cipelama i džepovima punim paklica Marlbora, revolucionari prepoznali kao saveznike, ili bi nas istoga trena strijeljali kao neprijatelje
Priča o nikšićkoj Željezari do skora je bila klasična, treba li naglasiti: tužna tranzicijska priča. Komunisti su svojevremeno riješili da industrijalizuju zemlju, pa u Nikšiću otvorili fabriku a radnike naselili u kuće izgrađene odmah do ograde željezare, zbog čega u tom radničkom naselju umrle od raka odavno niko ne broji niti, kada neko umre, pitaju “što mu je bilo?”. Potom se komunizam raspao, sa njim i država, pa je željezara dobila nove, privatne vlasnike. Ta je privatizacija bila spektakularna, jer su novi vlasnici, Rusi, jedne noći pobjegli iz fabrike. Ujutro su radnici došli na posao i zatekli puste hale i puste kancelarije uprave. Vlada je potom našla nove vlasnike. Radnici su štrajkovali.
MILOSRDNI KAPITALISTI
Sve dok, kao u kakvoj crvenoj bajci, ako neko još vjeruje u takve, jednoga dana u direktorske odaje, pune televizijskih kamera, u plavom radničkom kombinezonu nije ušao sindikalni vođa Janko Vučinić i vlasnicima saopštio da radnici smatraju da vlasnici više nisu vlasnici Željezare, te da imaju deset minuta da napuste fabriku. Slike su, kako su za imidž crnogorske privrede zabrinuti komentatori primijetili, obišle svijet. Što će o Crnoj Gori misliti investitori, vajkali su se novinari, poslanici i ministri, kako nakon ovoga nekoga ubijediti da uloži u ovu zemlju? Doista: koji će milosrdni kapitalista svoj znojem stečeni novac na oplođavanje poslati tamo gdje radnici ne cijene to što za njih otvara nova radna mjesta i hrani njihove porodice, tamo gdje radnici po kratkom postupku fabrike oduzimaju vlasnicima?
Kada nekome sa prostora bivše Jugoslavije pomenete Nikšić, njegova prva asocijacija je rat i nikšićki rezervisti. To je, naravno, tek dio priče. Nikšić je, ne tako davno, bio industrijski i kulturni centar Crne Gore. Danas je to Ghost Town, u kojem se uništene fabrike naslanjaju na naselja radnika bez posla, u čijem centru, kao spomenik propasti, stoji skelet centra za kulturu, koji nikada nije dovršen, jer je voda probila u njegove temelje i tamo stvorila tiho, crno urbano jezero u kojem život okončavaju lokalne samoubice.
Prije samo tridest godina, zbog onoga što je učinio i rekao, Janko Vučinić bio bi slavljen kao autentični radnički heroj.
Fotografija na kojoj vidimo Vučinića kako se, obučen u crvenu majicu, neustrašivo probija kroz špalir policije pred Vladinim kancelarijama na podgoričkom Trgu Vektre, prije trideset godina izazvala bi ushićenje ljudi koji vjeruju u socijalnu pravdu. Ikonografski potencijal te fotografije nije manji od znamenite fotografije isusolikog Ljuba Čupića, nikšićkog Chea prije Chea, narodnog heroja koji se smijao dok su ga četnici strijeljali. Prije trideset godina, na ulicama biste sretali tinejdžere sa reprodukcijom te Vučinićeve fotografije na majicama.
Akti poput Vučinićevog bili su armatura na kojoj je počivala ideološka građevina naših čitanki i udžbenika istorije – pod naših se, naravno, misli onih odraslih u socijalizmu. Nisu li, uostalom, Vučinićeve riječi upućene upravi Željezare varijacija onog znamenitog Titovog: ja ne priznajem ovaj sud? Nije li Vučinić rekao upravo to: ja ne priznajem ove vlasnike?
I time udario u sami temelj kapitalističkog poretka. Jer privatno vlasništvo je ono zarad čijeg očuvanja i zaštite postoji sve što danas ovdje jeste: i demokratija, i vladavina prava, i Vlada, protiv koje radnici štrajkuju, kao i mediji koji o radničkim štrajkovima izvještavaju, te NGOkratija koja povoljno i kvalitetno brani ljudska prava, ali je radnici ne interesuju jer, jebi ga, postoje fondovi za projekte zaštite prava raznih ugroženih grupa, ali nema grantova za odbranu radnika koji nasrću na privatno vlasništvo.
Budimo precizni: zaštita i sigurnost privatnog vlasništva je uslov svih uslova našeg ulaska u EU, NATO, ili bilo koju drugu organizaciju koju čine uredne i ozbiljne kapitalističke zemlje, kakve i mi želimo postati.
Otud čudi da se niko još nije sjetio da saopšti kako je Vučinić, sve sa svojom anarhosindikalističkom praksom, smetnja evroatlanstkim integracijama Crne Gore.
Radikalnost Vučinićevog rastjerivanja uprave daleko nadmašuje, kako se voli reći, granice Crne Gore. Evropa je puna radnika koji štrajkuju i od vlasnika ili države zahtijevaju novac. Ali se ne dešava često da radnici razvlašćuju upravu i preuzimaju vlasništvo nad fabrikama. Socijalističko obrazovanje itekako ima veze sa tim. Takvo što američkim ili engleskim radnicima neće pasti na pamet – oni, ma koliko njihovo nezadovoljstvo bilo krupno, nikada ne zaboravljaju da žive u univerzumu privatnog vlasništva, koje je neizbježno kao smrt. Oni koji su živjeli ili pamte jugoslovenski socijalizam barem su na trenutak izašli iz tog univerzuma – oni iz sopstvenog iskustva znaju da ima života poslije smrti.
DA LI BI NAS STRIJELJALI
Nikšićki su željezarci primjer, i mislim jedini primjer, radikalne lijeve politike u Crnoj Gori, još od sloma komunizma, kojem su se onomad tako obradovali crnogorski radnici, uzdajući se u sveto trojstvo nacionalizam-kapitalizam-religija.
Oni su, takođe, izazov svima koji se izjašnjavaju kao ljevica. Jer niko, zapravo, jednako ni vlasnici, ni vlada ni lijevi intelektualci, ne znaju što bi sa radnicima. Dobro, o njima se s vremena na vrijeme može napisati tekst, kao što upravo činim. I šta dalje? Šta kada štrajk, ovako ili onako bude ugušen, vlasnici ponovo u fabrici a radnici u proizvodnji, koja će prije prije nego kasnije ponovo stati, jer je svakome jasno da Željezara dugoročno ne može opstati, naročito ne kao radnička samouprava?
