Iako godine čine svoje kod Cavea one nisu otupjele oštricu i uticale na njegovu genijalnost i kreativnost. Grinderman2 mirne duše možemo svrstati među najbolje albume godine

Band koji je Nick Cave formirao sa ako ne i luđim muzičarima, od sebe onda sigurno sa osobama koje su u njegovoj ravni je ove godine objavio svoj drugi album pod nazivom Grinderman 2.

Svoj prvijenac objavljuju 2007. godine pod nazivom Grinderman držeći se post-punk stila prožetog noise varijacijama koje su podsjećale na rani period Caveovog sa The Birthday Party i prvim albumima sa Bad Seedsima. Drugi album koji je objavljen 13. septembra uradio je ponovo sa provjerenom ekipom na čelu sa Warren Ellisom, Martyn Caseyom i Jim Sclavunosom. Nick Cave sigurno ima jednu prednost pred svim izvođačima s kojima ga vole uspoređivati. On ne luta i ne istražuje kao oni, nego već 20 godina traži savršene pjesme koje s lakoćom nalazi. Bog i vjera su i dalje glavne vodilje a ljubav također zauzima posebno mjesto.
Ponovno gitarsko komponovanje i sviranje gitare ga je ponukalo da formira band koji će njegovu drugu stranu ličnosti moći da prezentuje ne ugrožavajući stil i rad sa Bad Seeds-ima gdje se u drugoj polovini karijere obično orijentisao ka mirnijim i lakšim albumima. Međutim sa projektom Grinderman, Nick Cave nam pokazuje da paranoja, košmari i ludilo nisu nikada izbačeni iz njegove glave već su samo sklonjeni u stranu čekajući bolja vremena. Na svu sreću to vrijeme je došlo sa projektom Grinderman.

Na albumu se nalazi 9 pjesama koje se kreću od klasičnih rock/blues pjesama kao što je „Mickey Mouse And The Goodbye Man“ do lagano/psihotične „When My Baby Comes“. Služeći se svojim već isprobanim sistemom da pjesme pravi prema raspoloženju koje trenutno ima, dobijamo jedan u potpunosti rastrešeni i na momente haotičan album koji otkriva sve ljepote Cavevog komponovanja i muziciranja.

Album otvara „Mickey Mouse And The Goodbye Man“ koja to čini na istinski blues način pretvarajući se postepeno u garage/rock noise numeru sa čvrstim i škripećim gitarama i čvrstim jakim i pumpajućim bas zvukom.

I woke up this morning and he was gone
There were posters in the airports and the stations
We took shelter under her body
We sucked her and sucked her dry
He kissed me and said goodbye.
„Worm Tamer“ nas podsjeća na još jednu osobu koja je u karijeri Nick Cavea odigrala značajnu ulogu. Duh Blixe Bargelda se pojavljuje u svoj svojoj veličini pokazujući da je rad sa Blixom kod Cavea otvorio i nove vidike usmjerene ka industrijskoj muzici. Tako je ova pjesma prepuna prelijepih industrijskih varijacija i eksperimentalnog zvuka uz koji Cave zajedljivo pjeva.

Prvi singl sa albuma je „Heathen Child“ koja je prezentovano uz neobičan i na momente groteskan video koji prikazuje drevne ljudske strahove prisutne svuda oko nas. Treća pjesma i meni jedna od najljepših sa albuma nosi naziv „When My Baby Comes“. Svoju jačinu vuče u drugoj instrumentalnoj polovini pjesme sa majstorstvom Warrena Ellisa.

„What I Know“ je najsporija pjesma na albumu, a potom se gase svjetla i na filmskom platnu se polako vraćamo u 1987. godinu i film «Nebo nad Berlinom« Wima Wendersa kad Nick Cave & The Bad Seeds imaju svoj najupečatljiviji filmski nastup izvodeći numeru «From Her To Eternity». Numera “Evil” nas podsjeća na ta davna vremena i stvara želju da album bude što više u našim CD plejerima. To je najbrža i najenergičnija pjesma sa albuma koja udara ravno u želudac.

Približavajući se kraju albuma možemo čuti sporu blues pjesmu pod nazivom “Kitchenette” gdje kao i na čitavom albumu producent Nick Launay “podmeće” nepoznate procesirane zvukove kao i modulisane varijacije zvukova koji predivno zvuče i koji, što je najvažnije, daju jačinu svakoj pjesmi. Album zatvaraju najkomercijalnija pjesma na albumu “Palaces Of Montezuma” koja sa srednje brzim tempom i višeglasnim pjevanje odstupa karaktera čitavog albuma ali ni u kojem slučaju se ne može reći da mu ne pripada, a divlja “Bellringer Blues” ima čudni wah wah zvuk.

Iako godine čine svoje kod Cavea one nisu otupjele oštricu i uticale na njegovu genijalnost i kreativnost. Grinderman2 mirne duše možemo svrstati među najbolje albume godine.

(zurnal.info)

Poštovani gospodine Sušiću,

Polako se, evo, bliži vaša godišnjica na klupi naše nogometne reprezentacije, a ja u proteklom periodu Nisam vidio ni T od trenerske kvalitete koju (ne)posjedujete. Odmah ću vas napomenuti da ono što ste učinili tokom igračke karijere ni malo ne utiče na ono što u ovom trenutku želim „izbaciti iz sebe“. Jer, ovako više ne ide.

Da se razumijemo – odigrati neriješeno 1:1 u Tirani protiv Albanije je neuspjeh! Da, neuspjeh. Bez obzira što se i Vi i ja slažemo da mi nismo svjetski prvaci, kako rekoste. Vrlo dobro znate sve parametre koji će vam reći da smo mi neuporedivo kvalitetnija ekipa od crveno-crnih. Još kad sam na terenu vidio kakvog protivnika imamo, moja konstatacija da smo morali pobjediti dobija na težini. Nasuprot Rahimiću, Pjaniću, Medunjaninu i Džeki bili su, čast izuzecima, prosječni igrači koji izuzev želje da nešto učine, nemaju kvalitet da to realiziraju. Sve ono što su Albanci uradili, uspjeli su zahvaljući grešakama naših veznih i odbrambenih igrača.

Ni ovaj put nemate šta zamjeriti igračima?! Ja imam svašta, ali ne bih da se petljam u vaš posao. Isto onako kao što ne želim da se vi miješate u naš novinarski posao. Nisam od ljudi koji smatraju da se svađom, galamom i demonstracijom sile može riješiti bilo kakav problem. Ali, vi očito nemate toliko nužnu trenersku karizmu da neke stvari unutar tima riješite na adekvatan način. Jer, ne može se desiti da se u selekciji ne zna ko je zadužen za šta na terenu.

Zaobilazite istinu, selektore, kad tvrdite da niste govorili igračima da se povuku i čuvaju neriješen rezultat. Svojim očima, istina u nevjerici kao i Misimović kojem ste se obraćali, gledao sam kako 15-tak minuta prije kraja utakmice a onda i opet nekoliko minuta kasnije, gestikulirate kako je 1:1 dobar rezultat i da se do kraja pažnja obrati samo na odbranu gola. Pokušavate naći adekvatne riječi pa kažete „nisam tražio da se igrači povuku nego da neki ostanu nazad“. To bi se u narodu reklo, oprostite na izrazu, nije govno nego se pas posro'. A sve to činite u periodu između dvije pogođene prečke Pjanića i jasno izražene želje da reprezentativci krenu prema golu Albanije i zabiju taj drugi gol.

I umjesto da u tom periodu izvadite iz igre Džeku i uvedete Muslimovića (gluho bilo da igramo sa tri napadača), vi pravite taktičku izmjenu u posljednjim trenucima kako bi dobili na vremenu i sačuvali neriješen rezultat! Zašto niste dali šansu napadaču PAOK-a, barem posljednjih 10-tak minuta, to samo vi znate. Reći da Muslimović nije potpuno spreman je selektore, opet, zaobilaženje istine. Znate to i Vi ali i kompletna sportska javnost kojoj nije uredu mazati oči.

I,dobro, šta sad?! Čekat ćemo, kao, kraj marta i utakmicu sa Rumunijom da vidimo gdje smo i šta smo. A već sad znamo da nam atmosfera u timu nije dobra. Već sada znamo da, bez obzira kakvu kvalitetu igrača posjedujemo, sa ovakvim pristupom nismo nigdje prispjeli. A vi nam i dalje tvrdite da ništa nije izgubljeno i da ima još mnogo bodova u igri i da još možemo do Evropskog prvenstva i da...

(zurnal.info)

Dubravka Ugrešić je nedavno boravila u Beogradu i u razgovoru sa Žurnalovim saradnikom objasnila zašto je čekala 17 godina na presudu protiv Globusa, kakvo je obrazovanje u Hrvatskoj i zašto je danas stanje u medijima gore nego prije 20, 15, 10... godina

Čudne su sudbine onih koji su svojom riječi i djelom pokušali da se odupru nacionalističkom ludilu sa početka devedesetih. Njihova riječ samo u iznimnim slučajevima nalazila je cilj u krvlju kontaminiranom području, a ponekad im se i vraćala sa još jačom oštricom. Kao u vrijeme španske inkvizicije, jurile su se vještice, a jedna od njih, barem u ondašnjoj Hrvatskoj bila je i Dubravka Ugrešić. Vesna Kesić, Jelena Lovrić, Rada Iveković, Slavenka Drakulić i Dubravka činile su peterac „Vještica iz Ria“ koje su se usudile da u osvit hrvatske nezavisnosti „siluju“ novo čeljade na svjetskoj mapi. Krajem 1992. godine investigativni tim „Globusa“, kasnije će se saznati da je iza njega stajao Slaven Letica, objavio je članak sa naslovom „Hrvatske feministice siluju Hrvatsku“. Nakon 17 godina naša sagovornica je dobila spor i kao što smo već pisali nedavno je bila u Beogradu. Poprilično razasuta obavezama koje joj je nametnuo beogradski izdavač Dubravka je ipak našla vremena za razgovor uz jutarnju kavu u pauzi predstavljanja svoje knjige eseja „Napad na minibar“ i izložbe „Početnica za nepismene“.

Jako mi se svidjela ideja početnice. Koliko ste upoznati sa izgledom početnica danas?

-Nisam baš dugo prelistavala početnice, ali sam upoznata sa udžbenicima. Imam nećake. Jedan ide u drugi, a drugi u osmi razred. Moram reći da to što se tiče Hrvatskog jezika, povijesti..., to je prilično katastrofalno. Glazbeni odgoj, engleski..., izgledaju življe i bolje, međutim udžbenici za Hrvatski jezik su strašni.

U kom smislu?

-Ja to ne razumijem, iskreno rečeno. Jezik je tako često, dobro i debelo kroatiziran da stavljaju književne tekstove autora za koje ja nikad nisam čula, a koji su primjeri lijepog književnog izražavanja. Ja to ne razumijem, ja se ne mogu probiti kroz taj tekst. Probala sam čitati dječju literaturu, ’ajmo reći Winnie Pooh. Nešto što je najduhovitija, najdraža knjiga za djecu je u potpunosti nečitljiva.

U članku „Toys For Boys“ pisali ste o tome da su države zapravo igračke za dječake. Koliko su danas udžbenici oruđe za proizvodnju novih dečaka koji bi se rado igrali ratova?

