ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana?

„Uspjeli smo, idemo dalje“, slavodobitno je prokomentirao odluku o ukidanju viza za bh. građane predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić. Jak je Špira, viznu liberalizaciju koja je trebalo da se dogodi još prije dvije godine, danas upisuje kao historijski uspjeh vlade na čijem je čelu. Zanimljivo je da čak ni ovašnji novinari u svojim izvještajima povodom posljednje vijesti iz Brisela nisu tretirali činjenicu da je još uvijek aktuelna vlast godinama odbijala ispuniti minimum preduvjeta za zeleno vizno svjetlo iz sjedišta Evropske unije i da smo samo zbog toga na kraju, uz Albance (i da ne zaboravimo tradicionalno autsajderski nastrojene Bjeloruse), ostali osuđeni na beskrajne redove ispred stranih ambasada u Sarajevu.

GAŠI NA PREGOVORIMA

Tragikomičan je zato bio briselski tv nastup državnog ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića koji u kamere uz zadovoljni osmijeh i neizostavne fraze tipa „rouding mep“ obavještava bh. javnost da je „jedna etapa na evropskom putu BiH završena“. Jes, mister minister Ahmetovik!

Iskreno mi je žao što u ovoj tv farsi, barem u jednom njenom „frameu“, nisu sudjelovali uposlenici Ahmetovićevog ministarstva Bakir Dautbašić i Samir Rizvo, isti oni kadrovici koji su u vrijeme najveće moći Stranke demokratske akcije bili zaduženi za nezakonito štancanje bh. pasoša i upisivanje u državljanstva bjelosvjetskih terorista i kriminalaca. Prst sudbine i još ponešto krivi su što smo od nekadašnjih „arhivara“ mudžahedina i ološa raznih fela sa bh. papirima, u Dautbašiću i Rizvi dobili najodogovornije državne birokrate za pregovore sa briselskim zvaničnicima. To bi otprilike bilo isto kao da je Špirićeva vlada Muhameda Alija Gašija ovlastila da volonterski, u pauzama robijanja u zeničkom zatvoru, u ime države pregovara o liberalizaciji bankarskog sektora i smanjenju zelenaških kamata ne kredite na kojim počiva i najprostija investicija u ovoj zemlji poput, recimo, kupovine pegle.

A sve i da jeste ova priča o liberalizaciji viznog režima za bh. državljane posljedica teškog i predanog rada Vijeća ministara BiH a ne činjenice da je Evropa odlučila da iz ko zna kojih motiva (pominjali su se često i rezultati na posljednjim izborima) nagradi višegodišnju neefikasnost aktuelne vlasti, postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana? Radi se o istim onih ljudima u čiji se porodični budžet, i sve to zahvaljujući prvenstveno korumpiranoj i kriminalnoj vlasti, teško „uklapa“ čak i podmirivanje osnovnih mjesečnih režija (struja, plin, telefon...) a da se prethodno ponešto ne otkine od konzumacije mesa i mesnih prerađevina na kućnim menijima. Govorimo o onim građanima Bosne i Hercegovine koji šparaju tokom čitave godine kako bi svojoj djeci krajem svakog avgusta kupili nove, preskupe udžbenike. Da i ne govorimo o konzumentima javne kuhinje kod Tetke Zilhe kojim će vizna liberalizacija (vizas liberalizeišn, što bi rekao ministar-poliglota Ahmetović) „leći k“o budali šamar“.

DIS BRED IZ LAJK KROSAN BAT DIFERENT

„Bože, ima li Tetke Zilhe u Parizu?“, odzvanjaju jutros pitanja ispred Narodne kuhinje na Baščaršiji dok velika kutljača makaronima puni plastične posude gladnih Sarajlija sa biometrijskim pasošima u džepovima.

„Jes vi did it, lets gou. Hev a najs lanč“ reče predsjedavajući Špirić okupljenoj masi na knjiškom rusko-engleskom.

„Jestrdej voz a grejt dej for ol of as maj frends, Bosniaks, Srbs, Kroats and adrs. End, biliv mi, dis makaruns ar lajk in Rim bat diferent“ - replicira mu Ahmetović.

„O čemu to vas dvojica pričate?“, upita predsjedavajućeg i ministra starija gospođa. Ona u ruci drži kesu, u kesi veliku plastičnu posudu. Ispod iznosanog kaputa naše prijeratne nastavnice srpsko-hrvatskog jezika u Osnovnoj školi „Silvije Strahimir Kranječević“ na Mejtašu izviruje štruca hljeba. „Okrajak“ spontano otkida ministar Ahmetović.

„Dis bred iz lajk krosan bat diferent. Nating important maj lejdi, vi kejm to šer vid ol of ju auar grejt džab in Brisel. Nau ju cen go verevr ju vont. Iznt it fani, vi ar ol in d sejm pozisn. Tetka Zilha put ol on maj bil.Ministri of sekjuriti of Bi aj eič vil pej tudejs lanč for ol pipl koz vi hev rizn to selebrejt“-reče Ahmetović i sa Špirićem uz buku sirena i oružanu pratnju SIPA-e razguli na kamenice u Mali Ston.

Za one koji ne znaju tek da kažemo da je „smol Ston iz lajk big Ston, bat diferent“. Sve se plaća u kunama ili karticom. Da bi došli do Malog Stona ne treba vam viza ni biometrijski pasoš. Jedini problem predstavlja sitnica da tamo nema kuhinje Tetke Zilhe koja ionako ne zna adekvatno pripremiti kamenice.

(zurnal.info)

U Sarajevu će se od 10. do 15. novembra održati peti po redu filmski festival o ljudskim pravima “Pravo ljudski”

Bit će prikazan 51 film iz 27 zemalja, a novina ovog petog festivala je uvođenje takmičarskog programa. Svi filmovi će biti prikazani u kinu Meeting Point, a ulaz za sve projekcije je besplatan.

Festival će biti otvoren evropskom premijerom dokumentarnog južnokorejskog filma Željezne vrane, redatelja Bong Nam-Park-a, koji će prisustvovati sarajevskoj projekciji.

-Ono što razlikuje ovaj festival od prethodnih je uvođenje takmičarskog programa koji će ugostiti dokumentarne filmove u okviru evropske produkcije. Festival će otvoriti film Željezna vrata, a publika će poslije projekcije imati mogućnost da razgovara sa redateljem ovog filma-rekla je Monja Šuta-Hibert, izvršna direktorica festivala.

Uporedo sa glavnim programom, od 12. do 14. novembra, održat će se i program za mlade- Zumiraj prava. Koordinatorica ovog programa Olja Latinović je rekla da program čine tri cjeline- izložba fotografija, dokumentarni filmovi i radionice.

-Bit će prikazano ukupno 42 fotografije u Međunarodnom centru za djecu i omladinu na Grbavici, a novost je što će mladi žiri proglasiti najbolju fotografiju- kazala je Olja Latinović.

Dobitnik nagrade za najbolji film bit će nagrađen plaketom i grafikom mladog sarajevskog umjetnika Danila Krese.

(zurnal.info)

Disciplinska komisija Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine danas nije donela odluku o kažnjavanju NK Široki Brijeg zbog fašističkih i nacističkih obeležja na tribini sa domaćim navijačima, na utakmici protiv FK Sarajevo odigranoj u nedjelju na stadionu Pecara.

Kako je za Žurnal kazao Goran Kosorić, predsednik Komisije, odluka nije doneta zbog oprečnih stavova članova komisije.

-Nismo mogli da donesemo odluku. Shodno propisima, Komisija će ponovo zasjedati u četvrtak u 15 sati I tada ćemo sigurno donijeti odluku- kazao je Kosorić.

Prema njegovim rečima, na Komisiji koja će zasedati u četvrtak, odluka će se doneti prostom većinom i biće dovoljno da samo četiri člana Komisije donesu odluku.

Kosorić je dodao da su se svi članovi složili da je događaji od nedelje nisu prikladni za sportske manifestacije, no I pored toga, odluka nije doneta.

Podsećamo da su na nogometnoj utakmici između Širokog Brijega i Sarajeva koja se odigrala na stadionu Pecara u Širokom Brijegu, navijači domaćeg tima popularni “Škripari” istakli zastavu sa nacističkim obeležjem iz Drugog svetskog rata.

(zurnal.info)

Na odluku Opštinskog suda o deložaciji kardinala Vinka Puljića iz dijela rezidencije Vrhbosanske biskupije, prvi su reagovali vjerski službenici, nimalo se ne libeći komentarisati sudske presude. Glavni sekretar Biskupske konferencije BiH Ivo Tomašević izrazio je uvjerenje da vlasti u Sarajevu neće dopustiti da se izvrši "nepravedna odluka", dovodeći na taj način u pitanje pravosudni sistem u BiH. Žestoku reakciju, ali drugačije intoniranu, iznosi i profesor Enver Kazaz, Gradimir Gojer piše pisma gradonačelniku Aliji Behmenu, postavljaju se pitanja o tome mora li pravna država uvijek biti baš sasvim pravna? Ili, kako se pita Enver Kazaz, ima li među nama “jednakijih od ostalih”?

Sa književnikom i publicistom Ivanom Lovrenovićem razgovarali smo o tome smije li se o ovoj temi uopšte govoriti na nivou ugroženosti, je li riječ o moralu ili politici? Lovrenović za Žurnal govori i o razlozima ostanka a zatim i odlaska iz, kako ih on naziva, “bivših Dana”, ali i svrstavanju ovog magazina uz politiku Harisa Silajdžića.

 Smatrate li najavljenu deložaciju kardinala Vinka Puljića samo zakonskim ili i moralnim problemom, u smislu odnosa prema Hrvatima u Sarajevu? Mislite li da se slučaj najavljene deložacije može i smije postavljati kao model odnosa prema Hrvatima u Sarajevu, da je ispravno da bude komentarisan na tom nivou?

Problemi odnosa prema Hrvatima u Sarajevu nemaju nikakve veze s pravno-zakonskom mrtvouzicom oko toga stambenog dijela zgrade Nadbiskupije. I inače mi je vrlo odbojno to skoro blasfemično prenaglašavanje crkvene privatne imovine od strane duhovnika – stječe se dojam da im je to svetinja najviša od svih. Problemi “odnosa prema Hrvatima” dio su mnogo kompleksnijega procesa i odnosa, koji se u Sarajevu, ako ćemo biti principijelni, ne smije svoditi samo na Hrvate, nego bi se moralo moći govoriti i o odnosu prema Srbima, ali zapravo uopće prema etničkim, vjerskim i drugim grupnim manjinama, o njihovim nelagodama, o njihovom nečujnom nestajanju iz ovoga grada, o njihovoj političkoj nezastupljenosti u strukturama vlasti, o tihom asimilacionizmu kojemu su izloženi u običnoj svakodnevnici, i o svim ružnim psihološko-egzistencijalnim posljedicama koje iz toga proizlaze. Spremnosti da se o tomu govori ozbiljno, otvoreno, a s konkretnim učincima – ne vidim skoro nigdje. Ni kod okorjelih multietničara, koji naprosto odbijaju da vide kako Sarajevo nije ni nalik na ono što je nekad barem intencionalno bilo, a ni kod onih koji u ulozi ugroženih manjinaca vide sebe, ali samo sebe, poput kardinala Puljića u ovom slučaju.

Vidite li Vi u tome, kako neki tvrde, negativnu poruku za sarajevske Hrvate?

Prvi kardinal Puljić, ako je odgovoran i ozbiljan čovjek, trebao bi se osjetiti pozvanim da javno otkloni bilo kakvu mogućnost takvoga tumačenja cijeloga ovog slučaja, koje Hrvatima može donijeti samo štetu i omrazu.

Kako komentarišete izjave Gradimira Gojera o „sistematskom progonu katolika iz Sarajeva“ povodom presude?

Upravo sam odgovorio na to pitanje.

Kako komentarišete podršku člana Predsjedništva BiH Željka Komšića upućenu kardinalu Puljiću?

Tipičan sarajevski lokalizam, smiješan i netačan kao svaki lokalizam, potpuno irelevantan u cijeloj ovoj stvari. A ako je Komšiću toliko draga iluzija o Sarajevu u kojemu su, kako kaže, “svi jednaki”, “gdje nepravdi nema mjesta i gdje se razumijemo i bez suvišnih riječi”, neka prođe pokraj novoga spomenika “ubijenoj djeci opkoljenoga Sarajeva”, blizu mu je radnoga mjesta, pa neka vidi etničku segregaciju na najranjivijem mogućem primjeru - na primjeru nevino pobijene djece.

Kardinal Puljić iskazao je razočarenje izostankom reakcija drugih političkih zvaničnika. Smatrate li da su trebali reagovati i zbog čega?

To samo otkriva zarobljenost u okamenjeni hijerarhijski mentalitet, s onu stranu demokratskih uzusa i ljudske jednakosti, koje su crkvenjacima puna usta.

Mislite li da je gospodin Komšić ovom reakcijom htio izgraditi nešto drugačiji politički imidž, a kada je riječ o spočitavanjima da nije “pravi” predsjednik hrvatskog naroda u BiH?

Nije moje da pogađam što je čovjek htio, a o političkoj nesuvislosti pozicije koju Komšić zauzima pisao sam sasvim dovoljno još prije četiri godine a i nedavno.

U kolumni na portalu Radio Sarajeva napisali ste kako je magazin Dani u posljednjih godinu-dvije izgubio nezavisnost? Možete li pojasniti na šta ste mislili i šta je, po vašem mišljenju, uzrok?

Mislio sam na otvoreno i angažirano svrstavanje uz politiku Harisa Silajdžića u glavnoj političkoj “intonaciji” u listu. Čak i da je ta politika bila najbolja, to u profesionalnom uređivačkom smislu nije moglo biti dobro.

Zbog čega niste odustali od novine koju niste smatrali nezavisnom?