Današnju ljevicu, uostalom, ne čine radnici, nego obrazovani viši srednji stalež, pisci, kolumnisti, profesori, fini ljudi koje boli nepravda, ali imaju tako mnogo da izgube ako... Naš bivši revolucionarni subjekt, za vrijeme u kojem mi nadahnuto tražimo alternative, neprekidno klizi u desno. Njima, poput vraga koji im stoji na ramenu, na uho šapuću antiimigrantski i ostali desni populisti, koji navodno brinu o radnim mjestima i porodičnim vrijednostima svojih ljudi. Ali, k vragu, desni populisti im barem govore ono što razumiju, dok im se sa ljevice niko i ne obraća.
Što da radimo, kada nam revolucionarni subjekt pun mizoginije, mrzi Rome i homoseksualce, više vjeruje popovima nego profesorima koji govore o diskursima, kontingenciji i biopolitici, ksenofobičan je i povrh svega smrdi na rakiju i sluša odvratnu muziku, zbog čega je, sve u svemu, neprihvatljiv atavizam?
Kada bi, nekim čudom, nekakva revolucija negdje uspjela, što mislite, da li bi nas, sa našim malim, slatkim laptopovima, Pepe Jeans cipelama i džepovima punim paklica Marlbora, revolucionari prepoznali kao saveznike, ili bi nas istoga trena strijeljali kao neprijatelje?
I konačno, ne osjećamo li neku čudnu nelagodu pri samom pogledu na ljude koji se, zapravo, bore za svoja uvjerenja, koji uopšte imaju tvrda uvjerenja? Ne osjećamo li nelagodu zbog njihovog primitivizma, kojega je nepokolebljivost nedvojben znak, ne?
Mi znamo da su ovo cinična vremena. Mi nismo budale: naravno da smo i sami cinični. Ali to je još uvijek ništa, u usporedbi sa cinizmom onih koji radnike tapšu po ramenu i govore im bravo, samo naprijed, mi smo uz vas.
Heroje ne stvaraju djela, nego ideologije. Radnici u proizvodnji su ostatak poražene ideologije, korisni još samo kao potrošači.
Prije samo trideset godina, zbog onoga što je učinio i rekao, Janko Vučinić bio bi slavljen kao autentični radnički heroj.
Danas, on je pravi čovjek na pravom mjestu. Ali vrijeme! Mi bismo, naravno da bismo, ali sve se, nekako, uvijek desi u krivo vrijeme.
(zurnal.info)
Mediji i mostarska javnost su se pobrinuli da niz tučnjava, koje su uslijedile, definitivno zadobiju karakter međuetničkih sukoba pa da se zna zašto se klinci marišu. Neće se valjda biti oko neke namiguše iz 2. A. Ako se već biju, nek' se biju za nacionalne vrednote BEZMOZAK EUROPE
Jedno je sigurno, Balkan je definitivno srce Europe! A srce nije mozak. Dakle, Balkan, još sigurnije, nije mozak Europe.
BKSB MOSTAR
Boksački klub i klub slobodne borbe Mostar, ako niste znali, svoj trening kamp ima u samom središtu grada, točnije na potezu od Španjolskog trga do Rondoa. Tu se klinci mlate sve u šesnaest, a sve pod paskom profesionalnih trenera, koji njihov bijes kontroliraju i usmjeravaju prema mundžosima, odnosno ustašama.
Teško je zapravo, u općoj mostarskoj konfuziji, procijeniti tko je tu koga i zbog čega mlatio. Sigurno je da prvo što čovjeku pada na pamet jesu Dječje Međuetničke Igre. No, ako prva mostarska tučnjava i nije imala međunacionalni karakter, mediji i mostarska javnost su se pobrinuli da niz tučnjava, koje su uslijedile, definitivno zadobiju takav karakter pa da se zna zašto se klinci marišu. Neće se valjda biti oko neke namiguše iz 2. A. Ako se već biju, nek' se biju za nacionalne vrednote.
Uglavnom, znakovito je da se sve to događa netom nakon izbora. Kad već nismo prije izbora pokazali da ne možemo zajedno, onda je red da to učinimo sada. Kako ćemo to pokazati? Naravno, pustit ćemo djecu da se mlate po ulici. Prvo neka zakuhaju neku makljažicu tek onako, malčice, s teleskopskim palicama po kičmici. A onda će fino mediji i odgovorni političari krenuti s pričom o tome kako su Ovi napali One i kud ćeš bolji razlog za Herceg Bosnu. Kad ne možemo zajedno, onda ćemo se dijeliti.
Stravično je, što na koncu, niti jedan od 4 postizborna sukoba nije rezultirao nikakvim hapšenjem niti privođenjem. Načelnik policije nije dao ostavku. Pa kakve on veze ima sa sigurnošću građana, molim vas lijepo!?
Evo, kad ste baš navalili, fino ćemo uvesti video nadzor u cijeloj centralnoj gradskoj zoni da policija ne mora skakutati naokolo, ipak su to ljudi u godinama, a klinci živahni k'o zečići, još će nekog strefit herc u jurnjavi za njima. A i roditelji ništa ne vjeruju bez snimke. Dođeš po klinca, a stari mu, bivši ratnik, stoji na pragu i ubjeđuje te da njegovo dijete nije ništa loše uradilo. Ako baš inzistiraš još dobiješ i degenek il' ti uperi kalaš među oči i domaćinski te isprati do vrata. Ovako, sa snimkom, nema greške. Materijalni dokaz, pa to ti je. A štediš ljudske resurse.
(Čuje se pljesak! Plješću Bešlić, Ćorić i još neke glavonje. Načelnik policije, glup u svom ponosu, počinje pljeskati sam sebi.Lukavo se smiješi:“ A oprat će se još i tisućica – dvije – tri s tim videonadzorom.“ Svi dobri, svi sretni.)
