Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić primio je danas u svom uredu Iliju Jurišića, bivšeg predsjedavajućeg Općinskog vijeća Tuzla, kojeg su u maju 2007. na beogradskom Aerodromu "Nikola Tesla" uhapsile srbijanske vlasti pod optužbom za navodne zločine nad vojnicima JNA u slučaju Brčanska Malta. Jurišić je u zatvoru proveo tri i po godine, nakon čega je odlukom Sudskog vijeća Apelacionog suda u Beogradu pušten na slobodu.
Ilija Jurišić je zahvalio članu Predsjedništva BiH Željku Komšiću za bezrezervnu podršku i zalaganje za njegovo puštanje iz beogradskog zatvora u kojem je, u vrlo teškim uvjetima, izdržao tri i po godine.
Naglasivši da je iznimno sretan vidjeti Jurišića, kako u njegovom gradu, tako i u Sarajevu i državi Bosni i Hercegovini, Komšić je kazao da je Ilija Jurišić čovjek koji braneći svoju zemlju nije ukaljao svoj obraz.
Sastanku su prisustvovali Jasmin Imamović, načelnik Općine Tuzla, Sinan Alić, predsjednik Fondacije “Istina, pravda, pomirenje”, i Jozo Nišandžić, zamjenik predsjedavajućeg Općinskog vijeća Tuzla, saopćeno je iz Komšićevog ureda.
(Fena)
“U novinare može da se ubroji svako, i sa tri hiljade prodanog tiraža. U politiku se ulazi sa dvjesta, trista hiljada glasova”, stoji, između ostalog, u pismu
Pismo Željka Kopanje, vlasnika Nezavisnih novina, Glasa Srpske, te još nekoliko medija u Bosni i Hercegovini, upućeno Miloradu Dodiku, aktuelnom predsjedniku Vlade Republike Srpske, izazvalo je burne reakcije u bh.javnosti a posebno u dijelu pod kontrolom laktaškog vožda.
Mediji su odmah krenuli u analiziranje sadržaja pisma, a političari su ispod glasa komentarisali i tražili tajne poruke skrivene između redova. Kako se ne bi prviše mudrovalo i gubilo vrijeme rješavanjima nepostojećih enigmi, primalac je poslao poruku pošiljaocu:
“Kao što vojsku prate tri K, kiša, kurve i kerovi, tako i politiku prate tri P, paroljupci, polutani i prostituti.
U politici je, kao i u fudbalu, krajnje opasno kada publika poželi da uđe na teren i igra utakmicu. Kakvigod su igrači, treba da ostanu igrači. Kakvagod je publika treba da ostane publika. Publika ne ide na treninge i nema odgovornost za rezultat kakvu imaju igrači, čak i kada gube. Publika je platila da dođe a igračima je plaćeno da dođu. Politici je dat glas da igra a publika daje glas da gleda. Glas, kojeg ne može da da sama sebi.
U novinare može da se ubroji svako, i sa tri hiljade prodanog tiraža. U politiku se ulazi sa dvjesta, trista hiljada glasova.
Na politiku se ne utiče pismima i prijateljstvima. Na politiku se utiče uspjehom. Vlastitim. U sportu. U kulturi. Na tržištu. U nezavisnoti od politike. Onaj ko hoće da utiče na politiku, dakle, ima dva izbora, da se uključi i ide na izbore ili da postiže vlastite nevladine rezultate koji postaju međaši, orijentiri i koordinate jednog društva.
Na politiku se ne može uticati sa osvojenih trista glasova niti sa tri hiljade prodatog tiraža niti sa publikom u tri mjesne zajednice. Niti se može uticati uspjesima ostvarenim u blizini i u sjeni politike.
Na politiku se ne može uticati a biti bez odgovornosti za svoje parapoteze u politici.
Milorad Dodik je sam stvorio sebe, svoju politiku, političku koncepciju, Savez nezavisnih socijaldemokrata, i političku viziju za jedan narod i za jednu održavljenu sastavnicu BiH.
Milorad Dodik nikad nije imao mentore, ideologe, savjetnike, pismare i parodavce. Svi iskreni Dodikovi ljudi znaju da su sa Dodikom sve a bez Dodika ništa. To nije kult ličnosti nego kult šanse. Milorad Dodik svakom da šansu, i kiši, i kurvama, i kerovima, i paroljupcima, i polutanima, i prostitutima.
Dodik ima političku viziju i, za godine i decenije bavljenja politikom, izrastao je u državnika. On nije imela oko koje se tići korov iz pisama. On je konceptualni umjetnik koji u svoje djelo dovodi one koji su kompatibilni sa djelom ili sa vizijom budućeg djela. I daje im šansu. Dodik od svojih saradnika, onih koji iskoriste šansu, stvara azbuku jednog nacionalnog, demokratskog političkog koncepta. Dodik, i taj koncept, daje šansu da se ljudi politički promijene, prilagode novim izazovima. To je njegov najveći uspjeh. Stvara galeriju političkih aktera za politički novotok. Nije njegov uspjeh ako je nekom dao mogućnost da napravi halu. S parama zna i budala. Ali, treba se sjetiti političkih likova iz njegove galerije od prije četiri, pet godina i njihove preobrazbe u skladu sa potrebama Novog Vremena Republike Srpske.
Dodikova politika se neće mjeriti po razgovorljivosti sa liderima iz drugih naroda ili sa onima iz radionice Velikih Krojača. Mjeriće se kvalitetom ustavnog, pravnog, teritorijalnog i političkog pozicioniranja Republike Srpske. Samo sa dobre takve pozicije može se razgovarati sa liderima okolnih faktora. Bez te pozicije nema perspektive osim žablje. Kao što nema pisma bez azbuke”, stoji u pismu, te dodaje:
“Dodika se ne može optuživati za budžetske tajkune, za svepametne savjetnike i za svađalice sa liderima iz drugih naroda. Jer to znači optuživati samog Dodika. Svi Dodikovi politički protivnici su prije ili kasnije, otišli sa scene. Lider drugog naroda bio je Haris Silajdžić, svojevremeno, mnogo veći nego što je Dodik bio lider Republike Srpske, pa mu je njegov narod, na izborima okrenuo leđa i tako se složio sa Dodikom.
Savjetovati Dodiku pomirljivost i razgovorljivost sa liderima drugih naroda, može biti i demokratska namjera a može biti i unitaristička namjera. U BiH je to uvijek ovo drugo jer je dobar dio političke scene kod nekih od drugih naroda, prevarantski, podjarmljivački, unitarni. Savjetovati Dodika drukčije, znati zahtijevati od njega da se pokori i da pokori Repubkiku Srpsku.
BiH nije tabula raza. Nije zemlja bez unutrašnjih granica. Nema bijele karte BiH. Dodik, i svako onaj ko misli dobro narodu i Republici Srpskoj, mora da bude graničar. Da polazi od granica unutar BiH. Jer na te granice se napada, ne na one vanjske, sa bijele prognostičke karte.
Tražiti od Dodika da se promijeni i odustane, znači unitarizovati Dodika. Bosna bez granica.
Razumijem da je Milorad Dodik na svom samostvorenom putu otišao, za mnoge, daleko, toliko daleko da ga se ne može stići niti razumjeti. U tom slučaju neko maše maramicom, neko listom hartije, nekad opismarenom, ali daljina je duga i vjetrovita a putevi naprijed imaju tu osobinu da nas ostavljaju iza sebe i udaljavaju. Maramice kojima se maše znak su želje za srećom a hartije, najčešće znak zaborava, zakašnjenja i ostanka.
Samokovanica o kojoj govorim nema pismo – glava. Kolikogod puta bacaš, gore je Dodik.
Pisma mogu da budu razna. Pismo Informbiroa, Pismo IK CK SKJ, Pismo na vrh glave... nekada su pisma napisana samom sebi, nekada su manje vrijedna od marke i koverte, nekad se ne razlikuje pismonoša od pismaša.”
Istina, ovo pismo je na svom blogu javno obznanio Rajko Vasić, ali upućeni u odnose unutar SNSD-a znaju da je on Dodikov alter ego i da je ovom porukom stavljena tačka na dugogodišnju ljubav između Dodika i Kopanje. A, sudeći prema ranijim “Vasićevim” tekstovima na blogu, željezna metla unutar SNSD je pokrenuta i neće se zaustaviti samo pred Kopanjinim vratima...
(zurnal.info)
Treba obratiti pažnju i na inventivnu upotrebu mobilnog telefona koju demonstrira nama anonimna tamnokosa krasotica
Zbog čega gledati: Machete je filmčina. Zamislite film u kojem istovremeno glume Steven Segal i to gluho bilo negativca, Robert De Niro odvratnog i ksenofobičnog američkog senatora, Lindsay Lohan kaluđericu, lijepa Michele Rodrigez izigrava revolucionarku... I na kraju Danny Treja, kojem je ovo vjerovatno prva i zadnja glavna uloga, kao Machete Cortez. Ako vam ovo nije dovoljno, dodaćemo da je ovo prvi film u kojem je Segal konačno nadjačan. Demonstracija pravde kao u slučaju kojota i ptice trkačice.
O čemu se radi: Nakon što jedva izvuče živu glavu u borbi protiv opasnog dilera Torreza, Machete, bivši federalac se povlači i radi kao nadničar na granici između Meksika i Teksasa. Vrlo brzo biva ucijenjen od korumpiranog biznismena koji od Machete naručuje ubistvo desničarskog senatora (Robert De Niro). No, radi se o klasičnoj namještaljci, kojoj je cilj da se donese pooštreni antiimigracioni zakon. Machete ponovo jedva ostaje živ, ali ovaj put je jako, jako ljut..
Obratiti pažnju: Na duhovite i simpatične opaske ( “Machete ne kuca poruku, Machete improvizira”, ili svećenikova poruka ranjenom zlikovcu “ Bog oprašta, ja ne”). Ove opaske će vjerovatno uću u legendu i postati dio filmske kulture.
Premotati: Nema potrebe. Premotavanjem riskirate da propustite neki fenomenalan detalj, duhovitu opasku ili brutalnu akcijsku scenu. A toga u Macheti ima na svakom koraku.
Ponoviti: U ovom filmu se morate naviknuti na brutalnost. A takve scene su nekako i najzabavniji dio filma (i neće vam se gaditi kao u nekim drugim filmovima), od otkidanja nekoliko glava jednim potezom, pa do skoka kroz prozor uz pomoć ljudskih crijeva umjesto konopa. Ako baš moramo izdvojiti ćemo zadnju scenu borbu između Machete Corteza (Danny Trejo) i narko-dilera Torreza (Steven Segal). Zamjeramo samo što traje prekratko. Iznenađenjima nikada kraja. Naravno, da ne zaboravimo, treba obratiti pažnju i na inventivnu upotrebu mobilnog telefona koju demonstrira nama anonimna tamnokosa krasotica.
Ekipa: Danny Trejo, Robert De Niro, Steven Segal, Jessica Alba, Michele Rodriguez, Lindsay Lohan
Režiser: Robert Rodriguez, Ethan Maniquis
Producenti: Robert Rodriguez, Rick Schwartz, Elizabeth Avellan
Studio: Troublemaker Studios
Trajanje: 105
(zurnal.info)
Jedna zvijezda je zasjala punim sjajem, a drugu smo prvi put u našim životima gledali kako posustaje i gubi moć INTERNAZIONALE - TOTTENHAM
Moglo je biti i 7-8 golova razlike za Inter u prvom poluvremenu. Upravo je to poluvrijeme pokazalo sve veću razliku među top 10 klubova i onih ostalih, unatoč tome što i londonski pijetlovi spadaju u rang bogatijih. Naprosto, kako godine odmiču tako je sve teže, čak i za te bogate zapadnjačke klubove, da pariraju onim najvećima. Da se Inter nije opustio u drugom poluvremenu tko zna s koliko golova u mreži bi se Tottenham vratio u London.
Ipak, bila je to noć u kojoj je prst sudbine nježno dotaknuo Garetha Balea i dao mu priliku da se pretvori u glavnog aktera utakmice. Ludi Velšanin je gazio desnu stranu odbrane Intera i njihovu pobjedu smanjio na podnošljivih 4:3. Upravo na tom boku se odigravala velika nogometna drama. Jedna zvijezda je zasjala punim sjajem, a drugu smo prvi put u našim životima gledali kako posustaje i gubi moć. Riječ je naravno o već legendarnom kapetanu Intera Javieru Zanettiju. Bale je naprosto u jednom trenutku shvatio da je mlađi, brži i jači od Zanettija te potpuno izgubio respekt, koji je imao u prvoj polovici utakmice. Kad je to shvatio jednostavno je gazio po boku bez previše problema. Pogledajte smo prvi Baleov gol.
DERBI
Nekoliko je teorija o tome kako se ova riječ počela koristiti kako bi označila posebno važnu utakmicu. Jedna od njih kaže kako su stanovnici Liverpoola prvi u svijetu tako nazivali meč između Evertona i Liverpoola. Naime, njihove stadione razdvajao je Stanley Park, koji je bio u vlasništvu Vojvode od Derbya.
