Je li svijet poludio ili mi gubimo razum, to nikako da prokljuvimo. A Europom nominalno vlada pet istih obitelji koje su Europom vladale i u vrijeme Dostojevskog. I materijalno se najbolje živi blizu kraljevskih trpeza. Što si dalje od njih sve manje mrvica pada. Uvijek netko mora platiti privilegije nekog drugog. A njih je netko stekao naslijeđem a netko otimanjem.

Rat civilizacija više nije moguć iz prostog razloga što je civilizacija odavno odbačen koncept. Slijedi nam, osim ako se ne pojavi „deus ex machina“, razdoblje najvećeg barbarizma u povijesti, rat bez političkog i ekonomskog cilja, borba za puko preživljavanje, rat za goli život, rat, dakle, do istrebljenja. Resursi su ionako tu da se troše i odbace.

Park prirode Blidinje svo to vrijeme nije vidio nikoga od političkih aktera da se barem uslika i pruži verbalnu potporu ljudima koji zadnjim atomima snage pokušavaju obuzdati požar. Oni se, bave, važnijim stvarima. Kao i obično. A oko njih i iza njihovih mandata ostaje spaljena zemlja. Ona u koju se svi na svoj način kunu. I ljudi prepušteni sami sebi. Ljudi primorani da se bore i snalaze za svakodnevnu egzistenciju i još da spašavaju park prirode od požara.

Istinski sretan sam jedino kada putujem vlakom. Čini mi se da bih mogao provesti život sjedeći u vlaku i promatrajući kako prirodni krajolik smjenjuju industrijske pa naseljene gradske zone.

Ne postoje nacionalni interesi. Vitalni interes bilo kojeg čovjeka jeste njegov dostojanstven život.

U zemlji u kojoj je parametar normalnosti Bakir Izetbegović muškom insanu prosto dođe da obuče žensku odjeću, zabije si iglu u ruku i tako odparadira u tri pizde materine, što dalje od sdaovskog begovata.

Posljednjih godina sve katastrofe koje su zadesile čovječanstvo dokumentirane su i analizirane kao nikad u povijesti. Ono što me je najviše, da jednostavno kažem, nerviralo jeste to da u većini tih analiza nitko nije kao glavnog krivca za svaku od tih katastrofa apostrofirao ekonomski poredak.

Pošto je Partizansko groblje u zoni odgovornosti HDZ-a jasno je na čiju adresu treba slati pritužbe. Njihovo je da riješe svoje nacističko smeće ispred svojih vrata i vrate dostojanstvo gradu u koji se zaklinju. Inače, gospodo, zašto živite u Mostaru ako ga mrzite?

Na neki način, njegova karijera i njegov život su metafora ovih prostora. Tko zna koliko je Baka mogao u karijeri da nije bio belajbeg? Tko zna koliko smo i što smo sve mi mogli postići da nije bilo što je bilo. On je, dakle, metafora za naš omiljeni hobi, šbb kbb (što bi bilo kad bi bilo) povijest. Nikad ostvareni potencijali, nikad dosegnute visine

Edin Ramulić, na žalost, vrlo dobro zna kako je uistinu biti u ratu. Zbog toga ga jednom zauvijek želi završiti. Za takvo što je potrebno ne dopustiti da tvoju osobnu i žrtvu tvojih sugrađana bilo tko koristi kako bi sebi prigrabio predizborne marketinške minute.

Možda bi najpoštenije bilo da se za glasove bore šaketanjem pred TV kamerama jer i ono što govorom poručuju ne možemo nego imenovati – verbalnim šaketanjem.

Željko Komšić je, nikad dosta ponavljanja, ništa do jedan od generatora političkog nasilja u BiH, čovjek koji ponavlja greške a zna vrlo dobro da će rezultat biti samo buka i nered

Nekada smo bili sanjari. Maštali o velikim ljubavima koje će čovječanstvo zapamtiti, o putovanjima na kojima će se naši životi i naše vrijeme susresti u prostoru sa životima sanjara koji su nam prethodili.

Nikako da shvatimo da je odnos prema onome što je naše zajedničko zapravo suština našeg odnosa prema nama samima. I, uistinu, ljudi u Mostaru jesu samoživi ali zapušteni što se vidi i na izostanku manira i osnovne pristojnosti u ophođenju jednih prema drugima. Podivljali smo i proces pripitomljavanja bit će dugačak i često razočaravajući.

Umjesto da je mudra, lijepa i uzvišena poput Makovih stihova BiH je mala, jadna i duhovno bijedna sisaonica nargila, vesala i koječega još. A što će nama pušačima hiža Makova?

Otkad znam za sebe stvara se novi svjetski poredak. A poretka je sve manje i manje. Događa se samo novo preslagivanje snaga. A svako to preslagivanje dodatni je korak u kaos. Čekajući dolazak barbara na granici nismo primijetili kako odavno šetaju među nama

Nitko, čini mi se, ne mrzi naše gradove toliko koliko poslovni ljudi. Nitko izuzev političara, koji su im uglavnom omogućili poslovni uspjeh, ne mrzi toliko ovu zemlju. Puno je primjera kojima bih mogao potkrijepiti tu tvrdnju i ukazati na činjenicu da oni od zemlje i gradova isključivo otimaju a daju malo ili ništa.

Plaču li radnik i radnica kada djetetu ne mogu osigurati tri obroka dnevno? Skrivaju li suze od djece? Znate li koliko košta biftek u skupštinskoj menzi? Ljuti li vas itko? Glasate li za svoje?

Jezik je jedno od ključnih oružja u ratu. Njime se motivira, izdaju naredbe, određuje meta i nišani. Jezik možda ne ubija ali on pokreće ubojice. A ubojica može postati bilo koji narod.