Iz najmanje tri razloga. Prvo, imao sam u Danima punu autorsku slobodu, pa i onu da pišem i objavljujem tekstove o pogubnosti Silajdžićeve politike po Bosnu i Hercegovinu i po odnose u njoj, te sam smatrao da na taj način mogu pridonijeti postizanju nekakvoga razumnog balansa i nekakvoga uređivačkog i sadržajnog pluralizma u listu. Drugo, bilo mi je stalo da se održi sjajna urednička i novinarska ekipa, u kojoj je postojao živi novinarski dar i kritičko-istraživački nerv. Treći razlog možete slobodno nazvati sentimentalnim: bio je to list u čijemu sam pokretanju bio pozvan da učestvujem u strašnim i čudesnim sarajevskim danima u ljeto 1992, list kojemu sam ostao vjeran kroz sve njegove faze i mijene, list s kojim sam odlučio vezati svoju sudbinu i egzistenciju i nakon što smo se 1997. godine iz višegodišnjega egzila vratili na Grbavicu...

Saopštenje koje je otišlo u javnost nakon objave da ste novi urednik Dana bilo je prilično kratko, ali se jasno moglo iščitati i nezadovoljstvo. Da li ste očekivali da će se nešto tako dogoditi i kako se danas osjećate u vezi s prodajom Dana?

Taj moj demanti sadržavao je u četiri rečenice sve što je trebalo reći, i ni danas nije potrebno više. Nije bio prihvaćen minimum profesionalnih zahtjeva da bismo ostali praviti Dane kao ekipa, i tu je prestajao svaki racionalitet za dalji osobni angažman.

Jeste li pročitali prvi broj Dana u vlasništvu Oslobođenja? Ukoliko jeste, kako komentarišete objavljeno?

Ne bih komentirao.

Impresum u tom broju bio je skoro potpuno prazan. Je li Vam to izazvalo ikakvu reakciju?

Znam kakve su to muke, moja reakcija je nevažna.

Smatrate li da danas na medijskoj sceni uopšte postoje nezavisni mediji? Posebno nakon angažmana tokom predizborne kampanje.

U strožijem smislu riječi ne postoje, i to je veliki paradoks, jer je u neposrednom poslijeratnom razdoblju bila stvarana istinska praksa i tradicija slobodnoga, kritičkog i politički neovisnog novinarstva, da bismo danas, s “razvojem demokracije”, došli tu gdje jesmo... Neovisno novinarstvo još ima oaze i uporišta u nekim internetskim formama, ali to je fenomen koji je kod nas tek u nastajanju.

Da li ste pratili ugašeni magazin Global u izdanju Dnevnog avaza? Koja je, po Vašem mišljenju, bila njegova uloga?

Više nego očigledno: imao je poslužiti kao još jedno propagandno predizborno sredstvo u Radončićevim rukama. Nije isključeno da je vlasnik sa svojim tjednikom imao i trajnije žurnalističke ambicije, ali je brzo uvidio da za to naprosto nema profesionalnih kapaciteta na raspolaganju.

Izbori su završeni. Molim Vas da prokomentarišete dva, rekli bi neki TV-novinari, “fenomena” - uspjeh Fahrudina Radončića, lidera SBBBiH (bez obzira što nije pobijedio u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, njegova stranka dobila je značajan broj mandata), ali i debakl Stranke za BiH.

Zastrašujuće uzajamno demoniziranje i nesloga među bošnjačkim političarima, koje je trajalo kroz cijeli četverogodišnji period u kojemu je Silajdžić bio najistaknutiji akter bošnjačke politike, vjerojatno je najviše pridonijelo da glasači u Radončiću – koji je nudio bezočnu ali psihološki efektivnu populističku demagogiju – vide spasitelja, oporavitelja i ujedinitelja. Sada će se tek i oni, i on, suočiti s razočaravajućom svakodnevnicom.

 U vezi s neuspjehom Stranke za BiH: nakon prodaje magazina Dani mogle su se čuti tvrdnje da taj potez ima direktnu vezu sa neuspjehom Stranke za BiH na prethodnim izborima, upravo zbog orijentiranosti prema toj stranci posljednjih godina. Kako biste prokomentarisali te tvrdnje?

Ne mislim da je ta veza baš tako direktna, iako ju ne treba zanemariti. Opći tržišni uvjeti u kojima kod nas posluju svi magazini poput bivših Dana, naprosto su neizdržljivi, i samo je pitanje dana kada će ih nestati sasvim.

(zurnal.info)

Za ideale ginu budale, a mi dođemo poslije i pokupujemo „brendove“???

„Gorki okus nije prava riječ”, rekao bi Johan.

ZOMBI NA KIOSKU

Nakon Ferala red je došao i na Dane. Nestaju, jedan po jedan, simboli bolje prošlosti. Ono što je kolektivitete, u najodvratnijim vremenima, dijelilo od totalnog mraka ili gušenja u vlastitom smradu (svjetlo ili dezodorans u septičkoj jami, stvar je individualne percepcije uloge ovih časopisa u svojim sredinama).

I možda to tako zaista treba (ponekad mi se čini da smo mi iz te generacije samo preživjeli dinosaurusi). „Novo vrijeme donosi sa sobom i nove zadatke“? Možda. Ali ono što je sigurno je da je bolje i izvršiti harikiri, nego postati suprotnost svega onog što si bio. Samoubistvo, naime, uvijek postoji u više varijanti.

Feral je otišao časno. Ne kompromitujući se. I ostajući do kraja dosljedan. Shvatajući da je neukaljana ideja mnogo važnija od života po svaku cijenu (i „obezbjeđivanja egzistencije zaposlenih“). Potcrtavajući i na taj način svoju izdvojenu poziciju u medijskoj istoriji ovih prostora. Dani su se, međutim, pred kraj (mada u javnosti ne postoji konsenzus oko toga kad je taj kraj počeo), utopili u otužnu gomilu stranačkih propagandista koji se lažno predstavljaju medijima (šta se desilo, zaboga???) a onda se, umlaćeni finansijskim maljem, pretvorili u zombija, živi leš, koji nas čeka na kiosku, pretvarajući nam, i inače već dobro poljuljane, snove i iluzije u noćnu moru.

Lokalni tajkun, koji u svom carstvu već ima Oslobođenje, kupio je, kažu – „brend“. E, jebiga (da prosti King Kongova Plavuša).

HEJ, JOHNNY, JOHNNY

Komedijaški kapitalizam na bosanski način. Koji ne shvata da se, kao prvo, neke stvari ne mogu kupiti (i to ne samo u svijetu dinosaurusa, da se razumijemo), a kao drugo, da možda možeš kupiti „brend“ Johnnie Walker ali da ti on ne vrijedi ništa ako u njega misliš pakovati lokalnu brlju.

Da to funkcioniše tako, davno bi Kong Kong sišao sa vrha Tornja, digao još jedan kredit u Razvojnoj banci, isplatio uvijek nadrkanog Avdića i svom Dnevnom urliku, pridružio Slobodnu Bosnu, recimo. Samo što bi sav kapital (izražen u povjerenju i interesu javnosti) koji to ime nosi, otišao s Avdićem (makar mu se sljedeći magazin zvao Slobodno Gusinje), a Slobodna Bosna, s novom vlasničkom strukturom, uprkos (ili baš zahvaljujući!) svemu što je bila, završila bi kao Glabal (ili kako se već zvaše ta tiskovina u kojoj se, na to spremne, novinare i intelektualce kupovalo po matrici „kila mozga – 10 maraka“).

Dani, naime, kao ime, svu svoju vrijednost crpe iz intelektualnog i kreativnog kapaciteta ljudi koji su pravili tu novinu. I hrabrosti, koju je, u pojedinim momentima, trebalo imati, da se to radi. Dani su samo formalni brend. To je, naime, tek zajednički imenitelj za grupu jakih autorskih ličnosti i niz proživljenih iskustava. Ljudi(!) su u Danima (i sličnim projektima) bili stvarni brendovi. Zbog njih(!) su Dani čitani. I nema Dana bez tih (ili takvih) ljudi. Osim kao svoje negacije. Niti ima brenda. Osim kao svoje karikature.

Šta bi, naprimjer, značilo čak i sveto ime Feral, da ga neko kupi, bez Viktora, Borisa, Predraga i ostalih koji su ga stvorili? Ništa! Mada danas, i nad utabanim grobom svog materijalnog oblika, svijetli i predstavlja orijentir.

I CAN'T GET NO SATISFACTION

Ime, samo po sebi, ne znači ništa, ako iz njega isisaš sadržaj (koji ga i čini brendom) i pretvoriš ga u nešto sasvim drugačije. Bez obzira na namjeru i cilj. Koji su, u ovom kontekstu, nebitni – a čak i da su najbolji, podsjetimo se još jednom da se upravo takvim popločava put do pakla.

A, iskreno, teško da su najbolji. Čitava stvar izvedena je na način koji izaziva mučninu u želucu - primitivnim ranokapitalističkim nasiljem, prema ljudima, koji su, u krajnjoj liniji, stvorili ili stvarali taj magazin. Ali i prema čitaocima, koji su ne manje bitni u čitavoj priči.

Ideja kupovine „brenda“ takvog(!) magazina, naime, neviđena je uvreda i za taj magazin i za njegove autore i za čitaoce. To je, naime, kako god okreneš – prevara. Legalna, ali, prevara.

Kao da kupiš brend „Rolling Stones“-a. I počneš štancati albume i praviti koncerte bez Jagger-a i Richards-a. Sa studijskim muzičarima. Ili pobjednicima lokalnog takmičenja farma-talenata.

Ili, kao da kupiš brend „Centar za srce BiH“, i počneš dovoditi ljude na operacije, a u njemu ne rade ni Kabil ni njegovi saradnici, nego neko koga novi gazda „brenda“ pošalje iz neke druge bolnice u svom vlasništvu.

Pa, ne ide to tako.

„PROFESIONALCI“ DOLAZE

Pritom je važno konstatovati da se tu ne radi ni o kakvoj kupovini, a još manje o „izdavačkoj potpori Danima“ (kako se to licemjerno pokušava predstaviti), nego o ubistvu „na pravdi boga“. Dani su likvidirani po kratkom postupku (s motivom koji trenutno možemo samo nagađati), da bi nam se u sljedećem trenutku pod tim imenom ponudio njihov neuvjerljivi dvojnik.

Iz impresuma su očišćeni svi ljudi koji su stvarali taj magazin. Ali su, u istom, ostale nagrade koje su rezultat rada tih ljudi. Je li to znači da se ugled može kupiti? I, ako je neko kupio „brend“, kakve to veze ima sa nagradama. Koje nisu dobijane za brend, nego za konkretan rad, od koga se kupac „brenda“(!), upravo takvim pristupom jednoj društvenoj vrijednosti, kompleksne strukture (koja ima formu novine, ali je mnogo više od toga!), zapravo ogradio.

Za ideale ginu budale, a mi dođemo poslije i pokupujemo „brendove“???

I još kao izaslanike, sa svilenim gajtanom i katil fermanom, šaljemo dojučerašnje saborce (namjerno koristim ratnu terminologiju, naravno) onih „čije je vrijeme prošlo“ (jer „valja sve učiniti da novinarstvo u ovoj zemlji prestane biti definicija hrabrosti i postane profesija“, parafraziram poruku. A to ćemo, naravno učiniti, likvidacijom simbola novinarske hrabrosti? Potpomažući slične procese i u susjedstvu. Pa da, konačno, u sljedećem koraku, dohakamo i onom Lukoviću i na njegovo i mjesto njegovih saradnika, pod „brend“ E-novina, dovedemo „profesionalce“. Kao što su u Hrvatskoj, nakon usmrćivanja Ferala, na sceni ostali sve sami profesionalci. Korporacijskog tipa.).

ZAR I TI SINE ĆITA

Konfuziju u čitavu priču unosi činjenica da čitavu operaciju, na način koji bi se eventualno očekivao od njihovih konkurenata, vodi medijska alternativa Dnevnom urlikanju. Što daje za pravo onima koji suštinski nebitnim tretiraju trenutne odnose snaga na medijsko-političkoj sceni i upozoravaju na dugoročnu opasnost od korporacijske kontrole medijskog prostora i njegove tajkunsko-mafijaške blokovske podjele i pretvaranja u propagandno oružje sumnjivog kapitala.

Zbunjenost dijela javnosti dolazi i iz neshatljivog ruiniranja ugleda Dana, od strane njegovih kreatora, pretvaranjem istih u propagandno sredstvo Silajdžićeve Stranke za BiH (Pećanin se tu, apsurdno, ponio kao direktor javnog preduzeća koji, po zadatku, uništava firmu da bi je odabrani kupac što jeftinije dobio – samo što se u ovom slučaju ne radi o javnom preduzeću, nego o njegovom životnom projektu, pa je Pećaninovo ponašanje, svojevrsna misterija). Autoru ovog teksta, između ostalih razočarenja, najneugodnije je transformisanje ikona građanske alternative nacionalizmu u kreatore alternativnih nacionalnih politika, koji strasno i uporno brane klasične nacionalističke stavove (da preskočimo licemjerje o otvorenosti za različite poglede, koje me vraća na lično bolno iskustvo gubljenje iluzija o nekad mi neupitnim veličinama).

No, nastranu lične zamjerke i... nastranu kolektivna sklonost amneziji, klanovska podmetanja i zajedljivost i zlurodo slavljenje tuđih padova, koji dolaze uglavnom od onih koji su „mudro“ ćutali u vremenima kad su Dani bili jedini ili rijetki među glasnogovorećim. Veličina i značaj Dana, u ovdašnjoj istoriji (i to ne samo medijskoj) su neupini. I bezgranični.

I samo oni koji su Dane i stvorili i koji su im taj ugled, svojom borbom u najtežim trenucima i obezbijedili, imaju pravo i da ga srozaju. Ili s njima učine šta hoće. Samo oni jesu Dani. Sve ostalo je prevara. Kao SUBNOR sa članovima od 30, 40 godina.

JOŠ JEDAN SUICID ZA KRAJ

Obećati „bolje Dane“, u ovakvoj situaciji, osim što je, od strane novog vlasnika „brenda“ bezobrazno i uvredljivo, tragikomično podsjeća na obećanje onog trebinjskog kamiondžije da će izgraditi još ljepši i još stariji Dubrovnik. Ili na kolektivnu mantru bivše države: I poslije Tita – Tito.