JESEN U BEOGRADU
U Beogradu isto srce Europe. Pravoslavac najbolje bije u sveti dan, nedjelju. Pedere il' policiju, njemu je svejedno. Moraš malo ubit' vrijeme dok čekaš prijevoz do Genoe. Kad već stigneš do te pederske Italije, treba se razgibati pa, usput, dok šećeš, popravljaš kičaste renesansne spomenike, dodaš boju ili dvije, malo spržneš bakljicom, a na stadionu party do jaja. Performer Bogdanov pokazuje Europi kako su srpskim navijačima mrske ograde, zidovi i mreže, sve ne bi li metaforički pokazao što izolacija učini čovjeku. Prekinite utakmicu i osvijestite se, poručuje Bogdanov, mi smo retardirali u praljude!
JK
U cijeloj priči oko Gay pridea u Beogradu moralna vertikala ispade Jelena Karleuša sa svojom kolumnom u Kuriru. Žena, koju bi rado povalio svaki pravovjerni Balkanac, u brk i neooprane zube, je skresala istim tim muškarčinama što ih ide. Nije poštedila ni svog supruga, bekčinu Duška Tošića. Jeca je skontala pussypower spiku. I ima da je slušaju svi što za njom bale. Makar su ona i nasilnici s BG pridea, a i oni iz Genoe, produkt iste kulturne matrice.
PEDERI U NAŠIM REDOVIMA
Tko su zapravo homofobi? Ljudi, koji se plaše homoseksualnosti, jel' tako? Al', pogledajmo istini u oči, nije frka Balkancu da ga netko naguzi, njega je, zapravo, strah da će mu se to svidjeti.
Ovdje je uvijek tako bilo. Nema veze radi li se o drugim nacijama ili drugim seksualnim orijentacijama. Naprosto, linija između tučnjave i zajedničkog lokanja rakije je tanka, tanušna, skoro nevidljiva.
Mrzimo Srbe/Bošnjake/Hrvate/Albance. Hajde, de. Al' tko nas, bre – bolan, zavadi s gayevima? Kakvi su povijesni razlozi za to? Osim ako sve nisu zakuhali pederi u nama i iz naših redova.
(zurnal.info)
Ovo je samo dio sa mog spiska želja upućenih SDP-u BiH. Ukoliko vi imate svoje želje i zahtjeve za SDP, pozivam vas da ih napišete u komentarima, ili na redakcijski mail Ako su išta ovi izbori pokazali onda je to odlučnost naroda da je Bosna i Hercegovina zrela za promjene. I malo je reći zrela, prezrela, do truljenja.
Narodne želje najskuplje je platio dvojac Silajdžić-Oručević, i zato su uz želje dobili i pozdrave. Malo bolje je prošao ostatak vladajuće koalicije ali niko nije ostao neokrznut. Osim možda HDZ-a, ali to je tema za neku drugu analizu.
Godine pred nama sigurno će obilježiti vlast SDP-a. Bez obzira što ne mogu sami formirati vlast, esdepeovci moraju koalirati sa drugim strankama ali će u narednom periodu sve što valja, a posebno ono što ne valja, biti fakturisano na račun Lagumdžiji, Komšiću, Hadžiću...
U predizbornom periodu SDP BiH je objavio pet svojih ciljeva kroz isto toliko politika – pravda, obrazovanje, ekonomija, zdravstvo i socijalna politika. Ako zanemarimo realne mogućnosti da se nešto od toga i ostvari, upitno je koliko se ove politike i ciljevi poklapaju sa željama i planovima drugih stranaka s kojima će SDP koalirati.
Ipak, odlučili su da izađu na izbore, dobili su vlast, kao nikada do sada, i ukoliko ne žele završiti kao Stranka za BiH morat će ipuniti barem dio želja koje su Bosanci i Hercegovci imali na umu kada su govorili: Promjene!
Ovo su moje želje:
SMIJENITI ARZIJU MAHMUTOVIĆ: Zato što je permanentno zloupotrebljavala funkciju direktorice Javne ustanove Djeca Sarajeva. Zato što je netransparetno trošila javni novac. Zato što je od odgojne ustanove namjeravala napraviti vjersku školu. Zato što je maltretirala svoje uposlenike. Zato što je ignorisala volju roditelja koji plebiscitarno ne žele da ona bude direktorica JU Djeca Sarajeva. I zato što je zajedno sa svojim duhovnim mentorima namjeravala protjerati Djeda Mraza iz Sarajeva i od glavnog grada BiH napraviti Kabul.
NE DOZVOLITI SAFETU KEŠI DA PONOVO DOĐE NA FUNKCIJU MINISTRA OBRAZOVANJA U KANTONU SARAJEVU: Zato što je omogućio Arziji Mahmutović da bude to što jeste. Zato što je do posljednjeg štitio njenu samovolju i tako maltretirao Sarajlije. Zato što je provodio ideologiju vjerskih fanatika, strateški raspoređenih u KO SDA. Zato što je kao ministar bio katastrofalan.
SMIJENITI RUKOVODSTVO GRASA: Zato što glavni grad BiH ima najgori gradski prevoz u regionu. Zato što godinama proizvode gubitke. Zato što imaju više revizora nego putnika. Zato što je vozni park neadekvatan silnim sredstvima uloženim u ovu firmu. Zato što se u Grasu vozi samo onaj ko mora. Zato što su služili gubitnicima iz Stranke za BiH da preko njih izvlače novac iz budžeta.
DATI NALOG ISTRAŽNIM ORGANIMA DA UĐU U AVAZ: I da urade ono što su trebali uraditi prije osam godina, kada su Fahrudinu Radončiću progledali kroz prste i omogućili da se sada predstavlja kao uspješan poslovni čovjek, sposoban političar i uticajna javna ličnost. Iako je svakom mislećem biću u BiH jasno kako je on došao do tog uspjeha, kako je došao do para i zašto je on toliko uticajna ličnost. Aleja Žrtava Fahrudina Radončića je najduža ulica u državi i ne smiju mu dozvoliti da je dalje produžava.
RASTJERATI NADZORNI ODBOR RAZVOJNE BANKE FBiH: A direktora Ramiza Džaferovića strpati u zatvor, preventivno. Zato što je ono što su oni uradili, prkoseći odluci osnivača, dakle Vlade Federacije BiH, nezapamćeno u novijoj istoriji demokratije. Zato što razloga za smjenu rukovodstva RB BFBiH i njihovo procesuiranje ima dovoljno da se od vrha do dna napuni jedna soba u Tužilaštvu Federacije BiH.