-Apsolutno je sve oruđe. U knjizi ima nekoliko eseja koji se time bave. U školu je penetrirala crkva i to je najstrašnije od svega što se dogodilo, naprosto zato jer je vjeronauk obavezan. To je takva uvreda za čovječanstvo. Hrvati i Srbi misle da su izvojevali demokraciju. To je crkveni teror. Pitanje vjere je privatna stvar. Nije samo pitanje vjeronauka, nego je crkva penetrirala i u ostalim sadržajima, a isto se trudi raditi vladajuća stranka, s obzirom da je najjača financijski. Oni penetriraju u sve - u čitanke, udžbenike, monopoly, školske učilice. U jednom eseju sam opisala učilicu koju sam vidjela. Tu učilicu je odobrilo Ministarstvo za kulturu Hrvatske. Jako je zgodno data kompjuterska igra sa dječakom koji ide u školu. U kom stoljeću živimo? Ne ide djevojčica u školu nego ide dječak. Pri tom nemate mušku i žensku verziju. Dakle, dječak ide u školu, pretpostavlja se da se sve djevojčice moraju identificirati sa tim. Zgodno je napravljeno da imate razne razrede, kliknete na vrata i ulazite u razred. Odabrala sam „Razred Geografija“. To je isto tako privlačno. Imate reljef Hrvatske, nekakvu svemirsku letjelicu. Igrač svemirskom letjelico leti iznad Hrvatske i mora točno pogoditi gdje su određena mjesta. Ako pogodi, ako sleti pravilno na Dubrovnik onda se otvori jedan mali balončić i tamo piše kratki opis Dubrovnika u dvije, tri rečenice. Meni se to kao ideja užasno dopalo, sve dok slijedeće sekunde nije iskočio drugi balončić i na njemu fotografija sada već bivše gradonačelnice Dubrovnika Dubravke Šuice i njezina politička biografija. Naravno da sam odmah otišla u Osijek, u balončiću je izletio Ante Đapić... Vi imate kompletnu postavu sa velikim portretima sa nečim što se zove „Razred iz geografije“. Ljudi koji se time ne bave ne znaju, i kad to pričate vam ne vjeruju. Ja garantiram da su đaci preko udžbenika, nastavnika, učitelja tako debelo zagađeni ideologijom, osim tamo gdje se ne može. Ne znam da li postoji hrvatska matematika koja se razlikuje od srpske. Možda i postoji.

Da li ste čuli za performans u Rijeci gdje je umjetnik koji se predstavio kao Janez Janša pozvao publiku da ukoliko su nezadovoljni odnosom države prema njima pokidaju zastavu? Nakon toga je uhapšen a oglasila se i premijerka Jadranka Kosor koja je rekla da se sa svetinjama (zastava, grb i himna) ne smije poigravati. Šta su zapravo svetinje?

-Onaj ko je na vlasti ima copyright na svetinje. Narodi to poštuju do slijedećeg izbora vlasti. Nadajmo se da će to tako funkcionirati. Žalosno je to da je kritičko mišljenje totalno uništeno i za to su najviše krivi mediji i novinari. Umjesto da bude bolje, situacija je danas puno gora nego što je bila prije 20, 15, 10, prije nekoliko godina. Ako nemate medije kroz koji ćete dići glas onda vam preostaje akcija kakva je ova. Na kraju je to kritičko mišljenje ostavljeno umjetnicima, perforemerima jer drugih medija osim ulice ne postoje i to je najstrašnije u svemu.

Koliko je Dubravka Ugrešić danas incident u hrvatskim medijima?

-Apsolutno nisam objavila ni jedan tekst u hrvatskim medijima već 20 godina. Ja mogu dobiti intervju na H-alteru, mogla sam dobijatu u Feralu i to je više, manje sve. Ne zaboravite da portali kao e-novine, h-alter, Peščanik preuzimaju materijal jedni od drugih, tako da to nije direktna narudžbina. Moram reći da me niko nikad nije pozvao da nešto napišem.

Na žalost.

Ne znam, to vi kažete.

Vjerujete li da će se ikada obaviti neka vrsta lustracije u medijima?

-Ja mislim da to nikad neće biti zato jer je proteklo 20 godina i za ovih 20 godina se nije napravilo ništa. Mislim da bi trebalo pogledati kako stoje povijesti drugih naroda. Vjerujem da bi ta statistika izgledala drukčije i da bi ti rokovi bili puno kraći. Pratim u Hrvatskoj sa kolikom upornošću narod podržava svoje gadove, one koji ga pljačkaju. Užasno je što to tako govorim, ali kad ja to gledam, mogu da kažem psihoanalitički onda je to jedna povijest strašnog mazohizma i samoponižavanja. Sad mogu navesti 20-ak priča iz rukava o tome koliko 20 godina neko potkrada, ponižava, pere lovu tih hrvatskih poreznika, kako vole ponosno reći, a da se pri tom toj osobi ništa ne događa nego dobija nove položaje sa kojih će moći krasti i ponižavati još više. Kad vidite tu upornost, tu matricu koja se uporno ponavlja stvarno mi se učini da nema nade.

Dokle je dogurao vaš slučaj „Vještice iz Rija“, nakon teksta koji je objavljen u „Globusu“ 1992. godine?

-Mi smo zajedno tada, na nagovor advokata pokrenule tužbu. U to vrijeme je vrijedio novi zakon koji se odnosio na te uvrede, odnosno za zaštitu. I zapravo, kad vas mediji vrijeđaju imate pravo tražiti odštetu. Mi smo nekako ne razmišljajući sve pristale na to. Advokat je to razdvojio, nije to tretirao kao grupu nego posebno. Ispostavilo se da je svaka od nas imala svoju sudsku povijest sa „Globusom“. U tom smislu sam ja ta koja je zadnja dobila proces. Mislim da je Vesna Kesić dobila prva. Ja sam ga dobila nedavno, nakon 17 godina. U međuvremenu je taj zakon skinut jer se pokazalo da duševnu odšetu traže Merčep, Glavaš...traže svi tako da sam ja bila stavljena u istu kategoriju. Međutim, zakon je na sreću maknut ali svi ti procesi koji su počeli u vrijeme trajanja zakona su potpadali pod taj zakon i oni su se morali završiti. Tu je bilo puno opstrukcija od strane „Globusovih“ advokata, a ja sam na kraju proces dobila. Sudska presuda je uključivala skromnu odštetu koju je „Globus“ platio i također je uključivala da „Globus“ mora objavit punu presudu na svojim stranama.

Da li je objavio?

-Nije, nego su objavili intervju sa profesorom Flakerom sa veliki naslovom „Dubravka Ugrešić nije otjerana“.

„Globus“ se danas, baš kao i „Nacional“ mogu kupiti u Beogradu, „Feral“ je ugašen...

-Meni je to potpuno normalno. Toliko sam se trudila svih ovih godina da moje knjige budu objavljene i u Zagrebu i Beogradu. Sad kad lutam po beogradskim knjižarama primjetim da najžešći hrvatski nacionalisti imaju svoje knjige objavljene u Beogradu. To tiho stoji u knjižarama, oni i dalje vjerojatno tamo laju i nikom ništa. Mislim da oni koji se najbolje sporazumjevaju u ovim situacijama su tvrdi Hrvati i tvrdi Srbi.

Da, to se pokazalo i za vrijeme rata.

-Možda je rat bio i smisao, odnosno rat je bio izazvan da bi ta suradnja nesmetano tekla. Trebali ste narod koji će legalizirati vaš kriminal kao političku akciju.

Nakon 20 godina od prvih izbora slijedi nam novi serijal, prvo u BiH, zatim u Hrvatskoj, a onda i u Srbiji, ako ne dođe do nekih prijevremenih. Koliko su se stranke izmijenile u tom periodu?

-Ajmo mi malo okrenut priču. Nas dvoje drvimo, niti imamo kakvu političku funkciju, freelanceri smo, nemamo stalnog posla, i mi već 20 godina, bez vlasti, bez pozicija, drvimo politiku i mislimo o tome hoće li ova ili ona stranka, ovaj ili onaj političar doći na vlast. Pa nije li to tragično po nas? Vi od mene tražite odgovor na sva ta pitanja. Ja sam književnica. To je isto da tražite odgovor od onog jadnog performera u Rijeci. Pa zar nije to tragična situacija.

Gdje vidite izlaz?

-Ja ne mogu reći da sam ravnodušna prema svemu i naravno ne mogu reći da me se sve to skupa ne tiče, ali se trudim pogotovo u posljednje vrijeme svim snagama da me se ne tiče.

Možda bi stid trebalo učiniti javnim. Ako vi 20 godina radite na tome da riječ guza postane ključna riječ vi ste krivac, vi ste krivac za generaciju, za dijete koje se rodilo prije 20 godina i koje u svom životu ništa drugo u životu nije vidjelo osim krimosa, brutalnosti, riječi guza, pornografije jer ju gleda na televiziji i čita u novinama.

 

 

Jezik ne možete ukrotiti

Za sada mi se čini da je situacija bolja jer još uvijek postoje dva pisma, ali nismo sigurno koliko će još dugo. Zavisi od toga tko će biti na vlasti, ali i tu je šizofrena situacija jer je pola novina na ćirilici, a pola na latinici. Sa druge strane rekli su mi da administracija je sva na ćirilici. Kad trebate ispuniti formular onda koristite ćirilicu. Situacija je potpuno šizofrenična u Hrvatskoj jer vidite, mislim naša generacija i nešto možda mlađa ili starija..., mi smo svi slušno naviknuti na sve te jezike i svak ko ima malo mozga u glavi i malo talenta nema problema sporazumjevajući se na slovenskom, makedonskom, na dijalektima, čak i na drugim slavenskim jezicima. Razvili sposobnost da razumijemo bugarski, češki, ruski..., sad ovom izolacijom, inzistiranjem na čistoći jezika kod običnog slušaoca stvorili ste jednu jezičnu, slušnu tupost. Mlade generacije imaju problema sa slovenskim, sa ćirilicom čak i kad hoće naučiti. Imaju problema sa slavenskim jezikom jer nisu godinama bili izloženi tome. Opet kao neka vrsta otpora se rađa jedna jezična nostalgija. Prvi put sam dobila udar nostalgije jednom u avionu kad sam išla iz Amsterdama u Zagreb, neko je pustio neku muziku i to je bilo prekrasno. Tekst je bio na istrijanskom i to je bilo odjedanput prekrasno čut istrijanski. Imate čak i neke pisce koji se trude, imate dalmatinske romane, recimo Ante Tomić... To je strašno prijatno za čitanje. Zamislite jedan takav roman da je preveden na standardni hrvatski. Bio bi potpno uništen. Imate dvije silnice. Jedna koja se cijelo vrijeme trudi da jezik ukroti, standardizira, da ga učini neprivlačnim jer insistira na gramatičnosti, a imate i druge silnice koje onda u znak otpora počinju koristiti razne dijalekte.

Imate recimo vrlo prijatno oslobođenje. To ima britanska televizija. Jedno vrijeme je bio čvrsti standard jezika, ali u zadnje vrijeme u udarno vrijeme na televiziji imate razne dijalekte i svi su oni dobrodošli i svi su vrlo prijatni. Tek sad stranac raspoznaje kako govore Škotlanđani, Irci ili cockney. Prije je bila samo horizontala imali ste standardni i cockney kao otpor. Sad je zavladala toliko prijatna tolerancija. Jezik je živa stvar i naprosto se ne može kontrolirati. Sve jezične stege su besmislene. Stvari će ići kako će ići. Pogotovo ne možete kontrolirati literaturu.

(zurnal.info)

 

Nedavni izborni rezultati na zapadu, kao i na istoku Evrope, označavaju postepeni nastanak drugačijeg polariteta. Sada je tu jedna dominantna centristička partija koja zastupa globalni kapitalizam, obično sa liberalnom kulturalnom agendom (na primjer, tolerancija po pitanju abortusa, gay prava, religijskih i etničkih manjina)

OK, nismo imali sreće, ali do kada ćemo se vaditi na sreću? Do kada? Kad ćemo dobijati utakmice protiv objektivno slabijih protivnika bez da proklinjemo sudbinu?