Derbi ovog kola igran je u Madridu. Na pozornicu su izašli igrači dva velika europska kluba. S jedne strane je stajala mlada i poletna momčad Real Madrida, a s druge milanski starački dom. Upravo je tako izgledala utakmica. Iskustvo ovdje nije moglo pomoći igračima Milana. Moć, koju posjeduje ekipa Reala naprosto je bila previše za njih. A ta moć još uvijek nije dosegla svoj puni potencijal i moram priznati, iako nisam fan Reala, da ih jedva čekam vidjeti za pola godine i godinu kad sve stvari u tom timu legnu na svoje mjesto.
KAZANJ
Glavni grad autonomne pokrajine Tatarstan osnovan je 1005. godine. Danas broji preko milijun stanovnika i centar je Islamske religije u Rusiji. Ovaj grad je i dom nogometnom timu Rubin, koji je protekle dvije godine bio prvak Rusije. To je ekipa, koja je u prošloj sezoni jedina, osim Intera, zadala probleme velikoj Barceloni, a igra slučaja htjela je da i ove godine ova dva tima završe u istoj skupini Lige prvaka. To što nisu uspjeli pobjediti slavni atenski Panathinaikos je puka nesreća. Cijelu utakmicu u Ateni su dominirali i stvorili puno više šansi od svog protivnika. Na koncu to im je bilo dovoljno tek za 1 bod. No, i ovaj klub je primjer koji pokazuje da će ruski klupski nogomet u nadolazećim godinama biti sve konkurentniji timovima iz Zapadne Europe.
MŠK ŽILINA
Klub našeg Admira Vladavića je potpuni outsider u Ligi prvaka. Zadnjih nekoliko godina redovito su prisutni na euro sceni. Primjer je to uspješnih Platinijevih reformi, koje su omogućile i malim istočnoeuropskim klubovima da igraju Ligu prvaka. Klub je osnovan 1908. godine i dolazi iz istoimenog grada na sjeveru Slovačke. Grad ima nešto manje stanovnika od Mostara, a povijest naseljenosti gradskog područja seže još u kameno doba.
EDUARDO
Sudbina je htjela da već pri prvom povratku na Emirates zabije gol svom bivšem klubu. Bio je to vrlo emotivan događaj za sve nogometne zaljubljenike. Pogotovo one koji prate sudbinu ovog hrvatskog Brazilca. Edurado nije slavio gol, a standing ovations je dobio od domaće publike, koja, očito, neizmjerno voli ovog simpatičnog momka. Arsenalovi fanovi su pokazali za čim sve imamo žaliti mi, koji smo ogrezli u mržnju i nepoštovanje. Za razumom prije svega.
4. KOLO
Četvrto kolo donosi uzvratne mečeve trećeg kola i konačni rasplet nekih grupa. Već za dva tjedna znat ćemo imena nekih sudionika KO faze Lige prvaka. Cirkus putuje dalje. Zaobilazi nas u širokom luku.
Magazin Žurnal ponovo je pokrenuo istraživanje o nepotizmu na fakultetima u BiH; objavljujemo prvu priču o Stomatološkom fakultetu u Sarajevu gdje profesorima nerjetko asistiraju vlastita djeca; istraživali smo i kako se pravila na fakultetu prilagođavaju privilegiranima te zašto je ovaj fakultet godinama na meti inspektora obrazovanja
Karijera na Stomatološkom fakultetu u Sarajevu Almi Prcić se „smiješila" još dok je bila studentica. Najprije je angažirana kao demonstratorica na jednom od predmeta što joj je kasnije, za izbor u viša zvanja bila neprocjenjiva prednost u odnosu na druge studente. Uz to je navodno imala i odličan prosjek ocjena. Koliko joj je, međutim, za posao asistentice koji je čekao na Katedri za dentalnu patologiju pomogla "važna referenca", majka Hajrija Konjhodžić-Raščić, aktuelna dekanesa fakulteta? Nebrojeno se puta, iz usta prvih ljudi fakulteta za takve upite kazalo da su "novinarske nebuloze". Argumenti za te tvrdnje su uglavnom navodne "suhe" desetke u indeksima profesorske djece.
NIJE MI TATA PISAO DOKTORAT
"Pogledajte samo prosjek ocjena te djece. Po prosjeku, a niti jedan nije ispod devet, moglo bi se zaključiti da su djeca profesora redom genijalci. Međutim, javna je tajna na fakultetu da u indeksima djece profesora osvane poneka desetka a da ih niko nije vidio na ispitu", kaže naš sagovornik koji nije želio da mu objavimo ime. Navodno se lično uvjerio u to još dok je studirao na Stomatološkom fakultetu.
Desetkama i, eto, ponekom devetkom, uglavnom nam se "maše pred očima" pri svakom pokušaju da razgovoramo o pojavi svojstvenoj doduše i na drugim visokoškolskim ustanovama, da od svih studenata nekako baš napreduju djeca profesora.
Naida Hadžiabdić, asistentica na Katedri za oralnu hirurgiju, prije nego je njen otac prof. Halid Sulejmanagić penzioniran, bila je čak asistentica na njegovom predmetu. Sulejmanagić je u to vrijeme bio šef katedre. Profesor se posvetio privatnoj praksi u Sarajevu, a među kolegama je ostao upamćen po tome što je svojevremeno uporno odugovlačio odlazak u penziju sve dok ne izvrši pripreme za izradu diktorata svoje kćerke. Kako u kćerkinom radu kolege ne bi slučajno prepoznale autorski pečat prof. Sulejmanagića, isposlovao je da Naidin mentor za izradu doktorske disertacije ne bude niko od sarajevskih kolega, već vanredni profesor iz Beograda.
Uz "savjete" autorici ovog teksta za teme o kojima bi trebala da piše, (između ostalog: zašto država izuzetnim kadrovima ne omogući finansiranje doktorata) Hadžiabdićka je glasine među kolegama da joj je otac pisao doktorat, nazvala ružnim lažima i kazala kako je njen rad vrlo značajno, specifično, multidiciplinarno istraživanje. Samo minut kasnije, u telefonskom razgovoru nakon kojeg se činilo kako više i nema smisla ugovarati sastanak, ustvrdila je da njen rad ipak još uvijek nije napisan. Izričito je zahtjevala da je ne citiramo, a autoricu teksta je pozvala da dođe na fakultet i pregleda njen indeks u kojem se među desetkama nalazi samo pet devetki. Pozvana je autorica i da se ozbiljnije upozna s kvalitetom Hadžiabdićkinog rada tako što će, za početak, "kao pravi novinar" ispitati kako Hadžiabdićka dobro radi i prisustvovati vježbama koje na fakultetu demonstrira studentima.
Lejla Redžepagić je asistentica na Katedri za ortodonciju Stomatološkog fakulteta u Sarajevu. I u njenom je slučaju sve bilo "po pravilima". Najprije je bila angažirana kao demonstratorica. Navodno bi malo ko od profesora odbio tu čast za kćer kolege Seada Redžepagića, Lejlinog oca. Profesor Redžepagić je šef Katedre za stomatološku protetiku a tokom aktuelnog izbora je i jedan od najizglednijih kandidata za budućeg dekana. Njegova kćerka tvrdi kako su priče da joj je otac pomogao čiste izmišljotine. U kratkom telefonskom razgovoru kazala je da o tome ne želi razgovarati s novinarima. Pa ipak, samo nekoliko minuta kasnije, autorica ovog teksta je imala "privatni" telefonski poziv od Lejline brižne majke??? Bio je to vrhunac "telefonskih prepucavanja" i "intervencija" kojima nam se želio udijeliti "dobronamjeran savjet" o tome šta bi trebao biti sadržaj ovog teksta te u kojem bi periodu trebao biti objavljen. Naravno, u svakom tom slučaju se polazilo od pretpostavke da će u tekstu biti napisane sve same laži.
ZAŠTITNIČKE MAJKE
Administracija u Dekanatu nam je na svaki pokušaj da razgovaramo s dekanesom Hajrijom Konjhodžić - Raščić obećavala sastanak ali niko nije znao kazati kada "jer je dekanesa zauzeta pripremama za proslavu godišnjice fakulteta" . Eto, hajde i da kažemo da je dekanesa bila oduševljenja zahtjevom za razgovor te da je bila veoma nesretna što zbog posla "preko glave" nema vremena za novinare Žurnala. A htjeli smo je "samo" pitati da li je ikada postupila po ranijim, brojnim preporukama kantonalnog inspektora obrazovanja. Između ostalog i da pojasni kako je završila prošlogodišnja priča o šest asistenata koji su primali platu i nakon isteka ugovora o radu te kako to da su i danas angažirani na fakultetu. Po čijoj su odluci potpisali nove ugovore? Htjeli smo je pitati i za kćer Almu Prcić, kada nas je već krenulo da umjesto asistentica pričamo s njihovim "zaštitnički raspoloženim" majkama.
Inače danima slušamo priče o desetkama u indeksima profesorske djece, i o njihovim genijalnim rezultatima tokom studija. Najmanji prosjek ocjena za koji smo čuli bijaše 9,8! Genijalno!
Lejlu Behramović nismo ni kontaktirali. Behramovićka je već napredovala i sada ima zvanje viši asistent na Katedri za stomatološku protetiku. Eto, nećemo tvrditi da joj je jedna od „preporuka“ na fakultetu bila i činjenica da joj je majka profesorica histologije Zekira Mornjaković.
I Mirjana Gojkov-Vukelić, kćerka profesora Toška Gojkova je već napredovala u zvanje viši asistent. Njen je otac u međuvremenu penzioniran a Mirjana je zasjela na šefovsko mjesto fakultetske Klinike za parodontologiju i oralnu medicinu. Nećemo, eto, tvrditi ni da djeca profesora na Stomatološkom fakultetu s iznimnom lakoćom magistriraju, samo ćemo pojasniti vrlo specifična pravila koja su uveli, neuobičajena za druge članice sarajevskog Univerziteta. Naime, po Pravilniku kojeg su donijeli na Stomatološkom fakultetu, formirano je Vijeće postdiplomskog studija. Detaljnijom analizom rada ovog vijeća reklo bi se da njegovi članovi, umjesto Naučno-nastavnog vijeća (NNV) kojemu je to u nadležnosti, faktički odlučuju o proceduri za sticanje magistarske titule. Pred „malim vijećem“, kako ga u žargonu zovu profesori, kandidat izlaže svoj istraživački projekat o kojem onda članovi Vijeća donose mišljenje. Tek tada ga prosljeđuju Naučno-nastavničkom vijeću koje zapravo ne donosi svoj sud već glasa o već formiranom mišljenju?! Navodno se još nije dogodilo da NNV ne potvrdi formalno ono što su im "predložile" kolege iz "malog vijeća".
DISKRIMINIRANI STUDENTI: Nemamo šansi kad god se na konkursu pojave djeca profesora
„Ne mogu reći da sam u nastavnom procesu na bilo koji način oštećen, mislim na predmete koje nam predaju djeca profesora ali zaista nije pravedno da samo oni imaju šansu da napreduju. Šta je s drugim studentima? Bez obzira na prosjek ocjena, drugi se ne mogu baš mnogo nadati zvanju asistenta ako se u konkurenciji pojavi neko od profesorske djece“, kazao nam je jedan od studenata Stomatološkog fakulteta s kojim smo razgovarali, a koji je želio ostati anoniman jer mu se sa sadašnjim profesorima i asistentima valja viđati još godinu.
ČIJI JE NOVI DEKAN: Ogavni tračevi
Uz brojne opaske o namjerama koje autorica teksta ima aktueliziranjem priče o nepotizmu na ovom fakultetu baš u vrijeme izbora novog dekana, željelo nam se valjda spočitati i to da se pričom uključujemo u veoma prljavu "predizbornu kampanju".
Naime, na Stomatološkom fakultetu već su formirane dvije suprotstavljene struje: oni koji podržavaju kandidata profesora Seada Redžepagića i kolege koji bi na mjestu dekana rado vidjeli profesora Sedina Kobašliju, inače jednog sa spiska onih šest uposlenika fakulteta o kojima htjedosmo upitati dekanesu. Htjelo nam se, valjda, reći da smo pristrasni, samo nam nije rečeno za koga lobiramo. Na Stomatološkom fakultetu se to bar precizno može utvrditi. U tekstu ćemo, naravno, preskočiti ogavne tračeve koje ugledni profesori Stomatološkog fakulteta ovih dana plasiraju jedni o drugima.
(zurnal.info)
Jedne tople ljetne večeri 2008. godine Lejla A. zajedno s mužem stiže u Banjaluku i na ulazu u diskoteku "Portoriko" pogled joj se susreće s pogledom redara Mihajla. Lejla prepoznaje te oči, i uskoro se s njim upušta u divlju sadomazohističku seksualnu vezu, nemoćna da se odupre vlastitoj mračnoj tajni: petnaestak godina ranije, kad je među njima planula strast, ona je bila zatočenica logora "Trnopolje", a redar Mihajlo - srpski oficir.