DONIJETI ZAKON DA ĆE PLATE POSLANIKA I MINISTARA NA SVIM NIVOIMA VLASTI OVISITI O TOME KOLIKO JE STANJE U DRŽAVI DOBRO, ILI NIJE: Zato što je radno mjesto politički predstavnik najbolje plaćeno zanimanje u državi. Zato što stanje u državi ne valja ni za... Zato što ne odgovaraju nikome. Zato što možete biti poslanik u parlamentu, pa čak i ministar, a da samo mali broj vaših kolega može potvrditi kako posjedujete moć govora. Zato što i političari moraju dijeliti sudbinu zemlje kojom vladaju.
DONIJETI ZAKON O ISPITIVANJU PORIJEKLA IMOVINE: Ne zakon o oduzimanju nelegalno stečene imovine, ili neka pravna formulacija koja ustvari ne znači ništa. Nego zakon koji će pitati radončiće, brankoviće, čoviće..., kako i od kojih para ste kupili, napravili, stvorili sve to što imate a do jučer niste znali kako se upotrebljava šteka. Zato što u ovoj državi ima dovoljno nekretnina u privatnom vlasništvu da se nekoliko puta mogu pokriti sve one rupe u budžetima i milijarde donacija kojima se gubi svaki trag...
Ovo je samo jedan dio sa spiska želja. Ukoliko i vi imate svoje želje i zahtjeve za vladajući SDP BiH, pozivamo vas da ih napišete u komentarima, ili na mail [email protected] .
Tek što je prošlo mjesec dana, od kada je UG „Tender“ jasno i nedvosmisleno putem Komentara koji se nalazi na web stranici www.tender.ba upozorio javnost u BiH ukazujući na neposrednu opasnost od nadolazeće korupcije, zacrtane u «Strategiji razvoja sistema javnih nabavki za period 2010-2015 godina», koju je 26.08.2010. godine usvojio Savjet ministara i u kojoj se faktički ukazuje na potrebu nužnosti smanjenja pravne zaštite i novčanog ne kažnjavanja onih koji iz koruptivnih razloga ne poštuju i zloupotrebljavaju odredbe Zakona o javnim nabavkama, a ovih dana pojavio se na web stranici Agencije za javne nabavke novi dokument „Prednacrt Zakona o javnim nabavkama BiH“ bez roka do kada se na isti mogu davati primjedbe i prijedlozi što u mnogome govori o zakulisanom ponašanju predlagača da u što većoj tajnosti obezbijedi bezbolniju proceduru ka konačnom usvajanju istog. Što je predlagač ovako netransparentno pristupio manje je opasno i štetno od samog sadržaja u istom koji prosto za nepovjerovati ne predviđa odgovarajuću pravnu zaštitu ni odgovornost za ugovorne organe i ponuđače i najodgovornije u istima za kršenje i nepoštivanje odredbi Zakona o javnim nabavkama za razliku od svih zemalja u tranziciji i našim susjedima Srbiji i Hrvatskoj.
Ovakvim pristupom, koji predstavlja nevjerovatan korak nazad po pitanju odgovornosti sadržane u sadašnjem Zakonu ali koja je zbog institucionalnog neprovođenja dovela BiH na vrh ljestvice najkorumpiranijih zemalja, širom se otvaraju vrata korupcije i dodatne pljačke javnih finansijskih sredstava u javnim nabavkama. BiH će apsolutno postati šampion u korupciji, ali će zbog apsurda nepostojanja bilo kakvih mjera odgovornosti u Zakonu, izvještaji revizora biti sve pozitivniji a rapidno će se smanjivati broj žalbi ponuđača. Praktično, po procjeni upućenih obezbijediće se uslovi da se putem korupcije u privatne džepove godišnje odlije i preko 700 miliona KM. Da bi se ponuđena neprimjerena i opasna rješenja kreatora dokumenta onemogućila, UG „Tender“ je predložio svoje krajnje realne i objektivne konkretne primjedbe i prijedloge, primjerene stvarnim potrebama društva i time stvaranje bitne osnove za mogućnost efikasne borbe protiv ove društvene pošasti, svođenjem iste na ekonomski prihvatljivu mjeru od 5% - 8%, odnosno ispod 200 miliona KM na godišnjem nivou.
UG „Tender“ očekuje i iskreno se nada da će razum i savjest najodgovornijih na svim nivoima zakonodavne i izvršne vlasti u BiH, podstaknuti teškim ekonomskim stanjem i daljnjim neminovnim padom životnog standarda, koji je inače najniži u Evropi, prevladati pojedinačne i grupne interese i da će se uspjeti obezbijediti donošenje antikoruptivnog Zakona o javnim nabavkama primjerenog stvarnim potrebama i interesima građana, što bi svesrdno podržala i pozdravila i Evropska unija.
(UG TENDER)
Glavni ideolog Nenad Kecmanović otvoreno priziva taj savez, pišući paskvile o SDS-ovoj državotvornosti i nacionalnoj odgovornosti. Fina duda varalica, koju SDS neće progutati
Postoji li išta gore od aktuelnog režima u Republici Srpskoj, koji čine SNSD, DNS i SP?! Postoji: Koalicija između SNSD-a i SDS-a, koja bi označila kraj svake nade u ovom entitetu i u ovoj zemlji. Bjelorusija bi u tom slučaju bila pojam demokratičnosti, poštovanja ljudskih i svakih drugih prava i civilizacijskih dostignuća. Ukratko, formiranjem crveno-crne koalicije obistinilo bi se majansko proročanstvo na ovim prostorima.
Sljedeće pitanje je da li je takva koalicija moguća? Jeste, ali, uprkos obostranim namigivanjima, nije realna iz mnogo razloga.
STRAH OD „KOTE 28“
Prije svega, lideru SNSD Miloradu Dodiku nisu potrebne SDS-ove izgladnjele ajkule u teško osiromašenom akvarijumu u kojem je odavno ponestalo ribica i za njegove čekićarke, a sve je manje i vazduha; škrge za preživljavanje više nisu dovoljne, svi njegovi tajkuni su na aparatima za disanje. (Željezna pluća su najtraženija roba u mafijaškoj eliti).
