Ja ne pristajem nazivati civilizacijom svijet u kojem se više novca izdvaja za naoružanje nego za zdravstvo, obrazovanje, socijalne naknade, kulturu a ljudi i dalje umiru od gladi kako bi se nas uvjerilo da smo privilegirani pa da shvatimo kako to oružje štiti moje privilegije. Jebite se! Ja spadam u onaj dio privilegiranih koje ubijaju kad se oružje upotrebljava.

Dragan Čović tvrdi kako SIP (središnje izborno povjerenstvo) ne može biti zakonodavac a nitko se ne pita po kojem to zakonu HNS BiH može nastupati kao tijelo čije su odluke obvezujuće

Stvorili smo ambijent u kojemu je svako moguće rješenje istovremeno potencijalni problem. Pa se svi o sebi zabavismo. Toliko da se u zapećak guraju i neke ideje koje bi mogle biti stvarno rješenje problema. Kad bi stvarno i stvarnost stanovali u BiH. Znano je od davnina, tko hoće znati, da je nacionalizam politika koja uporište ima u svemu osim u stvarnosti

Svaki Mostarac izgleda kao burzovni mešetar na dan sloma burze čak i kad izađe kupiti kruh. Ako mu se nađeš na putu budi spreman saslušati što je sve pogrešno s državom i ljudima koji ga cijeli život sputavaju i onemogućavaju mu da živi rahat.

Trideset godina zamrznutog konflikta smrzava kosti a životi nam prolaze u tjeskobi koja nam ždere vrijeme i živote. Zbog toga, na neki način ulovim sebe, a čujem da ni kod drugih nije drugačije, kako se osjećam ni živ ni mrtav.

Ništa ni mene niti druge pripadnike moje generacije nije spremilo za slom svijeta i potpuni preokret u setu vrijednosti. Prva polovica devedesetih godina prošlog stoljeća kao da predstavlja vremensko prostorni diskontinuum, neku vrstu crne rupe koja je usisala svijet za koji smo odgajani da bismo bili ispljunuti u neko potpuno novo doba u kojemu se ne znamo snalaziti

Kako objasniti činjenicu da nekome padne na pamet prodati ulično stablo preko internetskog oglasnika? To može pasti na pamet samo mozgovima koji su uvjereni da zbog krađe i oštećivanja javne imovine neće odgovarati. Takav način razmišljanja je rezultat dugogodišnjeg bezvlašća u Mostaru i Bosni i Hercegovini

Još uvijek nije kasno za dolinu Neretve. Samo tko će i kako zaustaviti vladu RS i kineske graditelje u realizaciji ovog projekta?

Sve što možemo uraditi jeste biti tu jedni za druge i ponovno se učiti povjerenju. U ovakvom svijetu barem možemo pokušati naše male živote ispuniti toplinom i ljubavlju. Ionako je to jedino bitno. Čudo života i čudo ljubavi jedino su što nam treba i u novoj godini koja će sigurno doći štogod tvrdio billboard u Zenici.

Tako je to u reality show svijetu. Ako već možemo odlučiti tko će pobijediti u nekom suludom rialitiju, onda sigurno imamo pravo komentirati i odluke međunarodnog tribunala za ratne zločine.

Suština onoga što je gradonačelnica Karić izgovorila je pokušaj relativiziranja gnusnog nacionalističkog ispada i po tome je svojevrsna preslika nekolicine medijskih nastupa Zorana Milanovića.

Da ovo dvoje mladaca drže istu liniju kao i njihovi politički prethodnici pokazali su najviše odnosom prema neuralgičnim točkama srpske i „probosanske“ politike. Stanivuković je ponajprije odnosom spram događaja u Crnoj Gori iskazao lojalnost srpskom nacionalizmu dok je Benjamina Karić licemjerje tzv. građanske političke opcije pokazala u „slučaju Kazani“.

Cjepivo je poput demokracije. Nesavršeno ali boljih rješenja nemamo. Ako svi odradimo svoj dio, posao će biti završen. One koji podbace mora se pozvati na odgovornost. Kao što se mora pozvati i BH političare zbog ljudskih žrtava u pat situaciji u kojoj nas, ti žderači tuđeg vremena, drže trećinu prosječnog ljudskog života

Život u Hercegovini mogao bi nestati. Zbog nekakvih bičakčića i hamovića i njihovih odanih paževa koje mi biramo u vlast kako bi štitili njih i sebe od zakona koji su dužni provoditi. Zbog ljudske pohlepe i gluposti. Zbog istih stvari zbog kojih se tu stoljećima živjelo i opstajalo iz inata uskoro više ni inat neće biti moguć. A mrtvoj zemlji ne trebaju ni profit ni struja.

U Zenici je nastradao Sead Kolašinac a u Mostaru nepoznati dječak. I jedan i drugi s viškom srčanosti. Obojica sudionici teškog domaćeg poraza. Obojica na žalost ozbiljno ozlijeđeni. Sve da bi simulacija izgledala što stvarnije.

Nogomet se više ne igra za nas, barem onaj na „najvišoj“ razini. Običan puk više nije ciljna skupina nogometnih korporacija u kakve su se, pored krovnih nogometnih udruga, pretvorili i klubovi.

Zlo koje vlada ovim planetom je bezlični algoritam ali čovjeku posebno pripadne muka kad vidi jedno od njegovih lica (i to nižeg ranga) kako mu se harmonikom i pjesmom Šabana Šaulića bestidno ruga i to još na njegov račun. Kao što se i vozilo helikopterom na naš račun. Njegova zlobna faca je lice našeg ludila.

Utakmice između novobogataša me jednostavno ne interesiraju koliko god milijuna eura trčalo u kopačkama po travnjaku. Malo starog šmeka me uvijek razgali. A od utakmice između Juventusa i Chelseija dobio sam upravo to

Imala je Jugoslavija puno velikih košarkaških generacija, uzimala su se odličja na svim međunarodnim takmičenjima ali generacija s kojom je Duda krenuo u devedesete je bila vjerojatno najdominantnija europska reprezentativna momčad u povijesti.