U jednoj od najintrigantnijih scena filma, davna logorašica Lejla, odjevena samo u vojničke hlače i srpsku oficirsku šapku, pleše pred davnim četnikom Mihajlom i senzualnim mu glasom pjeva pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela, od tuge se razbolela...".
Tako nekako ide - ili ne ide, svejedno - radnja već sad kontroverznog filma Angeline Jolie, radno nazvanog "Bosanska ljubavna priča bez naslova", koji je i prije nego što je snimanje uopće započelo izazvalo bujice gnjeva s obje obale Drine. Svejedno, kažem, ide li radnja tako nekako ili ne ide, jer od svih što su se o filmu do sad gnjevno oglasili - a gnjevno se oglasio svatko koga su pitali i svi koje nisu - baš nitko nije pročitao scenarij. Nije za to bilo nikakve potrebe, jer pročulo se, a balkansko je pročuvenje jedini medij brži od širokopojasnog interneta.
Prvi je o filmu progovorio nesuđeni koproducent Željko Mitrović, koji je prije tri mjeseca javno odbio sudjelovati u projektu što "srpski narod stavlja u negativnu konotaciju" i "po ko zna koji put predstavlja u lošem svetlu", jer navodno priča o ljubavi silovane muslimanke i njenog silovatelja, jasno, srpskog vojnika. "Znam da saradnja sa njom otvara vrata velikog filmskog biznisa, ali ne želim da budem deo nečega što po ko zna koji put predstavlja Srbe kao večite loše momke", izjavio je kralj balkanskog trasha, upisavši se u patriote kao heroj koji je zbog Srbije odbio Angelinu Jolie.
Mitrovićev sinopsis o ljubavnoj vezi silovane muslimanke i njenog silovatelja bio je dovoljan da priča dvanaest puta obiđe Balkan: glasine o Angelininom filmu širile su se od kafane do kafane, svatko je scenariju dodao ponešto svoga, i prije nego što je snimanje uopće počelo, već je u Bosni završen scenarij koji počinje brutalnom scenom silovanja i rezanja dojke, napisana uloga servilne Bošnjakinje koja svoje srce predaje pijanom četniku, i snimljen tako film koji sada, eto, "silovane muslimanke stavlja u negativnu konotaciju".
"Pred oči mi izlaze slike mog, ali i silovatelja drugih žena iz Udruge. To je naša životna trauma, a ne ljubavna opsesija", izjavila je za "Oslobođenje" predsjednica Udruženja "Žene-žrtve rata" Bakira Hasečić. "U scenariju smo mi, žrtve, prikazane na način kao da smo dragovoljno pristale na silovanje. Naravno da ćemo bojkotirati film jer nam je Angelina nanijela ogromnu bol i vratila nas u 1992. godinu."
Ulogu bosanskog Željka Mitrovića i rijetku patriotsku čast da odbije Angelinu Jolie u Bosni je prihvatio federalni ministar kulture Gavrilo Grahovac, potpisavši zabranu snimanja na teritoriju Federacije BiH. "Angelina Jolie će dobiti odobrenje za snimanje filma ako nam dostavi scenarij", objasnio je ministar Grahovac. Je li razlog, dakle, ipak samo administrativne naravi? Ne baš: ministra scenarij zanima jer je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima". Ako, međutim, od Angeline tek traži da mu dostavi scenarij, kako onda ministar Grahovac zna da je u njemu riječ o "priči koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima"? Ne zna, naravno, ali to tvrde "ljudi koji su pročitali scenarij".
"Ljudi koji su pročitali scenarij tvrde da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima", pojasnio je tako Grahovac, žaleći što "vlasti BiH neće moći spriječiti da se uopće snimi film koji vrijeđa toliki broj žrtava".
Ukratko, scenarij filma Angeline Jolie nitko živ nije ni vidio ni pročitao, ali ionako se kod nas nikad ni o čemu nije kompetentno pričalo ako se prije toga o tome išta znalo. Znanje opterećuje, neznanje oslobađa, činjenice smetaju tezama. U Bosni valjda još nije snimljen nijedan film o kojemu čaršija nije imala jasan stav prije nego scenarist ideju. Pod istom točkom optužnice o "stavljanju u negativnu konotaciju" napadani su ovdje zbog svojih filmova i Ahmed Imamović i Jasmila Žbanić. U cijeloj galami oko filma koji još nema ni naslov, a već ima stroge recenzije, nije se, međutim, još čulo ključno pitanje. A ključno pitanje glasi: "Pa što?"
Pa što, naime, ako film zaista priča o ljubavi žene koja se zaljubi u svoga silovatelja, pa što ako se u filmu nesretna Bošnjakinja stvarno zaljubi u pijanog, smrdljivog četnika, pa što ako film počinje brutalnom scenom rezanja dojke četničkom kamom? Otkad se to, naime, na akademijama uči da film mora "srpski narod stavljati u pozitivnu konotaciju" i "predstavljati u lijepom svjetlu", otkad to film uopće mora bilo koji narod predstavljati u lijepom svjetlu? I po kojim to dramaturškim i scenarističkim kanonima film mora "imati veze sa stvarnim ratnim događanjima"? Film, naime, jedino mora biti - dobar.
Angelinin film može ispasti dobar ili loš, sjajan ili smeće, može ispasti i površan, i eksploatacijski i patetičan, i moralizatorski i moralno dvojben, može zaista "srpski narod prikazati u lošem svjetlu" i jednako "uvrijediti toliki broj žrtava" među silovanim muslimankama, ali prije svega, slijedeći logiku filmske umjetnosti u užem smislu, mora biti - snimljen. Zadatak umjetnosti nije, kako to na Balkanu jednako misle i ružičasti playboyi, i udruženja žena žrtava rata, i ministri kulture, da podilazi stvarnosti - za te stvari izmislio je čovjek reality-show - već da je propituje i tamo gdje je najtanja. A stvarnost je, za razliku od umjetnosti, tanka, relativna i neuhvatljiva: samo u Bosni ima ih tri.
Uostalom, film po scenariju u kojemu bivša logorašica Lejla A. trinaest godina nakon završetka rata u banjalučkoj diskoteci susreće redara Mihajla, bivšeg srpskog oficira, i obnavlja s njim đavolsku vezu iz logora - polugola mu pjevajući pjesmu Dragane Mirković "Mnogo sam te poželela" - snimljen je još davne 1974. godine. Samo što se nekadašnja logorašica nije zvala Lejla, već Lucia, a ni on nije bio Mihajlo, već Max, i nisu se sreli u banjalučkoj diskoteci, već u bečkom hotelu. I da, nije bila 2008., već 1958., nije on bio nekadašnji srpski oficir, nego njemački, nije mu ona plesala pod srpskom šapkom, nego pod kapom SS-oficira, i nije polugola pjevala "Mnogo sam te poželela" Dragane Mirković, već "Wenn ich mir was Wünschen Dürfte" – "Kad bih mogla poželjeti nešto'' - Marlene Dietrich. Film se zvao "Noćni portir", a režiserka je bila Liliana Cavani. Takve priče valjda mogu i smiju snimati samo žene.
U vrijeme kad je snimljen, u doba seksualnooslobodilačkog rata sedamdesetih - a zgodna je slučajnost da su Jon Voight i Marcheline Bertrand napravili malu Angelinu gotovo istog dana kad se "Noćni portir" pojavio u američkim kinima - film je zbog svog hrabrog ulaska u prostor tabua, mračne strasti između žrtve logora i nacističkog krvnika, izazvao planetarni gnjev. Istina, nije tada bio problem što je Nijemce "prikazao u lošem svjetlu", jer su se Nijemci do tada na "loše svjetlo" već bili navikli, i vrlo dobro u njemu raspoznavali stvari. Problem je, jasno, bio u tome što su, kako bi se to reklo, "ljudi koji su vidjeli film tvrdili da je u njemu priča koja nema veze sa stvarnim ratnim zbivanjima".
Mnogo je vremena od tada prošlo, i odavno je utihnula jeka bijesa koji je dočekao Lilianu Cavani. Kakav god bio film Angeline Jolie - a to ćemo, suprotno uzusima balkanske filmske kritike, ipak saznati tek kad se snimi - zasad im je samo taj plebiscitarni gnjev zajednički. Prema pouzdanim informacijama "ljudi koji su pročitali scenarij" znamo, naime, da film Angeline Jolie govori isključivo i samo o nama, kojima umjetnost što ispituje treba tek kao ispitivač električno-telefonskih instalacija. Da nas "prikazuje u dobrom svjetlu" i da "ima veze sa stvarnim događajima".
(preneseno sa nezavisne.com)
“Vrijeme je da se podvuče crta», kliče Željko Kopanja «Dragom prijatelju» Miloradu Dodiku u otvorenom pismu, čiji su izvodi, prije nego što je do kraja i napisano, objavljeni na Srni. Osnovna poruka pisanije glasi: «Do sada smo opljačkali što se opljačkati moglo. Trebali bi probati pošteno, tim više što je za pljačku malo šta ostalo, a i crna socijalna rupa, koja će nas sve progutati, udaljena je tek frem». Komedijaš je taj Kopanja. Vrlo opasan. A njegova paskvila barometar da Vukodlak pokušava nanovo navući jagnjeću kožicu. Nevješto, ovaj put. Prijetvoran, licemjeran, bezočan, beskrupulozan, brutalan; riječju jadan, Kopanja pokušava uhvatiti talas koji bi ga odnio do nekadašnjih pozicija uticaja, što ih je žrtvovao kako bi se nezakonito dokopao miliona, nemilosrdno i sadistički gazeći sve pred sobom. Ta teško korupmirana individua zaslužuje isključivo esencijalni prezir, ali nije loše pročitati njegovu smiješnu pisaniju i sagledati kako se koprca u kanalizaciji koju je istrajno godinama stvarao. I u kojoj se utopio, bez nade da na Planeti postoji voda koja bi ga mogla oprati. «Dragi prijatelj» Dodik potrošio je Kopanju, ne treba mu više; premala je bara za dva tolika krokodila. «Podvlačenje crte» svjedoči da je kanibalizam nova omiljena igrica na Donovom dvoru. Jedan od utemeljitelja mafijaške države u Republici Srpskoj, što Kopanja jeste, pregažen je i njegovo zazivanje «prijateljstva», «zajedničkih uspjeha», «mirotvorstva», labuđi je pjev šefa medijske terorističke grupacije, nepotrebnog bilo kome. «Dragom prijatelju» ponajmanje. Stoga nema potrebe da se dalje komentarišu Kopanjine ogavne izvedenice, ali je ovo odličan trenutak da se i ja obratim Dragom prijatelju.
Slobodan Vasković: Otvoreno pismo Miloradu Dodiku - Vrijeme je da se precrtate (osnova za ovo pismo je Otvoreno pismo koje je Željko Kopanja 20.10. 2010. uputio Miloradu Dodiku)
Dragi prijatelju,
Dobro znam da si nacionalista, da dijeliš ljude po tome što pripadaju jednom, drugom ili trećem narodu, ili po tome što su pripadnici ove ili one vjeroispovijesti. Ko god je s tobom proveo neko vrijeme u društvu, zna da si čovjek koji mrzi.
Tvoj temperament je povezan sa zloćom. I kad kažeš riječ odviše, to je zato što si u djelovanju, zapravo, neumjeren. Isto tako znam da veoma hladnokrvno doživljavaš izvještaje o kriminalu u kojem si lično, dio tvoje porodice, te najbolji prijatelji i najbliži saradnici.
Smiješno je gledati kako te svakog dana pokušavaju prikazati kao poštenog, slušati sve ono što se priprema u čaršijskoj kuhinji banjalučkih medija. Kampanja je sračunata na to da te pretvore u personifikaciju dobra u Bosni i Hercegovini, pa čak i u zaslužnog za pozitivne političke i ekonomske procese u regiji.
Znamo i ti i ja da si uprkos toj neviđenoj kampanji uspio ono što je bilo nezamislivo prije pet godina. Srbima u Bosni i Hercegovini uspio si uništiti građansku i nacionalnu samosvijest, pa je zaustavljena obnova srpskog nacionalnog identiteta, kojem je prijetilo postepeno vraćanje. Ali, kad si rušio prava i nadležnosti Republike Srpske garantovana Ustavom, bezočno su te hvalili, pa ti pripisali ono što nikad nisi bio - nenacionalista, umjereni internista. U stvari, i tada si bio kao i danas - Mile Dodik koji se otvoreno, hrabro bori za svoj lični interes i za interese kriminalnog miljea kojem pripadaš, pa te on zato na izborima demokratski uzdigao na funkciju predsjednika Republike Srpske. Ali, tvoj doprinos kriminalu je veći od jedne izborne pobjede, jer svi osjećamo koliko smo, zapravo, nazadovali, povoljnim prilikama uprkos. Važno je, a želim te i na to podsjetiti, da i prljajući obraz Srbima, nažao činiš i drugim ljudima.