Dodiku je, u najboljem slučaju, SDS potreban da bi sa njima podijelio odgovornost, ali ne i vlast. I na tu koaliciju on računa samo ukoliko bude teško pritisnut od međunarodne zajednice u nekim budućim pregovorima o Ustavu. U šta je teško povjerovati. Zato on sada SDS-om maše kao sa prijetnjom; strašilom kojim pokušava onemogućiti formiranje crveno-zelene koalicije u Federaciji BiH (SDP BiH –SDA) i svoje paktiranje sa njom. Suština je da se Dodik jedino plaši „kote 28“, koliko bi iznosio, eventualno, vladajući paket poslanika u novom parlamentu BiH, a koji bi, bar prema preliminarnim i nezvaničnim rezultatima, mogli sačiniti SNSD, SDP BiH, SDA i HDZ. ( U najgorem slučaju do pomenute „kote“ ih mogu pogurati HDZ 1990 ili SBiH...). Pomenuti broj mandata je ustavotvoran, jer čini dvotrećinsku većinu u skupštini BiH (ukupno 42 mandata), što Dodika čini nervoznim, jer bi međunarodna zajednica učinila sve da tako koncipirana vladajuća struktura provede i izmjene Ustava BiH. Zato će lider SNSD učiniti sve da izbjegne tu brojku i posebno mogućnost da u njoj jedino partipicira SNSD, kao stranka iz RS. To ujedno znači da on (što je već nekoliko puta i javno istakao), neće sa SDP-om BiH ili (što nije nijednom rekao) sa SDA. Izbjegavanje crveno-zelene sprege za njega je prioritetno i učiniće sve da se taj savez ne dogodi.
IDEOLOG PRIZIVA SAVEZ
Dodik, naravno, može i u opoziciju, jer je na nivou BiH stvoren ambijent da se bez bilo koga, (SNSD, SDP BiH, SDA...), može napraviti većina, ali ni to mu „ne igra“, jer bi tada značajno izgubio na kalibritetu i bio bi satjeran u „svoju avliju“, gdje bi dočekivao udarce iz Sarajeva, bez mogućnosti da ih već tamo amortizuje. Takva situacija je velika opasnost za njega, jer bi izgubio nadzor nad državom, koji sada ima, i posebno nad SIPOM, koju kontroliše preko svojih ljudi, a samim tim i procese/istrage koji se vode o njegovom direktnom učešću u strašnom kriminalu koji je počinjen u ovom entitetu. I čiji je on bio inspirator, organizator i implementator najvećeg dijela plijena. Samo ukoliko SDP BiH i SDA istraju na zajedničkom nastupu, Dodik će, možda, posegnuti sa SDS-om, kako bi se vratio svojoj omiljenoj politici «ja bih sve proveo, ali mi oni ne daju». Upravo zbog toga njegov glavni ideolog Nenad Kecmanović otvoreno priziva taj savez, pišući paskvile o SDS-ovoj državotvornosti i nacionalnoj odgovornosti. Fina duda varalica, koju SDS neće progutati. Nisu ni oni baš od juče, bez obzira što su i žedni i gladni vlasti i ništa im ne ide od ruke, uprkos činjenici da je Mladen Bosić, lider te partije, „pobio“ sve „kočničare“ napretka. Istina, Bosić ne može biti nezadovoljan ni oktobarskim premršavim rezultatima, jer je eliminisao nadobudnog Ognjena Tadića, koji je počinio sve da dobije nominaciju za predsjednika RS i nakon toga ništa da je i realizuje i pretvori u pobjedu, te je u tridesetim završio na SDS-ovom smetljištu. Uz njega, Bosić se konačno riješio i neugodnog Dušana Stojičića, koji nije prošao u Narodnu skupštinu RS. Od stranačkih prvaka mu je na nišanu preostao još jedino Borislav Bojić, ali jedna lasta ne čini proljeće.
IGRANJE SA „STRAHOVIMA“
U SDS su svjesni da su alternativa Dodiku bar na političkoj bh. ravni, te su ih stoga već kontaktirali i iz SDP-a BiH i iz SDA o mogućem formiranju većine, koju bi uz njih, eventualno, činili i Narodna stranka radom za boljitak, te HDZ 1990, a iz opcije nije isključena ni SBiH. Ukoliko im Dodik ponudi koaliciju na bh. nivou, iz SDS će odgovoriti zahtjevom za komadinom vlasti u RS, kako bi se ajkule nahranile. U to nema sumnje, baš kao što nema sumnje ni da će to Dodik odbiti, vođen mišlju da je u prethodne četiri godine mnogo toga «preko glave preturio» i bez SDS-a.
Uz sve to, Dodik ima obavezu prema DNS-u i SP-u, (kojima spušta cijenu mašući SDS-om), jer su mu u protekloj deceniji manje više bili potpuno lojalni, a i zato što je njihove apetite, ma koliki bili, lakše zadovoljiti nego izgladnjele SDS-ovce. Sve u svemu, crveno-crna koalicija nije ni na horizontu, a igranje sa „strahovima“ mogućih partnera će se nastaviti do iznemoglosti, odnosno do trenutka kada će želja za funkcijama stranačkih funkcionera prevladati sve „programske“ i druge razlike i dovesti do stvaranja matematičke koalicije, koju će činiti apsolutno negadljivi.
(zurnal.info)
Novosadski kantautor Milan Kerezović Keckec je jedan od najzanimljivijih kantautora na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Nedavno je objavio album pod nazivom Pesme iz godina uspavanog razuma, a u intervjuu sa Predragom Đuranom govori o prešućenoj generaciji, ulici, Tomu Waitsu, Đorđu Balaševiću i dva bosanska Damira – Avdiću i Imamoviću
Stara pesma odavno je otpevana, ali neki novi k... nikako da dođu. Autor stare pesme više se i ne bavi muzikom, mislim, ne preterano aktivno, ipak, naslednici nikako da pogode vrata vaših srca i dočepaju se vaše pažnje. A provetravanje scene – i muzičke i svake druge – više je nego neophodno.
Recimo, mladi novosadski kantautor Milan Kerezović Keckec, po mišljenju ne samo potpisnika ovih redova, ima šta da (vam) kaže. Plus, sada ima i zvanično diskografsko izdanje – album pod nazivom Pesme iz godina uspavanog razuma, objavljen pod etiketom Studentskog kulturnog centra Novog Sada.