Dana više nema! (Bar onih Dana čije je ime zaista nešto značilo.) Slava im i hvala. Šteta samo što, ako su već morali otići, to nisu uradili nešto ranije. I sa više stila.

I, na kraju, ako je potrebno, da objasnim čemu ovaj lament, u situaciji u kojoj bi „pametniji“ igrač od mene pecao u mutnom i u smrkavanju drugom tražio vlastito svitanje ili se bar, u situaciji u kojoj mu King Kong šalje svoj advokatski zvjerinjak svaki put kad ga pomene u tekstu, pazio da se ne zamjeri i drugom tajkunu. U situaciji u kojoj su animoziteti prema Danima i njihovim čelnim ljudima, od Sarajeva do Banjaluke, tako izraženi da vas svako njihovo pominjanje u pozitivnom kontekstu izlaže transmisiji negativne energije. Odgovor je jednostavan. Ja volim Dane. I kad se ne slažem sa njihovim autorima. I kad me opasno nerviraju. I kad su na gljivama ludarama i služe političkim idiotima i štetočinama. I kad ih ne čitam, čekajući da dođu sebi. Uvijek! Osim kad to nisu Dani, nego podmetnuti surogat.

I, da... znam da je ljubav slijepa. Ali... ko vas jebe.

(zurnal.info)

Na jučerašnjoj nogometnoj utakmici između ŠirokogBrijega i Sarajeva koji se odigrao na stadionu Pecara uŠirokom Brijegu, nogometnu predstavu je u drugi plan gurnulo neprimjereno ponašanje navijača domaćeg timavijoreći nacističkom zastavom

Dragan Soldo, tajnik NK Široki Brijeg za Žurnal je kazao da se klub nema nikakve veze sa nacističkim simbolima koji su bili prisutni na stadionu u nedjelju.

-Kao klub mi nemamo nikakve mehanizme da sankcionišemo ovakve pojave. Mi žalimo što se to dogodilo i nije primjereno ovakvo ponašanje navijača na sportskim terenima. Pričao sam sa brojnim sugrađanima i gotovo svi su osudili jučerašnji incident, pa i vođe navijača. Oni nemaju nikakve veze, i sada čekamo kakvu će odluku donijeti nadležni, odnosno čekamo da vidimo koja nam kazna slijedi- kaže Soldo.

Navijače Širokog Brijega za Žurnal nisu željeli da daju bilo kakve komentare na jučerašnji incident.

Iz Nogometnog saveza BiH su nam rekli da će odluka o kazni biti donesena u toku dana. Još uvijek se razmatra da li će kazna biti igranje pred praznim tribinama nekoliko utakmica ili novčana kazna.

(zurnal.info)

Ne pokaži da si ufitiljio na žalost nije album s novim pjesmama, tek suvenir za poklonike koji se još uvijek vežu za fenomen Branimira Štulića. Ipak, sem te nostalgičarske vrijednosti ovi diskovi mogu pomoći i u rasvjetljavanju tog fenomena

Nakon punih 13 godina Branimir Štulić objavio je novi album!

Užitak je napisati ovakvu rečenicu, ali kao što je to već ovdje uobičajeno uvijek nešto pokvari puni doživljaj. U ovom slučaju, radi se o tome da ovo jeste novo izdanje, ali su snimci stari, i to iz Štulićeve kasne faze koju rijetko pominjemo kada pričamo o Azri.

Ne pokaži da si ufitiljio je dupli CD koji se prodaje uz komplet od 14 Štulićevih knjiga koje je nedavno objavila beogradska izdavačka kuća Plato. Na jednom CD-u nalazi se snimak koncerta iz Banja Luke, koji već nekoliko godina kruži među fanovima na internetskim forumima. Drugi CD je ekskluzivniji, sadrži snimak nastupa u Mostaru i nekoliko pjesama koje je Štulić snimio u svom kućnom studiju.

OD MARGINALCA DO MUDRACA

Oba koncerta snimljena su 1990. godine kada je Štulić prestao biti ljuti marginalac i postao samozadovoljni mudrac. Bila je to njegova posljednja turneja na kojoj je promovirao album Balegari ne vjeruju sreći i koju je konačno i čini se zauvijek zatvorio koncertom na Hvaru u oktobru 1990. godine. U Banja Luci i Mostaru nastupao je sa Sevdah Shuttle Bandom koji su tada činili, pored Štulića, Jurica Pađen na gitari, bubnjeve je svirao Branko Knežević, a bas Tomislav Šojat.

U intervjuu za Nin ovako je objasnio svoje planove:

- Želim napraviti Sevdah Shuttle Band i to gurati do kraja života. Uzgred bih volio osnovati Balkansku partiju rada. Ona bi u svom programu inzistirala na trima stvarima: 30 posto ljudi bi se bavilo naukom, 30 posto turizmom, 30 posto agrokulturom, a deset posto i ovako svuda i uvijek smeta, na njih ne treba ozbiljno računati.

Sevdah Shuttle Band se zaista ne može upoređivati s najboljom postavom Azre, što potvrđuju i ovi koncerti. Knežević nije imao Leinerovu virtuoznost, a Šojat je došao iz sasvim dugog filma, prije saradnje sa Džonijem svirao je u teenagerskom bendu Prva ljubav. To je, uostalom bilo jasno i Štuliću koji je u intervjuu za Globus slikovito opisao razliku između dvije postave: Azra je bila vozilo s četiri cilindra, a taj je bend bio obična vespa.

Što se mene tiče, banjalučki koncert zanimljiviji je od zapisa sa četvorovinilnog albuma Zadovoljština, koji je nastao selekcijom pjesama snimljenih 1987. godine na dva koncerta u Maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Nikada mi se nije dopao zvuk tih koncerata - dotjeran, čist, precizan, hladan. Nisam bio tamo, na žalost, ali mi se čini da se atmosfera zagrijala tek na kraju, tokom Štulićevog recitala u pjesmi Jesi li sama večeras. Ne znam da li bih mogao pred kakvom oštrom komisijom opravdati ovakvo mišljenje, ali za odbranu albuma Ravno do dna ne bi mi trebalo previše truda. Tu nema nikakve sumnje, sve je na svom mjestu, čak je i huk publike dragocjen instrument. Ravno do dna je ploča čudesne energije, sigurno najbolji živi album sa nekadašnjih jugoslovenskih prostora, a u svjetskim okvirima moguće ga je uporediti s pločom Ramonesa It's Alive.

Dakle, CD s banjalučkim koncertom ne može se mjeriti s Ravno do dna, previše je tu hard rock klišea i nepotrebnih solaža koje najviše smetaju u novim aranžmanima ranih pjesama. S druge strane, osjeća se mnogo više uzbuđenja nego na predvidljivoj Zadovoljštini. Za razliku od tamošnjeg grča, ovdje muzičari mnogo opuštenije ulaze u improvizacije.

Mostarski koncert očigledno su ograničavali uslovi. Štulić i ostali članovi benda neprestano su upozoravali publiku da siđe s bine i molili ih da ne diraju opremu - Nemojte ljudi Džoni nam se vratio nakon tri godine. Da bi smirili Mostarce repertoar su ograničili na pjesme lakšeg tempa – Plavi golub, Gracija, Ako znaš bilo što, Meni se dušo od tebe ne rastaje... Na ostatku ovog CD-a nalaze se snimci iz kućne radinosti, obrade pjesama koje su ga fascinirale u najranijoj sevdalijskoj fazi i kojima se vratio kada je prvi put napustio prostor nekadašnje Jugoslavije. Ovaj put tu su, između ostalih, Zajdi, zajdi, Karanfil se na put sprema, Bitola moj roden kraj, Marš na Drinu...

TAJNA FENOMENA

Kao što sam već napisao, Ne pokaži da si ufitiljio na žalost nije novi album, tek suvenir za poklonike koji se još uvijek vežu za fenomen Branimira Štulića. Ipak, sem te nostalgičarske vrijednosti ovi diskovi mogu pomoći i u rasvjetljavanju tog fenomena. Ono što fascinira na snimcima je puna posvećenost s kojom je Štulić pristupao svakom koncertu.

Imao sam priliku da gledam amaterski snimak nastupa Azre u, ako dobro pamtim, Daruvaru. Koncert je održan u nekoj fiskulturnoj dvorani, pred srednjoškolcima, redom muškog roda. Kamera je fiksirana iznad mase, s rijetkim fokusima na muzičare. Mladići su reagirali samo na najveće hitove, a tokom svih ostalih pjesama uglavnom nisu obraćali pažnju na muzičare, zabavljeni ko zna kakvim, nama nevidljivim senzacijama. Nije bilo pozornice, muzičari su zgurani uz zid, poredani jedan pored drugog. Ali, takvi uslovi nisu nimalo izbacili Štulića iz atmosfere. Kada bi nam kamera omogućila bliži uvid, mogli smo se uvjeriti da on svaku pjesmu pjeva s punom koncentracijom. Jednom je izjavio da je koncentraciju održavao tako što je zatvarao oči na koncertima i zamišljao da igra fudbal na Wembleyu. Ne možemo znati da li je taj trik koristio i u toj dvorani, ali njegova posvećenost zaista fascinira.

Istu koncentraciju održava i na mostarskom koncertu. Bez obzira na ispade publike, on svakoj pjesmi daje onoliko emocija koliko je sljeduje. Nema uzmaka, nema predaje.

U posvećenosti radu i životnim principima treba tražiti razloge za dugotrajnost Štulićevog fenomena. Ove osobine obično su svojstvene vojnim licima, ali kada se izmjeste iz kasarne daju izvanredne rezultate.

(zurnal.info)

Slijedom te nakaradne logike, moglo bi se reći da je navijati za Široki isto kao navijati za Nijemce u Drugom svjetskom ratu, isto kao podržavati nacističko rješenje jevrejskog pitanja, mrziti komunjare...

Ovo je Hrvatska!... Mi Hrvati!, ori se sa Pecare. Skandiraju navijači Širokog Brijega i razvijaju nacističku zastavu, nikakvu inačicu ili predizajnirani fašistički simbol na platnu, nego autentični Hitlerov stijeg - crvenu zastavu sa bijelim krugom i “svastikom” u sredini.

Kamere BHT-a su to zabilježile. Vidio je sigurno i komentator. On inače priča kada za to nema nikakve potrebe, a i kada ima bolje bi mu bilo da šuti. Za ovaj kadar nije imao komentar. Zašto bi?! Normalno je da navijači Širokog, potpisani kao Škripari vijore sa nacističkom zastavom. Između tih Škripara i fašista, za komentatora i javnost u Bosni i Hercegovini, stoji znak jednakosti. U njihovim malim mozgovima sve je složeno - pa to su navijači Širokog, ne očekujete valjda da se oni pojave sa posterom Josipa Broza?! Slijedom te nakaradne logike, moglo bi se reći da je navijati za Široki isto kao navijati za Nijemce u Drugom svjetskom ratu, isto kao podržavati nacističko rješenje jevrejskog pitanja, mrziti komunjare... I Love Široki jednako je kao I Love BiH, s crtom preko Love.

JURE FRANCETIĆA BB

Nema ništa čudno u otvorenom fašističkom pirovanju na Pecari. Ako i ima nije vrijedno komentara. Prema famoznom novinarskom pravilu da nije vijest ako pas ujede čovjeka, nego čovjek mora ujesti psa, tako nije vrijedno pažnje to što su Škripari razvili nacističku zastavu, vijest bi možda bilo da nisu. Da su je bacili na pod, zgazili, zapalili je, popišali se na nju... Mislite da sam preslikovit? Gajite, možda, određene emocije prema fašističkim simbolima? Mislite da sam neumjesan? Ma hajde, a nije neumjesno podržavati režim koji je pobio milione Jevreja, Roma, Rusa..., nefašista. Nije neumjesno identificirati se sa režimima kakvi se danas slave a nekada su ubijali ljude samo zato što pripadaju “nepoželjnoj naciji”.

Već dvadeset godina robujemo opasnim stereotipima. Fašizam je tu i, OK, šta se može, ako ga ne možemo pobijediti prihvatimo ga. A to i nije najgore što nam se moglo desiti. Opasna je činjenica da to i ne primjećujemo. Zaboravili smo dan kada smo se nastanili u fašizmu. Imamo i adresu: Jure Francetića, bez broja.

Hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini danima uništavaju naše moždane ćelije mantrom kako Željko Komšić nije legitimni predstavnik Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ne treba ni pitati one momke sa Pecare, Željko Komšić sigurno nije ni njihov predsjednik. Ako bi oni mogli birati, njihov predsjednik je Adolf Hitler. On je legitimni predstavnik takvih birača, pardon navijača, danas Širokog, a sutra ko zna kojeg tima, odreda, bataljona...

NEMA LIJEKA

Fašizam je postao opšteprihvaćeno društveno stanje. Za određeni dio javnosti, to jeste negativna pojava ali “Bosna i Hercegovina je složena zemlja”. Moramo imati malo fašizma kako bismo bili srećni. Fašizam je ovdje nešto kao lactobacillus. Bakterija koju moraš imati kako bi ojačao imunitet. Problem je samo što je fašizam virus, i mutira. Nijedan organizam ne može razviti dovoljno antitijela protiv ove bolesti. Fašizam se mora liječiti sistematski. Mora mu se prići naučnim metodama, privremena rješenja neće ga iskorijeniti.

Kojekakve obloge iz receptura općenarodne medicine neće nas izliječiti. Nisu ljekovite ni nadri terapije, niti nakaradna rješenja poput priča koje ovdje donose strani stručnjaci, ubjeđujući i sebe i nas kako su legitimni predstavnici samo oni koje delegiraju nacionalisti. Tako ispadne - što veći nacionalisti to legitimniji predstavnik. Na kraju dobijemo sljedbenike Adolfa Hitlera koji mašu zastavom na nogometnoj utakmici, i to nikom ne smeta.