ALBANIJA

Sasvim prosječna ekipa. Nije baš jasno kako su pobjedili Rumunje u gostima. Ima tu puno htijenja, ali kvalitete je malo. Jedna je to od ekipa, kojima je trener najjača karika. Moramo istaknuti jedinog ozbiljnog igrača Lorika Canu i nekoliko tipično balkanskih španera poput Bogdanija i Bulkua. Igraju izrazito prljavo, a vole se valjati po terenu svaki put kad im se protivnik približi. To, katkad, izgleda prilično smiješno. No, ostaje dojam, da je riječ o ekipi, koja svakom može zakuhati kašu ako im se potrefi dan. Za izbornika imaju jednog od rijetkih trenera, kojeg svi navijači, gdje god da je radio, obožavaju. Riječ je o Josipu Kužeu, koji je par dana prije utakmice doživio moždani udar. Poželimo mu brz oporavak. (A kad već govorimo o tome, brz oporavak želimo i legendarnom letećem mostarcu, Enveru Mariću. Mara, ne daj se!)

PRVO

Možda i najsolodnije poluvrijeme, koje smo odigrali pod Sušićem. Konačno nam se ukazao Haris Medunjanin. Ne znam točno razlog, ali to je igrač, koji mi se izrazito sviđa. Ima finu, mekanu loptu i precizan udarac te sjajan pregled igre. Ovdje je i defenzivno odigrao sjajno. Pored njega možemo ustvrditi da je Mensur Mujdža definitivno veliki dobitak. Ali, imamo mi i delegate za specijalnu školu, riječ je, naravno o Kenanu Hasagiću, za kojeg mi nika dneće biti jasno kako je dospio u reprezentaciju. U jednoj utakmici Keno vam skrati život za nekoliko godina svojim izlascima s gola. Drugi takav delegat je Adnan Mravac. Igrao je solidno i onda napravio totalnu budalaštinu. A obzirom da je ranije uglavnom igrao katastrofalno nije mi jasno zašto ga još uvijek pozivaju i zbog čega svi redovito šikaniraju pouzdanog Sanela Jahića. Opći dojam je da smo odigrali skroz solidno prvo poluvrijeme. Miske je konačno došao na tekmu. Pjanić je sve bolji. Džeko konkretniji nego u ranijim utakmicama, a posebno mi je drago da je poentirao čvojek, kojeg navijači redovito podtcjenjuju. Naravno, govorim o Vedadu Ibiševiću, čiji mi je mangupluk uvijek bio simpatičan.

DRUGO

Mijenjati dva igrača odmah na startu drugog poluvremena, pa makar mijenjao i magareću klupu, je pomalo sumanuto. Uzeti sam sebi prostor za manevar cijelih 45 minuta može samo Pape Sušić. Stisli su Albanci, ali nekonkretno. Ipak, još uvijek zabrinjava panika koju iskazujemo čim nas protivnik stisne. Sve što su Albanci imali kaša je koju smo si mi sami zakuhali. Albanci su stisli, ali mi smo izredali nekoliko prilika i neopisiva je šteta da Pjanićevi slobodnjaci nisu ušli pod prečku.

Koncentracija je svima popustila. Miske je u mislima napustio teren po tko zna koji put u proteklih godinu dana.

Naprosto, kad si očito bolji, moraš nastupiti autoritativno i dobiti utakmicu, a mi to nikako nismo u stanju. Uvijek moramo čekati prekide. A izgledni prekidi dolaze kad napadaš u valovima što mi u drugom poluvremenu nismo radili. A to, kako je igrao Lorik Cana treba biti primjer svim albanskim i našim reprezentativcima. Igrao je, jednostavno, kapetanski. Ozlijedio se, ali je nastavio utakmicu. I bio na svakoj lopti prije naših napadača.

Sušićeva genijalnost se ukazuje u 90. minuti kad konačno odlučuje uzeti svar u svoje ruke. Bravo, Pape! Još jednom je sebi ufrštuljio nešto što je samo njemu poznato, a vjerovatno trenutno ni sam ne zna što je s tom posljednjom izmjenom htio napraviti. Možda prekinuti ritam naše igre?

OK, nismo imali sreće, ali do kada ćemo se vaditi na sreću? Do kada? Kad ćemo dobijati utakmice protiv objektivno slabijih protivnika bez da proklinjemo sudbinu?

KOMENTAR TEKME

Velid Spaho: „Konačno je i Sušić pokazao emocije!“

Stvarno, bilo je to jedno od čuda. Kad smo dali gol Sušić je mahnito poskočio. Bio je to prvi put da smo ga vidjeli da instiktivno reagira. Tko zna što još možemo očekivati od njega. Izmjene u 92. u situaciji kad gubimo, a napadamo? Je li to zabava na Papetov način, cirkus koji sam priželjkivao? Ako jeste, hvala mu. Sami smo sebi uzeli dva boda u trenutku kad čak i Luksembrug uzme bod Bjelorusima. A, ništa, bože moj, patnja se nastavlja. S ovoliko crnih rupa u igri ničemu osim patnje ne možemo se ni nadati.

(zurnal.info)

Saud Filipović je bivši ministar pravde u Vladi RS Dragana Mikerevića. Sumnja se da je pripadao organizovanoj kriminalnoj grupi koja je prije tri dana otela banjalučkog biznismena Stanislava Koljančića

Bivši ministar pravde u Vladi Republike Srpske (RS) Saud Filipović uhapšen je danas zbog sumnje da je dio organizovane kriminalne grupe koja je prije tri dana otela banjalučkog biznismena Stanislava Koljančića. Saud Filipović bio je ministar pravde u Vladi Dragana Mikerevića, a trenutno je notar u Prijedoru. Šef Odjeljenja za istrage Specijalnog tužilaštva RS Darko Ilić saopštio je novinarima da je, osim Filipovića, danas uhapšen i Izet Šahinović iz Bihaća.
Ilić je večeras novinarima rekao da se intezivno traga za Žarkom Milanovićem iz Banjaluke i Borišom Delevićem iz Novog Sada, koji su takođe osumnjičeni da pripadaju organizovanoj kriminalnoj grupi koja je kidnapovala Koljančića. On je podsjetio da je prije dva dana u Banjaluci uhapšen Dalibor Džombić, koji je danas predat u nadležnost sudije Posebnog odjeljenja za organizovani kriminal, koji treba da odluči o njegovom pritvoru.
- Dosadašnjom istragom, koju vodi Specijalno tužilaštvo i Centar javne bezbjednosti Banjaluka , došlo se do dokaza koji upućuju da se radi o organizovanoj kriminalnoj grupi, koja je duži vremenski period planirala izvršenje ovog krivičnog djela. Motiv tog krivičnog djela je sticanje protivpravne imovinske koristi u višemilionskom iznosu na štetu Stanislava Koljančića, naveo je Ilić.

On nije mogao da kaže da li je Delević vođa organizovane kriminalne grupe koja je kidnapovala Koljančića. Kako se saznaje, Delević i Koljančić nekada su bili poslovni partneri i zajedno su držali banjalučki kafić “Kajak”. Prema istom izvoru, Delević je prodao Koljančiću svoj dio, a ovaj je 2002. godine prodao “Kajak” i počeo se baviti drugim poslovima.
Banjalučki biznismen Stanislav Koljančić otet je prije tri dana, ali se uspio spasiti zahvaljujući brzoj reakciji Specijalnog tužilaštva RS i banjalučke policije. Otmičari su ga pretučenog i iscrpljanog izbacili u jednoj šumu blizu Novog Grada. Motiv za Koljančićevu otmicu, prema izvoru “Žurnala”, bila je namjera da on potpiše ugovor kojim bi drugim osobama prepustio vlasništvo nad kamenolomom, koji se nalazi na trasi putnog koridora 5C, koji treba da se gradi kroz BiH.

- Vrijednost tog kamenoloma, koji se nalazi na putu između Doboja i Broda, naglo je porasla nakon što je utvrđeno da će tu prolaziti trasa koridora 5C. Taj kamenolom sada vrijedi milione maraka i određene osobe namjeravale su da se dokopaju vlasništva nad kamenolomom, kazao je isti izvor.

(zurnal.info)

Petnaest političkih stranaka nakon proteklih izbora kažnjeno je zbog prljanja, šaranja i oštećivanja zgrada, i lijepljenja plakata bez dozvole. No, ni nakon toga neke od njih nisu ispunile zakonsku obavezu I uklonile plakate s nelegalnih površina. Kako nalaže član 11 Zakona o komunalnoj čistoći:

“utvrđena je zabrana pranja, šaranja, oštećivanja zgrada, javnih vodovodnih, telefonskih, sanitarnih i drugih uređaja i njihovih dijelova, blaćenje izloga i fasada prilikom pranja ulica, lijepljenje plakata bez dozvole i izvan mjesta određenih za tu svrhu”. U Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove objašnjavaju da su, pored izdatih prekršajnih naloga, donesena i rješenja kojima je naređeno uklanjanje bespravno postavljenih plakata. Ipak, i slučajnom prolaznikku groz grad jasno je da ove uredbe nisu ispoštovane. Umjesto da nakon izbora, kao što zakon i nalaže, stranke uklone vlastite predizborne plakate, Sarajevo je prljavije nego ikada.   

 

 

 

 

 

 

 

Kazna utvrđena Zakonom o komunalnoj čistoći za počinioce prekršaja iznosi od 500 do 3.000 KM, a za odgovorno lice od 200 do 700 KM, očito je preniska da bi se neke od stranaka zamarale čišćenjem smeća iza sebe. Zbog toga se jedan broj njih nije ni odazvao upozorenju koje je poslala Kantonalna inspekcija pa su doneseni zaključci o dozvoli izvršenja prinudnim putem. Što u ovom slučaju znači da će smeće umjesto stranaka pokupiti redari JKP Rad:

- Troškovi izvršenja rješenja idu na teret političke stranke – kažu u inspekciji.

 

 

 

                                                                        

A osim nelegalno postavljenih plakata Sarajlije od jutros uveseljava i čestitka novoizabranom bošnjačkom članu Predsjedništva BiH Bakiru Izetbegoviću:

- Čestitam na pobjedi, predsjedniče – poručuje se putem bilboarda iz kompanije Heco.

(zurnal.info)

 

Zašto gledati: Gotovo svaka adaptacija lika detektiva Sherlocka Holmesa Arthura Conana Doyla je vrijedna pažnje. Nedavno smo imali priliku gledati zanimljiv uradak Guya Richija sa Robertom Downeyem Juniorom u ulozi Holmesa. Mark Gatiss i Steven Moffat prvi su se usudili smjestiti Holmesa u 21. stoljeće i to više nego uspješno. Njihov Holmes ostao je bez prepoznatljive lule koju su zamijenili nikotinski flasteri, koristi SMS i e-mail (radije nego razgovor), a doktor Watson je vojni doktor sa PTSP- om u prijevremenoj penziji zbog ranjavanja u Afganistanu. Sve to zajedno izgleda svježe i uklapa se savršeno. Prava je šteta što jedna sezona ima samo po tri serije i što niti jedna domaća televizija nije otkupila prava od BBC-ja.

O čemu se radi: Adaptirana priča Arthura Conana Doyla u kojoj su Holmes i doktor Watson junaci današnjice. Priča je odavno poznata ali su prilagođeni scenarij i način snimanja dali još jednu originalnu i dinamičnu verziju Sherlocka Holmesa. Jedan od dvojice autora serije, Steven Moffat kaže da se želio vratiti srži Doylovih priča: Priče Conana Doyla nikada nisu bile o frakovima i uličnim lampama; bile su o briljantnom zapažanju, strašnim kriminalcima i zločinu koji ledi krv u venama – i iskreno, dovraga više sa krinolinama. Drugi detektivi imaju slučajeve, Sherlock Holmes ima avanture, i to je ono što je bitno.