Album ima 11 uzbudljivih, naizgled šaljivih pesama, kroz koje protrčavaju razočarani ljubavnici, sveži mrtvaci, nervozni slabići, fatalne žene, bekrije, odmetnici... i ostali rashodovani tipovi. Trubadur Keckec (29), nekada ulični svirač a danas lider sastava “Keckec & Acid Folk Orchestra”, svoj iščašeni bluz i kabare-na-brodu-koji-tone stvara, kako sam kaže, inspirisan srpskom i bosanskom narodnom muzikom iz 60-ih godina, kao i paklenim životom novosadske periferije.
Osim pitanja koja slede posle ovog uvoda, pitao sam ga i: Tom Vejts ili Nik Kejv? Arsen Dedić ili Zvonko Bogdan? Bez mnogo razmišljanja, odgovorio mi je: Volim ih sve! Izabraću ipak Toma Vejtsa i Zvonka Bogdana. Zbog sezibiliteta. Ime kultnog sarajevskog sevdalije Himze Polovine nisam mu ponudio kao mogućnost izbora. Mada, vrlo dobro znam da bi se po pitanju senzibiliteta i u njegovom slučaju paralela mogla povući...
Na prvo, površno slušanje albuma “Pesme iz godina uspavanog razuma”, Milan Kerezović Keckec je jedan šaljivi muzičar. Da li se slažeš s onom “starom” da “u svakoj šali ima malo i šale”?
KECKEC: U trenutku kad su pesme s ovog albuma nastajale, iskreno, nisam ni pretpostavljao da ću ih ikada snimiti. Ideja je bila da budu za internu upotrebu, i zato sam se koristio crnim humorom koji je bio prirodan nekom mom užem okruženju. Sad izgleda kao da sam želeo da šokiram publiku tekstovima, ali to je samo zato što bi neko mogao da nasluti da pravac kojim ide moja muzika možda vodi u mejnstrim. Mnogi bendovi imaju luđe, blesavije i mračnije tekstove od mojih, ali dokle god oni budu dovoljno andergraund, niko neće praviti pitanje.
ČIJI JE RAZUM IZ NASLOVA
Na albumu peva i svira brojna ekipa muzičara. Ako znamo da se u Novom Sadu – čast izuzecima – bendovi uglavnom bave “derivatima” panka, da li bi tvoj sastav “Keckec & Acid Folk Orchestra” mogli da shvatimo i kao svojevrsnu promociju nekog drugačijeg muzičkog Novog Sada?
KECKEC: Sadržaj je isti, samo je forma različita. Pank bendovi sviraju jednostavnu gitarsku muziku, dok se ja trudim da zakomplikujem gde god mogu, ali, publika koju priželjkujemo na kocertima – otprilike je ista.
Šta misliš, u odnosu na vreme kad su pesme nastajale, da li je razum iz naslova albuma – bilo tvoj ili naš – konačno razbuđen?
KECKEC: Odmah da kažem, razum iz naslova je i moj i vaš! Sam naslov nagoveštava da je, barem kada sam ja u pitanju, to doba prošlo. Nažalost, mislim da smo kao društvo i dalje u stanju teške hibernacije.
Tvoj prvi bend zvao se “Marš od Bajage”. Ukoliko bi “Pesme iz godina...” nekako ipak uspele da dođu do tzv. šire publike, da li bi ipak rado pošao “u pravcu Bajage”?
KECKEC: Bio bih presretan da je Bajaga mejnstrim u Srbiji. Ali nije. Bajaga je nekada bio mejnstrim, pa na osnovu toga još uvek ima publiku na koncertima... Danas su neki drugi autori mejnstrim, ali koji, naravno, nisu po mom ukusu. Zagrebačka grupa “Hladno pivo” imala je 4.000 ljudi na Sajmu u Novom Sadu. Ako to znači da su oni muzički mejnstrim – onda bih i ja voleo da budem mejnstrim!
Mladi domaći muzičar pod umetničkim imenom Kralj Čačka – složićeš se – ima zaista sjajne kantautorske numere. Ali ko je za njih čuo? Da li imaš osećaj da bi, u današnjoj, ovakvoj Srbiji, i tebi i njemu “najbolje” bilo da postanete učesnici nekog televizijskog realiti-šoua?
KECKEC: Meni se nažalost Kralj Čačka mnogo sviđa! Kažem tako zato što bendovi koji se meni dopadaju uglavom ne nađu put do šire publike. Možda bi trebali i “Buldožeri” da se ponovo okupe pa da zasviraju u televizijskoj emisiji Ja imam talenat? Ali to nije rešenje... S druge strane, kad je domaći rokenrol u pitanju, ne zna se ko danas više beži od koga – da li autori od publike ili publika od autora. Što se mene tiče, stvarno nemam nameru da budem po svaku cenu andergraund. Možda si me zato i pitao ono za Bajagu...
Ko je najveći “krivac” što Milan Kerezović Keckec zvuči upravo ovako – Tom Vejts, Marko Brecelj ili Đorđe Balašević?
KECKEC: Ima tu još imena koja bi se mogla pomenuti, ali mislim da je novosadsko Novo naselje najzaslužnije što zvučim kako zvučim. Jednostavno, hteo sam da se moji drugari prepoznaju u svim ovim pesmama. Znaš, mi smo generacija koja se prećutkuje, i to me uvek nerviralo.
Kako doživljavaš poređenja s Balaševićem, pre svega s njegovim majstorstvom storitelinga?
KECKEC: Ne možemo mi da se poredimo, iz više razloga. Đorđe Balašević je veliki i ostvareni umetnik, i potpuno druga generacija, a ja sam početnik, i kradem od najboljih. To je kao da poredite, recimo, “Stounse” i Haulina Vulfa!
Kažeš da si “inspirisan srpskom i bosanskom narodnom muzikom iz 60-ih godina”. Konkretno kojim izvođačima?
KECKEC: Ma ja volim izvornu muziku uopšte. Himzo Polovina, Nada Mamula, Silvana Armenulić, itd. Trenutno mi je hit ona pesma Znaš li, dragi, onu šljivu ranku... Njena treća strofa ima erotiku kakvu ja volim.
AVDIĆ MI JE REFERENCA
Nedavno je umrla pevačica Ljiljana Batler. Znam da voliš njene albume... Da li bi voleo da te, barem u nekoliko pesama, prati njen “Mostar Sevdah Reunion”, ili misliš da bi tvojoj muzici primerenija bila pratnja (danas nažalost bivše) somborske “Huči kuči bande”?