Nije ovdje uopšte bitan Željko Komšić, nije ni SDP BiH, na koncu nisu važni ni HDZ ili SDA ili SDS. Ovdje se radi o definisanju uslova: ili ćemo graditi fašizam ili nećemo. Ako zakucamo pravilo da se legitimnost dobija ako vas delegiraju nacionalističke partije, ili odemo korak dalje, pa institucionalno zaokružimo etničke teritorije sa tri-četiri-xy entiteta, stvorili smo idealne uslove da onaj opasni virus mutira do neizlječivosti. Bosanskohercegovačko društvo je opasno zaraženo. Pacijent nije mrtav ali mu receptori odumiru. Toliko smo zaraženi da ne bismo prepoznali fašizam ni da nam pokuca na vrata i predstavi se kao potomak iz budućnosti. To dokazuje potpuno, vrišteće odsustvo bilo kakve reakcije javnosti na slučaj isticanja nacističke zastave na jednoj službenoj utakmici Premijer lige BiH.

Nedavno je italijanska Fudbalska federacija kaznila igrača Maura Zaratea jer je fašističkim pozdravom proslavljao gol sa svojim navijačima. Nogometni savez BiH uopće nije registrirao fašističko ponašanje navijača Širokog Brijega. Za njih tu nema ništa sporno. Njima je mnogo važnije da li će Savez imati jednog ili tri predsjednika. Nisu reagirali ni mediji, dežurni intelektualci, a o političarima da ne govorimo. Nema nikog da reaguje. Kao iz proročanstva koje nam je govorilo: jednog dana su fašisti došli po Jevreje, niko nije reagirao, drugi dan su došli po komuniste, ponovo niko nije reagirao, a onda su došli po nas. Sada više niko i ne reagira.

(zurnal.info)

Bend iz Austina konačno je snimio zaista dobar post punk album

Nakon dugog sušnog perioda može se reći da je konačno jedan band snimio post punk album vrijedan hvale. Riječ je o bandu pod nazivom Markov koji dolazi iz Austina, Texas, USA i njihovom debut albumu This Quiet koji su objavili u julu 2010. godine.

Muzika koja se kreće na samom rubu noža, gdje svi članovi banda do maksimuma troše svoje instrumente do krajnjih granica najbrijavajući atmosferu glavne su odlike njihovog albuma prvijenca. Vrlo vješto kombinuju hard-core iz početka devedesetih sa današnjim post punkom pa se sa zvukom uveliko približavaju bandovima kao što su Hot Snakes, Bronx, Young Widows ili pak Drive Like Jehu.

Markov su 2008.godine u Austinu formirali Srich (vokal), Andrew (gitara), Forrest (bas) i Terry (bubnjevi) o kojima je veoma teško pronaći ikakve relevantne podatke na internetu. Na albumu se nalazi 10 pjesama koje se nadovezuju jedna na drugu kao odlično istkana nit mijenjajući ritam, jačinu i težinu albuma.

Album otvara već pomenuta Lucky My gdje britke i agresivne gitare odlično zvuče. Odlična svirka odmah nagovještava šta možemo očekivati na albumu This Quiet. Česte promjene ritma sa karakterističnim, skoro neprimjetnim pauzama, su također odlike albuma. Druga numera pod nazivom Jaws of Life u neznatno sporijem ritmu i sa sasvim drugačijom koncepcijom pokazuje da Markov nije band koji sav svoj kvalitet iskazuje snagom i žestinom već koncepcijski mogu da odu u drugu krajnost. Rain Inside počinje sa potmulom grmljavinom i bukom koja se širi kroz čitavu pjesmu da bi na drugoj polovini na momenat usporili što se na kraju ispostavlja efektno olakšanje.

Hit pjesma na albumu je svakako Girls+Eyes koja počinje sa neobičnim zvukom brundajuće bas gitare i specifičnim načinom pjevanja. Kroz čitavu pjesmu smjenjuju se brzi i teški ritmovi sa pauzama i nešto lakšim muzičkim dionicama. Red Ocean počinje sa teško slušljivim distorzijama koje se tokom nastavka još samo pojačavaju poprimajući sve više obrise dobro poznate buke koju su proizvodili Sonic Youth u svojim najboljim danima. U Debaters je u prvi plan izbačena harmonija pjesme sa veoma pjevljivim refrenom. Međutim, na kraju se sve začini sa sumanutim gitarskim rifovima. S Diving Credit približavaju se koncepcijski bandovima koji gaje potpuni noise zvuk kao što su Jesus Lizard, Young Widows ili pak These Arms is Snake. Naslovna pjesma This Quiet nastavlja u prethodnom stilu, gitare nadiru sa svih strana i vrše konstantan pritisak, a sve je pojačano odličnom ritam sekcijom.

Album završavaju sa The Futile, koja ima furiozan kraj u stilu legendarnih Fugazi i kratkom Prophecy Temptation.

(zurnal.info)

SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti

Jedna od karakteristika tamnovilajetske političke močvare je konstantno redefinisanje pojmova. Do njihove neprepoznatljivosti. Mir, recimo, u ovdašnjoj interpretaciji, nije „odsustvo ratova”, kako su ga definisali još stari Rimljani, a još manje „bezkonfliktno stanje harmonije” ili „odsustvo nasilja i zla i prisustvo pravde”. Mir je, na jezicima ovdašnjih konstitutivnih naroda (a bogami i šire), tek nastavak rata neoružanim sredstvima. Tupom i zlom riječju i namjerom, recimo. Ili institucionalnim i vaninstitucionalnim nasiljem. I stalnom prijetnjom ponavljanjem prošlosti.

TENDERI ZA ZAVRŠETAK RADOVA

Smjer kretanja političkih subjekata nakon provedenih izbora, prvobitni nategnuti optimizam, kojim su mediji spinovali javnost, polako pretvara u uobičajeni otužni crnjak.

Još jednom se pokazuje da su izbori, u ovako konstruisanoj zemlji, zapravo, manje-više besmisleni. Odnosno, svedeni su na unutarnacionalne tendere za najboljeg izvođača radova na provedbi unaprijed definisanog nacionalnog programa, uz prigodno narodno veselje i takmičenje u disciplini ko je sposoban iza sebe ostaviti više crknutih komšijinih krava. Pobjednici postaju vođe čopora, u naredne 4 godine, sa zadatkom da čoporu, u nategnutoj psihološkoj igri lajanja, režanja i pokazivanja zuba (s nadom da će se protivnik povući, prije nego padne krv?) osigura što veći ili odbrani već postojeći tor.

A nacionalni program, odnosno programi (svi do jednog!) su - ratni. Praktično, ni za zehru pomaknuti. I to ne samo srpski i hrvatski, koji zbog neprikrivenog separatizma izazivaju direktne asocijacije na nedavnu krvavu prošlost, nego i bošnjački, unutar koga se, po obrascu s početka rata, u cilju odbrane zemlje od agresije i raspada, uspostavlja savezništvo, za tu priliku (dakle – privremeno) umekšanih, nacionalista i (opet – za tu priliku, ali ne znamo jel privremeno, „lagano“ nacionalno obojene) „građanske opcije“.

Dogovor SNSD-a i SDS-a o „zajedničkom nastupu na državnom nivou“, stavio je tačku na iluziju o mogućnosti stvaranja neke nove Alijanse za promjene. A sam SDP iz pozicije mogućeg pokretača politike, odnosno, kreatora vlasti koja bi redefinisala svoje ciljeve i umjesto nacionalnih projekata u fokus interesovanja stavila egzistencijalne probleme stanovnika ove zemlje, dovela u poziciju da bira između principijelnog povlačenja u opoziciju, na neodređeno vrijeme, i saučesništva u nerednom četverogodišnjem ciklusu paćenja ovdašnjih građana.

Kruha će, naime, biti sve manje. Ali igara neće zafalit.

PRIRODNI I NEPRIRODNI BLUD

Nastranu očajnička potreba da se nešto promjeni i razočarenje što od toga ništa biti neće, nema ništa prirodnije od savezništva SDS-a i SNSD-a. To su, u suštini, dvije verzije iste partije. Ili frakcije istog pokreta. SNSD, ovakav kakav danas poznajemo, stvoren je, naime, klasičnim nepoštovanjem copyrighta, odnosno, preuzimanjem najprije retorike, a potom i ideologije SDS-a. I na prethodnim izborima pobijedio je ne kao alternativa SDS-u, u njegovom najradikalnijem, zločinačkom obliku, nego kao alternativa njegovom uljuđivanju, koje je poduzeo Dragan Čavić. Povratak na „izvorni Dejton“ (odnosno, primarno, na koncept „sukobljenih strana“, a tek sekundarno na Sporazum) i povratak na izvorni SDS (sa ciljevima zbog kojih je stvoren), ključne su dodirne tačke stranaka koje betoniraju postojeću nefunkcionalnost sistema, proglašavajući je nacionalnim interesom.

Dovođenje SDP-a i građanski orijentisane javnosti i medija u Federaciji u situaciju da SDS i Radikale tretiraju kao pozitivnu alternativu Miloradu Dodiku i SNSD-u, politička je perverzija par exelance. Uporediva, možda, samo sa situacijom u kojoj je politička alternativa Slobodanu Miloševiću bio Vojislav Šešelj. Da parafraziram Marka Vešovića, zgroženog, svojevremeno, oduševljenjem s kojim je sarajevska politička čaršija dočekala Milu Đukanovića: Pa, to je onaj SDS! Onaj(!) SDS.

Stranke „sa hrvatskim nacionalnim predznakom“, su, s druge strane, u situaciju u kojoj uopšte razmišljaju o izboru između okupljanja oko „stožera“ i koaliranja sa SDP-om, došle zbog ličnih animoziteta, stvorenih dodikovskom bahatošću, bezobrazlukom i nasiljem HDZ-a i njegovog čelnog čovjeka, a ne iz ideoloških razloga. SDP tim strankama, u suštini, ne može ponuditi ništa od onoga što njih primarno interesuje.

Dakle, ključni SDP-ov problem, ili problem građanske alternative postojećem kleronacionalističkom ustroju države, je u tome što on, u ovoj konstelaciji snaga, nema (dovoljno jakih) prirodnih saveznika. Niti dovoljno motivisanih neprirodnih.

Što nije samo njegov problem i krivica, ali su, bez sumnje, i njegovi. Ogledalo je to, naime, SDP-ove nesposobnosti da profilira politiku koja bi bila opšteprihvaćena i da kreira ambijent oslobođen i nacionalističkog pritiska i ideološkog nasilja nad neistomišljenicima (uključujući i svoje).

„JA SE S DODIKOM MOGU DOGOVORITI“

No, ako SDP (i pored svoje relativne pobjede na izborima!) na političkoj sceni ne može naći partnere za formiranje vlasti, koja bi bila suštinski drugačija (a ne može), i ako je vlast u BiH, zaista, moguće formirati tek kao, od Dejtona, neprekinuti kontinuitet mirovnih pregovora između zaraćenih nacionalnih monolita, kojim se održava stanje primirja, onda je nemoguća i bilo kakva uspostava Bosne i Hercegovine kao „normalne države“. I ona trajno ostaje kriminogena tvorevina, u kojoj se kršenja ljudskih prava, ovjerena i presudom Suda u Strazburu, podrazumijevaju. I u kojoj je jedini argument koji se uvažava u političkom životu zemlje – argument sile.

Pozicija SDP-a, u takvoj priči, je pozicija Mire Lazovića u Dejtonu. Prvo ga niko ništa ne pita, niti o čemu odlučuje, a drugo – zna se s kojom delegacijom je došao.

SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti.

SDP, naime, u tako (po nacionalističkoj matrici „reprezentativnih predstavnika naroda“) konstruisanoj vlasti, može učestvovati samo ako izabere (tačnije - prihvati) stranu. A stranu mu definišu ne samo srpski i hrvatski nacionalisti (koji izraze multietničnosti te stranke nazivaju prevarom, a njene predstavnike odbijaju prihvatiti kao autentične predstavnike naroda kome pripadaju), nego i bošnjački – koji ga, slijedeći politiku Alije Izetbegovića, u situaciji ekstremnog pogoršanja odnosa u zemlji (i vlastitog izbornog podbačaja, naravno), privlače u svoj zagrljaj, da bi ga, već u sljedećem koraku, kad im više ne bude potreban, iskorištenog i obilježenog, odbacili zarad prirodnog zajedništva nacionalističkih oligarhija (Pomirljive izjave Izetbegovića Mlađeg, o Miloradu Dodiku, po ino-medijima, ružno podsjećaju na očevu mu blagonaklonost prema ratnim zločincima, odbijanje Holbrookeove ponude o zabrani SDS-a i čuvenu rečenicu: „Ja se s Krajišnikom mogu dogovoriti“).

Potencijalni koalicioni partneri, u aktuelnom razvoju događaja, SDP tretiraju kao bošnjačku stranku. U paketu sa SDA. Što bi predstavljalo problem već kod konstituisanja vlasti. Za očekivati je, da SNSD i SDS, s jedne, i HDZ (i eventualno HDZ 1990) s druge strane, u svoju kvotu ministarskih mjesta neće propustiti nikog ko nije Srbin, odnosno Hrvat. Što bi SDP dovelo u situaciju da bira između principa multietničnosti i zahtjeva za „jednakom zastupljenošću konstitutivnih naroda“ u sastavu Vijeća ministara. Što bi bio tek prvi i simbolički, ali, naravno, ne i najveći problem SDP-a u toj priči.

RADONČIĆ KAO TEŠKA ALTERNATIVA

Nemoguć je bilo kakav konstruktivan i produktivan rezultat miješanja tih po svemu međusobno isključivih svjetova. I primjer Željka Komšića je u tom kontekstu više nego ilustrativan – miješanje nespojivih ideoloških, pa i civilizacijskih, obrazaca dovelo je do frankeštajnovske tvorevine u kojoj su od 3 člana Predsjedništva, dvojica notorni nacionalisti, a treći je zbog svoje nepripadnosti nacionalističkom krugu, tretiran kao polulegitiman. Imamo dakle Predsjedništvo čija su dva člana izabrana kao predstvnici naroda (u plemenskom smislu te riječi i fašisoidnom smislu tog izraza), a jedan kao predstavnik građana (sa svom relativnošću tog pojma u našim okvirima). I niti je ispoštovan princip ravnopravne plemenske zastupljenosti „konstitutivnih“ uzurpatora elementarnih ljudskih prava (jer u svijetu poremećene logike, primjedba o nepostojanju predstavnika hrvatskog naroda, pored živog Željka Komšića, je, odista, suvisla), niti sastav Predsjedništva i koncept plemenske zastupljenosti ima ikakve veze sa savremenim demokratskim i civilizacijskim standardima (ali, zbog temeljite nacifikovanosti društva, javno se problematizira pozicija Željka Komšića, umjesto pozicija druge dvojice, i Predsjedništva kao takvog, uopšte).