Obrati pažnju: Već u prvoj epizodi, u sceni na mjestu zločina, jedna od policajki najavljuje šta bi se moglo desiti u nekoj od narednih sezona. Holmesa opisuje kao psihopatu kome će prije ili kasnije postati dosadno pa će na jednoj od istraga pronaći i tijelo koje je on tu postavio. Nije neobično da dobri pisci serija “išarete” šta bi se moglo desiti u nastavku. Možda je najbolji primjer toga serija West Wing u kojoj je do u detalje opisana scena koja se dešava tek nekoliko sezona poslije. Sherlock Holmes kao ubica? Čini se zanimljivim dovoljno da seriju ispratimo do kraja.

Premotati: Vrhunski detektivi znaju da je svaka sitnica bitna i ne propuštaju niti jedan detalj.

Ponoviti: Završne scene nadmetanja dva podjednako genijalna uma u prvoj epizodi toliko su dobro urađene da nas mogu držati do jeseni naredne godine kada će se emitovati druga sezona Sherlocka.

Ekipa: Benedict Cumberbatch, Martin Freeman

Režiser: Paul McGuigan (prva i treća epizoda), Euros Lyn (druga epizoda)

Producent: Sue Vertue 

Studio: Hartswood Films, BBC Wales i WGBH

Trajanje: 90 minuta traje jedna epizoda

(zurnal.info)

Banjalučki biznismen Stanislav Koljančić, kojeg su nepoznate osobe otele u utorak, pronađen je sinoć u šumi blizu Novog Grada pretučen i potpuno iscrpljen.

-Koljančić bi sigurno bio ubijen da nije bilo pravovremene akcije Specijalnog tužilaštva Republike Srpske (RS) i banjalučke policije, koji su na osnovu registrovanih telefonskih poziva na Koljančićev broj mobitela uspjeli da lociraju otmičare. Analitikom telefonskih poziva i prateći bazne stanice mobilne telefonije na kojima su se pojavljivali brojevi osumnjičenih, istražioci Specijlanog tužilaštva i policija uspjeli su da lociraju otmičare. Kada su shvatili da ih policija prati, otmičari su odlučili da Koljančića ostave živog i izbacili su ga auta u šumu blizu Novog Grada. Vjerovatno ga nisu ubili, jer su shvatili da im je policija na tragu i da im se ne isplati da počine još teže krivično djelo - rekao je“Žurnalu” izvor blizak istrazi ovog slučaja, koju vodi Specijalno tužilastvo RS.

On navodi da je Koljančić brutalno pretučen, da ima povrede glave, lica i grudnog koša, te da je bio potpuno iscrpljen, što ne čudi jer je 15 sati proveo u gepeku. Izvor “Žurnala” navodi da je Koljančić otet na periferiji Banje Luke u utorak naveče oko 19.30 sati, nakon što ga je jedna osoba, čiji identitet se još čuva, namamila pričom o pregovorima prodaje kamenoloma lociranog između Doboja i Bosanskog Broda, čiji je Koljančić vlasnik.

-Ta osoba ga je pozvala telefonom i predložila mu da se nađu kako bi pregovorali o prodaji kamenoloma, čija je vrijednost velika s obzirom na to da će taj kamenolom biti primaran tokom izgradnje koridora 5C - ispričao je isti izvor.

Koljančićev nestanak policije je prijavila njegova supruga, nakon što nije stigao kući u uobičajno vrijeme.

-Koljančić je veoma precizna osoba i nikada se vani nije zadržavao posle ponoći. Pošto do tog vremena nije došo kući, a mobitel mu je bio isključen, njegova supruga je pozvala policiju koja je odmah krenula u potragu - naveo je naš sagovornik.

Policija je u srijedu pronašla Koljančićev “mercedes” C-klase na parkingu bazena u banjalučkom naselju Šeher, na čijim vratima je bila rupa od metka i u kojem su pronađeni tragovi krvi. Pored vozila su bile razbacane maramice i papir. Naš sagovornik kaže da Koljančić nije ranjen vatrenim oružjem, ali da je u jednom momentu pokušao iskočiti iz automobile. Prema njegovim riječima, istraga još nije utvrdila da li je banjalučki biznismen otet da bi se za njegovo oslobađanje platila otkupnina ili zbog ranijih neraščišćenih računa sa pojedinim osobama.

Isti izvor je naveo da je u otmici učestvovalo najmanje pet osoba, ali se još ne zna da li su oni sa područja BiH ili iz Srbije.

-Ovakvih slučajeva će biti sve više, jer je u opticaju sve manje novca i ljudi sa druge strane zakona češće će prelaziti granicu, na ovaj ili sličan način, kako bi se dokopali novca - naglasio je naš sagovornik.

Stanislav Koljančić ranije je bio vlasnik jednog od najpoznatijih gradskih kafića "Kajak", koji je 2002. godine prodao i počeo se baviti drugim poslovima.

(zurnal.info)

Prije tačno četiri godine Senad Avdić, urednik Slobodne Bosne, objavio je tekst o “zlatnom ljiljanu” Željku Komšiću i ponosno rekao da je nagovarao prijatelje da kao i on glasaju za njega. U njegovoj kandidaturi Avdić tada nije vidio ništa sporno, što je sasvim očito i iz teksta ali i njegovog glasanja (ako ćemo mu vjerovati na riječ pored čijeg je imena popunio kvadratić). Štaviše, ne samo da tada Komšićeva kandidatura za hrvatskog člana Predsjedništva nije bila sporna za Avdića, takvo je bilo i njegovo poštenje: bez mrlje!

U novom broju Slobodne Bosne novi Komšićev izbor u Predsjedništvo Avdić naziva ni manje ni više nego majorizacijom! Šta se tako drastično promijenilo u posljednje četiri godine?

Prenosimo dva Avdićeva tekst o istoj temi. Jedan je iz oktobra 2006. godine, drugi tek objavljen. Nagradni zadatak: pronađi razlike!

IZBORI U BiH: DRASTIČNA RAZLIKA: Silajdžićev izbor je kriminalac Zlatko Petrović a moj “zlatni ljiljan” Komšić!

 Nije novi član Predsjedništva BiH sve čestitke kako treba ni primio, nisu svi glasovi u potpunosti prebrojani,

a već ga je dočekala poruka da se Slobodna Bosna raspituje da li je sudjelovao u kriminalu koji je na teritoriji Novog Sarajeva počinio aktuelni ministar Kantona Sarajevo . Petrović je prvooptuženi u kaznenoj prijavi koju je prvog dana ove nedjelje ispisala Uprava policije Federacije i proslijedila Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu. Na brzinu mi Željko Komšić objasnio da je on bio niko i ništa u Općini Novo Sarajevo u vrijeme (o 1998. godini se radi) kad je tadašnji advokat Zlatko Petrović na podosta čudan način imovinu slovenačke Lesnine preveo na narastajući bošnjački trgovački gigant Robot komerc. Kasnije je Zlatko Petrović, kad je postao kantonalni ministar u “produženom krivičnom djelu”, sve krivične radnje koje

je počinio kao advokat legalizirao kao kantonalni ministar. To što je ministar Vlade Kantona Sarajevo Zlatko Petrović kriminalac, mene, jasno, frustrira, međutim, ni na šta me ne obavezuje. On je problem kantonalnih

tužitelja i koji se ubiše dokazujući da je krivična prijava protiv Petrovića falična jer je “u zastari” - ko biva, da je Petrović optužen prije tri godine, bilo bi jednostavno dokazati da je on notorni kriminalac i bandit; danas,

nakon što je proteklo pet godina od počinjenja krivičnog djela, advoka-tministar Petrović je pošteđen pravosudnih konsekvenci. Ono što jeste činjenica je da se ni u jednoj kriminalnoj operaciji uz gospodina ministra Petrovića ne spominje ime novog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšića. Kriminalne prodaje poslovnih prostora slovenačkih firmi ministar Petrović je obavio sa nekom drugom političkom strukturom u Općini Novo Sarajevo. U nedjelju sam izašao na izbore i, prirodno, zaokružio ime Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH. Isto je učinila i moja supruga i deseci prijatelja, od Ljubuškog do Brčkog, koje sam, kršeći izbornu šutnju, na manje-više nezakonit način nagovarao da učine isto.

U ponedjeljak ujutro me užasno zaboljela mogućnost da je Komšić asistirao u kriminalu Silajdžićevog ministra Zlatka Petrovića. Iste večeri sam obaviješten da Željko Komšić sa Petrovićevim kriminalom nikakve veze nema i, naravno, doživio sreću i zadovoljštinu. Od stotinu hiljada glasova koje je Komšić dobio najmanje pet ih je stekao mojom zaslugom i normalno je da mi odgovara za svaki ozbiljan potez koji učini.

Tristo hiljada ljudi koji su glasali za Harisa Silajdžića nemaju potrebu da im ovaj ocvali diplomata objasni kako je došao na ideju da za kantonalnog ministra po stoti put postavi osumnjičenog kriminalca Zlatka Petrovića!

Ja sam postizborno relativno čist: čovjek za kojeg sam glasao, Željko Komšić, pravno je neupitan; neka se zadeveraju oni koji su glasajući za Silajdžića dali podršku “produženom krivičnom djelu” njegovog ministra Zlatka Petrovića! Da je Željko Komšić marku ostao dužan u kafani, ja bih odsjekao ruku koja je za njega

glasala: pola Sarajeva je glasalo za stranku čiji je ministar Zlatko Petrović u sekundi ukrao milion maraka. Aferim, građani!

(Senad Avdić, Slobodna Bosna 15. oktobar 2006., broj 516)

 

FENOMEN ŽELJKO KOMŠIĆ: Čiji si ti, mali

Niko koga znam na prvim demokratskim izborima održanim u sumornu jesen 1990. godine nije glasao za nacionalne stranke. Biračko tijelo je, barem što se tiče javnog diskursa, bilo polarizirano izme|u dvije gra|ansko-političke elite: komunista i reformista . (Opa! Ako nastavim rabiti novogovor sintetskih zamišljeno- mišljenih intelektualaca “diskurs“, “političke elite“, malo mi fali da se uglavim i integriram u recentni akademski, (polu)svijet. Međutim, uprkos ogromnoj energiji i entuzijazmu gra|anski profili - rane javnosti i bezočno stimuliranih bespomoćnih nevladinih institucija, spreman sam se pridružiti “usamljenoj masi“ koja za sitnu lovu lamentira nad tegobama manjinskih zajednica, žena, Roma, homoseksualaca, itd. Itsl...) Jasno, nacionalistička bagra (koju novi bosanski fantomski filozofi, paraintelektualni papagajski krug tretira