Republika Srpska je politički destabilizovana i niko više ne osporava da se to uređenje ne može promijeniti osim našom voljom. Javni nered, nepoštovanje zakona i ekonomska situacija gori su nego bilo gdje u Bosni i Hercegovini. S takve pozicije naša vlada ne može ravnopravno pregovarati sa onima koji nude ekonomsku saradnju, bez ustupka na račun interesa stanovništva. Ljudi to još ne vide. Zbog toga imaš toliku podršku i povjerenje naroda i veliku šansu da uđeš u srpsku i ne samo srpsku istoriju kao veliki prevarant novog doba, ali, sa druge strane, možeš i da završiš u zatvoru... nalaziš se na raskršću. Zbog toga ti, dragi prijatelju, i pišem ovo otvoreno pismo.
Vrijeme je da se precrtate. Bez obzira na tvoj lični odnos prema pojedinim ljudima koji ide i do sadizma, znam da iz svog okruženja nećeš maknuti prvenstveno neke od novopečenih biznismena, koji upotrebljavaju i dobro naplaćuju čak i svoju sliku s tobom koju pokazuju češće od slike s familijom. Ne možeš se riješiti tih takozvanih budžetskih tajkuna koji znaju danima da sjede pred tvojim kabinetom čekajući da ih oslobodiš svih njihovih poslovnih problema, ali i da probleme uključiš na lični konto i to na stavku amoralnih i neetičkih rashoda. Ali ti najtoplije preporučujem da se riješiš Željka Kopanje, kojemu si dao milione, a on hoće još. Dao si mu džaba i “Glas Srspke”, pa mu je i to malo. Istina, za taj poslić dobio si petsto kvadrata poslovnog prostora u Gospodskoj (vrijednosti cca 5 miliona), ali slaba je to nagrada za poništenu privatizaciju i onu komadinu zemljišta koju je Kopanja implementirao. A danas ti piše pisanije. Ti svakako, ali i nepošteni i nevrijedni ljudi od kriminala, zaslužuju da ovom o kojem ti govorim zatvoriš vrata. Predugo vas je reketirao. Što se ostalih bandita, kojima si okružen, tiče, znam da ti na pamet ne pada da ih se riješiš. A i ne bih ti to Dragi prijatelju ni ja sugerisao, jer bi se mogli okrenuti protiv tebe i načiniti te Sanaderom. Još na to nisu spremni, ali kako vrijeme prolazi...
Vrijeme je da počneš otvorenu borbu protiv antikortupcionaša koji nagrizaju tvoje mafijaško društvo i koji će, sasvim sigurno, ako ih odlučno ne sasječeš, uništiti sve ono negativno što si uradio u posljednjih pet godina. Ima ih dovoljno da te apsolutno podrže u takvom nastojanju.
Moraš za dobro svih vas pribaviti još profesionalnih donosilaca samo dobrih vijesti, osim onih koji su te okružili, jer ih je premalo pa zbog toga i ne možeš da realno sagledaš stanje u kojem se trenutno nalaze Republika Srpska i Bosna i Hercegovina. Kopanja ti se ponovo nudi. Da bi se spasio od istraga zbog kriminala koji je počinio, Kopanja će gmizati ako treba da bi te izmirio s neistomišljenicima i s političkim predstavnicima drugih naroda. Činiće to uzalud, ali trud je trud. Možda mu se isplati. Možda se ti smiluješ, pa ga nanovo sjedneš na kanabe. Kao onomad kada te je izbacio iz Nezavisnih novina, a ti mu oprostio. Njemu nikada nije bilo stalo do prosperiteta Bosne i Hercegovine, još manje do uspjeha i napretka Republike Srpske, ali kad je vidio da si ga zgazio, odlučio je da mu ništa nije smetnja da ti se ponovo dodvori. Voliš ti takve.
Shvatljiv mi je užitak koji preživljava čovjek koji trpi besmislene pohvale, ali vjeruj mi da vidim da i dalje živiš u svijetu stvorenom od lažnih zaglušujućih aplauza licemjera i srboljubaca i srebroljubaca. Voliš ti to, pa neka ti.
Dijalog u koji moraš ući pokazaće da je tvoja pozicija nejaka, da se zasniva na neprincipijelnim stajalištima i da je bez argumenata. One koji su ti skloni to pogađa gore nego ako ih ignorišeš ili vrijeđaš. Boje se svega što ste zajedno počinili. Pa neka ta tvoja i njihova dostignuća onda rade protiv tebe i njih. Otvorenost je najuvjerljiviji znak političke superiornosti. S obzirom na situaciju, znam da to sebi ne možeš da priuštiš.
Znam da nisi vrijedan povjerenja koje ti je dato na izborima. A znam i to da je poslije takve pobjede teško vjerovati u sebe, ali baš je to ono što odlikuje male ljude. Ja mislim da si ti sigurno među takvima i to zato što te poznajem, a ne zato što bih morao pokazivati da u tebe ne vjerujem i kad bih ti, u kakvom ludilu, vjerovao. Zbog budućnosti Republike Srpske, zbog budućnosti svih nas koji živimo u Bosni i Hercegovini očekujem da konačno bar jednom doneseš ispravnu odluku: da odeš na neku od brojnih destinacija gdje imaš stanove, kućerine, vile i debele bankovne račune, pa da damo šanse životu, demokratiji i prosperitetu, umjesto širenju mržnje i sukobima koji vode jedino nazadovanju. Ako ostaneš, spremni smo za sljedeću utakmicu u kojoj ćeš biti u teškoj defanzivi. S obzirom na tvoje nekvalitete mislim da ne možeš biti naš visoki centar!
Istina možda korača polagano, sporije nego što i ti i ja želimo, ali ni život ni rad nemaju smisla ako u istinu ne vjerujemo.
Kako je moguće da političari i činovnici u političkim institucijama vide stvari drugačije nego tvoji “poslovni” ljudi, koji od njih sigurno nisu ni gluplji ni nesposobniji? Rekao bih da to ima veze s medijskom slikom koja se stvara, i da si ti to izazvao svojim postupcima. Nerijetko si pridonio neopreznim i primitivnim riječima, znam da ne možeš ništa učiniti da se ta slika promijeni. Džaba od tebe zahtijevaju ofanzivu simpatičnosti (kakva glupa floskula), džaba od tebe traže da pokažeš dobro lice, jer ono ne postoji.
Nije lako izboriti respekt prijatelja, što nisi ostvario, jer ti nemaš prijetelje, već “poslovne” saradnike. Znam da si prirodno nemarljiv, te da ćeš samo sjediti na lovorikama sadašnje pobjede, jer ti to nije dosadno, a laskavo divljenje zbog onog što si već ostvario, siguran sam, hrani tvoju inteligenciju, pa ne očekujem da se prihvatiš bilo kakvog posla, sem onih kriminalnih koje si i do sada marljivo delao.
Sjeti se, znam da su ti to drage uspomene, sela i imanja. I kad rodi žito, mora se otrijebiti kukolj. Ali ti si napredovao - otrijebio si žito, a ostavio kukolj. Sjeti se i da ti ne štediš i kad se ima i kad se nema. Tako je i sa ugledom. Nemaš ga, nisi ga stekao, pa nemaš šta ni rasuti. Kvaziintelektualci presvučeni u mesije koji znaju i božje i svjetske tajne, tvoje su prirodno i nepromjenjivo okruženje.
Prevuci, Milorade, crtu. Prevuci je sad u ime svih onih koji su glasali za tebe, jer su u pogrešnoj osobi vidjeli i nadu i spas. Golem je teret, jasno mi je, al' ja, jednostavno, znam da ne možeš. Ja sam svoje rekao i, vjeruj mi, svejedno mi je. Znam da je teret na tebi, znam da onaj koji predvodi prvi dolazi na raskršće, ali sam pesimističan jer si, mimo mnogih, znao kuda i devedesetih, a sad nemaš pojma ni kud ćeš ni šta ćeš. A ni Kopanja ti ne zna reći, ma šta pisao.
(zurnal.info)
Radnici preduzeća “Granit” iz Jablanice i dalje čekaju rasplet situacije u njihovom preduzeću koja traje već nekoliko meseci. Zbog toga je danas održana vanredna sednica Opštinskog veća. Jedina tačka dnevnog reda bila je “Granit”. Kako nam je izjavio predsednika Sindikata "Granita", Mensuda Ćosića, radnici nisu ni očekivali da se donese bilo kakva odluka na ovoj sednici, jer su im oni davno okrenuli leđa. - Znali smo da će tako biti. Nismo ni očekivali da će donjeti nekakvu odluku. Neki vijećnici su nakon sjednice htjeli da obiđu krug fabrike, ali im radnici nisu dozvolili – kazao je Ćosić.
Prema njegovim rečima, radnici trenutno najviše očekuju od Agencije za privatizaciju i Tužiteljstva, koji bi trebali da izvrše pritisak na Vrhovni Sud BiH, kako bi se što pre donela odluka o preregistraciji “Granita”.
Od dana kada su štrajkače žestoko isprebijali pripadnici Jedinica za posebne namenu, do danas se od političkih zvaničnika još uvek nije pojavio.
- Niko nam se nije obratio još uvek. Čekamo i dalje. Kolege koje su povređene pre neki dan su puštene iz bolnice i sada su na kućnom lečenju- kazao je Ćosić.
Da podsetimo. Radnike “Granita” su u ponedeljak 18. oktobra u četiri sata izjutra svim sredstvima napali pripadnici Jedinice za posebnu namenu. U napadu su korišćeni pendreci, topovski udari i suzavci...
Razlog ovog napada je bio ulazak stečajnog upravnika u preduzeće, Abdulaziza Mahmutovića, koji će inače biti na toj funkciji sve dok se ne donese konačna odluka o preregistraciji preduzeća “Granit”
(zurnal.info)
Elektroprivreda Bosne i Hercegovine i Federalno ministarstvo za energiju, rudarstvo i industriju ne smiju donositi nikakve strateške odluke niti birati strateške partnere za izgradnju novih elektrana u BiH do formiranja nove vlasti. To je zaključak usvojen na današnjoj sjednici Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH kojeg je predložio poslanik Mirza Kušljugić iz SDP-a. Ovo je ujedno bila i posljednja sjednica Parlamenta u starom sazivu a ovom je odlukom definitivno zaustavljena Stranka za BiH u svojim sumnjivim energetskim projektima. Ovaj prijedlog je usvojen sa 54 glasa za, šest protiv i pet suzdržanih. Tokom usvajanja ove odluke već se mogla primijetiti nezvanična koalicija SDP-a i SDA.
Kušljugić je novinarima objasnio da Elektroprivreda normalno nastavlja svoj rad te da je ova odluka neće u tome sprječavati. Namjera ovog zaključka jeste da se spriječe zloupotrebe vlasti Stranke za BiH do formiranja nove vlasti koja još uvijek ima svog ministra energije Vahida Heću čije energetske namjere je sud već ranije okarakterisao kao štetne za građane BiH. Energetski strateški partneri očito će morati sačekati formiranje nove federalne vlasti što bi moglo potrajati i do nekoliko mjeseci.
U odluci se također navodi da Hećino ministarstvo do formiranja nove vlasti ne smije imenovati nove članove društava u elektroenergetskom sektoru niti vršiti bilo kakve promjene u ovim društvima koja su u većinskom vlasništvu Federacije.
(zurnal.info)
Iako je od završetka rata prošlo 15 godina, u BiH i dalje cvjeta tzv. ratni turizam. Prva i nezaobilazna destinacija u tom kontekstu svakako je Srebrenica.
Bez obzira na to što turističke zajednice konstantno ponavljaju kako turiste u Bosnu i Hercegovinu privlači čist zrak i predivan krajolik, u praksi to izgleda malo drugačije. Dio turista zaista dolazi u BiH u potrazi za navedenim, ali većina je, tvrde turistički vodiči, privučena ratnom prošlošću. Iako je od završetka rata prošlo 15 godina, u BiH i dalje cvjeta tzv. ratni turizam. Prva i nezaobilazna destinacija u tom kontekstu svakako je Srebrenica. Sagovornici Žurnala, jedan turistički vodič a drugi samostalni taksi prevoznik, mjesečno u Srebrenicu voze po nekoliko grupa turista. Skender Hatibović, vlasnik hostela Posillipo u Starom Gradu u Sarajevu i turističke agencije u osnivanju, smatra kako će ova grana turizma tek doživjeti ekspanziju. U Srebrenicu odlazi nekoliko puta mjesečno, u zavisnosti od broja zainteresovanih. Na stranici Skenderove agencije www.sarajevofunkytours.com ispod natpisa Special Offer – Book now, 39,99 eura, slika je lobanje iz jedne od srebreničkih grobnica.