Najozbiljniji problem u vezi sa eventualnim ulaskom SDP-a u „veliku koaliciju“ nije, međutim, u besmislenosti takvog čina (osim ako se pod smislom ne tretira uhljebljavanje stranačkog rukovodstva), niti u još jednoj unutrašnjoj proturječnosti koja bi razjedala tu koaliciju (kao da ih, inače, nema dovoljno), nego u tome što bi SDP, na taj način, definitivno uništio svaku priču o alternativi postojećem stanju. S jedne strane ulaskom u vlast, koja je osuđena na nefuncionalnost i neuspjeh (čime bi nam na sljedećim izborima kao jedina alternativa ostao... Fahrudin Radončić???). A s druge strane, što bi (i prećutnim) prihvatanjem bošnjačke odrednice, za sva vremena okončao svaku ozbiljnu priču o multietničkom političkom organizovanju. I trasirao put ostvarenju nacionalističkog sna o unutarnacionalnim izborima i formiranju vlasti po principu predstavničkog tijela u koje ulaze ravnopravni pobjednici tako(!) organizovanih izbora (koje, ignorišući anticivilizacijsku dimenziju, pa i kriminogenost - u kontekstu kršenja konvencija o ljudskim pravima - takvog razmišljanja, otvoreno zagovaraju Dodik i Čović).

Od SDP-a i njegove odluke da po svaku cijenu uđe u vlast ili ne, zavisi da li će politička i društvena scena u BiH, u budućnosti, biti (nacionalisti bi rekli: konačno) simplificirana na sveto nacionalno trojstvo ili će ostati da funkcioniše blijeda iluzija o mogućnosti drugačijeg. Bilo kao drugačijem pristupu nacionalnom pitanju (u čemu SDP pokazuje tragičnu neinventivnost), bilo kao postojanje relevantnog političkog reprezenta „ostalih“ (uključujući tu ne samo pripadnike manjina, nego i one iz konstitutivnih naroda koji se ne prepoznaju u nacionalističkim svjetonazorima i ideologijama), što će, ne dođe li do suštinske promjene sistema (a „ne lipši magarče, do zelene trave“), biti nužno rješenje, u cilju sprječavanja nasilne homogenizacije, odnosno terora nad onima koji ne budu htjeli da se povinuju fašisoidnim nacionalnim politikama.

Vlast i potop ili čuvanje ideje, kao sjemena za neka bolja vremena? Baš da vidimo.

(zurnal.info)

Izvršna vlast Kantona Sarajevo prevazišla je sebe u drskoj rastrošnosti! Prema najnovijem izvještaju Ureda za reviziju institucija FBiH ministri su milione pojeli i popili, za naše pare školovali su se saradnici, donirani su saudijski milioneri i asfaltirani šumski putevi

Sudeći po upozorenjima javnih revizora, nije najveći problem što je Kanton Sarajevo prošle godine potrošio naših 681 milion maraka. Više zabrinjavaju nalazi o načinu na koji je novac trošen. Revizori kažu da izvještaj Budžeta Kantona Sarajevo za 2009. godinu ne prikazuje istinito i realno stanje imovine i obaveza jer je čak 18 miliona KM uknjiženo mimo knjigovodstvenih pravila!

Više od trećine prošlogodišnjeg budžeta Kantona Sarajevo ( 246,9 miliona maraka) potrošeno je na plaće i naknade uposlenicima. Osim toga su, na sastancima, prijemima i koktelima ministri i službenici pojeli i popili dodatnih pola miliona maraka! Većina računa za reprezentaciju pravdana je iz institucija u nadležnosti Ministarstva kulture i sporta. Iz revizorskog izvještaja moglo bi se naslutiti da je „biznis kartice“ za plaćanje reprezentacije koristio ko je stigao. Pa ipak, nije to ništa za naše prilike ako se uporedi s nevjerovatnom sumom potrošenom samo za honorare i usluge po osnovu ugovora o djelu.

Čak 5,3 miliona maraka završilo je u džepovima „eksperata“ za koje javni revizori nemaju jasan uvid da li je riječ i o uposlenicima u Kantonu, odnosno da li su im posebno plaćani i radni zadaci iz opisa radnog mjesta. Najviše je honorara podijeljeno iz institucija u nadležnosti Ministarstva obrazovanja i nauke, Ministarstva saobraćaja, Ministarstva prostornog uređenja, Ministarstva za boračka pitanja, Uprave za civilnu zaštitu, Kantonalnog tužilaštva, Općinskog suda, Sarajevske filharmonije i Spomenika prirode Vrelo Bosne.

MINISTAR BUDŽETSKIM NOVCEM ŠKOLOVAO SARADNIKE

Kanton Sarajevo od 2007. godine ima svoj Ured u Briselu u kojem je za predstavljanje Kantona imenovan Dino Elezović. Zanimljivo je da ugovor Elezoviću u junu 2009. godine produžava Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša. Ugovor je trebao da važi do kraja decembra i za tih šest mjeseci je kantonalnom predstavniku u Briselu određena plata od 24.000 KM. Elezović, međutim, što je bio obavezan po ugovoru, resornom ministarstvu nikada nije poslao dva tromjesečna izvještaja o svom radu koji bi opravdao budžetski trošak za njegov angažman.

U istom su ministarstvu „počastili“ prošle godine i svoje članove u Koordinacionom odboru za provođenje kantonalnog plana zaštite okoliša. Mimo planiranog Budžeta su naknade članovima Odbora uvećane s prijašnjih 900, na 2000 KM!

Iako su javni revizori godinu prije upozorili kantonalne vlasti na nezakonito finansiranje institucija kojima Kanton nije osnivač, ponovo je 1,1 milion maraka iz budžeta završilo na računu Akademije nauka i umjetnosti BiH. Neopravdano je 245.000 maraka doznačeno i sarajevskoj privatnoj osnovnoj školi All Walidein Gazzaz, čiju je gradnju finansirao poznati saudijski biznismen Hussein Bakry Gazzaz.

Nije, doduše, bilo konkretnih zamjerki na trošenje 65 miliona maraka doznačenih fakultetima Univerziteta Sarajevo. Međutim, upozorili su revizori, za taj novac kao ni preostalih 56 miliona koje fakulteti zarade samofinansiranjem, nemoguće je uopće utvrditi gdje je završilo jer fakulteti još uvijek nisu uključeni u trezorski sistem poslovanja?!

Samo za sufinansiranje magistarskih radova i doktorskih disertacija Ministarstvo obrazovanja i nauke izdvojilo je prošle godine 700.000 maraka. Međutim, nema dokaza o krajnjoj namjeni uplaćenog novca niti kriterijima po kojima je novac dijeljen. U pojedinim su ministarstvima dijelili i sami sebi pa je tako uposlenik Ministarstva za pitanje boraca, samo na osnovu odluke ministra dobio 6.000 maraka za postdiplomski studij. Još dva uposlenika su za doškolovavanje dobili 3.500, odnosno 2.500 KM.

U Uredu za reviziju institucija FBiH upozorili su da nema validne dokumentacije ni za brojne izdašne grantove isplaćene iz budžeta pojedinih ministarstava. Sarajevska regionalna razvojna agencija SERDA nikada nije dostavila izvještaj o utrošku 275.000 maraka niti u dokumentaciji dostavljenoj javnim revizorima postoji trag o načinu na koji je potrošeno 625.000 KM dodjeljenih Fondu za stipendiranje djece poginulih boravca, IKRE.

DIREKCIJA ZA PUTEVE ASFALTIRALA ŠUMU

Nisu revizorima podastrti ni dokazi o krajnjim korisnicima 13,7 miliona isplaćenih za pomoć KJKP Gras. Iz ovog javnog preduzeća poslali su kopije raznih specifikacija po kojima revizori nisu mogli utvrditi da je novac trošen onako kako je trebalo. Još je zanimljiviji slučaj sa sarajevskim Toplanama. Njima je za pokriće poslovnih gubitaka prošle godine isplaćeno 11, 9 miliona maraka. Međutim, novac im je najprije uplaćen pa je naknadno dostavljena dokumentacija iz Toplana i Vlade KS o potrebi da se pomogne ovom preduzeću?!

Najviše izdataka za tekuće održavanje prošle je godine iskazala Direkcija za puteve KS. Više od 7 miliona maraka. Međutim, našlo se tu i dosta poslova plaćenih a da nema validne dokumentacije. Poput asfaltiranja šumskog, kamionskog puta na Ivan planini, posla vrijednog skoro 100.000 maraka. Revizori su utvrdili da je riječ o poslu koji je Direkcija sa preduzećem Sarajevo šume sklopila još 2008. godine a da je ugovor Direkcije i Sarajevo šuma sklopljen naknadno, tek u januaru 2009. godine.

U izvještaju o Budžetu Kantona Sarajevo objavljenom iz Ureda za reviziju institucija FBiH tek početkom novembra, na desetine je zamjerki na nezakonito knjiženje troškova ali i na nedostajuću dokumentaciju o procedurama za dodjelu i krajnjim korisnicima. Jednako kao i za krupnije izdatke revizori upozoravaju i na desetine „sitnijih“ poslova za koje nema pokrića. Primjera radi, Crveni križ je u ljeto prošle godine čistio korito rijeka Bosne i Miljacke i za te su namjene potrošli 33.000 maraka. Nikada, međutim, nisu dostavili izvještaj koji bi potvrdio da je zaista toliko koštala samo hrana za pripadnike Oružanih snaga koji su bili angažirani u akciji čišćenja. Revizorima nikada nije dostavljana ni dokumentacija kako je zapravo potrošeno 70.000 maraka koje je Zavod za javno zdravstvo isplatio firmi Sanitacija d.o.o. za preventivnu deratizaciju.

(zurnal.info)

Svojom tvrdoglavošću i čudnim slijedom okolnosti eritrejski novinar Dawit Isaak je završio u pritvoru zbog kritike vlasti. Dugogodišnji vladar ove zemlje, Isaias Afewerki, već devet godina se brine da više ništa ne prepusti slučaju. Obećao je da Isaaka nikada neće pustiti iz pritvora uprkos stalnim protestima širom svijeta. Svjetska novinska asocijacija WAN-IFRA odlučila je podržati kolegu nagradom za slobodu medija

Dawit Isaak, eritrejski novinar koji je već devet godina u pritvoru, dobio je WAN-ovu nagradu za novinarstvo za 2011. godinu iako niko pouzdano ne može reći gdje se on nalazi i je li uopšte živ.

Zajedno sa još nekoliko vladinih zvaničnika i novinara Isaak je zatvoren zbog kritike eritrejske vlasti koja još ima mandat. Protiv Isaaka sve ove godine nije podignuta zvanična optužnica niti mu je održan i dan suđenja. Na slobodi je od 2001. godine proveo tek dva dana zbog odlaska u bolnicu ali je ponovo uhapšen a tek rijetke vijesti od čuvara zatvora govore da je u lošem zdravstvenom stanju. Nedavno je u medijima širom svijeta objavljeno da je najmanje šest zatvorenika, uhapšenih kada i Isak, umrlo zbog lošeg postupanja u zatvoru.

Radosti demokratije

Svjetska novinska asocijacija (WAN-IFRA) dodijelila je ovogodišnju Golden Pen of Freedom nagradu uredniku i suvlasniku novina Satiti, rijetkog medija u Eritreji koji je bio spreman na kritiku vladajuće partije Narodni pokret za demokratiju i pravdu PFDJ. Ovaj, sada već četrdesetšestogodišnjak, proveo je u pritvoru petinu svog života. Uprkos dvojnom državljanstvu i mogućnosti da izbjegne direktni sukob sa Isaiasom Afewerkijem, već 17 godina suverenim vladarom Eritreje, Isaak je tvrdoglavo istrajavao na objavljivanju kritika vlasti za koju je mislio da je iznevjerila njegov narod.

Isaak je u svojoj 29. godini morao napustiti Eritreju na kraju krvavog tridesetogodišnjeg rata sa Etiopijom. Gotovo cijelo jedno stoljeće ova zemlja je znala samo za okupacije i represije. Italija je zemlju na kojoj je danas Eritreja smatrala svojom još od kraja 19. stoljeća a historijski podaci govore da je Mussolini od nje htio napraviti “srce novog Rimskog carstva” pored Crvenog mora. Njegovi snovi srušili su se već početkom Prvog svjetskog rata i britanskog osvajanja i vladanja do 1952. godine kada je Eritreja, protiv volje njenih građana, ušla u federaciju sa Etiopijom. Umjesto obećanog zadržavanja samostalnosti, Etiopija je 1962. godine aneksirala zemlju Isaakovih predaka. Otpor Eritrejaca nije trebalo čekati dugo ali je njihova borba za samostalnost trajala cijelih 30 godina što historijske činjenice bilježe kao najduži afrički rat u historiji. Njihova konačna pobjeda nemalo je iznenadila analitičare koji su joj davno otpisali sve šanse u sukobu sa susjednim Etiopljanima. Na referendumu u maju 1993. samo je 0,2 posto građana glasalo protiv nezavisnosti. Niko nije ni slutio da će se Eritrejski narodni oslobodilački pokret EPLF i njen slavljeni vođa Afeworki pretvoriti u protivnike krvavo dobijene demokratije.

Istina je da to isprva nije ni izgledalo tako. Nakon promjene imena EPLF-a u Narodni pokret za demokratiju i pravdu (PFDJ) i samo tri godine nakon nezavisnosti donesen je zakon po kojem su svi građani Eritreje mogli osnovati novine. Među brojnim tada osnovanim štampanim medijima najutjecajniji je bio Setit, čiji će suvlasnik i urednik nekoliko godina poslije postati Isaak. Prvi znak da od najavljene demokratije neće biti ništa je izbjegavanje obećanih demokratskih izbora. Vladar Aferweki je objasnio da izbori neće biti održani u naredne tri do četiri decenije zbog velike “polarizovanosti” zemlje. Uprkos zvaničnom prihvatanju mira, malo selo Badme na granici dviju zemalja ostavljeno je kao kost u grlu koju već deset godina kontrolišu snage Ujedinjenih naroda.