kao “nacionalne elite“) superiorno je i legitimno prije dvadeset godina pobijedila i preuzela vlast. I tačka. Brblja u izbornoj noći nazalno, navrat-nanos, jedan od nezavisnijih bošnjačkih intelektualaca (postao je intelektualac i pri tom nezavisan čim je osobnim represivnim autoritetom okupirao stan u kapitalnoj sarajevskoj ulici Ferhadiji vrijedan, brat-bratu, pola miliona maraka) kako je izborni trijumf dokaz da je, hhm, mhm, postojeći ustavni poredak, mrm, trt, mrt, skup plauzibilno neupotrebljivih, mih, hih, pih... Promućkaj, pa prospi. U vrijeme kada je Filandra uredno dolazio po plaću u Marksistički centar Centralnog komiteta Saveza komunista, nisam siguran da je Željko Komšić uopće znao gdje je centrala Stranke komunista. Imam li ja, primjerice, gra|ansko, biračko pravo da mi se i načelno i suštinski izborni proces gadi? Pretpo - stavljam da imam... Ako nemam, potrudit ću se da ga steknem; pojedinačno barem. Sve što sam na ovim stranicama (na)pisao o “fenomenu Komšić“ i dan-danas stoji: da je dopustio da se službeno vozi raskošnim automobilom koji mu je “na lijepe oči“ poklonio postratni tajkun, najblaže rečeno, sumnjive karijere . Ne mislim da sam mnogo griješio kada sam predsjednika Komšića javno upozoravao da nema pravo u sudnicu dovoditi svoje zaštitare, niti blokirati kafane u kojima doručkuje, ruča, večera... Željko se nakon (mog) javnog upozorenja odrekao te skupocjene donirane limuzine, me|utim time ništa bitnoga nije promijenio u javnom ponašanju: gledaju ga ljudi, birači, i uredno prijavljuju tamo gdje treba, kako u Oručevoj samoposluzi u Rajlovcu, recimo, sa suprugom iznosi više artikala nego što unese para. Ima li na to pravo, kako nadahnuto kažu Komšićevi neumjereni stranački apologeti, “predsjednik Bosne i Hercegovine“? Naravno da nema. Komšićeva stranka, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine koju, po nesreći i po stranku i za javnost, medijski personificira lokalni sarajevski haustorski kleptoman ima, ili bi trebala imati, ozbiljnih razloga za zabrinutost da ne kažem, samopreispitivanje. Ni u jednom kantonu/županiji u kojem su Hrvati u većini SDP nije dobacio do izbornog praga. U Republici Srpskoj, odnosno u Narodnoj skupštini toga entiteta po prvi put u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini neće biti poslanika SDP-a. Jednostavno mi je pisati i o drugom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, . O Malom Princu sam uglavnom napisao sve što je važno. I to kako je vaninstitucionalno, nezakonski, iz zatvora izvadio, ozbiljnog kandidata za člana Predsjedništva BiH, pa Radončiću (opet nezakonito) priba vio policijsku dokumentaciju za odstrjel Harisa Silajdžića (još jednog neuspjelog kandidata za Predsjedništvo). Sve je to vi|eno, napisano, dokumentirano i ne treba previše riječi niti novinskog prostora trošiti. Da je bilo tih godina barem mrvica pravne države (prvih mjeseci 1994.) i jedan i drugi i treći, i Izetbegović i Radončić i Silajdžić, bili bi pohapšeni i procesuirani zbog niza različitih krivičnih djela - zloupotreba položaja, odavanja državne tajne, pomaganja u izvršenju krivičnog djela. Ali, vratimo se Željku Komšiću, novom-starom članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Ako hoćemo biti legalisti, odnosno poštovati volju naroda, više od tri stotine hiljada glasova koliko je Komšić na posljednjim izborima dobio nije baš za potcijeniti i treba tu volju, ako ništa drugo, respektirati. Ne treba biti pametan da bi se skontalo da je Komšićevo biračko tijelo nehrvatsko. Neki kažu da su Komšića izabrali Bošnjaci, što može da stoji, ali ostanimo pri premisi da je hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabralo nehrvatsko biračko tijelo - Bošnjaci, Srbi, “Finci i Sejdić, i ostali“.

Hrvatski puk je, sa razlogom gnjevan, političke strukture koje artikuliraju “autentične“ nacionalne interese sa pravom bjesne na izbor Komšića za svog državnog poglavara. Generalno, to jeste demonstracija sile, ilustracija, pokazna vježba dominacije i sirove majorizacije nad jednim, još uvijek, konstitutivnim narodom - hrvatskim. Stoji, kano klisurina, činjenica da je izbor Komšića, a ne njegovih izbornih rivala , u Predsjedništvo BiH radikalno frustruirao hrvatski nacionalni korpus u ovoj zemlji. Treba, pri tom, imati na umu, ili barem uvažavati motive, izbornu volju, pa i frustraciju onih koji su birali Komšića za (kolektivnog) šefa države. Hajde, recimo, da je riječ o Bošnjacima. Ni njihovi razlozi, motivi nisu za potcijeniti, bagatelisati: u vrijeme kada je, recimo, Martin Raguž raspolagao tu|om mukom kao šef svih logističkih centara na jadranskoj obali, Željko se sa bošnjačkom puškom na hrvatskom ramenu suprotstavljao agresoru koji je, pored ostalog, namjeravao okupirati i Martinov u socijalizmu stečeni stan na Alipašinom polju. Recimo da zbog toga Bošnjaci više cijene Komšića nego Raguža.

Nije Željko Komšić bogzna kakva pljačka, nikakav je političar i još gori državnik, ali šta je tu je. Da je Komšić kandidiran za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, apsolutno bi pomeo Izetbegovića, Radončića, Silajdžića. Zašto je to tako, ne znam, ali sam uvjeren da je to baš tako... Pokušavam samo cijelu stvar osloboditi od isključivosti, sebičnosti i ekstremne neuljudnosti.

(Senad Avdić, Slobodna Bosna 7. oktobar 2010., broj 725)

Detaljan izvještaj o bezočnoj pljački FDM-a finansijski inspektori dostavili su Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona još u aprilu 2006. godine. Niko, međutim, do danas nije pozvan na odgovornost

 U Mostaru niko ne zna gdje je „nestao“ Nikola Prce. Bivši ga saradnici iz Fabrike duhana Mostar (FDM) nisu viđali u gradu proteklu deceniju. Prce je nekadašnji šef računovodstva u FDM-u a kada je rat njegove kolege odveo svakog „na svoju stranu Neretve“, dobio je malo više ovlasti u kompaniji. Nikola Prce je raspolagao i s pečatom Fabrike duhana Mostar. Pa ipak, pitaju Prceove bivše kolege zašto istraživanje uzroka propasti FDM-a tražimo i u njegovim „sitnim“ mutnim poslovima. „Od 1999. godine su nama kola krenula nizbrdo, od kada se razni lobiju sa podrškom u SDA i Stranci za BiH počinju otimati za fabriku. Što ne pitate u Sarajevu kome je smetala FDM? Ko će se sad sjetiti šta je bilo u ratu i prvih poslijeratnih godina“, kažu nam.

Izgubljeni u propisima

Od Prceovih mutnih rabota je zapravo pljačka FDM-a i počela. U izvještaju Finansijske policije Federacije nakon istrage provedene u FDM-u tokom 2005. godine, navedeno je da je Prce bio jedan od bivših direktora firme registrirane pod imenom „Tvornica duhana“ d.d. Mostar. Iako u vrijeme revizije finansijskih knjiga FDM-a Prce uopće nije bio njihov uposlenik, federalni finansijski inspektori su evidentirali i štetu koju je on svojevremeno načinio sumnjivim poslovima sa imovinom Fabrike duhana Mostar, zahvaljujući onom pečatu kojeg spomenusmo na početku priče. U izvještaju je jasno navedeno kako je Prce izvjesnom Krešimiru Ćoriću za 150. 000 KM prodao zgradu odmarališta radnika FDM-a u Gradcu u Hrvatskoj. FDM je je 2000. godine na Općinskom sudu u Mostaru pokrenula spor protiv Ćorića radi raskida kupoprodajnog ugovora, međutim, nekretnine koje je Prce „kao svoje“ preprodao Ćoriću, radnicima FDM-a nikada nisu vraćene niti je Prce ikada bio pozvan na odgovornost.

Na sreću Nikole Prcea, osim nelegalne prodaje zgrade odmarališta, ne može ga se teretiti za krađu mašina iz pogona FDM- jer mu i taj plan nije pošao za rukom, pa ga se bivše kolege ponajviše sjećaju po nakani da se mašine iz pogona „spase od ratnih dejstava“ i prevezu u Ljubuški. Na sreću mašine su ostale u pogonima pa je odmah nakon rata pokrenuta i proizvodnja većih količina cigareta, uglavnom za domaće tržište. Već zaboravljenu mostarsku Drinu nemali je broj konzumenata, u vrijeme besparice prvih poslijeratnih godina, kupovao i jer je bila jeftinija od sarajevske. Radnici kažu kako se fabrikom u to vrijeme upravljalo domaćinski. Na čelu FDM-a bio je Senad Milavić, sve do februara 1999. godine kada je penzioniran. Na čelu FDM ga je zamijenio Esad Pobrić.

Pozajmice iz radničkih džepova

Na Pobrićevo rukovođenje FDM-om, jednako kao i na rukovođenje njegovog nasljednika Bakira Pekušića posebno su bili fokusirani federalni finansijski inspektori tokom istrage 2005. godine. Nakon saznanja kako razlog drastičnog smanjenja vrijednosti kapitala kompanije (sa 21 milion u 2002. godini na 15 miliona u 2005. godini) nije loša prođa proizvoda FDM-a na domaćem tržištu već loše poslovanje uprave kompanije, Tužilaštvo BiH je naložilo Finansijskoj policiji Federacije da istraži poslovanje od 2002. do 2005. godine. Sumnjive fakture za tone cigareta isporučenih kupcima za koje se naknadnom provjerom utvrdilo da uopće ne postoje i to a po cijenama daleko ispod tržišnih, kompaniju su još u tom periodu dovela na rub likvidnosti. Pa ipak menadžment se odlučuje čak na pozajmice drugima. Jedva su, i to nakon pokretanja sudskog spora 2003. godine, uspjeli povratiti 110.000 KM pozajmice FK Velež. Pozajmica od 40.000 KM „Slobodnoj zoni“ Mostar, međutim nikada im nije vraćena. Detaljan izvještaj o bezočnoj pljački kompanije finansijski federalna finansijska policija je dostavila Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona još 20. aprila 2006. godine. Niko, međutim, do danas nije pozvan na odgovornost.

Kontrola finansijskih knjiga FDM-a je, nažalost, uslijedila već kada je kapital kompanije zbog dugogodišnjeg lošeg poslovanja skoro prepolovljen. Vlada Federacije, nakon svih propalih pokušaja privatizacije i nema previše opcija za odluku o sudbini FDM-a. Dugovanja su premašila vrijednost kapitala kompanije a tržište je odavno zaboravilo mostarsku Drinu. Ko bi se usudio investirati u fabriku dužnu oko 12 miliona KM i preuzeti odgovornost za 80 radnika kojima se godinama duguju plate i doprinosi? Gasi se još jedna fabrika u BiH. Međutim, jednako poražavajuće zvuči i saznanje da su dokazi o krivcima za propast FDM-a završili u gomili sličnih spisa koji još uvijek samo kupe prašinu u ladicama mostarskih tužilaca.

U nastavku: Mostarsko-sarajevski lobiji u ratu zbog FDM-a; koliko su štete FDM-u nanijeli bivši direktori Esad Pobrić i Bakir Pekušić

(zurnal.info)

BAKIR IZETBEGOVIĆ: Ako smo svi na broju, ja bih da otvorim prvo zasjedanje Predsjedništva BiH. Prva tačka dnevnog reda je izbor predsjednika Vijeća ministara. Moj je prijedlog...

NEBOJŠA RADMANOVIĆ: Čekaj, čekaj, nismo još svi na okupu.

ŽELJKO KOMŠIĆ: Kako nismo? Pa sva trojica smo tu.

RADMANOVIĆ: Jesmo trojica, al' fali Hrvat.

KOMŠIĆ: Joj, dobra ti je ta! Sad ću da se upišam od smijeha.

RADMANOVIĆ: A šta, nije? Da nisi ti možda Hrvat?