- Idemo džipom ako ima više gostiju, ili manjim automobilom. Tura do Srebrenice je 100 do 150 eura. Obično im po dolasku pustim da pogledaju film o Srebrenici, obiđu Memorijal i razgovaramo. Informacije koje im nudim uglavnom uzimam s Wikipedie ili iz provjerenih izvora, npr. dokumenata Haškog tribunala. Oni najčešće znaju da je bilo nešto, ali nisu sigurni šta.
Skender kaže da ljudi reaguju različito, neki budu potreseni, drugi ne. Navodi primjer djevojke koja je zbog rada na doktoratu nakon obilaska svjetskih “logora smrti” došla i u Srebrenicu ali nije bila posebno pogođena:
- Srebrenica je za nju bila samo jedna fabrika s mezarima, a Aušvic – Aušvic. Ona nije bila posebno dirnuta. Dok drugi često i plaču. Oni koji se prvi put susreću s tim, njima je to - plač, plač, plač. Nakon toga odemo i do grada, popijemo kafu ili ručamo.
Skender nekada u Srebrenicu odvede i samo jednu osobu:
- Jednostavno to ponekad osjećam kao dužnost, bude mi žao da dođu a da ne vide i Memorijal i saznaju istinu šta se zaista dogodilo tu.
Srebrenica kao Aušvic
Jedan sarajevski taksi-prevoznik, koji zbog prirode posla želi ostati anoniman, za Žurnal kaže kako u Srebrenicu odlazi najmanje dva puta sedmično. Često vozi i studentske ture, a kaže kako su najčešći klijenti Holanđani:
- U Holandiji se mnogo govori o Srebrenici i onda cijele porodice dolaze da vide šta se tu zaista dogodilo. Možda je to i neka vrsta pranja savjesti kod osjetljivijih ljudi, ne znam. Sad Srebrenicu posmatraju kao Aušvic. Kad se vraćamo kući ljudi uglavnom budu šutljivi i neraspoloženi, strašno im je žao zbog svega što se dogodilo. Nije im ni do čega i mislim da zaista suosjećaju sa žrtvama.
Osim Holanđana, dolaze iz cijele Evrope, Amerike ali i Japana:
- Nikada nisam otišao u Srebrenicu s klijentima a da je Memorijal bio prazan. Uvijek je tu dosta zainteresovanih, mnogo ljudi vozi tamo, mnogo ljudi radi, idu autobusi, taksiji... Ratni turizam je, zaista, još uvijek veoma popularan u BiH.
Posjete organizuju i najavljuju u Memorijalnom centru Potočari. Memorijalni centar radi svakim radnim danom od 8 do 16 časova. Posjetiocima su na raspolaganju dva kustosa i prevodilac. Sadržaji koji se nude najavljenim grupama uključuju posjetu mezarju, historijski čas (o dešavanjima iz jula '95), posjetu Spomen sobi i projekciju dokumentarnog filma. Omogućen je pristup i za osobe sa poteškoćama u kretanju (u kolicima). Spomen-soba se nalazi u bivšem štabu holandskog bataljona (DUTCHBAT) UN-a u Potočarima. Čine je dvije prostorije: u jednoj prostoriji se prikazuje dokumentarni film Krik iz groba, britanskog režisera dokumentarnih filmova Leslia WoodHeada i bosanskog filmskog reditelja Muhameda Mujkića, a u drugoj prostoriji se u 20 vitrina čuvaju lični predmeti žrtava.
Gošća s Okinave
Osim Srebrenice, turisti su posebno zainteresovani za sarajevske ratne priče. Nezaobilazne su posjete Tunelu spasa, a Skender kaže da proporcionalno broju ruševina koje im pokaže raste i njihovo oduševljenje:
- Rat je najbolji turizam u Sarajevu, osim, naravno, starog dijela grada. Šta god im pokažeš u vezi s ratom smatraju to vrhunskom stvari. Njihova očekivanja nisu velika. Šta god im kažeš i gdje god ih odvedeš njima je fascinantno. Kad radim te tzv. ratne ture u Sarajevu, govorim im kako je sve počelo i u razgovoru dođemo i do Srebrenice. Ne znam ja baš puno turista koji odu na Vrelo Bosne.
Neki od komentara na stranici Skenderove agencije su:
The best tour of my life!!!!!!!!!!; Skender thank you for the great tour, we really loved it. Amanda; The tour was great. Destroyed facilities and Tunnel really give good insight what the was happening in Sarajevo, back in the nineties. Funky tours rulez :)
Prosjek ostanka turista u Sarajevu je dva ili tri dana:
- Najviše ih zanima tunel, to je ključna stvar. Mnogo toga je bilo uništeno, a njih interesuju meci, geleri i granate. Kad ih odvedem negdje na Trebević ili na neke destinacije gdje nije ništa urađeno oni su oduševljeni, njima je to haos. U komentarima pišu da su im to najbolja iskustva ikada. Neki od njih očekuju da se još ratuje, da ne smiju hodati po gradu. Dosta njih dođe na taj način. Taj vid turizma tek će doživjeti ekspaniziju.
I drugi sagovornik, taksi-prevoznik iz Sarajeva, kaže kako je ratni turizam “glavni u Sarajevu”.
A koliko su različiti razlozi dolaska svjedoči i gošća koja je prije dvije godine u Sarajevo došla iz Japana:
- Došla je jedna žena sa Okinave, otprilike oko 60 godina, i tražila da je vozim u Višegrad. Došli smo u Višegrad, htjela je na most, prošetali smo preko, popili kafu. Na povratku sam je pitao zašto je htjela baš u Višegrad, a ona mi je rekla: Prije 30 godina sam čitala Andrićeve knjige i obećala sam sebi da ću kat-tad doći da vidim taj most. Trideset godina je maštala o tome da vidi taj most iz knjige.
Kaže kako je za njega Srebrenica dio moderne istorije koji svi trebaju vidjeti.
Prijatan šumoviti ambijent u Srebrenici
Svoju turističku ponudu kada je riječ o Srebrenici imaju i u Republici Srpskoj. Samo u njoj se ni na koji način ne spominje rat, genocid ili zločin:
- Opština Srebrenica je smještena unutar velikog zavoja srednjeg toka rijeke Drine na pretežno brdsko-planinskom reljefu. Sam grad Srebrenica se nalazi u uskoj dolini Crvene rijeke. Uži centar grada predstavljaju kulturne, administrativne, stambene i trgovinske zgrade i objekte iz različitih istorijskih perioda i stilova gradnje. Prijatan šumoviti ambijent crnogorične i bjelogorične šume koja se neposredno spušta do samih gradskih ulica i parkova daje jedinstvena obilježja ovom gradu. Zbog prijatnog, ekološki čistog područja, izvorišta mnogobrojnih ljekovitih voda, povoljne ruže vjetrova Srebrenica već odavno nosi epitet ekološki čiste sredine i vazdušne banje – dio je iz ponude Turističke organizacije Republike Srpske.
(zurnal.info)
Dodiku na mjestu predsjednika Vlade RS treba apsolutno poslušna osoba, koja će istrpiti prvi talas socijalnih udara i svih problema na ekonomskom planu sa kojima će se suočiti RS Republika Srpska (RS) najvjerovatnije će promjeniti nekoliko predsjednika Vlade za vrijeme predsjedničkog mandata Milorada Dodika, rekao je za “Žurnal” izvor iz vrha vladajućeg Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD).
CRNA SLIKA STVARNOSTI
“Budući premijeri RS će, po svemu sudeći, biti potrošna roba, s ozbirom na tešku ekonomsku i socijalnu situaciju koja tek očekuje ovaj entitet, te evidentan nedostatak novca u budžetu”, rekao je isti izvor. Prema njegovim riječima, RS prijeti opasnost da se u dogledno vrijeme skoro izjednači broj radnika i penzionera, što je situacija koju teško mogu istrpiti i mnogo uređenija i bogatija društva. Zbog toga bi se RS uskoro mogla naći na ivici finansijskog kolapsa. Osim toga, dodaje naš sagovornik, Vlada RS je sa tzv. escro računa entitetskom Fondu penzijsko-invalidskog osiguranja i u septembru prebacila pet miliona maraka za isplatu penzija, čime je dug Fonda za samo četiri mjeseca narastao na 16 miliona KM.
“Sredstva Fondu PIO prebačena su mimo zakonskih propisa, a još gore je to što je ova institucija u teškoj finansijskoj dubiozi, pa do kraja godine neće moći da vrati pozajmljeni novac u budžet, što će dodatno otežati funkcionisanje RS. Uz to, Vlada RS Fondu prebacuje redovne mjesečne tranše od po 16 miliona KM, koje očigledno nisu dovoljne da bi se isplaćivale penzije”, pojasnio je isti izvor.
Crnu sliku stvarnosti u RS upotpunjuju i propale firme, za koje se svakodnevno otvaraju stečaji, štrajkovi radnika koji godinama ne primaju plate…
“Zbog svega ovoga, Dodiku na mjestu predsjednika Vlade RS treba apsolutno poslušna osoba, koja će istrpjeti prvi talas socijalnih udara i svih problema na ekonomskom planu sa kojima će se suočiti RS”, naveo je naš sagovornik.
Isti izvor kaže da se, bez obzira na sve teškoće koje očekuju novog predsjednika Vlade RS, u redovima SNSD-a vodi prava bitka za premijersku fotelju. Kao najozbiljniji kandidati pominju se aktuelni ministri finansija Aleksandar Džombić, unutrašnjih poslova Stanislav Čađo i zdravlja Ranko Škrbić, te Dodikov savjetnik Slavko Mitrović i sadašnji ministar civilnih BiH Sredoje Nović.
ČOVJEK OD POVJERENJA
“Džombić ima najmanje šansi, jer je apsolutno neomiljen u samom SNSD, gdje mu se spočitava prepotentnost i arogancija, čak i prema visokim funkcionerima ove stranke. Stanislav Čađo je oduvjek bio Dodikova marioneta, pa ima šansi da zasjedne u premijersku fotelju, dok Ranka Škrbića i Dodika vežu kumovske veze. Škrbić je, međutim, nesposoban za bilo kakvu vrstu vladavine, posebno za upravljanje čitavim ministarskim timom”, kazao je naš sagovornik.
Prema njegovim riječima, velike šanse da zauzme premijerku poziciju ima Slavko Mitrović, čovjek od najvećeg povjerenja Milorada Dodika i jedan od njegovih najbližih saradnika tokom ukupne političke karijere.
“Ozbiljan kandidat za budućeg premijera je i Sredoje Nović, čovjek koji posjeduje veliko iskustvo i koji bi zbog realnog uticaja u strukturama RS i BiH mogao da bude najbolja izlazna strategija za Dodika, ali i najveća opasnost, jer njemu ne bi mogao da komanduje kao ostalima, nego bi s njim morao da se dogovara i pregovara”, ističe isti izvor.
On dodaje da Novićevu kandidaturu za premijera gura i njegov dugogodišnji blizak prijatelj, lider Demokratskog narodnog saveza (DNS) Marko Pavić.
“U SNSD se vodi pravi rat između potencijalnih kandidata za predsjednika Vlade, u kojem jedino ne učestvuje Sredoje Nović. Bitka je puna niskih udaraca i najprljavijih podmetanja. Neki od njih već sastavljaju svoje kabinete, vrbuju ljude i obećavaju im pozicije u novoj Vladi”, navodi naš sagovornik. Međutim, ističe on, najnovije informacije govore da bi Dodik na mjestu svog nasljednika u Vladi RS mogao ustoličiti Miladina Dragičevića, nekadašnjeg ministra izbjeglice i raseljena lica i jednog od svojih odanih savjetnika: “Dodiku na čelu Vlade treba ovdašnji Mirko Cvetković. Treba mu osoba bez karaktera, potpuno poslušna, koja će na svoja leđa primiti prvi talas socijalnih udara i koja bi posle osam do deset mjeseci bila zamjenjena na premijerskoj funkciji. Dragičević je prototip takve osobe”, naglašava izvor iz SNSD-a.
KAKO DODIK KAŽE
Istovremeno, borbu za premijersku fotelju prati sijanje straha iz Dodikovog najbližeg okruženja, najavljivanje čistke u institucijama vlasti, kako u Vladi RS, tako i u kabinetu predsjednika.
“Svi su u stanju latentne nervoze, čime se nastoje preduprijediti bilo kakve reakcije onih koji će biti nezadovoljni Dodikovim izborom novog predsjednika Vlade i ministara. Već se otvoreno govori da među sadašnjim ministrima ima onih koji nisu dobro radili i koji su svoj nerad skrivali iz Dodikovog autoriteta, zbog čega se može očekivati da novi sastav Vlade RS bude značajnije izmijenjen”, kaže naš izvor.
On ističe da će o novom premijeru RS na kraju odlučiti sam Milorad Dodik: “Kako on odluči, tako će i biti, a svi ostali morat će se pomiriri s njegovom odlukom.”