KECKEC: Često se u gradu vidim sa Onkom, on je svirao flašofon u “Huči kuči bandi”, i baš se dogovaramo da nešto snimimo zajedno. Naravno, mnogo bi se osećao i prirodnije i komotnije u društvu “Huči kuči bande”. Možda i zato što sam na neki apstraktan način povezan s ljudima iz Sombora. A Ljiljana Batler je bila jugoslovenska Bili Holidej!
Što se tiče kolega iz najbližeg komšiluka, da li bi radije sarađivao s Tuzlakom Damirom Avdićem ili sa Sarajlijom Damirom Imamovićem?
KECKEC: Obojica su sjajni! Sa Avdićem sam svirao u Zrenjaninu, a Damir Imamović divno peva... Ne znam kako bih se snašao sa Avdićem. I kod Avdića i kod mene se oseti u tekstovima da smo umetnički sazrevali u vremenu nekakvog postvijetnamskog sindroma, ali, onoliko, različito, koliko je različito bilo sazrevati u Bosni ili u Srbiji. Kad Avdić snimi neku lepu, veselu ljubavnu pesmu, možda na ovim prostorima stvari počnu da se menjaju na bolje. On mi je referenca.
Komponovao si muziku i za filmove, televiziju i pozorište. Da li će kantautorstvo ubuduće ipak biti tvoj prioritet?
KECKEC: Rokenrol mi je uvek bio prioritet, a primenjenom muzikom ću se baviti kad god bude prilike. I jedno i drugo je lepo na svoj način. Kada komponujem muziku za svoje pesme, radim po istom principu kao s primenjenom muzikom. Dakle, radim po tekstu.
Koliko ti znanje koje se tiče “tajni” dizajniranja zvuka, stečeno na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, pomaže u stvaranju muzike?
KECKEC: Vrlo malo. Ali mnogo mi pomažu stvari koje sam naučio u srednjoj muzičkoj školi. Išao sam u muzičku na teoretski smer, pa sam naučio ponešto o tome. Zahvaljujući tome, danas se mnogo brže sporazumevam s muzičarima s kojima sarađujem.
Sviraš gitaru na ulici od svoje 15. godine. Da li te objavljivanje albuma automatski briše s jedne takve “pozornice”?
KECKEC: Od svoje 15. godine sviram u centru Novog Sada. Na Novom naselju sam svirao i ranije. Mogu samo reći da se ne gadim ulice ni sad.
(Nova misao/Zurnal.info)
Transparency International Bosne i Hercegovine (TI BiH) sačinio je završni izvještaj monitoringa predizborne kampanje za odabranih 10 političkih stranaka, uzimajući u obzir oglašavanje u elektronskim i štampanim medijima. TI BiH je ovim monitoringom želio građanima pružiti informacije o tome na koji način i koliko stranke troše u svrhu predizborne kampanje, imajući u vidu da stranke ove podatke nisu željele objaviti, te da je cjelokupna kampanja sprovedena potpuno netransparentno.
Prema podacima dobijenim od agencije za praćenje medija Kliping BH, stranke su tokom predizborne kampanje na oglašavanje na televiziji i u štampi utrošile više od 3,5 miliona KM, gdje su ponovo u završnoj sedmici kampanje udvostručile troškove oglašavanja potrošivši gotovo dva miliona KM za samo sedam dana.
Sa prethodno procijenjenim troškovima za vanjsko oglašavanje od više od 2 miliona KM, ukupni troškovi iznose gotovo 6 miliona KM.
Podaci ukazuju na to da je na oglašavanje u štampi i na televiziji najviše utrošila Stranka demokratske akcije (SDA) sa gotovo 900 hiljada KM, zatim Savez za bolju budućnost BiH (SBB BiH) koji je utrošio blizu 800 hiljada, te Savez nezavisnih socijal-demokrata (SNSD) sa utrošenih blizu 500 hiljada KM.
Prema navedenim podacima stranke su tokom kampanje dnevno trošile gotovo 200 hiljada KM, a ukupno su potrošile oko 7200 prosječnih mjesečnih plata.
S obzirom na to da u istraživanje nisu uključeni troškovi predizbornih skupova, gdje se, podsjećanja radi, za nastupe estradnih zvijezda izdvajalo i preko 100.000 eura, te da su na prethodnim lokalnim izborima stranke utrošile preko 8 miliona KM, TI BiH procjenjuje da su ukupni troškovi protekle kampanje bili i dvostruko veći.
U istraživanje su uključene sljedeće stranke: Stranka demokratske akcije (SDA), Savez za bolju budućnosti BiH (SBB BiH), Stranka za BiH, Socijaldemokratska partija BiH, Hrvatska demokratska zajednica BiH (HDZ BiH), Hrvatska demokratska zajednica 1990 (HDZ 1990), Savez nezavisnih socijal-demokrata (SNSD), Srpska demokratska stranka (SDS), Partija demokratskog progresa (PDP) i Demokratska partija Dragan Čavić.
Za procjenu utrošenog novca korištene su prosječne tržišne cijene zakupa medijskog prostora, kao i usluga pripreme promotivnih materijala. U ovo istraživanje uključeni su samo najzastupljeniji elektronski i štampani mediji u BiH, dok usljed nedostatka resursa i kapaciteta, nisu pokrivene radio stanice niti vanjsko oglašavanje, pa stoga gore navedeni podaci predstavljaju samo dio ukupno utrošenog novca.
Takođe, TI BiH nažalost nije bio u mogućnosti pratiti troškove oglašavanja stranaka na Internetu, kao ni organizacije predizbornih skupova, iz razloga što je praktično nemoguće doći do podataka koliko stranke izdvajaju za organizaciju ovih događaja.
(Transparency international BiH)
Otmica banjalučkog biznismena Stanislava Koljančića Kolje planirana je šest mjeseci, a njen cilj bio je dokopati se svih nekretnina i imovine koju posjeduje. U organizaciji otmice učestvovali su biznismeni, bivši ministri, policajci, padobranci, bezbjednjaci
Otmica banjalučkog biznismena Stanislava Koljančića Kolje planirana je šest mjeseci, a njen cilj bio je dokopati se svih nekretnina i imovine koju Koljančić posjeduje, rekao je “Žurnalu” izvor blizak istrazi ovog slučaja. Prema njegovim riječima, osobe koje su umješane u otmicu, iz katastarskih knjiga povadile su sve katastarske čestice zemljišta, čiji je vlasnik Koljančić, te napravile spisak njegove kompletne imovine, a onda krenule u realizaciju paklenog plana. “Uz pomoć notara Sauda Filipovića, bivšeg ministra pravde Republike Srpske, sačinili su četiri ugovora, prema kojima Koljančić prenosi svu svoju nepokretnu i pokretnu imovinu na Izeta Šahinovića iz Bihaća. Vrijednost te imovine procijenjena je na četiri miliona maraka”, kazao je isti izvor.