KOMŠIĆ: Ja sam socijaldemokrat.

IZETBEGOVIĆ: Ja se izvinjavam, nisam Vas odmah prepozn'o. Piši, mala: "Sjednici prisustvuje predstavnik socijaldemokratskog naroda u Bosni i Hercegovini".

RADMANOVIĆ: Jest, jest. Doselili socijaldemokrati u Bosnu u 10. vijeku. Pa pred Turcima pobjegli u Hrvatsku.

IZETBEGOVIĆ: Nije prije Turaka ovdje bilo ničega. Socijaldemokrati su nastali pokrštavanjem muslimana.

KOMŠIĆ: A šta se ti, Bakire, javljaš? Ti si izabran kao predstavnik porodice Izetbegović.

RADMANOVIĆ: Bakire, ja se izvinjavam, al' ova mu je dobra.

KOMŠIĆ: Bogati, je l' se vi Izetbegovići rotirate po abecedi? Alija, pa Bekir. Ko je sljedeći, ima l' neki Caco kod vas u familiji?

RADMANOVIĆ: Po arapskoj abecedi sad ide Selma. Il' Sebija, ja sad ne znam...

IZETBEGOVIĆ: Jako smiješno. A koga ti predstavljaš, bogati? Kako ti se stranka zove?

RADMANOVIĆ: SNSD.

IZETBEGOVIĆ: Pa đe su ti tu Srbi?

RADMANOVIĆ: Kako đe, tu... dva su S u nazivu, mora da...

IZETBEGOVIĆ: Ne mora! Savez nezavisnih socijaldemokrata, tako ti se zove stranka. Ničeg srpskog tu nema.

RADMANOVIĆ: Nemoguće, mora biti nešto... Srpski savez, savez nezavisnih Srba, nije moguće da su dva S, a niđe Srba...

KOMŠIĆ: Bogami jest, dobro veli Bakir. Jebiga, Nebojša, i ti ispao socijaldemokrat. Sad imamo većinu u Predsjedništvu.

IZETBEGOVIĆ: Ha-ha, dobra ti je ta.

KOMŠIĆ: Javio se Bošnjo! Kako se tebi stranka zove? Đe ti je u SDA išta bošnjačko i muslimansko?

IZETBEGOVIĆ: Kako đe, šta pričaš...?

KOMŠIĆ: Hajde provjeri.

IZETBEGOVIĆ: Vidi, stvarno. Čekaj malo... S... D... A... kako ovo, nema ni M, ni B? Ljudi, ovo je sad dosta nezgodno. Nit' u nazivu Nebojšine stranke Srba, nit u nazivu Željkove Hrvata, nit' u nazivu moje Bošnjaka. Šta ćemo sad, ovo je ustavna kriza!

KOMŠIĆ: Ja sam socijaldemokrat i kao takav predlažem premijera. Eto šta ćemo sad.

RADMANOVIĆ: Otkad to?

KOMŠIĆ: Otkad smo osvojili najviše glasova i najviše poslaničkih mjesta, eto otkad.

RADMANOVIĆ: Koliko znam, premijera biramo po nacionalnom ključu. Sad je na redu Hrvat, a mi Hrvata nemamo.

KOMŠIĆ: Kako nemamo, a šta sam ja?!

IZETBEGOVIĆ: E, jebiga, Željko, dogovori se šta si.

KOMŠIĆ: Socijaldemokrat hrvatske vjere. Pardon, nacionalnosti. Znači, Hrvat socijaldemokratske nacionalnosti. Socijaldemokratske vjeroispovijesti, ja se izvinjavam. Ne, socijalhrvatske. Jebiga sad, šta ja ono dođem?

IZETBEGOVIĆ: Ne dođeš. Nije te niko ni zvao.

RADMANOVIĆ: Po toj logici sam onda i ja socijaldemokrat. Svi smo socijaldemokrati, u pičku materinu!

IZETBEGOVIĆ: Ja nisam.

RADMANOVIĆ: Onda za mandatara predlažem Špirića. I on je socijaldemokrat.

KOMŠIĆ: On je nezavisni socijaldemokrat. To znači Srbin.

RADMANOVIĆ: A šta si ti, zavisni socijaldemokrat?

IZETBEGOVIĆ: Zavisi. Hahaha, je l' mi dobra ova?

RADMANOVIĆ: A koga onda ti, Željko, predlažeš?

KOMŠIĆ: Lagumdžiju.

RADMANOVIĆ: Ali on nije Hrvat!

IZETBEGOVIĆ: Jebiga, ako je Komšić Hrvat, onda bogami može i Lagumdžija.

RADMANOVIĆ: To sad govoriš jer je Lagumdžija Bošnjak.

IZETBEGOVIĆ: Lagumdžija Bošnjak?! Prvi put čujem.

RADMANOVIĆ: Ne može, ljudi, mora Hrvat. Zna se red.

KOMŠIĆ: Čuj, u Bosni red. Redovi su u Bosni samo za vizu.

IZETBEGOVIĆ: Ako sam ja sad ovo dobro shvatio, Bošnjak i Srbin se u Predsjedništvu polomiše da Hrvat bude premijer, a jedini u Predsjedništvu protiv toga - Hrvat! Ovo je ustavna kriza!

RADMANOVIĆ: Dobro govori Bakir. Imate li vi socijaldemokrati nekog Srbina?

IZETBEGOVIĆ: Što sad Srbin?

RADMANOVIĆ: A što bi Hrvat?

IZETBEGOVIĆ: Joooj, Lagumdžija je socijaldemokrat, lijepo ti je Željko objasnio.

RADMANOVIĆ: Vi bi sad crnog đavola, samo da nije Hrvat. Ovo je antisrpska zavjera!

KOMŠIĆ: A ko bi onda trebao biti premijer, Srbin?

RADMANOVIĆ: Ne, nego bilo ko, ali pod uvjetom da je Hrvat. Makar i Srbin.

IZETBEGOVIĆ: Jebiga sad, ispada onda da i Hrvat može.

RADMANOVIĆ: Može, kako ne razumiješ, samo ako je Hrvat.

IZETBEGOVIĆ: Po toj logici može i Borjana Krišto.

RADMANOVIĆ: Odlična ideja. Molim da se zapiše da se nisam ja sjetio.

IZETBEGOVIĆ: Ali ona je žensko, pobogu Nebojša!

RADMANOVIĆ: Jest, ali hrvatsko žensko. I nije onaj, kako se zove, socijaldemokrat. Plus je sad moderno da se ima premijerka. Da i mi u Bosni pratimo malo svjetske trendove.

IZETBEGOVIĆ: Može onda i moja sestra. Imam dvije. I obje ženske.

RADMANOVIĆ: Može, al' ne mora. Mora bit Hrvatica.

IZETBEGOVIĆ: Shvatam sad, ovdje se opet stvara antibošnjački front! Opet Hrvati i Srbi protiv muslimana!

KOMŠIĆ: Čekaj, čekaj, stani, kakva, bolan, Borjana Krišto?! Ona je izgubila na izborima!

RADMANOVIĆ: Otkad se to u Bosni gledaju rezultati izbora, ti k'o da si s Marsa pao?!

KOMŠIĆ: Dobro sad, i ti me za svaku hvataš!

RADMANOVIĆ: Ako sam ja dobro shvatio, stvari stoje ovako: srpski predstavnik u Predsjedništvu predlaže Hrvaticu, a Hrvat ne želi. Hrvatski predstavnik u Predsjedništvu predlaže Bošnjaka, ali Bošnjak ne želi.

IZETBEGOVIĆ: Kažem ti ja, ustavna kriza.

RADMANOVIĆ: Preostaje, znači, još samo da Bakir predloži nekog Srbina, pa da vidimo je l' ja ne želim.

IZETBEGOVIĆ: Meni je to fer ponuda.

KOMŠIĆ: Bakire, bolan, zajebava te.

IZETBEGOVIĆ: Što? Možda se čovjek stvarno složi, pa da riješimo ovu ustavnu krizu.

KOMŠIĆ: Normalno da hoće ako predložiš Srbina, što si tako glup?

IZETBEGOVIĆ: A što bih ja predložio Srbina, Alaha ti?

KOMŠIĆ: De mu, Nebojša, objasni.

RADMANOVIĆ: Dobro, šta ćemo? Evo ja nisam pametan.

IZETBEGOVIĆ: Znate kako kažu: ako ne može demokratski, onda pošteno.

KOMŠIĆ: Znači, bacamo grah?

RADMANOVIĆ: Nemojte, ljudi, grijeh je da se hrana baca!

(preneseno sa nezavisne.com)

 

Pape i Ćiro su dva dijametralno suprotna trenerska lika. U čemu se razlikuju i koji lik se bolje uklapa u našu svakodnevnu depresiju

Bosna i Hercegovina za nekoliko dana igra kvalifikacijsku utakmicu sa Albanijom. Dok su ekipe na pripremama, odlučili smo napraviti usporedbu bivšeg i sadašnjeg selektora Bosne i Hercegovine, jer tu po mnogima leži ključ problema naše repke. Nakon što smo na papir stavili nekoliko osnovnih karakteristika Mirislava Blaževića i Safeta Sušića postaje očito da smo po tko zna koji put pali s konja na magarca i to u situaciji kad imamo ekipu koja bi trebala napredovati i biti bolja iz utakmice u utakmicu.

Igrački kadar je otprilike isti, ali neke stvari su očito bitno drugačije. Što je to što razlikuje iste igrače od jedne do druge trenerske ere možemo razlučiti kad seciramo dva dijametralno suprotna trenerska lika i djela.

 

IGRAČKA KARIJERA:

Tu ne treba puno pisati niti ponaosob analizirati igrački učinak dvije nogometne legende. Pape i Ćiro, kao igrači, ne mogu stati u istu rečenicu. U ovom segmentu Sušić je daleko iznad Ćirohita.

KARAKTER:

Ćiro: Tvrdoglav. Egoističan, ali na pozitivan način. Uvijek se uspijeva nametnuti kao glavni lik u svakom medijskom istupu. Podiže halabuku i graju. U stanju inscenirati incident kako bi postigao neke stvari i naelektrizirao atmosferu. Upliće se u sve živo. Naprosto, Ćiro je rođeni šoumen. O čemu god da govori njegove riječi i osebujno ponašanje izazivaju pažnju. Kud Ćiro prođe tu trava ne raste, ali obično ostaju salve smijeha ili, u najmanju ruku, dugačke medijske analize. Majstor za PR. Zna se uvući kad treba i kome treba kako bi postigao cilj. Jedino takav klaun je u stanju jedan dan podržavati Šuškovu politku spram BiH, a sutra se toliko uvući pod kožu BiH javnosti da svi zaborave na ono što je podržavao.

Pape: Tvrdoglav. Egoističan, ali na loš način. Zatvoren je u sebe. Djeluje mrzovoljno. Često i utučeno. Izgleda kao rođeni depresivac. Čini se da ne može pokrenuti ni nov Mercedes, a kamoli cijeli nogometni tim. Drži se po strani. S novinarima komunicira s visoka kao sa nekog trona. Ne čini se svjestan svoje odgovornosti spram medija. Izgleda je umislio da je njegov autoritet neupitan, a zbog čega je to tako poznato je samo njemu. Arogancija je Papetu pokriće za nedostatak samopouzdanja.

Zaključak: Meni su, iskreno, obojica antipatični. Svatko zbog određenog razloga. Obojica su izrazito iritantni. Ali, dok sa Ćirom nikad nije dosadno, s Papetom smo osuđeni na mrzovolju i utučenost.