Koliko je astronomski mala šansa da dva puta za redom u nagradnom izvlačenju premiju izvuku solidno pozicionirani kadrovi SDA? Matematički gledano, zanemarljiva. Ipak to se desilo u nagradnim igrama koje organizira Dnevni avaz Fahrudina Radončića, poznatijeg kao predsjednika Saveza za bolju budućnost BiH.U samo nekoliko dana, tačnije njih pet, dva funkcionera SDA dobili su automobile na nagradnim igrama koje organizira Radončićeva medijska kuća. Naime, da li je slučajno da u Avazovoj nagradnoj igri od 150.000 SMS poruka koje su bile u trci za “fabiju”, bude izabrana ona koju je poslao Fuad Delić? Inače, Delić je sekretar kluba poslanika SDA u Parlamentarnoj skupštini BiH i bliski je saradnik Bakira Izetbegovića, novog člana bh. Predsjedništva. Interesantno je da je Fuad Delić prije nekoliko godina bio povezan sa nestankom službenog “pasata” koji nikada nije vraćen. 
Nekoliko dana poslije Delića, tačnije njih pet, sreća je pogledala još jednog SDA kadrovika. Naime, ovih dana je Avaza sa novom škodom fabiom nagradio sretnog i presretnog Sejada Pokvića, predsjednika Općinske izborne komisije u Bugojnu. Čime je ovaj zaslužio toliku sreću zna samo Radončić ali je sada među kadrovima SDA pokrenuta interna istraga: Ko je i kako mogao učestvovati u Nagradnoj igri Avaza kada je Tiuhić zabranio svojim kadrovima da kupuju i čitaju Avaz.
Priznat ćete, previše pitanja za tako malo fabija.
(zurnal.info)
Poslanik - pripovijest, kontroverzna ali i izuzetno zanimljiva knjiga iranskog pisca Kadera Abdulaha konačno je dostupna i bosanskohercegovačkim čitaocima. Žurnal objavljuje osam poglavlja Poslanika
Poslanik - pripovijest, kontroverzna ali i izuzetno zanimljiva knjiga iranskog pisca Kadera Abdulaha konačno je, u prijevodu Gorana Sarića i u izdanju sarajevske izdavačke kuće Buybook, dostupna i bosanskohercegovačkim čitaocima.
U avgustu prošle godine Abdulah je boravio u Bosni i Hercegovini i promovirao roman Kuća imama. U intervjuu za Žurnal govorio je o pripovijesti Poslanik.
- Pokušaću biti pažljiv. Volim Muhammeda, volim tog čovjeka, on mi je izvor inspiracije. Muhammed moga oca i moga pradjeda bio je osoba koja je davno živjela, kao preparirana ptica. Nije imao karakter, bio je više kao nekakva slika. Za vrijeme čitanja Kur'ana prepoznao sam ga kao čovjeka, kao pjesnika, kao trgovca, kao ljubavnika, kao oca, kao ženskaroša, ljubitelja mladih žena ali i Muhammeda kao vođu, tiranina, koji je mnogo loših stvari učinio, koji je mnogo lijepih stvari učinio, koji je postao djeda, koji je bio svjetski vođa, Muhammeda koji je umro. Muhammeda kao čovjeka. Odlučio sam da moram napisati takvu knjigu o njemu, o Muhammedu čovjeku. Neki ljudi se plaše tako razmišljati, ja nisam.
Poslanik je u Holandiji doživio izuzetan uspjeh, prema nekim procjenama svaka treća porodica ima ovu knjigu u svojoj biblioteci. Iako se radi o do sada neuobičajenom pristupu Muhammedovoj biografiji, muslimanska zajednica u Holandiji blagonaklono je prihvatila ovu knjigu. U Buybooku očekuju da će Poslanik imati takve reakcije i u Bosni i Hercegovini.
- Poslanik je književno djelo, može tu biti različitih čitanja, književnih ali i radikalnih. Ipak, ne vjerujem da se u ovoj knjizi mogu pronaći razlozi za bilo kakve radikalne reakcije. Sve činjenice u knjizi su rezultat istraživanja – kaže Damir Uzunović iz Buybooka.
Da bi napisao ovu pripovijest, Abdulah je pročitao sve knjige o Muhammedu koje su se pojavile u posljednjih hiljadu godina.
- Koristio sam činjenice iz persijske istorije koje ostali dio svijeta ne zna. One se mogu naći samo u staroj šiitskoj literaturi – ispričao je u intervjuu za Žurnal.
Istovremeno kada i Poslanik, u Holandiji je štampan i Abdulahov prijevod Kur'ana. Kader je imao sasvim lične razloge za prijevod.
- Kur'an je knjiga mog oca, a kada sam došao u Holandiju govorili su mi da čitam svoju knjigu. Moju knjigu? To je knjiga mog oca! Tada sam odlučio da od Kur'ana mog oca napravim svoju. Kur'an ima dva lica – to je lijepa, tajnovita, prekrasna knjiga, a može biti i strašna. Želio sam da čitaoce povedem iza zavjese, da vide sve strane Kur'ana. Knjigu nisam pojednostavio, pokušao sam joj dati njenu humanu stranu, ljudsku stranu Muhammeda...
I ova knjiga je imala fantastičan uspjeh, a na svu sreću izostale su i radikalne reakcije.
- Moja knjiga je izašla za vrijeme afere sa karikaturama u Danskoj, pa ekstremisti možda nisu uočili njeno pojavljivanje. Za šest mjeseci prodato je 100 hiljada primjeraka. Žene su na plaži čitale moj Kur'an. Šta muškarci više hoće?
Iako Buybook ima prava za objavljivanje Kaderovih djela u Bosni i Hercegovini, Damir Uzunović kaže da neće štampati ovaj Kur'an.
- To je prijevod namijenjen Evropljanima koji se nisu sretali s Kur'anom. Besmisleno ga je ovdje prevoditi.
Kader Abdulah je iranski pisac, rođen 1954. godine u Araku pod imenom Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahni. Zbog svojih ljevičarskih političkih stavova 1988. godine bio je prinuđen napustiti Iran i naseliti se u Holandiji. Danas piše na holandskom jeziku pod pesudonimom koji je sačinio od imena njegovih poginulih drugova – Kadera i Abdulaha. U Bosni i Hercegovini su do sada objavljene njegove knjige Putovanje praznih flaša, Sokolovi, Klinasto pismo i Kuća imama.
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook Žurnal objavljuje osam poglavlja Poslanika.
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/poslanik.pdf|580|700}
Tim koji pobjeđuje ne mijenja se - staro je, doduše nepisano, trenersko pravilo. Tog principa držala se i dvodecenijska vlast u Bosni i Hercegovini. Godinama su upravljali našim životima, i još uvijek nas kontrolišu. Mogu, jer imaju sistem koji savršeno funkcioniše – granitno čvrsta sprega mafije, pravosuđa i policije. A sudbina voli da zbija šale i postarala se da test izdržljivosti sistema ovih dana na svojim leđima, ali bukvalno, osjete baš radnici jablaničkog Granita.
KO JE OVDJE LOPOV?
E, zamislite sada situaciju gdje lopov provali u stan i krene da iznosi stvari dok se vlasnik bezbrižno prži na nekoj jadranskoj plaži. Poznato je da u svakom haustoru ima komšija koji bolje poznaje prilike u čitavom haustoru nego u vlastitom krevetu. E, takav jedan se i ovdje našao. Vidi on kako tu nešto nije regularno ali ga lopov, sa “papirima”, uvjeri kako je on tu samo da utovara i istovara stvari. Kako bi prikupio informacije iz prve ruke ljubopotljivi komšija će ponuditi da pomogne. Lopov je oduševljen i prave pogodbu: ako iznesu sve do mraka, komšija će dobiti DVD-player, i šporet gratis. Prilika je to koja se ne množi nulom. I taman dok iznosi lampe, na vratima sreće “bivšeg susjeda”. Vlasnik se vratio s odmora nešto ranije – ružno vrijeme, kiša lije k'o iz..., i tako to... Naravno, odmah s vrata digne galamu, hvata se za srce..., ali komšija je neumoljiv. Između njega i DVD-a, te šporeta gratis, stoji komšija koji je ionako bivši. Situacija je dramatična. Neko je u međuvremenu zvao policiju i revnosni organi su već tu: Vaše osobne, molim. Ko ste vi?
Mi smo radnici, selimo ovog gospodina.
A, vi?
Ja sam svjedok, ovaj susjed.
A ko je ovaj što se drži za srce?
Ja sam gospodin koji se seli, pardon onaj kojeg sele, ovaj..., pljačkaju me čovječe!
Polako, koga sele, a koga pljačkaju?
Mene sele i pljačkaju.
Oprostite gospodine, sredite se malo, da li vas sele ili vas pljačkaju.
Pljačkaju me..., hej ostavi taj televizor..., pa ljudi zaustavite ih...
Gospodine, molim vas pustite ove momke da rade svoj posao, a vi nama lijepo objasnite...
Ma, nemam ja šta vama objašnjavati i krene da gura policajca...
Zum!, pendrek prošara ustajali zrak i vlasnik je na podu. Vežu mu lisice i odvode ga u maricu: Vidjeli ste da je pokušao da nas napadne!?
Gomila koja se već okupila u haustoru klima glavom: Užas, kakvi sve nasilnici hodaju ovim ulicama..., svaka čast policiji, težak je i njihov posao... E, kako se u Titino vrijeme...
Uglavnom, kada se vlasnik nakon dana provedenih u dokazivanju identiteta vrati kući, sve je već ispražnjeno, a već se postavlja pitanje da li je on uopće ikada i bio vlasnik tog stana...
Ovako se nešto upravo ovih dana dešava radnicima jablaničkog Granita. U njihovu firmu su došli privatizacijski mešetari, sa lažnom namjerom da zaposle nove radnike i uposle one stare, da moderniziraju proizvodnju..., ma, da se jede zlatnim kašikama. Od svega je ispalo da su prodali sve što se imalo, zadužili se dodatno i doveli firmu pred stečaj. Radnici su shvatili šta im se sprema, otjerali lažne vlasnike i zatražili zaštitu suda. Sud se stavlja na stranu lopova koji žele dovesti stečajnog upravitelja kako njihov kriminal ne bi izašao na vidjelo. Radnici ne daju upravitelju da uđe i tu sada dolazi policija. Organi reda rastjeruju radnike i uvode stećajnog upravitelja, iako državno Tužilaštvo to izričito zabranjuje. Radnici su dobili batine a lopovi papire kojim bi sakrili svoj kriminal. I sve to uz odobrenje Suda i asistiranje policije. Javnost gleda.
Ovaj scenario nije ekskluzivitet Granita. Organizirana pljačka naroda, uz prisustvo nijemih svjedoka i asistiranje policija i sudova, proteklih se dvadeset godina svakodnevno dešavala širom Bosne i Hercegovine. Po uhodanoj stazi, sve u četiri koraka.
1.MAFIJA ULAZI U PREDUZEĆE Vlast je napravila Zakon o privatizaciji kako bi pljačka društvene imovina dobila karakteristiku koja će vremenom postati poštapalica među narodom: PO ZAKONU. Sve je naizgled regularno. Država prodaje, kupac, je li, kako sama riječ kaže-kupuje. Država, kao raniji vlasnik koji ima obaveze prema uposlenicima, ima i neke obaveze, al za to se nikom ne jebe ni koliko za pomor ptica u Meksičkom zaljevu. Možda je ovaj izraz pregrub, ali to kako se država odnosi prema svojoj imovini i koliko su bezobrazni privatizacijski mešetari ne može se preciznije opisati.
2.PERUTANJE Tajkuni su, dakle, ušli u, kako se to popularno kaže, posjed firme i kreće perutanje. Kao kada kradljivci koka dograbe plijen i odmah, uz tarabu, riješe se kompromitirajućeg perja. Dok radnici i potkupljeni, zatečeni menadžment očekuju svježe investicije, novi vlasnik rasprodaje opremu i repromaterijal, sklapa brze poslove i izvlači sav keš koji mu se nađe pri ruci. Dok shvate šta se dešava, radnici su već na ulici i čekaju svoju 10., 15., 20., 30... platu.
3. STEČAJ Strano tijelo u organizmu se toliko raširilo da i pacijent i rodbina vjeruju kako je brzi kraj najbolje rješenje. Dugovi su dovoljno narasli da svi samo čekaju da se rasproda ako je išta ostalo. Firma ide pod stečaj a radnici na ulicu.