On navodi da je Koljančića za metu tipovao Boriša Pelević, biznismen iz Novog Sada, koji je sa Koljančićem ranije zajedno držao kafe “Kajak” u Banjaluci, te da su svi ostali učesnici u otmici imali precizna zaduženja. Tako je Žarko Milanović Žare iz Banjaluke pozvao Koljančića da se nađu u restoranu “Stari mlin” nadomak Banjaluke kako bi ga, navodno, povezao sa potencijalnim kupcima kamenoloma, koji se nalazi na atraktivnoj lokaciji na trasi koridora 5 C, a čiji je Koljančić vlasnik.
- Koljančić je ubrzo shvatio da se radi o zamci i pokušao je pobjeći, ali su ga savladali, strpali u automobil i odvezli ga prvo u banjalučko naselje Šeher, odakle je prebačen u drugi automobil i odvežen u kuću Dalibora Džombića u Piskavici kod Banjaluke. Pet otmiccara imalo je fantomke na glavama i lako su savladali Koljančića. U Džombićevoj kući u Piskavici bio i Saud Filipović, koji je donio pripremljene ugovore o prenosu vlasništva. Batinama su ga primorali da potpiše ugovore. U trenutku kada je potpisivao ugovore na rukama je imao lisice, a na glavi vreću, koju su mu povremeno skidali. U nekoliko navrata su ga i gušili, ispričao je sagovornik “Žurnala”.
On dodaje da nije tačna tvrdnja Filipovića da je prije nekoliko dana primoran da sačini sporne ugovore, zbog prijetnji njegovoj porodici, navodeći da je Filipović od samog početka znao zbog čega se planira i kako će se izvesti Koljančićeva otmica.
Naš sagovornik navodi da sve osobe umješane u Koljančićevu otmicu imaju propale firme i da su se na ovaj način željele dokopati novca, po nekoliko stitina hiljada maraka, kako bi izmirili postojeće dugove.
- Niko od njih ranije nije osuđivan, ali, sasvim sigurno, namjeravali su da ubiju Koljančića i zakopaju njegovo tijelo na nepoznatoj lokaciji. Smatrali su da bi se kasnije otvorila priča o tome zašto je potpisao ugovore o prenosu vlasništva nad svojom imovinom, ali su cijenili da bi vrijeme učinilo svoje i da ne bi bili razotrkiveni, naveo je isti izvor.
Prema njegovim riječima, plan otmičara je osujećen brzom reakcijom Specijalnog tužilaštva RS i banjalučke policije, koji su nakon prijave Koljančićeve supruge o njegovom nestanku u rekordno kratkom roku uspjeli da uđu u trag kidnaperima.
- Kada su shvatili da im je policija za petama, strpali su Koljančića u automobil i iz Džombićeve kuće u Piskavici odvezli se do jedne šume kod Novog Grada, gdje su ga izbacili iz automobil.
Po nalogu Specijalnog tužilastva RS uhapšeno je pet osoba, za koje se sumnja da su umiješane u otmicu Stanislava Koljančića. Žarko Milanović uhapšen je u subotu u stanu u sarajevskoj opštini Novi grad, a isti dan u Istočnom Sarajevu uhapšen je Boriša Delević, koji se smatra mozgom cijele operacije. U petak su uhapšeni Saud Filipoviću i Izet Šahinović, kojima je kao i prvom uhapšenom Daliboru Džombiću već određen jednomjesečni pritvor.
Ukratko o otmičarima
Dalibor Džombić prvi je rođak aktuelnog ministra finansija RS Aleksandra Džombića. Naši izvor, međutim, navodi da njih dvojica već pola godine nisu u dobrim odnosima. Dalibor Džombić na prošlim izborima bio je na kandidatskoj listi Nove socijalističke partije za parlament RS.
Žarko Milanović bio je u vojnoj bezbjednosti i ima čin majora, dok je Izet Šahinović, bivši policajac, koji je radio na krvnim deliktima. Šahinović je tokom rata bio pripadnik 505. bužimske brigade, a pred sami rat u BiH završio je obuku 63. padobranske jedinice u Nišu.
Saud Filipović bio je ministar pravde RS u vladi Dragana Mikerevića, a poslednjih godina bavi se advokaturom i ima notarsku kancelariju u Prijedoru, dok je Boriša Delević ranije bio Koljančićev poslovni partner. Njih dvojica zajedno su vodili banjalučki kafić “Kajak”, koji je Koljančić kupio od Delevića, a potom ga 2002. godine prodao i počeo se baviti drugim poslovima.
Đorđe Dozet, branitelj Ilije Jurišića, potvrdio je da nisu u potpunosti zadovoljni Odlukom Apelacionog suda u Beogradu. „Nismo u potpunosti zadovoljni današnjom odlukom. Stvar se može kretati u tri pravca. Prvi je da tužiteljstvo u potpunosti odustane od tužbe jer je, nakon današnje odluke jasno, da nema elemenata za procesuiranje Jurišića. Drugi scenarij je da se na osnovu sporazuma Srbija - Bosna i Hercegovina, slučaj prepusti pravosuđu BiH i na kraju, da se nastavi suđenje Jurišiću, ali s potpuno novim sazivom prvostepenog vijeća, što znači da bi sve krenulo od početka ali ovoga puta s pravim sazivom prvostepenog procesa“, kazao je branitelj Ilije Jurišića Dozet.
U svakom slučaju Ilija Jurišić se danas zajedno s porodicom vraća u Tuzlu. Očekuje se da svakog momenta bude pušten iz pritvora i da u kasnim poslijepodnevnim satima bude u Tuzli.
Najavljena je i vanredna pres-konferencija u Općini Tuzla, na kojoj će se novinarima obratiti načelnik Općine Tuzle Jasmin Imamović i njegovi saradnici.
(Fena)