TRENERSKO ISKUSTVO:

E, sad, ni ovdje Pape i Ćiro ne mogu u istu rečenicu. S tim da je ovdje Ćiro u velikoj, nedostižnoj prednosti. Da radi još stotinjak godina, Sušić, uglavnom zbog svog karaktera, ne može dostići Ćiru, koji je trenirao ekipe skoro na svim kontinentima.

MOTIVACIJA:

Ovaj segment je bitno određen karakterom. Ćiro je majstor nogometne motivacije. Čovjek koji zakuha takav cirkus da je u stanju potaknuti općenarodni optimizam čak i jednoj izrazito depresivnoj okolini kao što je BiH. Sušić, s druge strane, djeluje kao savršen djelić depresivnog BH goblena i kao takav teško da može natjerati igrače i da ručaju. Čovjek širi melankoliju i unaprijed upisuje poraze. Ne posjeduje moć ćirine „galvanizacije“. Dok je Ćiro bio selektor o utakmicama BH se pričalo i u Hrvatskoj i u Srbiji, jer je ovaj uvijek bio vrlo slikovit i samim tim interesantan medijima. Sa Sušićem kao selektorom čak i ljudi u BiH zaborave da se uskoro igra utakmica reprezentacije, a i medije treba na to podsjećati, jer svi izbjegavaju depresivno društvo. Jedna od glavnih značajki nogometa trebala bi biti zabava, a sa Sušićem to sigurno ne možemo imati. Ćiro napravi spektakl i od utakmice sa Estonijom, a pod Sušićem Koševo ne može napuniti ni Francuska. Ljudi mu naprosto ne vjeruju.

TAKTIKA:

Ćiri ide u prilog ogromna motivacijska moć i trenersko iskustvo. Ali, njegova tvrdoglavost redovito mu je dolazila glave. Sušić pak nema dovoljno samopouzdanja da bi sam slijedio vlastite zamisli, a kamoli da uvjeri igrače da trebaju igrati ono što im on kaže. Po meni, ni jedan ni drugi nisu neki taktički genijalci, ali ipak Ćiro je i ovdje koplje iznad Papeta, ako ništa drugo, makar je siguran u ono što misli i govori igračima.

SUMA SUMMARUM:

Teško da bi se napredak naše reprezentacije nastavio i da je Ćiro ostao selektor. No, makar bi i dalje oko reprezentacije bio show. Njegovom naslijeđu trebala je prava nadgradnja. On je ostavio iza sebe dobru atmosferu i sve preduvjete da ekipa nastavi s napretkom. Ono što je trebalo našoj repki jeste pravi trenerski stručnjak, koji bi taktičku razinu igre i disciplinu odveo na novi nivo, a istovremeno uspijevao održati nivo motiviranosti igrača, a i navijača. No, mi umjesto tog nekog (Aca Ristić, Vahid Halilhodžić isl.), za selektora postavljamo Safeta Papeta Sušića, koji je, realno gledano, trenerski tutkum. Niti je taktički genij, niti motivator. Pape je tek jedno veliko igračko ime, koje arči svoj igrački kredit trenerskim zabludama. Od ekipe u koju se vjeruje Pape je, za tili čas, napravio ekipu, koja nas dodatno baca u depru.

Nikad nisam vjerovao da ću ovo napisati, ali žalim za Ćirom, prije svega za optimizmom, koji je sijao oko sebe kao pijani knez dukate. A sad, kad ponovno trehnemo o dno i propustimo još jedan nogometni vlak, pitam se tko će nas onda vaditi iz govana? Rješenje je samo jedno, ali to rješenje stanuje u Zagrebu i sumnjam da će podići dupe da bi teško stečeni ugled i znanje protraćio u bosanskohercegovačkoj nogometnoj močvari.

(zurnal.info)

 

Dosadašnji pravni savjetnik Harisa Silajdžića i novi ambasador Bosne i Hercegovine u Australiji Damir Arnaut u posljednji je čas prihvatio ambasadorsko mjesto prije potpunog potopa stranke čiji je bio nezvanični član.

Arnaut je na mjesto ambasadora imenovan još prije devet mjeseci ali je sve do kraja septembra ove godine odlagao odlazak u Kanberu gdje je naša ambasada sve do tri dana prije izbora kada je svoje akreditive predao australijskoj guvernerki Quentin Bryce.

Razlozi Arnautovog odlaganja mogli bi biti neodloživi poslovi za sada već bivšeg člana Predsjedništva, Ganićev sudski spor i predizborna kampanja, ali se mnogo izvjesnijim čini scenarij u kojem se Arnaut nadao nekoj od funkcija u novoj vlasti. Očito je Arnaut vidio da je vrag odnio šalu pa je akreditive odlučio predati u posljednji čas prije nego što je i zvanično potvrđeno da Stranka za BiH, u kojoj nikada nije bio zvanično ali je imao veći utjecaj nego pojedini ministri, neće dobiti niti jednu od ministarskih fotelja. Da se kojim slučajem sve odigralo drugačije i povoljnije za njegovog šefa, Arnaut je lako mogao ostaviti ambasadorsko mjesto.

Ako je suditi po saopštenjima Ministarstva vanjskih poslova, još uvijek pod kapom SBiH, Arnautu se sada i ambasadorsko mjesto čini više nego dobrim i sve su prilike da će se za njega grčevito boriti u novim odnosima snaga.

(zurnal.info)

Magazin Žurnal napravio je poređenje rezultata stranaka iz BiH u Narodnoj skupštini RS-a i Federalnom parlamentu, te rezultata za tri člana Predsjedništva BiH, na izborima iz 2006. i Opštim izborima 2010. Nakon skoro 90 posto prebrojanih glasova sasvim je jasno da se gubitnikom izbora može proglasiti Stranka za Bosnu i Hercegovinu. Ova stranka ima najveći pad u odnosu na broj glasova na izborima prije četiri godine, dok SDP bilježi najviše novih glasova. Kao jedan od značajnijih političkih faktora, a analitičarima i djelimično iznenađenje, svakako je Savez za bolju budućnost BiH. Prema do sada prebrojanim glasovima SBBiH dobio je 102.472 glasa, čime postaje treća stranka po broju zastupnika u Federalnom parlamentu.

Broj glasova za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda pokazuje kako SDA ima najstabilnije birčako tijelo, jer je broj glasova koje je 2006. dobio Sulejman Tihić a ove godine Bakir Izetbegović skoro identičan. Jasno je također da su se glasači Stranke za BiH, koja je doživjela potpuni debakl na izborima, svoje povjerenje dali SBBiH i SDP-u.

U Republici Srpskoj nije bilo značajnijih promjena u broju glasova kada je riječ o Narodnoj skupštini. SNSD je dobio nešto manje glasova nego na prethodnim izborima ali je još uvijek uvjerljivo prvi. Djelimično iznenađenje za javnost ipak je predstavljao veliki broj glasova datih Mladenu Ivaniću. Slijedi tabelarni prikaz osvojenih glasova u Predsjedništvu BiH, Narodnoj skupštini RS-a i Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH. Plavom bojom označen je broj glasova na izborima 2006, a žutom 2010.

{fusionchart id="58" 2006-2010 Predsjedništvo}

{fusionchart id="59" 2006-2010 Federalni Parlament}

{fusionchart id="60" 2006-2010 Narodna skupština Republike Srpske}

(zurnal.info)

Promocija i prelistavanje nove fotomonografije Sarajeva Moj grad, mjesto susreta Jasminka Halilovića održat će se 13. oktobra u sarajevskom Domu mladih sa početkom od 19 sati.

Riječ je o luksuznoj dvojezičnoj publikaciji na kojoj je tim predvođen autorom Jasminkom Halilovićem radio pune tri godine. Osim Halilovića, na tekstu je radio i Nihad Kreševljaković a autori fotografija su: Haris Čalkić, Zijah Gafić, Milomir Kovačević i Anida Krečo.
- Predstavljanje koje organizujemo nije stereotipna promocija knjige sa 15 gostiju. Očekujemo preko 500 ljudi, veliki broj mladih, i pozivamo sve zainteresirane da dođu, pogledaju knjigu, sretnu drage ljude, čuju drage pjesme i razgovaraju o Sarajevu. Druženje je cilj ovog predstavljanja – ističe Halilović.

Izdavač knjige je Udruženje Urban iz Sarajeva a tokom trogodišnjeg rada konsultovano je više od stotinu izvora te nekoliko desetina knjiga. Snimljeno je preko pet hiljada fotografija od kojih je 138 iskorišteno za ilustraciju 200 strana ovog izdanja. Autori smatraju da je ova monografija sasvim drugačija od svih dosadašnjih:
- Više bi se razloga moglo pronaći zbog kojih je ova knjiga posebna. Istakao bih svakako to da su na njoj radili autori mlađe generacije, koji su Sarajevo doživljavali i zavoljeli u drugom vremenu od autora koji su radili na dosadašnjim monografijama. Samim tim, priča mora biti drugačija. Osim toga, u pitanju modernije oblikovana knjiga, te knjiga sa jednim inovativnim konceptom. Iako je vjerovatno najlogičniji i najprirodniji način za priču o Sarajevu, u dosadašnjim monografijama grad nikada nije predstavljen nizvodno, od Kozije ćuprije do Rimskog mosta – onako kako je i nastajao – objašnjava Halilović

Knjiga je sastavljena iz tri dijela. U prvom dijelu predstavljen je nastanak Sarajeva i BiH, a u drugom dijelu autor čitaoca vodi u šetnju gradom, od istočnog ka zapadnom ulazu, od Kozije ćuprije do Rimskog mosta. U trećem dijelu knjige autor donosi dio razgovora o gradu sa 16 prijatelja i poznanika, mladih građana Sarajeva. Ovaj dio po riječima autora, simbolično, prema prvom dijelu knjige, predstavlja pogled u budućnost.

Svoj rad na projektu opisuje i jedan od fotografa Haris Čalkić.
- Poseban izazov je bio prepoznati i prenijeti ljepotu iz sredine u kojoj smo svakodnevno i prestanemo obraćati pažnju na nesvakidašnje detalje. Moj posao je bio malo lakši nego kolegama jer Sarajevo nije moj rodni grad pa sam stvari posmatrao objektivnije, ali u jednu ruku i teži jer je poseban izazov emotivno se povezati sa gradom u kojem nisam rođen i to prenijeti na fotografiju – ističe Čalkić.

Svi prisutni na promociji će knjigu moći kupiti po promotivnoj cijeni od 99,00 KM. Cijena u maloprodaji nakon promocije će iznositi 150 KM. Više informacija o projektu možete naći na web stranici www.sarajevomycity.com

(zurnal.info)

Između razuma i osjećajnosti izaberi osjećajnost, između brutalnog, nezaustavljivog mišljenja i saosjećanja, izaberi saosjećanje, ne razumjeti, nego imati razumijevanja – tako savjetuju jevanđelja političke korektnosti. Stvar je krajnje jednostavna. Na sve žalbe »uvrijeđeni smo, naša su osjećanja povrijeđena vašim mišljenjem«, postoji samo jedan odgovor: jebe mi se

Nedavno je u podgoričkim dnevnim novinama objavljeno otvoreno pismo koje je građanin, čini mi se iz Nikšića, uputio direktoru jedne od crnogorskih televizija. Da se odmah razumijemo, čovjek se nije zajebavao: nije u pitanju crnogorski humor.