Isaak nije mogao dočekati oslobađanje svoje zemlje koje je šest godina nestrpljivo čekao u izgnanstvu u Švedskoj. U gradu Lerumu, Isaak je, radeći kao čistač, pet godina zarađivao svoje švedsko državljanstvo.

U njemu je uživao tek godinu dana kada se 1993. godine vratio u svoju rodnu zemlju i osnovao porodicu. Novi sukob sa Etiopijom 1998. godine ponovo je natjerao Isaaka i njegovu porodicu u švedsko izgnanstvo ali se on već 2000. godine vratio u Eritreju.

Koje je vrste Dawit Isaak?

Na internet stranici za oslobođenje Isaaka iz zatvora, jesen u prijestolnici Asmari je opisana kao vrijeme “ključanja političke aktivnosti”. Isaak se pridružio grupi od 15 članova Vlade u njihovim zahtjevima da se provedu demokratske reforme i pronađu krivci za početak rata. Kako ih je vladajuća PDFJ ignorisala, njihove zahtjeve prenijeli su slobodni mediji u otvorenom pismu ovoj stranci. Ispostavilo se da su pronašli najgori mogući trenutak za to. Nakon napada na New York 11. septembra 2001. godine nikoga u svijetu nije pretjerano zanimalo nekoliko pobunjenika u Eritreji. Afewarki nije želio propustiti priliku pa je odmah počeo hapsiti svoje neistomišljenike. Isaak je na red došao u rano jutro 23. septembra sa još deset drugih urednika.

Za Eritreju je to bio kraj slobodne štampe i poštovanja ljudskih prava. U Eritreji danas ne postoji niti jedan privatni mediji, strane organizacije za razvoj su protjerane a zemlja je na dnu ljestvice slobode štampe, gora čak i od Sjeverne Koreje.

Nijednom od privedenih do danas nije omogućeno suđenje. Proglašeni su izdajnicima a među optužbama na njihov račun piše da su primali novčanu pomoć, što je po eritrejskom zakonu o slobodi štampe protuzakonito, piše na stranici podrške Isaaku freedawit.com.

Ovaj pokret podrške zabilježio je tek nekoliko znakova da je Isaak živ. Tvrde da im je Lis Truelsen, počasni švedski konzul u Eritreji, rekao kako je imao priliku nakratko vidjeti Isaaka kroz rešetke odmah nakon njegovog hapšenja. Komitet za zaštitu novinara CPJ došao je do podatka da je Isaak godinu nakon hapšenja bio u bolnici dok je eritrejski ambasador u Štokholmu Areya Desta prije šest godina tvrdio da je Isaak dobro.

Bezbrojni pokušaji švedskih vlasti da privole Eritreju na izručenje Isaaka do sada nisu uspjeli. Samo su rijetki od preko 3330 dana, koliko je Isaak u pritvoru, prošli bez protesta širom svijeta za njegovo oslobađanje. Nije pomoglo ni više od 200.000 potpisa protivnika njegovog kažnjavanja. Afewarki je imao kratak i jasan odgovor na švedskom kanalu četiri u maju prošle godine.

Neće biti nikakvog suđenja i nećemo ih osloboditi. Znamo kako postupati sa njegovom vrstom, rekao je eritrejski predsjednik.

WAN-ova i nagrada za novinare u čast Anne Politkovskaye, koje je Isaak među ostalim dobio tokom svog robovanja, morat će sačekati da ih preuzme nakon oslobađanja, ako se to ikada dogodi.

(zurnal.info)

Predsjednik Demokratske partije Dragan Čavić, čija stranka nije bila članica predizborne opozicione koalicije, tvrdi da su maske konačno pale, a da je SDS prethodnih mjeseci fingirao da je opozicija

Opozicija u Republici Srpskoj (RS) razbijena je još prije oktobarskih izbora, a glavna rola u toj priči pripala je lideru najveće opozicione stranke Mladenu Bosiću.kon što su Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Srpska demokratska stranka (SDS) prije nekoliko dana utvrdili političku platformu zajedničkog djelovanja u zajedničkim institucijama Bosne i Hercegovine, postalo je jasno zbog čega je Bosić prije izbora odbio insistiranje tadašnjih koalicionih partnera iz Partije demokratskog progresa (PDP) i Srpske radikalne stranke RS (SRS RS) da se u sporazum o partnerstvu unese i odredba prema kojoj će ove stranke, bez obzira na izborene rezultate, ostati u koaliciji i nakon izbora.

FOTELJU ZA OBRAZ

Predsjednik Demokratske partije (DP) Dragan Čavić, čija stranka nije bila članica predizborne opozicione koalicije, tvrdi da su maske konačno pale, a da je SDS prethodnih mjeseci fingirao da je opozicija.

-Prije izbora sam tvrdio i znao da su Dodik i Bosić postigli tajni dogovor oko postizborne koalicije. Zbog tog dogovora Bosić nije pristao na moj predlog da se opozicione stranke u koalicionom sporazumu eksplicitno izjasne da posle izbora neće praviti koalicione i partnerske odnose sa SNSD-om, bez obzira na izborni rezultat - kazao je Čavić za Žurnal.

Nagla promjena u dugogodišnjim odnosima SNSD-a i SDS, koji su arhetip prirodnih političkih neprijatelja i prestrojavanje na kolosjek zajedništva, u potpunosti je promjenila odnos snaga na političkoj sceni RS. Tim više što se radi o najvećoj opozicionoj partiji, koja ulazi u političko savezništvo sa najvećom vladajućom strankom.

-To je napravilo opštu pometnju na političkoj sceni RS, sa najgorim i najcrnjim efektima po opozicione stranke. Imam osjećaj da je zavladao strah u redovima mnogih stranaka, posebno kod nekih ljudi u opozicionim strankama, od tog partnerstva između SDS i SNSD. Ljudi se jednostavno boje biti u opoziciji u takvim odnosima unutar RS - smatra Čavić.

On takođe tvrdi da će SDS i SNSD ući u koaliciju, ne samo na državnom nivou, već da će zajedno formirati vlast i u RS.

-Demokatska partija neće biti dio vladajuće strukture, nego će biti opozicija režimu, bez obzira ko ga čini. Svaka stranka koja uđe u savez sa SNSD-om postaje sastavnio dio režima, i to gori dio režima, jer su do juče kritikovali režim, a danas su sa režimom napravili dogovor samo zato da bi dobili nekoliko fotelja ili udomili nekoliko svojih kadrova - konstatuje predsjednik DP-a.

ĐERIĆ (NE) IDE

Smatra se kako će u opoziciji ostati i Ivanićev PDP, mada ne treba isključiti mogućnost da jedan dio nezadovoljnih u toj partiji ponudi usluge SNSD-u.

-Može se desiti da Milorad Dodik uputi sledeću poruku PDP-u: ta stranka može biti partner SNSD-u pod uslovom da na njenom čelu nije Mladen Ivanić. Onda će nastati veselje. Moguće je da je SNSD nekim ljudima iz PDP-a, gladnim i žednim vlasti, obećao određene pozicije ako u stranci izazovu turbulencije, što bi bio korak dalje u rasturanju preostale opozicije u RS Opozicija je vrlo vješto razbijena, a za ljude iz SDS-a, kada shvate da su prevareni, biće kasno - smatra Čavić.

Izvor “Žurnala” iz SDS-a tvrdi da u toj stranci ima mnogo onih koji se protive partnerstvu sa SNSD-om, ali da je sada ostalo malo prostora za manevrisanje.

“Dodik i Bosić vješto su postavili klopku SDS-u. Stranka je stavljena u zalog za navodno svesrpsko jedinstvo, od kojeg će jedinu korist imati Dodik, koji će učiniti sve da on i njegovi bliski saradnici budu amnestirani od teških kriminalnih djela i bjesomučnog trošenje narodnih para- kazao je ovaj izvor.

Prema njegovim riječima, koaliranje sa SNSD-om u konačnici će skupo koštati SDS.

“Moguće je dalje osipanje stranke i odlazak onih funkcionera čiji želudac ne može svariti koaliciju sa Dodikom. S druge strane, šansa SDS u budućnosti bila je jedino u opozicionom djelovanju. Kao partneri SNSD-a biće potpuno u sjeni, a sve poene navodnog svesrpskog saborovanja pokupiće Dodik”, naglasio je isti izvor.

Dobra stvar u cijeloj postizbornoj priči u Republici Srpskoj je ta što će sve maske pasti, a to opoziciji daje šansu da počne djelovati na zdravijim osnovama. Nema sumnje da će biti novih preplivavanja ljudi iz opocije u SNSD, prije svega iz Ivanićeve PDP, koja je na oktobarskim izborima polučila loš izborni rezultat. Nevjerne tome u toj stranci sada zamjeraju Ivaniću što je u martu 2009. godine odlučio da izađe iz vladajuće koalicije i pređe u opoziciju. Već tada su neki od kadrova PDP-a, poput aktulenih direktora Fonda PIO RS Zorana Mastila i Fonda za zapošljavanje Boška Tomića, okrenuli leđa Ivaniću i potražili knjižice SNSD-a da bi zadržali direktorske funkcije. Poslednjih dana špekuliše da će PDP napustiti Zoran Đerić, jedan od najviših funkcionera ove stranke, kako bi “vratio dugove” braći Čolović sa Sokoca, esenesdeovcima koji su finansirali njegovu predizbornu kampanju. Izvor iz vrha PDP-a, međutim, tvrdi da od Đerićevog odlaska iz stranke neće biti ništa i da takve informacije plasiraju oni koji žele da izazovu potrese stranci i dalje oslabe opoziciju.

(zurnal.info)

U SDP-u s pravom razmišljali i o rezervnoj opciji, preciznije o nepristajanju da u budućoj vladajućoj koaliciji budu ono što je tamo godinama predstavljala Stranka za BiH

Platforma o zajedničkom djelovanju Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Srpske demokratske stranke koju su nedavno potpisali Milorad Dodik i Mladen Bosić najkonkretniji je dokaz da Bosnu i Hercegovini i u naredne četiri godine očekuju teške političke krize i opstrukcije zbog kojih naša zemlja već (pre)dugo tavori na samom evropskom dnu. Posljednjim vezivanjem zastava SNSD-a i SDS-a definitivno smo se vratili u devedesete godine prošlog stoljeća, u one dane kada je većina zastupniika srpske nacionalnosti izabranih na prvim demokratskim izborima u tadašnjoj republičkoj skupštini BiH djelovalo kao jedan tim na očuvanju srpskih nacionalnih interesa mitomanski održavajući u životu Veliku Srbiju kroz već otpisanu jugoslovensku zajednicu. Tadašnja republička skupština BiH će se konačno raspasti 25. januara 1992. godine nakon što su „nacionalno osviješteni srpski zastupnici“ teatralno napustili zgradu na Marindvoru i krenuli u šumu za ratnim zločincem Radovanom Karadžićem. Svima je poznato šta se nakon toga dogodilo. Znamo da se i prije nego je tamo stigao dr. Dabić, u Hagu izredao kompletan političko-vojni vrh Republike Srpske i da će se ta historijska pravosudna priča kompletirati sudskom presudom odbjeglom zločincu Ratku Mladiću. Naravno, ukoliko predsjednik Srbije Boris Tadić i njegova dvorska luda Vuk Jeremić ikada pristanu da Mladić živ osvane u scheveningenskom zatvoru.

PO ŽELJI SULJE I MILE

No vratimo se na izvjesno pogubne političke posljedice Platoforme SNSD-SDS. Kao što je poznato, u budućem državnom parlamentu će, zahvaljujući krađi izbornih glasova koju su Centralna izborna komisija BiH i Dodikovi falsifikatori priredili SDP-u, SDS, SNSD i njegov koalicioni partner DNS imati 13 od ukupno 14 zastupničkih mandata iz Republike Srpske. Izvan projekta „svi Srbi u jednoj koaliciji“ ostala je samo izabrana zastupnica iz Partije demokratskog progresa Mladena Ivanića. U famoznoj Platformi Dodik i Bosić su dogovorili da SDS i SNSD (a samim tim i DNS) zajednički formiraju buduću vlast na državnom nivou BiH sa zainteresiranim strankama čije je sjedište u Federaciji BiH. Logično, kadrovi SNSD-a i SDS-a će u skladu sa usvojenom Platformom rasporediti i ministarske pozicije u državnoj vladi a ovisno o raspodjeli funkcija isti princip će primjeniti i na državnu zakonodavnu vlast. U brojnim postizbornim istupima predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić uporno je ponavljao kako bi „za državu bilo najbolje da se formira što šira vladajuća koalicija, koalicija sa što većim izbornim legitimitetom“. Dodikov i Bosićev sporazum zapravo je početak ostvarenja želja SDA-ovog lidera. Sada se bez suvišnih pitanja i objašnjenja isti princip može primjeniti i na federalne stranke pa bi SDA u buduću koaliciju mogla pozvati oba HDZ-a ali i zastupnike Stranke za BiH koji su nekim čudom uspjeli preživjeti izborni tcunami, e sve da bi se i nakon 3. oktobra vratili na stare pozicije. Koalicija koja je u protekle četiri godine predano radila na uništenju i pljačkanju Bosne i Hercegovine i koja je baš zbog toga ozbiljno kažnjena od bosanskohercegovačkih glasača, na dobrom je putu da se ponovo okupi na zajedničkom projektu. Za nastavak razgradnje BiH lideri buduće „široke vladajuće koalicije“ sa 24 zastupnika u državnom parlamentu (za formiranje vlasti dovoljne su 22 zastupničke ruke) imaju podršku i „letećeg Austrijanca“ Valentina Inzka, visokog predstavnika koji je ovih dana omogućio čak i osuđenim ratnim zločincima, te kriminalcima raznih fela da zasjednu u ministarke kabinete. Posljednje formiranje „svesrpske koalicije “, sve izvjesnije „svehrvatsko ujedinjenje“ Dragana Čovića i Bože Ljubića, te Tihićeva priča o „velikoj koaliciji“ utemeljenoj na ruševinama Prudskog sporazuma, još su jedan nedvosmislen dokaz kako će bez obzira na činjenicu da su ljudi u ovoj zemlji glasali za promjene, vlast ostati ista kao u protekle četiri godine-dakle kriminalna, nesposobna i u svojoj dubokoj suštini antibosanskohercgovačka.