4. STRAŠNI SUD I JOŠ GORA POLICIJA U ovoj fazi država ponovo izlazi na scenu ali je njena uloga poprilično nejasna. Posebno rola pravosuđa i policije u sveopćoj pljački. Kako to da su sudske odluke uvijek na strani “novih vlasnika”? Kako to da ranici uvijek izgube - plate, staž, dionice...? Kako to da policija nikada nije išla da tuče vlasnike koji nisu ispoštovali sve uslove privatizacijskog ugovora? Kako to da policija nikada nije bacila suzavac na sudije čija rješenja, skoro po pravilu, ponište sudije na višim instancama? Da li ste ikada čuli da je policija ušla u parlament i topovskim udarima, suzavcima, pendrecima i vatrenim oružjem rastjerala bandu koja je dizala ruku i donijela ovako sramne privatizacijske zakone?
Ako imate racionalne odgovore na bilo koje od ovih pitanja, onda ništa.
I da se sada vratimo na tezu s početka teksta. Da li će nova vlast, barem ova u Federaciji BiH, sa SDP-om na čelu, zaustaviti ovaj kriminalni stroj mafija-pravosuđe-policija? Ili će se i oni voditi trenerskom logikom: tim koji pobjeđuje ne mijenja se?Ako neće, onda prvi moraju platiti sudije koje su dozvolile slučaj Granit. Otkaze i krivične prijave moraju dobiti načelnici policija koje se sjete da imaju pendreke, topovske udare i suzavce samo kad dođu pred opljačkani narod.
Bez njihovih skalpova, promjena zvana SDP je imala pogrešne predizborne parole. One bi trebale glasiti: Država za nečovjeka! Pravda za mafiju! Obrazovanje za mamine i tatine sinove! Policija za narod!
(zurnal.info)
Američki mediji u posljednjih nekoliko dana naslađuju se dijelovima autobiografije gitariste Rolling Stonesa Keitha Richardsa. U svojoj knjizi Life Richards iznosi javnosti do sada nepoznate detalje o svom životu, drogiranju, braku i ponajviše odnosu prema pjevaču Micku Jaggeru koga smatra “nepodnošljivim”. Magazin Žurnal izdvojio je najzanimljivije detalje knjige za koju je Richards dobio više do sedam i po miliona dolara predujma te Richardsovih razgovora o svojoj autobiografiji.
O Johnu Lennonu: “Blesava budala, na mnogo načina.”; “Ne mislim da je John ikada napustio moju kuću, osim horizontalno. Jednom sam ga našao u kupatilu kako mrmlja: 'Ne pomjeraj me – ove su pločice prelijepe.'”
O požaru u Playboyu: “Saksofonist Bobby Keys i ja smo se zaigrali i zapalili kupaonicu u Playboyevom posjedu. Ustvari nismo mi, droga je. Nije naša greška. Bobby i ja smo samo sjedili u klonji, ugodnoj, finoj klonji. Sjedili smo na podu i isprobavali stvari iz doktorske torbe. 'Pitam se za šta je ovo?' Bong. I u jednom trenutku... pričamo u magli a Bobby kaže, 'Zagušljivo je ovdje'. A ja gledam u Bobbyja i ne mogu ga vidjeti. Ogrtači se dime; sve spremalo da krene u veliku propast... Čulo se lupanje na vratima, konobari i momci u crnim odijelima su donosili kante vode. Otvorili su vrata a mi smo sjedili na podu, zjenice su nam bile sužene. Rekao sam, 'Mogli smo to i sami. Kako se usuđujete miješati u naše privatne stvari?'”
O penisu Micka Jaggera (saznao od Marianne Faithfull): “Znam da se nije zabavila sa njegovim tankim penisom. Znam da ima enorman par jaja – ali to baš ne ispunjava prazninu”
O ljubavi prema Jaggeru: “Bio je početak 80-ih kada je Mick postao nepodnošljiv. Mislim da je on smatrao da mu ja pripadam. Volio sam Micka, ali nisam bio u njegovoj svlačionici 20 godina. Mislim da mi ponekad nedostaje prijatelj. Pitam se gdje je otišao”
O pjevanju: “Mick svira harmoniku iz srca – ali tako ne pjeva”
O Billu Clintonu: “On je očajan saksofonista. Pomalo indiskretan, ali kao čovjeka bih ga uzeo u svako doba.”
Podrška Tonyju Blairu: “Napisao sam mu pismo i rekao da se mora držati svojih pištolja.”
Savjet Georgu Michaelu: “Rekao sam mu ostani u zatvoru, George. Tamo vjerovatno ima neke droge i homoseksualaca. Vjerovatno neće htjeti da ode.”
O dileru Johnnyju Deppu: “Mislio sam da je to diler mog sina. Bio je Marlonov prijatelj koji se motao po kući i svirao gitaru. Depp se motao po kući još dvije godine prije nego što sam shvatio grešku. Jednom je bio na večeri... rekao sam 'Whoa! Scissorhands! (Makazororuki! prev.a.)
Nadimci za Jaggera: “Vaše visočanstvo”; “Brenda”
O novoj turneji Stonesa: “Mislim da će se to desiti. Imao sam razgovor sa … njenim visočanstvom. Brendom.”
O liječenju ovisnosti o drogama: “Samo čekam da izmisle nešto interesantnije. Ja sam spreman da to testiram.”
O heroinu: “Ne kajem se. Bilo je to strašno iskustvo. Volio sam dobre 'visine'. Ako ostanete budni dobijete pjesme koje su svi drugi propustili jer su zaspali”
(zurnal.info)
Parada ponosa u jednoj zemlji ludaka i bitangi i čistih zlikovaca na brdovitom Balkanu? Kakva smehotresna i potencijalno smrtonosna šala!
1. IN THE GHETTO
Teško da je tog desetog oktobra tekuće godine u celom Beogradu bilo bezbednijeg mesta od centralnog prestoničkog parka Manjež i nekoliko ulica kojima je ova mala zelena oaza u sred glavnog grada okružena. Tog je dana, naime, upravo u tom, višestrukim policijskim kordonima omeđenom, prostoru, konačno, nakon nekoliko propalih pokušaja koji su se protegli na čitavu jednu deceniju, održana prva koliko-toliko uspela srpska Parada ponosa.
Gejevi su inače kod nas (baš kao i u susednoj, prijateljskoj BiH sa kojom se, eto, povremeno u ponečemu i složimo), tradicionalno izloženi preziru i nasilju krajnje netolerantne heteroseksualne gomile, i svakodnevnim uvredama kod kuće, na ulici ili poslu. Ovog puta, međutim, bili su zaštićeniji od srebrne ajkule, azijskog slona i divovskog armadilja zajedno. Stakleno zvono pod kojim su se učesnici Parade ponosa tog dana našli predstavlja, naravno, krajnju suprotnost osnovnoj nameri ove protestne šetnje koja se u mnogim zemljama već odavno pretvorila u veseli festival koji iz godine u godinu privlači turiste i puni gradske kase i koja više od svega želi da bude otvorena i vesela i interaktivna i uticajna.
Najtužnije, ili već najsmešnije, od svega (a u zemljama poput Srbije uobičajeno je da ovo dvoje dolazi u paketu) jeste to što je Parada ponosa 2010. naprosto morala da uspe, bez obzira na cenu. Tako su, naime, odlučile srpske vlasti nakon što su, uz svo prirodno gađenje prema homoseksualcima i svemu što je homoseksualno, ipak onako balkanski lukavo proračunale da napokon ima smisla sprovesti to čudo evropsko, taj, khm, njihov prajd, je l’, u delo. I otud, eto nama gej parade, po prvi put, pa kud puklo da puklo! U inat svima i uprkos svemu! Čak se i poslovični homofob-iz-političke-kalkulacije, vajni gradonačelnik Beograda, biznismen Dragan Đilas, ućutao. Privremeno, doduše, u savršenom skladu s tom privremeno garantovanom slobodom.
A tužno je, zaista, da se jedno elementarno pravo „ostvaruje“ na ovaj način, i pod ovakvim okolnostima. Tužni su svi oni baloni u duginim bojama, kad su tako ograđeni redovima robokapova, psima, vodenim topovima, hamerima, konjicom, a s druge strane tog neprobojnog policijskog štita jednom strašnom, razjarenom gomilom, hiljadama krvoločnih protivnika ove manifestacije, raznoraznim huliganima, skinhedsima, obrazovcima te pripadnicima srodnih organizacija predvođenim, kao i uvek do sad, histerično ratobornim sveštenicima SPC. Tužni su, dakle, ti baloni u jednom svetu koji je dozlaboga mračan i nehumoran, koji se prozlio do kostiju i koji je još jedino raspoložen za nove žrtve, samo i isključivo za žrtvežrtvežrtve. Parada ponosa u jednoj zemlji ludaka i bitangi i čistih zlikovaca na brdovitom Balkanu? Kakva smehotresna i potencijalno smrtonosna šala!
Da stvari budu još tužnije, kako to može samo u zemlji Srbiji, za ulazak u taj privremeni geto zvani Belgrade pride 2010 učesnici su od pripadnika vlasti dobijali žute trake (!) koje su morali da nose oko članka i koje su predstavljale njihovu ulaznicu, a ujedno i kupon za bezbednu vožnju kući policijskom maricom. Brrrrr. Mislim, hajde, vožnja maricom na stranu, to možda i može da ima svog šarma, što da ne, ali trake? Pa još – žute?? Kako bi tu boju na jednom takvom događaju i pod takvim okolnostima trebalo razumeti?
I treba li je uopšte – razumeti?
Ko se, dakle, tog predivnog jesenjeg prepodneva okupio u beogradskom parku Manjež? Pa, da vidimo. Našla se tu mala i veoma heterogena skupina sačinjena od tzv. „pripadnika LGBT populacije“, a u stvari uglavnom gej-aktivista, uz jedan broj dobronamernih građana kao i drugih simpatizera, mahom ljudi iz NGO-sektora, nešto malo javnih ličnosti... i tako... Sve u svemu, srazmerno mršavo - upravo onako kako se i očekivalo. Međutim, paradi su se ove godine pridružili i par srpskih ministara, jedan lider parlamentarne političke partije, mnogo stranih diplomata, predstavnici OEBS-a i druge krupne zverke, uz desetine pripadnika raznoraznih domaćih i stranih medija. Ta čudnovata skupina je najpre strpljivo stajala u parku pod raskošnim krošnjama, potom su svi malo prošetali, onako zbijeno i bacajući s vremena na vreme nepoverljive poglede prema balkonima okolnih zgrada s kojih su ih osmatrali zainteresovani građani, obišli su jedan sveden krug okolnim ulicama, Resavskom, Nemanjinom, ulicom Kneza Miloša, Masarikovom, a onda pravo u SKC na žurku, tu će biti posluženi zakuska i osveženje, biće i muzike i veselja, a kad se sve fala bogu s mirom završi učesnici će već pomenutom policijskom maricom spektakularno biti prevezeni pravo do kuće.
Milina božja - geto ko bombona!
2. OUT OF THE GHETTO
Ispada tako, prilično apsurdno – ali, nije li ovde, kod nas, upravo apsurd ona prava mera stvari? – ispada, dakle, tako, da su se oni pravi događaji te naše vajne prve gej parade zapravo odvijali svuda izuzev na samoj gej paradi! Može se reći da su anti-gej demonstranti u tom smislu odneli čistu pobedu jer su celokupnu pažnju domaće i svetske javnosti skrenuli sa samog prajda na sopstveno divljanje po gradu i time ga u medijskom smislu anulirali, a u onom moralnom i emotivnom još jednom strahovito zagadili naše glave i stomake. Jer, dok su gejevi i drugi učesnici ovogodišnjeg prajda okupljeni cupkali u parku, dok su šetali i potom slavili u SKC-u, oni su se vredno bavili svojim poslom. U gradu je, malo je reći, vladao pravi pandemonijum. Ako smo mislili da ništa neće moći da nadmaši količinu nasilja i mržnje koja se na LGBT populaciju sručila prilikom prvog i neuspelog pokušaja ove manifestacije iz 2001. godine, grdno smo se prevarili.