Građanin je poželio da javnosti skrene pažnju na dramatičan primjer kršenja njegovih ljudskih prava. Smatrao je da ga je televizija diskriminisala kao navijača Partizana. Kako? Tako što je, umjesto utakmice Partizan-Šahtior, prenosila meč Lige šampiona između, valjda, Rome i Bajerna. Njegovo potresno svjedočanstvo o nepravdi koja mu je učinjena uključuje i retke o, suzdržite suze, svi dobri ljudi!, egzodusu na koji je bio prisiljen. Navijač, čovjek kao mi, sa svojim strahovima, željama i potrebama, baš kao i mi, pred našim je očima, slijepim za njegovu patnju, da bi ostvario svoje pravo da gleda Partizan, morao napustiti vlastitu zemlju, pa utakmicu ispratiti u Trebinju, gdje su prava Grobara, očito, na višem nivou nego u Crnoj Gori. Navijača Partizana u Montenegru ima daleko više nego navijača Rome ili Bajerna, poentirala je žrtva diskriminacije, stoga je postupak televizije zabrinjavajuća praksa koja ozbiljno pogađa brojnu populaciju.

Rak ili loš imidž

Kako je na teške i neugodne optužbe reagovala televizija? Tako što je uredno prenosila naredni meč Partizana, onaj protiv Arsenala. Danas je bolje imati rak nego loš imidž.

Diskriminisani građanin nije se oglasio novim pismom, ali u vazduhu visi sljedeće: nije li jasno da je pobjeda fudbalera Arsenala nad Partizanom, pa još u Beogradu, diskriminatorski akt usmjeren protiv navijača Partizana? I zašto je televizija prenosila baš utakmicu koju je Partizan izgubio? Dobro, izgubio je i onu protiv Šahtiora, ali treba izvršiti monitoring: hoće li televizija prenositi utakmice Lige šampiona u kojima Partizan pobijedi. Dobro, ako ne ove, onda neke druge godine. Budu li prenošeni samo Partizanovi porazi, neće li biti jasno da crnogorska televizija beogradski klub i njegove navijače sistematski prikazuje kao luzere, uljeze koji nisu u stanju da se valjano integrišu u vrhunsko evropsko sportsko takmičenje?

Po mračnom raspadu, po slomu komunističkog projekta, ex-jugoslovenska su društva upala u samoobnavljajuću retoriku žrtve, najlošiju od svih oblika loše beskonačnosti. Ta je retorika, sjećamo li se, prethodila grmljavini topova. Dok je trajao projekat partizanske Jugoslavije, vladajuća ideološka priča bila je pobjednička i slavljenička: da, govorilo se o žrtvama, onima palim za slobodu i revoluciju, ali pobjeda je bila potpuna, nije bilo nesravnjenih računa koji zahtijevaju osvetu. Kada je taj projekat slomljen, na puteve su ispuzali popovi i zemljom stali raznositi svježe otkopane kosti žrtava koje su zahtijevale pravdu. Pravda za one iskopane iz grobova uzela je formu novih masovnih grobnica.

Oni koji su lamentirali nad svojim žrtvama, u ime tih žrtava su za sobom ostavili hiljade novih, tuđih žrtava. I kada je rat stao, ta se retorika nastavila. Ona je danas maniristička i komična, transformisana u kvazievropsku, kvazicivilnu retoriku diskriminacije i ljudskih prava. Ali jedno je isto: svi nastoje biti žrtve, jer smatraju da ih to čini moralno superiornim, jer smatraju da to njihove zahtjeve, pa makar to bio i zahtjev za gledanjem prenosa utakmice Partizana, čini legitimnijim, a one kojima je zahtjev upućen obavezuje na njegovo ispunjenje.

Šta je diskriminacija

Parodiranje i bagatelisanje retorike žrtve, neprekidni pokliči »diskriminacija!, diskriminacija!«, nose i nemalu opasnost. Koju opisuje ona priča o dječaku koji je selo plašio vičući »Vuk!«, pa onda, kada je jedne noći vuk doista ušao u selo, a dječak pokušao upozoriti, niko nije obratio pažnju na njegove uzvike. Diskriminacija je izuzeće od načela: ako su svi diskriminisani, načelo je opšte, bez izuzetaka - tada niko nije diskriminisan.

Osim što su diskriminisani (znate ono kada se pripadnici većine požale da su ugroženi baš zato što su većina, pa se čini kako je jedini način da ostvare svoja prava to da se samoproglase – manjinom) , svi su neprekidno i uvrijeđeni. Ovih je dana hrvatska većina uvrijeđena naslovnom stranicom lista srpske manjine. Što se tu uopšte ima reći? Povinuj se, ali misli, savjetuje Kant. Između razuma i osjećajnosti izaberi osjećajnost, između brutalnog, nezaustavljivog mišljenja i saosjećanja, izaberi saosjećanje, ne razumjeti, nego imati razumijevanja – tako savjetuju jevanđelja političke korektnosti. Stvar je krajnje jednostavna. Na sve žalbe »uvrijeđeni smo, naša su osjećanja povrijeđena vašim mišljenjem«, postoji samo jedan odgovor: jebe mi se.

Sajt Pučkog pravobranitelja Republike Hrvatske na pitanje »Što je diskriminacija?« odgovara ovako:

»Najjednostavnije rečeno, diskriminacija je nedopušteno i neopravdano razlikovanje osoba na osnovu karakteristika navedenih u Zakonu o suzbijanju diskriminacije (npr., rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere; u nastavku teksta navedene su i ostale osnove).«

Ključ leži u tim »ostalim osnovama«. Jer se savremena politika svodi na metež identitetskih politika u borbi za priznanjem, za neprekidnim proširenjem liste stalno novim i novim »ostalim osnovama«. To je moguće zato što partikularnost proizvedena u univerzalni princip, u jedinu univerzalnost koja se toleriše: svaka druga ideja univerzalnosti, osim kulturalnog kapitalizma, koji se svijetom širi kroz kapilare identiteta, biće hitro ideološki odstrijeljena kao »totalitarna«.

Sveopšta naša kuknjava o ugroženosti s kraja osamdesetih i ranih devedesetih prošloga vijeka porodila je junake-pičke koji su se držali van dometa naoružanih mužjaka i klali žene i djecu sa strašću sa kojom hijene kolju mladunčad lava, kada ih se dočepaju. Tko želi biti milijunaš: što će proizaći iz ove polifonijske kuknjave Hora balkanskih dječaka?

(zurnal.info)

 

Ima dosta simbolike u nogomentnom susretu Bosne i Hercegovine i Albanije: Abanija je 1995. bila naš prvi zvanični protivnik, a ako se u Savezu i dalje budu pravili pametni možda i posljednji; Albanci su bili u nemilosti FIFA-e i UEFA-e i proveli mjesec i po u suspenziji, i mi i oni smo decenijama daleko od Evropske unije... Jednostavno rečeno: duel gubitnika

Nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine u petak igra treći susret kvalifikacija za odlazak na Evropsko prvenstvo, a ujedno i posljednji u 2010.godini. Koliko su nam Ukrajina i Poljska daleko ili blizu, znat ćemo nakon što naši reprezentativci odigraju meč u Tirani protiv Albanije.

S ALBANIJOM SVE POČINJE...

Albanija je bila prva zemlja s kojom je nogometna reprezentacija BiH odigrala i prvi prijateljski, ali i zvanični međunarodni susret. Prvu utakmicu smo odigrali posljednjeg dana mjeseca novembra 1995. godine. Na istom stadionu, gdje ćemo i u petak odigrati utakmicu (Qemal Stafa), bilo je tada 2:0 za domaćina. Zanimljivo je podsjetiti se na ekipu koju je tada izveo selektor Fuad Muzurović : Pintol, Musić, Duro, Konjić, Begić, N.Fazlagić ('80 S.Fazlagić), Džafić, Demirović, Musemić ('46 Osmanović), Hrnjić, Turković. Još jedan podatak je zanimljiv za nogometnu selekciju Albanije. Oni su svoju prvu zvaničnu utakmicu odigrali protiv tadašnje reprezentacije Jugoslavije. Ovih dana navršavaju se pune 64 godine od tog meča (07.10.1946)

...MOŽDA I ZAVRŠI

Izgubimo li u Albaniji, izgubili smo šansu da se nađemo na narednom Evropskom prvenstvu. To nisu paušalne ocjene subjektivnih BH Fanaticosa nego su ovu konstataciju ovih dana spremni potpisati mnogi u našem stručnom štabu i samoj selekciji. A i mi. Nakon što smo olako prosuli bodove protiv Francuske, ne ostaje nam ništa drugo nego na pravom mjestu pokazati da li smo spremni da najveće domete. Jer, pobjediti Albaniju, da se odmah razumijemo, neće biti nimalo lako. Znaju to najbolje Šveđani, Danci i Portugalci. U prošlim kvalifikacijama, Švedska i Danska su u Tirani uzele samo bod, Portugal je također na svom terenu sa Albanijom igrao neriješeno.

EUFORIJA

Džeku, Misimovića, Spahića, Hasagića i ostale u Tirani čeka euforija. Ništa na šta ovi momci nisu navikli, ali u Albaniji nas čeka posebno naoštren protivnik. Nije ni čuditi što kompletna nacija jedva čeka susret. Albanci su u sjajnoj seriji. Vjerovali ili ne, naš naredni protivnik ne zna za poraz već godinu dana! Nisu to sad bili neki vrhunski protivnici ali su u sedam susreta zabilježili pet pobjeda i dva remija. Pobijedili su u prijateljskim susretima Sjevernu Irsku (1:0), Crnu Goru (0:1), Andoru (1:0), Uzbekistan (1:0) i u kvalifikacijama Luksemburg (1:0), te remizirali na gostovanjima kod Estonije (0:0) i Rumunije (1:1).

S KIM IMAMO POSLA

Najpoznatije ime reprezentacije Albanije je njihov kapiten i saigrač našeg Zvjezdana Misimovića u Galatasarayu, 27-godišnji Lorik Cana. Defanzivni vezni igrač je pravi vođa ekipe. Dokazao je to, ne samo u nacionalnom timu, nego igrajući za francuske klubove PSG i Olympique Marseille. Bitan igrač u veznom redu Albanije je i Ervin Skela. Najbolji dokaz tome je da je selektor Kuže stavio na spisak ovog 34-godišnjaka, iako je još uvijek bez kluba. U napadu će posebno trebati paziti na Erjona Bogdanija. Jedan je od najiskusnijih igrača. Ima 33 godine i postigao je najviše golova za reprezentaciju – 12. Nakon brojnih klubova u Italiji (Reggina, Salernitana, Verona, Siena, Chievo, Livorno) ovog ljeta je stigao u Cesenu. Posebno je opasan u skoku. Visok je 191 centimetar. Svojevremeno su ga iz košarkaškog prekomandovali u nogometni klub.

SUSPENZIJA

Članovi Predsjedništva NS BiH bi posjetu Albaniji trebali iskoristiti za razgovor sa svojim partnerima u nogometnom Savezu te zemlje. Zašto? Pa zato što se ovaj Savez prije samo dvije godine našao na udaru UEFA-e i FIFA-e i bio suspendovan. I Albanci su se pravili ludi i pokušavali da ne usklade Statut Saveza sa statutima ostalih članica. Naravno, učinili su to nakon 46 dana suspenzije. UEFA je ovih dana troglavom Predsjedništvu dala „još koji mjesec fore“. A onda...

JOŠ SLIČNOSTI...

Osim što će nam UEFA i FIFA suspendovati nacionalni nogometni Savez, Albanija i BiH imaju još mnogo sličnosti. Na vječnom putu prema Evropskoj Uniji stoji gomila neriješenih problema. Ruku pod ruku, Albanija i Bosna i Hercegovina mogu, između ostalog, po visokoj stopi nezaposlenosti, mizernom bruto društvenom prihodu ali i visokom stepenu švercovanih cigareta. Bitna prednost Albanije je činjenica da se radi o trenutno ekonomski najslobodnijoj zemlji Balkana.

(zurnal.info)