Što se državne vlasti tiče, SDP BiH će po svemu sudeći kao nesumnjivi pobjednik posljednjih izbora (bez obzira što se tim, barem ne javno, još uvijek ne može pomiriti predsjednica CIK-a Irena Hadžiabdić) morati u opoziciju. Duboke ideološke razlike kao i nepostojanje suglasnosti niti oko jednog važnog pitanja za budućnost Bosne i Hercegovine između SDP-a i ostalih učesnica Tihićeve „velike koalicije“ biti će presudni za povlačenje stranke koja je na proteklim izborima osvojila skoro tristo hiljada glasova poniženih i uvrijeđenih Bosanaca i Hercegovaca.

KAO NA ZAPAD

Kada je u ponedjeljak 4. oktobra, u istom danu u kojem je proglasio izbornu pobjedu, predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija najavio „projekat Zapadna Njemačka“ aludirajući na mogući opozioni status njegove stranke na državnom te formiranje odgovorne vlasti sa SDP-om na čelu ne nivou Federacije BiH, dežurni novinarski moralisti potrčali su da šefa socijaldemokrata brže-bolje proglase „djeliteljem BiH“. Nakon „svesrpspke koalicije“, „svehrvatskog ujedinjenja“, Tihićeve „velike koalicije“ i karikaturalne slavodobitnosti koje urednici pojedinih medija nakačenih na „Hećinu struju“ pokazuju „zbog propasti Lagumdžijine Alijanse“, postalo je jasno da su u SDP-u s pravom razmišljali i o rezervnoj opciji, preciznije o nepristajanju da u budućoj vladajućoj koaliciji budu ono što je tamo godinama predstavljala Stranka za BiH. Uostalom, i lideri „velike koalicije“, od Dodika, preko Čovića do Tihića, znaju da samo izbacivanjem SDP-a iz svih kombinacija na državnom nivou mogu nastaviti sa uništavanjem Bosne i Hercegovine o čemu su postigli puni politički konsenzus u Prudu. Nažalost, sve ukazuje na to da bi prudski koncept i nakon poraza njegovih glavnih aktera na izborima 3. oktobra i u naredne četiri godine mogao ostati surova bosanskohercegovačka stvarnost.

zurnal.info)

Na osnovu dugogodišnjeg djelovanja na polju borbe protiv korupcije, te istraživanja i a naliza na temu finansiranja političkih partija Transparency International BiH, uočio je brojne nedostatke sadašnjeg Zakona o finansiranju partija i na osnovu toga sačinio prijedlog izmjena Zakona s ciljem unapređenja transparentnosti finansiranja stranaka.

- Finansiranje političkih partija je jedan od najvećih problema u BiH. Kao što znate, pred samu kampanju smo dobili Zakon o finansiranju političkih partija, koji ima niz nepravilnosti, a samim tim otvara vrata korupciji i zlouporabi – kazala je Laura Bošnjak iz Friedrich Naumann fondacije.

Novi predlog Zakona bi trebao da bude na dnevnom redu novog saziva Parlamenta BiH. Međutim, pitanje je da li će novi predlog Zakona biti usvojen s obzirom da je mnogo rigorozniji u odnosu na stari.

- U svakom slučaju, ovaj Zakon nekome neće odgovarati, ali ukoliko se bude provodio, stavićemo barijeru na korupciju i zlouporabe. Ako ništa za lokalne i naredne izbore i općenito finansiranje političkih partija- dodala je Bošnjak.

Član CIK-a, Vedran Hadžović, kazao je podržava inicijativu za izmenu Zakona i napomenu da će CIK ići sa daleko radiklanijim merama u budućnosti.

- Smatram da ove izmjene nisu dovoljne te da će CIK predložiti daleko radikalnije izmjene, posebno kada je riječ o izdvajaju iz budžeta svih nivoa vlasti, kontroli tih sredstava, određenim ograničenjima, te daleko veće izmjene u vezi sa sankcijama. Smatram da ćemo imati problem sa korisnicima da danas raspravimo o ovom prijedlogu, ali CIK će svakako doprineti da se u Zakonu postave prava riješenja- kazao je Hadžović.

Jedan od osnovnih nedostataka postojećeg Zakona o finansiranju stranake je da on ne dozvoljava da se javnosti prikažu donatori stranaka, kao i iznosi koje oni uplaćuju na račune političkih partija. Poznato je da pored fizičkih lica, u velikom broju slučajeva, donatori stranaka često budu i veliki donatori, preduzeća i tajkuni, koji kasnije traže svoje interese kada stranka dođe na vlast.

Do sada je bila praksa, da stranka nije u obavezi da prikaže donaciju koja je manja od 100 KM.

Izuzetno niske sankcije koje su bile predviđene prekršiocima Zakona, omogućile su da stranka često “pređu prag”.

- Ako stranka pogleda da recimo treba da plati sankciju od 1000 KM za prekršaj koji je 10 puta veći, stranci se isplatilo da često krši Zakon. E to je jedan od velikih problema iz prethodnog Zakona- kazala je Ivana Korajlić iz TI BiH.

Šemsudin Mehmedović iz stranke SDA, kazao je da novi Zakon neće suštinski ništa promeniti, jer ako je neko imao praksu da ga krši do sada, kršiće ga i u budućnosti. Takođe, nije se složio sa članovima Zakona, koji su prema njegovim rečima jako rigorozni.

-Ne slažem se da se CIK-u daju nekakva policijska ovlaštenja i da oni imaju pravo da saslušavaju strankke, da ih pozivaju na razgovore i slično. Takođe, rigorozna je kazna za prekršioce Zakona koja predviđa zabranu kandidiranja stranke na narednim izborima- kazao je Mehmedović.

U TIBiH su izrazili očekivanje da će dijalogom s predstavnicima stranaka, koje će participirati u novoj vlasti, osigurati da izmjene zakona budu usvojene i da se finansiranje stranaka učiniti transparetnijim.

(zurnal.info)

Dokumentarni film pod nazivom “Godine koje su pojeli lavovi” autora Bore Kontića i kuće Produkcija iz Sarajeva je priča o novinarskoj profesiji u vremenu rata. Kontić je od juna 2009. kamerom počeo pratiti sudbinu najavljene krivične prijave Nezavisnog udruženja novinara Srbije Tužilaštvu za ratne zločine Srbije protiv NN lica – novinara odgovornih za ratnohuškačku propagandu. Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja „Gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti“, odnosno „Da li ovo pitanje više išta znači u ovim sredinama“? Sa Borom Kontićem razgovarali smo o filmu, ulozi novinara ratnih huškača u ratu u BiH ali i trenutnoj medijskoj situaciji.

Na početku filma se pitate: “Hoću li nešto naučiti i zaključiti ako ih nađem?”, misleći na novinare ratne huškače o kojima govorite u filmu. Za one koji nisu gledali film, jeste li nešto naučili i zaključili, i šta?

Ne previše. Većinu činjenica sam znao. Ono što sam novo saznao tokom snimanja izgledalo je kao logičan slijed, tako da je faktor iznenađenja bio neznatan. No, dvije stvari me i sada intrigiraju. Odsustvo volje kod većine da iole otvore dveri svoje prošlosti i činjenica da će gotovo svi pristati na uzoran građanski status makar ispod tog pijedestala ležala gomila smeća.

Zbog čega ste smatrali da je važno sada, 15 godina nakon završetka rata, govoriti o ovim novinarima?

Zato što je to nezavršeno poglavlje. Što više budemo od njega odvraćali glavu ono će nam se uvijek vraćati kao tema. Uzmimo primjer koji poznaje većina vaših čitalaca. Dakle, nedavno je voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije Dijana Čuljak-Šelebaj optužila „stanovnike cijele jedne susjedne zemlje da dolaze na hrvatsko more i ne plaćaju ništa“. Iako je cijela stvar predstavljena benigno i brzo se zaboravila/završila javnom osudom i izvinjenjem, po meni, tu nema ništa slučajno. Kako kaže stara bosanska poslovica: “Neće jezik nego pravo”. U pitanju je neumoljiva logika jer se radi o novinarki koja je i tokom rata bila poznata po propagadnim izvještajima u kojima je između ostalog jedan od koncentracionih logora u Hercegovini prokomentarisan da „mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj“. Ta spremnost na optuživanje cijelog naroda, opuštenost prema činjenicama koje se ne tiču vaše kože, lakoća zaključivanja ili potpuno odsustvo osjećaja šta takvo izvještavanje proizvodi - to je zapravo naslijeđe ratnohuškačke škole.

Koliko su ovi novinari i njihovo izvještavanje uticali na razvoj događaja u BiH? Mislite li da je takva vrsta izvještavanja bitno promijenila stvari u ratnoj BiH?

Teško je precizno utvrditi koliko je promijenilo ali je sigurno da taj rat ne bi bio ni približno isti da u njegovoj pratnji nisu nastupali ti i takvi novinari sa svojim izvještajima u kojima je jedino bilo izvjesno da smo svi mi nevini a svi oni nemani.

Trebaju li biti krivično procesuirani? Da li je realno to očekivati u vrijeme kada i ratni zločinci slobodno hodaju nekim dijelovima BiH?

Činjenica da neki ratni zločinci još uvijek hodaju po BiH nije dovoljan razlog da neki drugi, dostupniji, ne odgovaraju. Da li novinari – nosioci ratnohuškačkog izvještavanja - trebaju krivično odgovarati ne mogu suditi jer je to pitanje za pravne stručnjake. Moje je bilo da o tome postupim novinarski, napravim dokumentarac, temu još jednom osvijetlim, odnosno da je izvagam sa etičke razine. To je daleko od pravnih konsekvenci ali je bliže našem ljudskom prihvatanju stvarnosti.

Mislite li da su tvrdnje MKSJ da nemaju dovoljno dokaza za njihovo procesuiranje tačne i iskrene?

To zaista ne mogu suditi. Jedno što čovjek može očekivati da su u pitanju ozbiljnim ljudi koji će ovaj posao profesionalno dovršiti.

Imate li informacije u kojoj su fazi predistražne radnje pokrenute u Srbiji prošle godine u slučajevima izvještavanja iz Zvornika i Vukovara? Da li će doći do podizanja optužnice?

Znam ono što sam prikazao i u filmu. Da i godinu dana nakon što je NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije) jula 2009. podnio krivičnu prijavu u Tužilaštvu za ratne zločine Srbije još uvijek nemaju dovoljno dokaza da pokrenu ijedan postupak. Na promociji filma u Beogradu sreo sam grupu mlađih ljudi koji su nam predstavljeni kao pravnici zaduženi za ovaj slučaj ratne uloge novinara. Osim fizičke činjenice da nisu izgledali ravnodušno ne bih vam mogao ništa više reći o tome.

Koliko su novinari, posebno ovi o kojima govorite u filmu, ali i novinari poput Riste Đoge i drugih, odgovorni za tok rata u BiH, u smislu da su bili oružje neke političke propagande? Ukoliko njihovu ulogu smatrate značajno negativnom, možete li objasniti da li su to, po vašem mišljenju, radili svjesno?

Njihova uloga je ne samo bila negativna nego poražavajuća za profesiju. Problem je umnožen činjenicom da je zbog takvog izvještavanja i 20 godina poslije novinarski prostor i dalje kontaminiran. Da li su to radili svjesno? To je teško objasniti, barem meni, jer nemam znanja za takvo nešto. Mogao bih samo saslušati i zabilježiti njihovo mišljenje. Iz onog što sam dosada saznao opravdanje je uglavnom - strah za vlastitu egzistenciju.

Mislite li da je takva ili slična propaganda danas prisutna u medijima u BiH ili regionu?

Takve propagande danas u BiH nema. Jednostavno, drugačiji je društveni kontekst. Ali, u našem novinarstvu nije nestao jezik mržnje. On je danas rezervisan za tekstove koji govore o manjinama, posebno seksualnim. U patriotskim izjavama fudbalskih funkcionera. U obračunima sa političkim ili esnafskim protivnicima. Evo vam jutrošnjeg primjera (četvrtak, 4. novembar 2010.) u kojem novinar Avaza glavnu urednicu Oslobođenja opisuje kao „klozetsku krpu“. Što rekao hroničar jednog starijeg vremena, „Niste mogli pročitati koliko ste mogli povratiti“.

Kako vam danas izgleda medijska scena u BiH? Smatrate li da postoje mediji potpuno nezavisni u svom izvještavanju?

Sve ih je manje. Nažalost, poljuljana je i pozicija javnih emitera, što u ovakvim društvima znači medijsku katastrofu. Politička pristrasnost medija koji živi od para poreskih obaveznika je ugrožavanje javnosti. Istovremeno, količina novaca za marketinško oglašavanje je minimalna za zemlju u kojoj postoji 200 radio i TV stanica i desetine novinskih izdanja. Vjerovatno je to razlog što većina traži kakvu-takvu zaštitu. Imate i ekonomski pritisak jer je mali broj kompanija koje se mogu oglašavati. Tiraži novina su mali. Sve u svemu, uslovi su očajni. Ako treba pozitivniji primjer uzmite internet portale. Oni predstavljaju najbolje mjesto za pronaći brzu informaciju i odmah dobiti feedback - šta o tome misli najšira publika. Mada, moram priznati nije mi potpuno jasno kako se oni finansiraju.

Možete li prokomentarisati aktuelna dešavanja u vezi s prodajom Dana Oslobođenju – smatrate li to pozitivnim činom ili vidite još jedan način kontrole medija, kao što neki tvrde?