Bilo je, naravno, više nego strašno na beogradskim ulicama te daleke 2001. To što se tada dogodilo, naša je mračna, balkanska verzija Stonewall-a, ogrezla u krvi, blatu, iskonskoj iracionalnoj mržnji (koja je, ovde kod nas, sama sebi svrha) i svim zamislivim atavizmima. Tog dana na ulicama nisu neophodno bili ugroženi samo gejevi i lezbejke već bilo ko ko se po proceni napadača činio takvim ili štrčao na bilo koji način. Mnogi su dobili teške batine, a najgore je od svih prošao moj prijatelj Igor koga su pred kamerama nemilice šutirali na Trgu Republike sve dok ih policija (spora, ali dostižna) nije napokon rasterala. Posle svega su razjareni, i očito seksualno napaljeni, „anti-gej“ demonstranti marširali tadašnjom ulicom Srpskih vladara i skandirali svoju najintimniju erotsku želju: „Je-ba-će-mo pe-de-re! Je-ba-će-mo pe-de-re!“
Ove godine, istina, nisam primetio da je iko uzvikivao taj privlačan i lako pamtljiv slogan, ali sve je drugo nalikovalo na nastavak akcije započete pre punih devet godina. Odmah se moglo primetiti da svi ti ujedinjeni ultradesničari, naši dragi nacional-šovinisti, klerofašisti, neonacisti, fudbalski huligani, sveštenstvo SPC i ostali iz te šarolike skupine uopšte nisu gubili vreme proteklih godina, da su se, naime, vredno spremali za ovaj obračun sa gejevima kao svojim omiljenim objektom mržnje. Bilo ih je znatno više nego pre, bilo ih je onako baš dosta, bilo ih je, budimo iskreni, zastrašujuće mnogo, bili su jači i organizovaniji, gluplji i luđi i jači i ljući nego ikad, apsolutno rešeni da tom zlu i poroku doakaju jednom za svagda. Ali, kako zbog odlučnosti i brojnosti policije do gejeva nisu mogli ni da prismrde, ultradesničari su odlučili da se posvete onoj drugoj i trećoj svojoj omiljenoj aktivnosti – sukobljavanju s policijom te bezumnom uništavanju grada i naše zajedničke imovine, razbijanju izloga i masovnoj krađi svega i svačega s naglaskom na patike – ah, te najke! – pod budnim, očinskim nadzorom i odobravajućim smeškom bradatih popova u dugim crnim mantijama.
I dok su ultra-desničarski srpski omladinci, svih šest hiljada njih pridošlih za ovu svečanu priliku u glavni grad iz raznih delova prelepe nam domovine, listom bili odeveni u sopstvenu narodnu nošnju: trenerke, dukseve s kapuljačama i patike ukradene prilikom prethodnih opravdanih protesta (otcepljenje Kosova, hapšenje Radovana Karadžića... davno beše – a trebalo je obnoviti zalihe novim pohodom na prestoničke sportske radnje koje su glavna kolateralna žrtva ovih i ovakvih manifestacija), policija je, nasuprot njima, paradirala u raznoraznim hiper-dizajniranim uniformama kao na nekom od onih smehotresnih policijskih fashion show-ova. Nismo ni znali da ih ima baš toliko i da su raspoređeni u toliki broj odeljenja, vodova, specijalnih jedinica i čega već sve ne. Interventne brigade, žandarmerija, konjica, you name it, ko bi rekao da ih imamo toliko, i da su tako lepo odeveni! Pomalo zbunjeni, odbijali su sve napade huligana i na koncu duge bitke ispostavili se kao glavne žrtve ovog nemilog događaja. Naime, tokom tog dana povređeno je ukupno 132 policajca, nekolicina njih teže, a uništeno je i preko 15 službenih vozila MUP-a. Istovremeno povređeno je 25 „građana“ a pričinjena je i znatna materijalna šteta. Zapaljeno je sedište Demokratske stranke u Krunskoj ulici, sedište Socijalističke partije Srbije takođe, polupan je ulazni hol zgrade Radio-televizije Srbije, zapaljeno je i oštećeno mnogo automobila, kontejnera, uličnih žardinjera, izloga, a napadnut je i pokretni mamograf koji je stajao na Trgu Republike naprosto zato što se na njemu nalazi i logo medijske kuće B92. A ovo... mamogr... nešto... ovaj... ko bi ga znaći brate znao šta je to mojne da smaraš eno ti ga pop pa pitaj njega brate! Nego brate daj mi taj kamen brate jebaću im kevu pedersku!
Punih sedam sati trajao je okršaj ove razjarene gomile s policijom. Ulice su bile zagušene suzavcem, grad su nadletali policijski helikopteri, anti-gej demonstranti su u nekom svom haotičnom hormonalnom izbezumljenju čak izvršili napad na Urgentni centar i upali u Skupštinu Srbije – niko, očito, tog dana nije bio baš sasvim bezbedan.
A jesenje sunce ravnodušno je blistalo nad Beogradom.
Sve što se kasnije tog dana događalo samo je govorilo u prilog tome da živimo u jednoj rupi bez dna, u napuštenoj jami s imenom Srbija, na najjadnijem mestu u Evropi. Učesnici Parade ponosa zaista su policijskim maricama razvezeni kućama, anti-gej demonstranti ispumpali su se nakon punog radnog vremena provedenog u nekontrolisanom nasilju, policija je sakupljala svoje redove i trudila se da razume šta se to dođavola dogodilo, grad je izgledao kao da je njime prošao tajfun ili cunami, što, priznaćete, i nije daleko od istine, a iste te večeri, tokom jedne od najpoznatijih političkih emisija na televiziji, popularna voditeljka je puna divljenja i ushićenja huligane nazivala „decom“ i „mladim ljudima“ i ustreptalog glasa, sa nekom neobičnom svetlošću na licu, pitala se neprestano te pokušala od svojih gostiju da dobije nedvosmislen odgovor zašto su ta „deca“, ti „mladi ljudi“ (evo, opet ona!) toliko „ogorčeni“, na koga su toliko „ljuti“.
O Srbijo, zemljo relativizacije! – zavapio sam, zavrteo glavom i brže bolje promenio kanal.
Sledećeg dana je bio – sledeći dan. Spremala nam se poseta Hilari Klinton koji je na ove prostore upala ko s Marsa i u razlupanom Beogradu recitovala ranije pripremljen govor o Srbiji kao potencijalnom evropskom lideru, mi smo se smejali i vrteli glavama, kasnije su naši navijači otišli u Đenovu na utakmicu kvalifikacija za Svetsko prvenstvo 2012 između nacionalnih reprezentacija Italije i Srbije. Ljuta i ogorčena deca i mladi ljudi i tamo su nam demonstrirali svoj opravdani bes i tim legitimnim protestom onemogućili održavanje meča te efektivno zabili čitava tri gola u našu mrežu. Zaista, šta ih to ljuti, majku mu, na koga su tako ogorčeni???
Bilo kako bilo, ovaj „uspešno održani“ Belgrade pride 2010 još jednom nam je dokazao ono što smo i ranije izuzetno dobro znali, a to je da količina mržnje prema gejevima i lezbejkama, kao i prema svakom ko se ne uklapa u redukcionistički korpus nazovi-srpskih vrednosti, i lakoća s kojom se ona rado i u svakoj prilici iskazuje gotovo da nema premca nigde u koliko-toliko civilizovanom svetu. I bojim se da ništa ne ukazuje na to da će se te stvari ikada promeniti. Brzo svakako neće. Vreme i uspehe ovde treba meriti u decenijama, a ukoliko bi čovek baš želeo da bude nemilosrdno realističan spram situacije kakvom je znamo, i u vekovima. Možete li da zamislite jednu drugačiju, tolerantniju Srbiju negde tamo, u XXII veku?
Ja, da budem iskren, ne mogu. Ali, dobro, moguće je da je greška u meni, ne kažem.
Vidimo se na Paradi ponosa 2011.
(zurnal.info)
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine poziva sve žrtve i svjedoke ratnih zločina koje je počinio osumnjičeni Veselin Vlahović Batko, a koji do sada nisu davali izjave ili ih nisu saslušavali ovlašteni policijski i tužilački službenici, da se jave državnom tužilaštvu putem telefona 033 707 113 ili 033 707 400, ili Državnoj agenciji za istrage i zaštitu - SIPA ili putem broja „krimolovci“ (080 020 505). Tužilaštvo poziva i članove porodica žrtava i svjedoka koji su emigrirali u treće zemlje da mu dostave sadašnje kontakt podatke.
Radi se o vrlo teškim i brojnim ratnim zločinima, a Tužilaštvo BiH upućuje ove pozive nakon što je došlo do informacija da određeni broj svjedoka i žrtava nije davao iskaze pred policijskim i pravosudnim organima.
Posebni odjel za ratne zločine Tužilaštva BiH provodi istragu protiv osumnjičenog Veselina Vlahovića Batka zbog ratnih zločina počinjenih 1992. i 1993. godine na području sarajevskih naselja Grbavica i Vraca. Nakon izručenja osumnjičenog, rad na predmetu je intenziviran u pravcu podizanja optužnice te je u Tužilaštvu BiH u protekla dva mjeseca saslušan veći broj svjedoka.
Provodeći istragu koja je već dva puta proširena radi saznanja do kojih se došlo, Tužilaštvo BiH došlo je do informacija o postojanju većeg broja žrtava i svjedoka koji do sada policijskim i tužilačkim institucijama nisu davali iskaze u svojstvu svjedoka o krivičnim djelima ratnih zločina za koja se sumnjiči Veselin Vlahović, saopćeno je iz Odjela za odnose s javnošću Tužilaštva BiH.
(Fena)
Muharem Stanojlović bio je najbolji atletičar u osnovnoj školi kojem su mnogi predviđali uspešnu sportsku karijeru. S prelaskom u srednju školu više nije imao uslova za treniranje. I taman kada su svi pomislili da smo izgubili izuzetan sportski talent, čini se da je trka ponovo počela
Muharem Stanojlović, učenik srednje ugostiteljske škole u slobodno vreme radi kao konobar u jednom sarajevskom kafiću. Do pre samo nekoliko meseci, dok je pohađao osnovnu školu “Hasan Kikić” na Gorici, Muharem je bio najtrofejniji atletičar u školi. Stvari su se promenile, Muharem više ne trenira, a njegov talenat za atletiku polako gubi svaki smisao.
Kako je počelo
Almir Pleh je nastavnik fizičke kulture u OŠ “Hasan Kikić”. Izuzetan pedagog i posvećen poslu. Još na samom početku, otkrio je da Muharem ima veliki potencijal za atletiku.
- Uočio sam da ima sklonosti ka atletici. Na nekim testovima koje radimo u školi otkrio sam da ima potencijal za trčanje na srednjim prugama - priseća se Almir.
Muharem je počeo redovno da trenira. Vrlo brzo, trud se isplatio, usledile su i medalje na raznim takmičenjima.
- Nastavnik je vidio da ja to mogu. Počeo sam da treniram. Prvi put sam trčao na Jesenjem krosu i osvojio treće mjesto. Vidio sam da mogu i počeo redovno da treniram - govori Muharem.
Saradnja između Muharema i njegovog nastavnika na početku se temeljila na odnosu učenik - nastavnik, a kasnije je prerasla u odnos trener - sportista. Bio je omiljen u društvu, imao je veliku podršku. Naravno, on je to umeo da ceni i gotovo se uvek vraćao sa nekom medaljom sa nekog takmičenja.
- Evo i danas, kada Muharem nije više moj učenik, naš odnos više nije toliko zvaničan. Mogu reći da smo prijatelji - govori nastavnik Almir.
Kroz čitavo osnovno školovanje, Muharem je učestvovao na gotovo svakom atletskom takmičenju koje se organizovalo u gradu ili na kantonu. Uvek je postizao zapažene rezultate. Jedan od posebnih rezultata kojima se ponose Almir i Muharem je onaj postignut na uličnoj utrci koja se odigrava u tridesetak gradova u isto vreme.
- Na toj trci je bio dva puta prvi, jednom drugi. Pobjeđivao je na Kantonalnim krosevima osnovnih škola. Na Sarajevskom polumaratonu bio je drugi, a na školskim takmičenjima je bio neprikosnoven - govori Almir.
Ogromna podrška
Zahvaljujući svom upornom radu, svesrdnoj pomoći nastavnika i velikoj podršci roditelja Muharemu se smešila jedna lepa sportska karijera.
- Roditelji su mi uvijek govorili da idem na trening. Bilo im je drago kada sam se vraćao sa medaljom. Neki put se dešavalo da zaboravim na trening, ali su me oni podsjećali - govori Muharem.
Bez obzira na to što Muharem više nije u osnovnoj školi, on i dalje ima veliku podršku svog bivšeg nastavnika. Prelaskom u srednju školu, ostalo je gotovo sve isto. Muharem je primeran učenik, marljiv u školi podjednako kao i kući. Nedostaje jedno. Odsustvo mentora i nepostojanje atletske sekcije u školi koju danas pohađa, učinilo je svoje.
- Nadam se da je prelaskom u srednju školu sazrio i da će shvatiti da je njegova velika budućnost u sportu. Ako bude nastavio da se aktivno bavi sportom, sigurno će imati veliku podršku i lokalne zajednice, roditelja, a i svih sportskih radnika - rekao je Almir.
Dok smo vodili ovaj razgovor na stadionu Koševo, Muharemu su prilazili vršnjaci i pozdravljali ga. Pitali su ga zašto više ne trenira? Smeškao se, ali nije imao odgovor. Kao da je bio postiđen.
Nakon nekih sat vremena, završili sam razgovor i pozdravili se sa Almirom i Muharemom. Dok smo išli prema trolejbuskoj stanici, sustigao nas je Muharem. Zadihan i vidno uzbuđen, rekao je da je definitivno vreme da se vrati atletici. Kazao je da će uskoro početi sa treninzima i da se informisao o terminima sa Almirom.
Trka je izgleda ponovo počela. Muharem se vraća na atletsku stazu.
(zurnal.info)