Prodaju Dana smatram apsolutno negativnom činjenicom. Sarajevo je u par dana od medijskog središta nekoliko političkih magazina svedeno na par. To je jako loša vijest za društvo različitosti. Teško će se nadomjestiti uloga ovog lista (ako zanemarimo posljednjih nekoliko mjeseci) koji je bio medijski prozor jedne liberalnije, građanske javnosti. To je bila novina koja je i u toku rata održavala visok nivo kritičkog posmatranja stvarnosti a posebno „naše strane“. Takve novine uglavnom opstaju zahvaljujući podršci čitalaca i posvećenosti redakcije. Izgleda da je oboje u međuvremenu izostalo. Vrlo sam sumnjičav prema mogućnostima novog lista sa starim imenom.

(zurnal.info)

U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina. Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti

U “Čovjeku jedne dimenzije” Herbert Marcuse koristi “klasični primjer industrijske sociologije”: istraživanje koje se sprovedeno u preduzeću Hawtorne Zapadne električne kopanije. Marcuse ga navodi kao ilustraciju teze da “metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam postaje represivno reduciranje misli”.

Uprave fabrika u jednom su trenutku shvatile da je njihova borba protiv sindikata nedovoljno efikasna. Zaključili su da neprijatelja, radnike, moraju bolje poznavati, da bi se uspješnije borili protiv njega. Stoga su se vlasnici, preko timova eksperata, dali na proučavanje svojih uposlenika.

MAGLOVITI TERMINI

“Analizirajući pritužbe radnika o radnim uslovima i najamnini”, piše Marcuse, “istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana neodređenim, maglovitim terminima... Drugim riječima, pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izjavama kao što su prostorije za pranje su nezdrave, ova služba je opasna, najamnina je preniska”. Stoga su riješili da stvar prevedu na po upravu unosniji, nemagloviti jezik.

“Maglovitu” opštost redukovali su na pojedinačno. Izjava praonice su nehigijenske prevedena je kao “tom i tom prilikom išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština”. Uslijedila je reakcija: umjesto da napravi nove, uslovnije praonice, uprava je radnicima skrenula pažnju da su za nehigijenu sami krivi - pokrenula je kampanju protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i sličnih navika, a postavljen je i dežurni radnik za praonice. Tako je stvar, bez dodatnih ulaganja – riješena.

Potom se moglo pristupiti rješavanju ostalih radničkih pritužbi. Radnik B. je, na primjer, izjavio kako je zarada po učinku u njegovoj službi niska. Eksperti to interpretiraju ovako: “žena mu je u bolnici i zabrinut je oko zapadanja u troškove liječenja. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B., usljed bolesti njegove žene, nedovoljne da podmire njegove finansijske obaveze”. Dakle: zarada nije objektivno mala, nego je mala za potrebe radnika B – njegov je subjektivni doživljaj da mu je plata mala.

Kada je saopštio da su plate male, radnik B. je želio objasniti opšte stanje. U prevođenju, njegov je iskaz sveden na njegovu pojedinačnu situaciju: uduzeta mu je svaka univerzalna dimenzija. Radniku B. je objašnjeno da, uopšteno govoreći, njegova plata nije preniska, nego da je ona neadekvatna u njegovoj pojedinačnoj situaciji. Za koju, podrazumijeva se, nisu odgovorni vlasnici fabrike.

Sa druge strane, kada kompanije smanjuju plate i države smanjuju socijalna davanja, elaboracija je vrlo univerzalna: u tome nema lične odgovornosti, na krivca nije moguće pokazati prstom. Plate i standard padaju zbog Svjetske ekonomske krize, dok se socijalna davanja smanjuju iz razloga makroekonomske stabilnosti (?!).

GRAD NESTAJE

U Garyju, Indijana, gradu u centru Imperije u kojem trećina stanovništva živi ispod granice stanovništva, ne radi javna rasvjeta, a trava i bršljan prekrivaju ispucali asfalt. Ljudi prodaju porodične kuće za 7 900 dolara. Grad nestaje.

Prije godinu i po, gradonačelnik Garyja Rudy Clay tvrdio je da gradu, da bi ponovo bio pokrenut i oživio, treba 400 miliona dolara. Gary nije, i neće dobiti taj novac, zato što, kako su političari objasnili Paulu Masonu, autoru New Statesmana, “Amerikanci ne žive na taj način. Mi smo zemlja kapitalizma, nismo zemlja koja ljudima uzima novac za poreze i baca ih u koncept koji nije provjeren”. Princip je princip, neće se mijenjati prema ličnim potrebama.

Eksperti bolne, ali nužne mjere koje “moraju” biti sprovedene u penzionim sistemima širom Evrope objašnjavaju kao pitanje nužnosti. U crnogorskim medijima smo čak mogli pročitati kako svako ima “individualnu odgovornost za starost”. Briga za stare nije, dakle, univerzalno humano načelo, nego “odgovornost”, pa još “individualna”.

U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina (princip rodne ravnopravnosti zadovoljen: važi i za muško i za žensko). Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti.

U ekspertskom tekstu piše: “Istina ponekad nije prijatna... Penzijski sistem zasnovan na međugeneracijskoj solidarnosti nije finansijski održiv... Najefikasniji sistem bi podrazumijevao da svako individualno brine o svojoj starosti... Ovo bi značilo potpuno ukidanje državnih penzionih fondova... Neophodno je graditi sistem koji će motivisati više na rad nego na nerad... Treba otvoreno reći da država neće biti u mogućnosti da obezbijedi ugodnu starost za sve građane... Moraju se donijeti teške i nepopularne odluke...”.

Obratite pažnju na jezik citiranog teksta. Dio koji se tiče odluka države potpuno je apersonalan i uzdignut do nivoa univerzalnih načela istine i nužnosti: “istina ponekad nije prijatna”, “neophodno je”, “moraju se donijeti teške odluke”. Dio koji se tiče radnika-penzionera potpuno je individualizovan: opšte okolnosti su tu samo da svakoga pojedinačno upozore na to da je njegova pojedinačna sudbina u njegovim vlastitim rukama.

Ovo je divan primjer onoga što je govorio Barthes: kako za onoga koji ima moć, jezik postojećih moći postaje jezik istine.

Ovdje ne treba prevođenje: penziju nećemo dočekati. Rečeno je razumljivo u svakom kraju svijeta, od Garyja, Indiana, do Balkana: dragi građani, opšta je istina da smo pojedinačno najebali.

(zurnal.info)

Bila bi Borjana Krišto i zaboravila tu noćnu epizodu da nije koji dan kasnije razgovarala s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor. Uobičajene ženske priče, bla-bla-bla, budžet, sindikati, HDZ, opozicija, fendi torbice, sve dok Jadranka Kosor nije spomenula probleme s predsjednikom SDP-a

Mislila predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto da je netko zajebava, čak osnovano sumnjala na Zlatka Lagumdžiju. Zapio Zlajo sigurno negdje u kafani i u dva iza ponoći zajebava ljude. Pa pita na engleskom je li to madam prezident Bordžana Krajstou.

- Ko je to? Zlajo, jesi ti?

A glas sa druge strane žice ni a ni be, nego opet pita je li to madam prezident Bordžana Krajstou.

- Jesam, zašto?

Slušala madam prezident minutu-dvije, pa iznervirano opsovala i prekinula vezu.

- Ko je to bio - upitao muž Branko pospano.

- Ma, Zlajo zajebava. Kaže: "Gospođo Krišto, čast mi je obavijestiti Vas da ste u tradicionalnom godišnjem izboru američkog magazina 'Glamour' izabrani za ženu godine u svijetu". Zamisli?!

- Budala pijana.

Nekoliko minuta kasnije telefon opet zazvonio, i madam prezident odmah prekinula vezu. Kad je zazvonio i osmi put, potpuno je izgubila živce.

- Što je bilo - gleda gospođa Cynthia Leive, glavna urednica "Glamoura", u blijedu starinu Samuela Irvinga Newhousea, predsjednika Uprave "Condé Nast Publications". A ovaj stoji sa slušalicom obješene čeljusti.

- Kaže: "Fakju, ju fakin drank maderfaker."

Bila bi Borjana Krišto i zaboravila tu noćnu epizodu da nije koji dan kasnije razgovarala s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor. Uobičajene ženske priče, bla-bla-bla, budžet, sindikati, HDZ, opozicija, fendi torbice, sve dok Jadranka Kosor nije spomenula probleme s predsjednikom SDP-a.

- Zamisli, tražio izglasavanje povjerenja!

- Nije to ništa - odmahnula rukom Borjana - mene svaku noć Lagumdžija zove i zajebava. "Madam prezident, molim Vas ne prekidajte vezu, američki magazin 'Glamour' izabrao vas je za ženu godine u svijetu."

- Šta, i tebe?

- Kako to misliš?

- Pa i mene svaku noć zove, ista stvar. Da su me izabrali za ženu godine!

- Jebemti sve, kako smo glupe!

- Što?

- Pa to onda nije Zlajo, shvaćaš? To je nagradna igra nekakva!

- Joooj, stvarno! Baš smo plavuše!

U međuvremenu, gazda Samuel Irving i gospođa Cynthia Leive očajnički vrte telefone. Svih ostalih šesnaest svjetskih predsjednica i premijerki - zajedno s predsjednicom Federacije BiH i hrvatskom premijerkom grupno proglašenih svjetskim ženama godine - odavno je prihvatilo pozive na dodjelu nagrade, biraju već svjetske liderice večernju garderobu za glamurozni event u New Yorku, samo se čekaju još Džadranka i Bordžana. A njih dvije sjede kraj telefona i nervozno cupkaju potpeticama. Konačno, u dva sata zazvoni telefon.

- Gospođo Krajstou, molim Vas ne prekidajte vezu - molećivim glasom brzo izrecitira mister Samuel.

- Saslušajte me dvije minute, ovo nije šala, uvjeravam Vas da ne prodajem ništa, a nije ni nagradna igra!

- Nije - razočarala se trenutačno madam prezident.

- Nije, uvjeravam Vas. Ja sam predsjednik uprave "Condé Nast Publications" i čast mi je obavijestiti Vas da ste u tradicionalnom godišnjem izboru našeg magazina "Glamour" izabrani za ženu godine u svijetu.

- Znači, nije nagradna igra?

- Nije, ne brinite.

Minutu kasnije, časna starina gospodin Samuel Irving Newhouse još nepomično stoji u uredu, objesila mu se čeljust poput telefonske slušalice u rukama.

- Šta je bilo, gospodine Newhouse - pita gospođa Cynthia.

- Opet isto. Kaže: "Fakju, ju fakin komjunist maderfaker."

Izabrane tako predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto i hrvatska premijerka Jadranka Kosor za žene godine u cijelom svijetu. Hrvatska je demokratska zajednica tako svjetski rekorder: jedina je to stranka u cjelokupnoj povijesti demokracije koja je dala dvije žene godine! I to obje u istoj godini! Da postoji HDZ u Srbiji, bogami bi bile sve tri.

A Tuđman, Šušak i Boban vrte se u grobu kao na ringišpilu: nekad veličanstvena stranka najvećih hrvatskih muževa pretvorila se u ženski debatni klub, stranačke konvencije izgledaju kao "Oprah Show". Nekoć je Franjo Tuđman postrojavao u Grudama mrke generale, išlo se nakon sastanaka na janjetinu i mladu kapulicu, a danas se vrh stranke nalazi u kozmetičkom salonu. Sastanak zagrebačkog i mostarskog HDZ-a nalikuje snimanju serije "Seks i grad". Seks i Grude.

Carrie Kosor i Samantha Krišto s maskama na licu i krastavcima na očima pretresaju tako uobičajene ženske probleme, bla-bla-bla, budžet, sindikati, HDZ, fendi torbice, opozicija i SDP. Sve dok ne zazvoni telefon.

- Čekaj, čekaj - viče Jadranka - ja ću se javiti!

- Ja sam prva - skočila već Borjana na telefon poput pantere.

Pola sata kasnije, časna starina gospodin Samuel Irving Newhouse još nepomično stoji u uredu, objesila mu se čeljust poput telefonske slušalice u rukama.

- Šta je bilo, gospodine Newhouse - pita gospođa Cynthia.

- Ona misli da sam ja Faca. Nazvala me Facom - izustio najzad predsjednik uprave "Condé Nast Publications".

- Kaže: "Vidimo se u šest u restoranu 'Gray's Papaya' u Šestoj aveniji, na hot-dog, pa u kino."

- A gospođa Kosor?

A gospođa Kosor sija od zadovoljstva poput halogenke.

- Vijest o nagradi simbolično dolazi danas, sedam dana nakon zahtjeva za izglasavanje povjerenja i moju smjenu, kao i optužbi da sam osramotila Hrvatsku - izjavila hrvatska premijerka za novine.

- Nagrada pokazuje da to nije tako.

Izabrane tako predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto i hrvatska premijerka Jadranka Kosor za žene godine u cijelom svijetu, pa se hvale uokolo kao da su osvojile Nobelovu nagradu za mir, ljubav u svijetu, razumijevanje među narodima, iskorjenjivanje gladi, siromaštva i AIDS-a, te spas kitova i sibirskih tigrova.

A zapravo su samo u stranačkom kadroviranju i vašarskoj političkoj trgovini, ni krive ni dužne, došle na funkcije koje su ih lansirale u svjetski politički glamour. Do jučer, Jadranka Kosor bila je ražalovana novinarka i vrtni patuljak Franje Tuđmana i Ive Sanadera, a livanjska pravnica Borjana Krišto tek tajnica Vlade Hercegovačko-bosanskog kantona i član kantonalne Komisije za polaganje stručnog upravnog ispita, da bi odjednom u New Yorku bile proglašene ženama godine u svijetu, uz njemačku i australsku premijerku, argentinsku i indijsku predsjednicu, te još tuce svjetskih premijerki i predsjednica.

- Vi ste također dobili - pita konačno na glamuroznoj proslavi u New Yorku naša Borjana Angelu Merkel.

- Što - zbunjena je njemačka kancelarka.

- Pa na nagradnoj igri - smije se predsjednica Federacije - Jadranka i ja također u početku nismo vjerovale.

(Preneseno sa www.nezavisne.com)